ponedjeljak, 23.01.2012.
Naučila sam ....
Šta mi vrijedi trošit život sa tobom? Za par sati tebe , prodati svoju budućnost, svoje pokušaje, svoje snove kojih nikad nisam imala radi tebe i sličnih tebi... Davala sam se za mrvice i uvjeravala sebe da u tome uživam. I ti si nudio mrvice. Kupila sam ih sa tvoga stola, ko ogladnjela ptica , jedno po jedno zrno, bojeći se da će nestati i mrvica. Umrla bih...
Naučila sam se uzimati te pola. Naučila sam se vrijediti za pola. Naučila sam se biti druga. Naučila sam se da me ne boli.
U noćima kad sam samo tvoja bila, i kad su mi sve tvoje žene ko zombiji tutnjale glavom, učila sam se uživati u trenucima koji su bili rijetkost. Bože, pa kako sam sebe dovela toliko nisko, do same ivice da gledam ponoru u oči?
Kradući te od nje , nikad nisam vjerovala da si moj. Bila sam svjesna da si manje moj nego njen. A njen nisi niti malo bio...
I naučila sam se živjeti s tim. I evo , normalno mi je to. Živim s tim, i tako... I tek ponekad , dok gledam obris tvoje siluete pod sjajem mjesečine, zapitam se kakav si to čovjek ? Kad si svačiji, i moj i njen, i svih onih bezimenih žena koje su protutnjale kroz tvoju zgužvanu postelju? I zapitam se kakva sam ja to žena, kad sam se naučila živjeti sa svime time čime me častiš, sa istinom da si moj, manje nego si njen..?? Kakvi smo mi ljudi kad smo naučili tako, i drugačije ne znamo ??
četvrtak, 05.01.2012.
Ne volim te .
Da vodio me je na mjesta na koja s tobom nikad neću stići,,, Da , značio mi je . Toliko da sam mu dala najbolje od sebe, svoje vrijeme....
Okrećem glavu od tebe kako ne bi vidio izdaju koju pokušavam ušutkati u glasnom pogledu kojim te izbjegavam.... Kroz glavu mi prolaze sve naše minute.Kad bi se bar život njima mjerio,,,,imala bih i previše sretnih minuta...
Pletu mi se sjećanja u debele čvorove razočaranja. Shvaćam da te lažem. Uporno te lažem. A ne želim to, nije mi bila namjera...
I zvučim dobro, baš dobro dok usnama krojim prelijepe laži vrijedne pažnje.
Da , ne volim te. Prejednostavno zvuči . A komplicirano je do Boga.
Zato ti i lažem...
Da ga ne želim, da mi ne znači ništa, da ga se ni ne sjećam....Oh , kako ga se sjećam,,,, ja znam kako ga se sjećam....
utorak, 03.01.2012.
Vreća govana,,i na vrhu malo meda...
Ona je samo željela vidjeti kako joj stoji burma od bijelog zlata, željela je okusiti lijenost popodnevnog izležavanja na skupocjenom trosjedu, njegov poljubac u čelo za dobar dan, zagrljaj oko struka kada mu se najmanje nada, željela se vlastitim senzorima okusa uvjeriti u slatkoću bračnog kolača… Gledam je sad, drhtavom rukom servira 5-6 različitih jela , u skupocjenim zepterusama, salata ovakva-onakva, umak bijeli, bezbojni, kruh domaći… Gledam njega kako je zaboravi pomilovati po umornom čelu, kako je zaboravi poljubiti za dobro jutro, kako se mršti na njenu tjesteninu sa bešamel umakom, kako odmahuje rukom na njene konstatacije tipa „Znaš da sam se nekad radovala nedjeljama…“,
Naslušala sam se priča o ljudskim parazitima koji žive jedni do drugih, koji dijele isto prezime, istu postelju, a čiji su se snovi naglo razišli , rasplinuli u bezbroj prozirnih mjehurića koje više ništa ne može skupiti na jednu hrpu. Obeshrabrujući pokušaj da se pred provincijskom vukojebinom bolne grimase njihovih lica manifestiraju u umjetne osmjehe godinama u njima stvaraju nakupinu ogorčenja, poniženja, i razočaranja… Erupcija osjećaja se dogodi na pogrešnom mjestu i redovito s pogrešnom osobom.
