... iz dveri svojih djeva crna,
pa u čudu gleda,
čudovište hrđavo,
što joj skoro cinije
ljupke i šarene,
pred ogradom uništi.
Već zausti podviknut
srdžbi se prepustiti,
kad djevojče mlado spazi,
što sa grdosije silazi,
za rad spremno
s osmjehom na licu,
gleda ju i maše,
srdžbe više bilo nije,
crna djeva razveseli se.
- Zar je patak poruku tebi predo'?
- Nije.
Patka vidjela nisam,
u potoku poruku našla sam.
- Ah,
kad već tu si,
dođi,
torbe prenesemo,
na bager ih uglavimo.
Ali gdje li je patak,
što mu bi?
Crna djeva pomisli.
Nema druge,
usput tražit će ga.
Pa njih dvje
jedna za drugom,
iznose pakete,
torbe
i zavežljaje,
na bager ih tovare.
A onda na njeg' sjedaju,
ne troše vrijeme,
već na zapad kreću.
I tako,
na pola puta,
do grada velikoga,
spaze onog
što na vukodlaka sliči,
prašnjavoga,
znojem oblivenoga,
cijelog slijepljenoga,
kako patka rasčepušanoga hvata,
za njim trči
pa se spotiče,
pa psuje,
po šipragu,
što uz put razras'o se,
eno u kupinama,
trnini,
zapetljali se
i jedan i drugi,
sad zapomažu nesretnici.
Djevojče već skočit želi,
pomoć,
spasiti,
ruku pružit,
ali crna djeva ju za rukav zgrabi,
drugom rukom se za trbuh drži,
guši se od smjeha,
i suza suzu roni,
ovog puta nije ona u trnini.
A kad se smiri,
riječi čarobne izgovori,
patak sam ispetalja se,
i k njojzi dođe,
u krilo joj sjedne,
i u miru zaspe.
Upetljani sve to gleda,
dok mu trnje stražnje meso bode
pa ljutito dovikne:
- A što je sa mnom?
Post je objavljen 16.09.2020. u 07:40 sati.