.... crna nagne glavu.
Malo na stranu jednu,
pa malo na stranu drugu,
zatim stol obiđe,
haljinom šušti,
sa strane jedne,
pa s druge malo.
Torba se sva napela,
šavovi drže jedva,
ne stane ni igla više,
stvar je ozbiljna,
nema druge,
pomoć zvati mora.
S police neke,
hvata papira parče
što otrgnut bješe tko zna kada,
požutio sasvim,
rubova neravnih,
i s flekom masnom u sredini.
Potom olovku malu jedva nađe,
u kredencu bijelom,
na dnu ladice jedne,
stisnutu i uplašenu,
posve izgriženu,
pa svega par riječ utisne
u papir žuti,
kad mina pukne,
a ona vrisne.
Ali ne bila ona čarobnica strašna,
kad taj problem riješit ne bi znala,
stog noktima vršak među prstima uglavi,
i poruku dovrši.
U dvorište pohita,
iza kuće stare,
pismo poslat mora,
tu poruku kratku, malu.
Mislite sada sigurno,
ima goluba pismonošu!
Ne, ne, nema,
ima patka svoga,
divljeg razbojnika,
njoj samo poslušnoga.
Oko nožice njegove
pisamce sveže,
vrpcom kožnom,
mekom,
nježnom,
pa mu riječi čarobne šapne,
tamo gdje uši biti bi trebale,
kad bi patke uši imale,
i patak u trk se dadne,
zalet uzme
pa poleti.
Sad kad mogućnosti su se otvorile nove,
uzme ona torbu drugu,
spremi još sitnicu koju,
ma svega par njih,
pretjerati neće,
malo pečenja,
i kolača suhih,
krastavaca,
paprike,
i rajčica krasnih,
teglicu vrhnja gustog
što miriše po staji,
i ajvara teglicu,
onu malu zalutalu,
još od godine prošle,
u špajzi skrivenu,
da se ne pokvare dok je nema.
I dok djeva crna sve to sprema,
kome li je poruka namijenjena?
Kome to patak u susret leti?
U pomoć doći će tko li?
Post je objavljen 08.09.2020. u 07:35 sati.