Jezivo je razmišljati o osobama koje jutrom širom rastvaraju prozore da sobu napusti miris lošeg jebanja, i osjećaj je isti bez obzira radilo se o skupocjenoj talijanskoj posteljini ili frotirnoj s bosanske pijace… Miris je isti.
Gledam je kako drhtavom rukom servira nedjeljni ručak , a preplašenim okom pokušava dokučiti njegove misli , tamo na nekom tuđem mjestu, s nekom tuđom ženom…A samo je htjela probati kako joj stoji njegovo prezime….
Šutnjom do kraja...
Mislim da je nabolje da ovdje sve prestane?? Rekao je kroz zube, čula sam ga , jako sam ga dobro čula, ali sam opet priupitala , ne da bih bila sigurna u to što sam čula, već da bih mu priuštila još malo muke samim time što je to opet morao procijediti kroz zube.
- Čula si. Jesam čula sam. I prije nego sam čula znala sam. Da on misli tako , i da ja mislim tako. Ali htjela sam ja biti ta koja će staviti točku na naše i , ja jer sam jedino ja imala pravo na to u tim trenucima. – Nemoj me mrziti, nemaš razloga. Nasmijala sam se. Kiselo sam se nasmijala, jer sam ga već u tom trenutku mrzila više od ičega na svijetu, i jer sam mu u tom trenutku već poželjela da sam ostari. Samo sam prošaptala – nikada. Imam i ja pravo na bar jednu laž da okrunim naše godine prepune laži i varanja.
- Ako te zanima, ja nisam bio.... Počeo je monolog za koji sam odmah znala da će ostati ne završen, ne zato jer sam ga prekinula, već zato jer ga poznajem, i znala sam da je on premalo muškarac da bi mi ponudio kompletno . iskreno i nepronicljivo objašnjenje bilo čega, a pogotovo jednog kraja. – Ne trudi se molim te. Nisam željela čuti još jednu njegovu nebulozu kojom bi me opet , po tko zna koji put obezvrijedio , nisam mu htjela pružiti priliku za još jedno objašnjavanje koje bi odvelo u nedogled, i opet ništa ne bi bilo rečeno. – Nisi od priče večeras??!! Nisam ja od priče?? Mislim u sebi- nisi ni ti bio sve ove godine , jer da smo pričali ne bi došli do ove granice kada se ne možemo ni rastati kao ljudi, kada ne možemo karte staviti na stol i čisti od nas i svega našega krenuti dalje, ali šutim i samo odmahnem glavom, ponudim mu jedno kratko i odlučno „ne“.
- Vozi me kući, molim te. Željela sam što dalje od njega, od sebe, od naših vremena. Miješalo se u meni milion osjećaja, bijes jer me ostavio ( valjda se ljudi i ostavljaju) , razočaranje načinom na koji mi je to rekao ( i opet pokazao koliko je malo muškarac a mnogo kukavica ) , nervoza u želucu ( koja je dovodila na rub povraćanja) , gorčina negdje duboko u meni ( kojom sam mu poželjela sve najgore poslije mene) ... I koliko god htjela da mi se bar taj put usprotivi i kaže- Ne ideš nikuda dok ne popričamo!, samo je lagano okrenuo ključem i znala sam ... sad je stvarno kraj.
Ležala sam satima nakon toga, već je i zora provirivala kroz prozorsko staklo, znala sam da je on , na display-u je stajalo; „ Malena, oprosti, nije više išlo znaš i sama. Zaslužuješ bolje. Nikad te neću zaboraviti...!“- znam da zaslužujem , sad mi je samo krivo što ti to sama nisam rekla, krivo mi što te ja nisam ostavila, jer ni meni nije išlo, krivo mi što si me opet ostavio u tišini, što sam zaplakala pred zoru nad tvojom porukom.
Izbrisala sam poruku, pa broj, pa misli,,,
Valjda se tako ljudi ostavljaju, ne znam...
Sretan ti Božić, uživaj - u samoći
Vraćaš se noćas na moja vrata, s prokleto poznatim osmjehom , u ruci ti poklon umotan u celofan kajanja s najvećom mašnom iskupljenja, stojiš tako minut ili dva, napetost se da rezati britkim nožem , a snijeg se puši oko tvoje glave, par pahulja ti se zaplelo u trepavice,,,,
„ Oprosti, zajebo sam stvar! “ – nisam od tebe očekivala ispriku u glavu, više ono poznato izvlačenje, izmotavanje, prebacivanje krivnje na moju stranu veze,.. Uspio si me ostaviti bez teksta na kratko, i to je tvoj uspjeh, znaš i sam. Pribravši se, i pomalo postidjevši stare isprane pidžame na sebi , koja je još samo imala obrise lila boje, ispružih ti ruku iza leđa u znak dobrodošlice, što li...
Ponovno si ušao u moj mali svijet, u moj dom , gdje si već odavno utabanjao svoje staze, i svaki dio njega poznaješ..uostalom kao i svaki dio mene.
Došavši ovdje večeras znao si da ne dolaziš po poljupce, po sex, po zagrljaj. Previše dobro si me poznavao da bi to očekivao. Ali si pokušao doći po zrno oprosta, koji je preduvjet za sve drugo što noćas tako želiš...
Poslušala sam te, možda u jednu ruku i razumjela, k vragu, jesam – razumjela sam te, ali ti nikada i nikako neću pokazati!
Kako pokazati razumijevanje za prevaru , iako sam ga imala na pretek.?? Znala sam zašto si ti sve uradio, prokleto sam razumjela svaku tvoju rečenicu i teškoću kojom si je izgovarao.
Gledala sam te u oči i pokvareno uživala u košmaru koji je buktao u tebi dok si slagao suvisle rečenice,,,a nije bilo potrebe za njima,,ionako sam sve znala,,,znala više od tebe...
Uživala sam gledajući te u oči, i čekajući tvoja objašnjenja, tvoja preklinjanja, isprike i možda pokoju laž... znala sam unaprijed kojim ćeš se riječima poslužiti, i nisam pogriješila.
Kada je monolog napokon završio, ustala sam se , natočila sam nam po čašu crnog vina , dopustila ti da otpiješ gutljaj, i rekla „ Sad bi najbolje bilo da odeš, sve što si mogao napravio si,,, daj mi vremena i prostora...“
Otišao si , vidjela sam ti po pogledu da ti je žao, da posao smatraš na pola obavljenim, da se košmar u glavi nije smirio... Trebao si siguru, rezultate, trebao si mnogo toga,,a dobio vremena, pretek vremena ,,koji meni treba , a koji je tebi patnja.
Sretan ti Božić, uživaj u samoći ljubavi
Što si nebo na me bisno ??
Sinoć sam plakala. Opet. Ja žena stijena.
Svake godine ista stvar. Previše toga se sastane u isto vrijeme, predblagdansko vrijeme,,,
Ne volim Božić. Nikad i nisam. Iz nekih starih razloga čini me depresivnom, tužnom, sjetnom,,,samo bih plakala. Baš kao noćas.
Ne volim tu svim bojama premazanu radost u ljudima, te neskromne želje, te skupocjene poklone umotane u celofan od zavisti i ljubomore. Ne volim slušati ljude koji kroz godinu jure za poslom, karijerom, novcem ,punih usta pjevaju božićne pjesmice, slave siromaštvo i Boga.
Ne volim odu koja je satkana od prisiljenosti i moranja.
Ne sviđa mi se što su Božić iskomercijalizirali do te mjere da mi se povraća od njega…
Tužna sam, nikad tužnija.
Ovo predblagdansko vrijeme vrati me u neke stare dane, među neke ljude kojih više nemam, i koji me bole, užasno bole kad ih se sjetim..
Noćas sam plakala, jecala, ko malo dijete kada ga boli nešto, a ne zna to iskazati već kroz suze. Ja i moje suze , same u stanu.
I ti , tako daleko, a kraj srca blizu. Tako si mi trebao noćas, da me zagrliš, da me poljubiš u čelo i samo tiho prozboriš; To je samo dan, loš dan lipoto moja…
Te noći postala je žena...
Moja mala seka postala je žena. Trebalo mi je punih 5min da skontam o čemu se tu radi. „Jel bolilo??“ vragolasto sam je upitala… -„ I nije baš, ali nije mi se svidjelo.“
Znala sam . I drago mi je da je bar nije boljelo.
Flash back mojih misli kao bumerang, i Nova Godina, jednom davno,,, toliko davno da su moje slike požutjele. Od svih sjećanja na tu noć najintenzivnije je sjećanje na strah. Drhtala sam kao prut kad ga vjetar savija , omlaćuje s njim svom svojom snagom. Gorjela sam od želje , a umirala od straha. Kombinacija najpametnija za odustati od nauma da baš tu večer dam svoju nevinost , jer očito večer nije bila prava, a ni on ,,naravno to posljednje tek se naknadno ispostavilo.
Bila sam djevojčica prepuna snova, načitana teen-savjeta , strepila sam onom nevinošću koje sam se odlučila riješiti,,tada i tu, i s njim. S onim za kojeg sam tada mislila da se rodio baš za mene.
Napustili smo novogodišnju zabavu i u njegovoj 123-ici se parkirali u skroviti šumarak, bili smo zaklonjeni od pogleda, na radiu je svirao „Krivo je more“,,, scenarij idealan za ljubavni story sa heppy endom . Ljubio me tako mekano, tako lijepo, rastapala sam se pod njegovim usnama. Ruka mu je uklizala pod moju košulju, otkopčao mi je dugme na trapericama. U glavi su mi zujale slike dušebrižnika, mamini savjeti „pamet u glavu“, tatin strogi pogled, suludi film slika i zvukova , zbunjoza u kojoj sam trebala zakočiti, odustati,,,, ali ne ja sam pustila dalje,,,drugo dugme, njegove vrele ruke u mojim gaćicama,,,, Dalje je trebalo biti kao u filmu. Trebalo.
A mene je dalje boljelo, užasno boljelo, kao da mi netko nagurava pivsku bocu, a ja ne želim, vrištim svom snagom „odustani, prestani, završi!!“, nažalost vrištim samo u sebi.
A ona mala djevojčica , koja je još prije koji sat drhtala od straha, od neodlučnosti, od isčekivanja,u meni je plakala, ronila krokodilske suze, bila je potpuno razočarana, shrvana, i molila je Boga ( da baš njega, mada situacija nije bila prikladna ) da se samo završi što prije . Trajalo je kao vječnost i boljelo je ko sam vrag. Kad je napokon sve završilo, ogoljena pred onim tko je do prije par sati bio moje sve na svijetu , a sada samo jedan obični napaljeni momčić, zgrabila sam svoju košulju ogrnula se njome, i okrenula glavu od njega. „Jel sve ok? „ pitao je. „Da, sve je ok, možemo li ići…?“ , oblačeći se poskrivećki sam brisala suze , da ne izdaju moje razočaranje..
Tek kad sam izlazila na sjedalu sam primjetila poveću mrlju od krvi. Ito bi bilo to. Puno boli, dosta krvi, jedna dvije suze, pogrešan momak, pogrešno vrijeme, pogrešno mjesto ,,, Te noći se piše da sam postala žena. Ali ne,,,, te noći samo sam prestala biti djevojčica,,, a žena sam postala mnogo kasnije,,, kad sam drhtala ali drhtala kao žena.
Košmar
Sjela sam na rub stolice i čvrstim pritiskom pokušala zaustaviti vrući mlaz krvi koji se slijevao mojim ručnim zglobom. Ne , nisam se pokušala ubiti žiletom, nego sam se po tko zna koji put porezala na razbijenu kuhinjsku plafonjeru iz koje sam pokušala izvući crknutu žarulju… mislim da je ovo vrijeme da je konačno skroz razbijem i bacim u kontenjer. Kako krv ne prestaje i svakim trenom teče sve više i više , uhvatila me nervoza i od nje sam počela plakati, pa i grčevito ridati…
Trenutak je bio dovoljan da shvatim da nije stvar ni u plafonjeri, ni u mojoj krvavoj ruci nego u meni , u mojoj glavi koja još valjda nije spremna za sve moje preokrete.
Mučni razgovori koji obavljam zadnjih par dana su ostavili traga na meni, neprospavane noći su uzele svoj danak, i izmorene misli mi se komešaju po glavi , sudaraju jedna o drugu pa bježe…
Mama mi je rekla da nisam normalna, da sam luda u sto stepeni ako mislim da je danas tako lako i jednostavno odgajati dijete sam, ali više od njenih riječi zapekle su me njene suze kojima mi je jasno dala do znanja da sam je negdje duboko u njoj razočarala … Ja njena curica, za koju je snivala snove u kojima je jasno vidjela mog muža,moju kućicu, moju dječicu, mog psa… Sad sam joj porušila snove, ukrala iz njih muža, kućicu i psa…
Prijateljice su mi bezrezervna podrška, jedina svjetla točka zadnjih dana, jedni smijeh , radost, razumijevanje koje mi je potrebno ko zemlji voda. One su me jedine bar malo razveselile, pametnim zaključcima kao npr : „ Nas više od toga kako ćeš se ti snaći kao samohrana majka brine kako ćeš podnijeti činjenicu da će ti na kartonu pisati – starija prvorotkinja!?“…..
A on? On mi se vrzma po glavi, mira mi ne da. Znam da zaslužuje istinu, znam da ju je trebao prvi saznati, znam da je ovo i njegova koliko i moja stvar. Ali nisam spremna. Nisam spremna na njegovu reakciju. Bojim se… bježim u najskrovitiju rupu da se sakrijem od njegova pogleda, od njega… Kukavica u meni je prevelika da se suočim s njim. S njim, za kojeg sam mislila da sam ga jednom davno ostavila, kao napušteni komad mog života, za kojeg sam skoro u potpunosti vjerovala da je postao samo komad moje prošlosti…a nije….
Gledam u krvave mrlje na svom skupom bijelom tepihu , osjećam da mi se život rastapa, curi mi niz dlanove… osjećam se tako prazno, baš kao da u meni kuca samo jedno srce…a dva su ;)
Moj preveliki grijeh ...
Jučer sam bila u Međugorju, toj maloj mirnoj prelijepoj oazi mira, molitve i tišine…
Odgajana sam u kršćanskom duhu, za mojim stolom uvijek se križalo prije jela, još mi do najsitnijih pora sjećanja dopiru bakine preduge molitve prije svečanog objeda,,,i danas ih znam na pamet, i danas ih ponekad izmolim,,onako u tišini i samoći…
Ali s godinama se čovjek odmakne od svojih svjetonazora, zapostavi ih i pomakne u stranu, i tek povremeno u sutonu svojim misli zapne o njih, ko od stare cipele i na trenutak im se vrati…. Tako se i ja već godinama nisam ispovjedila.
Zato jer sam znala da pričam u prazno, i da sve što istresem fratru u bradu neće značiti i to da to isto opet neću ponoviti. Zato jer sam imala osjećaj čim iziđem iz ispovjedaonice da me grijeh vuče za rukav, i znala sam da sam preslaba da mu se oduprem…. Utješila sam se činjenicom da ne vrijedi ispovijedati ono što ćemo ponavljati svakodnevno.
Nisam smogla snage da protresem svoje grijehe a kamoli da ih ko prljav veš rasprostrem ispred tog fratra, nisam bila spremna na taj radikalni potez… Godina se u mojoj knjizi grijeha skupila poveća hrpa prevara, zabluda, laži, nerazumijevanja, cinizma, neumjernosti… skupila sam sve u ogromnu torbu i skupa s kamatama ponijela svoje teško breme u to malo hercegovačko svetište.
Pričala sam mu satima, plakala sam svim svojim suzama, i tražila oprost , jučer konačno… Tako malo je bilo potrebno da skinem teret s pleća i udahnem punim plućima topli međugorski zrak,,,
Nekako osjećam da se pozdravljam s jednim dijelom svojeg života koji je obilovao pogreškama, i zabludama, i nazdravljam jednom novom periodu i radujem mu se iskreno i od srca..
Sjetila sam se opet svoje bake , koja je sjedila na čelu stola, i sa prekriženim grubim , težačkim rukama, i krunicom u ruci pozdravljala Gospu, a na kraju bi uvijek dodala : „ Gospe moja, čuvaj dicu dice moje… „
Moji snovi i ti s njima.
Laganim dodirom prsta prešla sam preko tvog lica, spavao si tako mirno i spokojno da sam bila po malo i ljubomorna, mene je razdirao nemir i nesanica… Proučavala sam svaki crtu tvoga lica, crtala obris našeg djeteta , zamišljala svoje oči na njemu , a tvoje rupice na bradi…
Poligon noći me natjerao da borbu sa vlastitim idealima i snovima, borbu u kojoj sam znala da sam poklekla, i pala ničice pred životom, sklopila ruke i procijedila kroz zube ; evo me , ležim u svom krevetu , u svom stanu, s njim pored sebe, i milion snova između nas, s malim čudom u sebi kojem crtam njegove prste, kosu, kojem dajem njegov glas… Nisam tako zamišljala svoj život, nisam nikada ni simpatizirala dječurliju, nisam nikada zamišljala burmu od bijelog zlata na svojoj ruci, ni svadbenu povorku , ni buket, niti njega pored sebe…
Kako sam se zajebala u svojim snovima i željama ni sama još nisam svjesna. Sama sam sebe prešla, možda puna srca , ali prešla.
I znam da me ti čitaš bolje od ikoga , i znam što si mislio danas kad si mi rekao : ja te znam u dušu, nisi ono što drugi misle… Znam točno što si mislio.
Da sa gladna ljubavi, da sam željna mira, spokoja i nečije ruke oko struka u ranu zoru kada nas probudi histerični dječji vrisak.
Nikada nisam zamišljala svoj život podređen drugim ljudima, bila sam egocentrik, sebi dovoljna, sama ali slobodna.
Večeras više nisam , ležim ovdje pored tebe, promatram te i borim se sa unutarnjim glasovima , jedan vrišti da ustanem, bježim, a svi ostali da ostanem, zavolim, poljubim, i probam taj prsten, tek da vidim kako mi stoji ono o čemu sve druge sanjaju , a ja sam ga spremila duboko u ladicu…
Večeras sam ti dopustila da prespavaš kod mene,nasmijao si se znajući i da je to početak ,,, nečega.
Slijepila sam se uz tvoje tijelo , rukom ti pronašla ruku, ispreplela prste s tvojim prstima …
Veži me i tako nemam gdje...
Kažu da je brak utočište, oaza mira, luka... strah me. Sebe, i svojim razmišljanja o braku. A česta su. Bojim se vezanja za nekoga cijeli život. I nije bit samo u vezanju za njega, valjda sam ga odabrala, zavoljela, upoznala, ali,,, Bojim se te noći kada ću pod prstima prebirati zlatni okov s prstenjaka, da će noć sama od sebe nametnuti pitanje; od kud me ovdje??
Znam sebe dovoljno da sam svjesna svojim misli, razmišljanja, svog perfekcionizma, svjesna sam da su moja previranja u glavi prevelika za vezanje do kraja života.
Možda su moj akrila prerasla ovu sredinu u kojoj si tu da šutiš i trpiš, da se kad poslužiš večeru mužu, djeci i svekrvi , uhvatiš desnom rukom za rub terase i samo tiho prosikćeš – u pičku materinu. Jer to je sve što možeš učiniti. Sve jer za više nemaš potporu, znaš da je nemaš. I nemaš se snage boriti protiv predrasuda, tračeva, osuda,,,
Možda je moj problem što previše razmišljam, što ne vidim bijelo nego crno, što mislim na sutra a ne na danas i sada. Znam da bi jedne noći moj trenutak u kojem bih osjetila svu tjesnoću svijeta u svojim grudima došao, i da bi jutro sa sobom donijelo breme nezadovoljstva, tugu, želju, taj snažni koktel emocija kojima nije mjesto pod tim krovom, s tim čovjekom,,,
Kažu da kad upoznaš čovjeka s kojim si spreman dijeliti ostatak svog života sve ovo o čemu pišem nestane u trenu, ali kako moje misli mogu nestati. A misli se najviše bojim. One bi me odale. Njima bi bilo pretijesno.
Ja se bojim da se ne ugušim u okovima zlatne burme, ma koliko ga voljela, ma koliko mu se davala, i bila spremna sve za njega učiniti, pa i umrijeti .
Ne želim da moj brak jednog dana postane institucija, mjesto na kojem ćemo se susretati, na kojem ćemo graditi savršenu sliku o jednoj obitelji,,, ne želim se uhvatiti kako plačem i pitam se gdje sam i što radim tu,,,
Ne želim da nam se ljubav istroši s vremenom, i ne želim jednog dana početi prezirati iz dubine duše njegove mane koje su mi danas simpatične,,,a tada bi mi mogle postati gadljive i nepremostive,,,
Strah me mene takve.
Svi moji ....grijesi
Dogodi mi se da padnem u polu – depresivnu fazu u kojoj pohmanitalo pokušavam izanalizirati svoj moral, sjeckajući ga na sitne komadiće, radeći duboku obdukciju svakog svog koraka, svake riječi, svakog promašaja. Ne dogodi se teško da moje samouvjerenje padne na niske grane, da bih ga mogla šutnuti nogom u najdalji kutak da mi ne smeta…
Pitam se kolika sam grešnica ??? Jesam li nemoralna što sam imala dosta veza, odnosa, avantura… Bilo je onih koji su ostavljali dubok trag, i još dugo nakon što su izšetali iz mojega života znali su zarovati nezaraslim brazdama , čisto da ne bi bilo zaboravljeno, da provjere koliko duboko su bili. A bili su ….
Imala sam i par kvalitetnih odnosa kojima se danas ponosim. Pored mene stajale su osobe na koje se i danas mogu nasloniti kada vjetar malo jače zapuše…čisto da me ne odnese…. A nosao me je…
Imam 28 godina, dvije duge, komplicirane, kompleksne, duboke veze iza sebe. Dva muškarca, svaki sa svojim manama, vrlinama, teretima prosutim ispred moga praga. Igrali su se sa mnom, igrala sam se s njima. Znali su , možda i bolje od mene,,,koju su uvijek smatrali igračicom…
Imala sam i dva polu –odnosa, veze u kojima se nije znalo tko pije i tko plaća. Vrijeđam vezu kad to nazivam vezom, ali nemam prikladnije riječi. Bila sam varana, i varala sam, bila sam povrijeđena i vrijeđala sam, voljela sam , možda i više od dopuštenog, bila voljena manje nego sam priželjkivala… Bilo je to emocionalno silovanje mene, bili su to emocionalni invalidi, bilo je to vrijeme zabluda i rušenja mojih iluzija. Razbile su se ko fini porculanski tanjur…
Predefiliralo je mojim životom još nekoliko muškaraca , pamtim im imena, boju očiju, ton glasa, pamtim i neke brojeve telefona, tablice automobila, pamtim dosta toga što bih najradije gumicom pobrisala iz svoje memorije zauvijek. Zauvijek je preteška riječ govorili su mi …
Dijete mi je napravio jedan od njih. Onaj s kojim sam dijelila krevet, tanjur, i snove 3,5 godine. Otišao je iz mog života glasno, prkosno, ishitreno. Ostavio je čist zrak da bi neki drugi mogli disati… nije im bilo dosta, gušilo ih je. Da bi se opet vratio, jedne noći, prkosno kao što je i otišao, da bi došao i ostavio u meni dio sebe…
Danas moraliziram sama sebi. Jesam li laka roba? Jesam li previše toga prošla da bih zaslužila apsolutnu sreću? Jesam li previše tuđih suza prolila da bih se danas samo smijala? Jesam li svoj moral nekad davno otkinula od sebe i tresnula s njim o zid, popljuvala ga i postala ono što jesam ???
Recite mi jesam li ja to sve ???
Rasplesani vragovi .....
Sve bih dala da sad imam kviska, onog malog čovječuljka kojeg uložite kad ne znate odgovor. Ja ga ovaj put znam , mislim da znam , ali me je strah izgovoriti ga. Da ne bih njime porušila iluzije, razbila snove o nama. Njegove snove. I snove sviju oko mene.
Sjedile smo same, nas dvije, koje smo dijelile dobro i zlo, ponekad i zadnju krišku kruha, zadnje novce za kartu kući, studentski krevet, iste snove, želje i ideje...
Prozborila je tiho, valjda se nadajući da neću čuti, a opet toliko sam je poznavala da znam da nije mogla dopustiti da sagori u njoj i da ne izgovori naglas : zašto odugovlačiš sa svojim odlukama , zbog koga??
Pogledala sam je nesigurno, znala sam da me čita , ko stare novine, šutnja je tutnjala oko nas, probijala zvučni zid.
- Ajde budi drug !! Ta faking rečenica koju smo koristile kao sredstvo prisile još od srednjoškolskih dana.
- Što želiš čuti , istinu ili ušminkanu laž? Pitala sam je , znajući da će me sasjeći u korjenu , moj život prerezat na djeliće ko oštrom britvicom i prosuti ispred mojih ideala svu surovu istinu koje sam se uvijek užasavala jer je iz njenih usta zvučala tako prokleto realna.
- Ni jedno ni drugo. Jasna si ti meni. Sve bih prodala za njega, samo da ti dođe , da ti pucne prstima ispred nosa... Sve bi prokockala radi njega, i posao, i dom, i obitelj, i život, samo da dođe... Znam da si pidza kad je on u pitanju. Ali pizdo vrime je da zalupiš vrata i neke stare snove zajebeš. Nema ga više u tvom životu, neće ga nikada ni biti. Druže moj, on te davno izgubio , sjećaš se one noći kad ti je pocjepao ponos, ispred nosa, kad te šutnuo ko kamen pokra puta, kad je umjesto tebe odabrao sebe, tada si trebala otići , ne samo tjelom nego i srcem. Nema ti tamo mjesta više.
Glupačo glupa, uspavaj te rasplesane vragove u sebi i idi kući, tamo imaš sve....Tamo ti je dom ..
Gledala sam je očiju prepunih suza. Slušala sam njeni monolog , zadivila me njena interpretacija mene kao pizde.
I jesam pizda. I glupa sam . I svi vragovi su se rasplesali u meni, oko neke stare vatre , vatre koje sam se uvijek bojala jer me najviše spalila...
Ljubit ću te i poštovati... u sve dane života svoga...
Imam pravo ne vjerovati. U Boga. Iako vjerujem u njega, ili mislim da vjerujem. U ljubav. U nju ne vjerujem. Mislim da je precijenjena, izkomercijalizirana, prenapuhana, ko onaj jeftini marketinški trik na kojeg se lako navući…
Imam pravo ne vjerovati da negdje na svemiru postoji moja druga polovica, drugi dio moje duše, bez kojeg nisam potpuna , bez kojeg ne znam disati, jesti, piti, živjeti… Ako je ljubav mix poštovanja, razumijevanja, povjerenja, potpore, bezuvjetnog davanja, ako ljubav znači ležati pored nekoga i u plućima osjećati svu sreću ovoga svijeta, ako ljubav znači opijati se nečijom pojavom do besvijesti, misliti i govoriti isto što i taj drugi misli, ako ljubav znači znati što će taj drugi reći i prije nego to izgovori,,,onda zaista nikad nisam voljela, i sumnjam da hoću.
A ako je ljubav borba, razočarenje , razidiranje duše i tijela zbog rušenja iluzija i djevojačkih snova, ako je ljubav cmizdrenje za nekim i radi nekoga u dugim besanim noćima, ako je ljubav sumnja, nepovjerenje i svakodnevno traženje kompromisa da bi se opstalo onda sam definitivno voljela.
Ja ne vjerujem da negdje na svijetu postoji moja ljubav. Onaj zbog kojega će mi koljena do kraja života klecati, onaj koji će me ljubiti i poštovati u sve dane mog života, onaj pored kojega ću sretna ostarjeti…
Ljudi se žene iz želje, iz potrebe, iz navike, ali nikad iz ljubavi. Bar ja ne poznajem takve parove.
Moja baka i djed su živjeli u „ sretom braku“ 50god. Na proslavi pira moja teta je pitala baku ; dali je did tvoja ljubav života??
Baka je odigla obrvu, na trenutak razmislila pa joj rekla; provela sam tolike godine s njim da je postao dio mene, jer i da kamen toliko gledaš zavolio bi ga, ali od svega smo najmanje ljubavi imali, ja ti sinko moj ne virujem da to postoji, mi smo radili, živili, mučili se i evo ostarili skupa ,,, a s nekim se sve to mora….
A volio si me najviše...
Malo sam razočarana. Možda i povrijeđena. I možda mi te malo žao.
Žao mi je što ti nikada nisam mogla uzvratiti ljubav, što na tvoje osjećaje nisam znala reagirati osjećajima, što na tvoje pozive nisam titrala, što na tvoju ljubav nisam znala reagirati. A volio si me najviše od svih…
Ti kojemu sam jedino ja bila važna, ti , koji si se odvažio voljeti me pred svima, ti koji si svoju ljubav kao drago kamenje prosipao ispred mojih nogu, a ja srnećim korakom preskakivala preko nje tražeći drugu, misleći bolju, ti kojem nisu bile važne moje godine, moja visina, moja naizgled nezainteresiranost, ti koji si mi podilazio , koji si me svojom otvorenošću pomalo kupovao , iako ti to nisam nikada dala do znanja.
Prevelika stvarnost se nadvila nad nama, da bih te pustila u svoj život, previše toga bi trebao proći da bi došao tamo gdje želiš biti, predubok ponor za koji sam sumnjala da ga možeš premostiti,,i zato sam šutjela.
Ti si me volio najviše, najdulje, najiskrenije. Žao mi je što je ostalo na tome. Kunem se da sam razmišljala o tebi, o nama, i bojala sam se tih razmišljanja. Nismo bili isti svijet.
I tu je sve stalo….
Danas ženiš ženu koju ne voliš. I danas shvaćam težinu riječi tvoje zadnje poruke; prevario sam onu koju volim sa onom s kojom živim…..
Tebi ....
Ne uklapaš se u moj svijet. Skrojen po mjeri. I ne želim mijenjati svoje okvire , razmicati ih u nedogled kako bi utrpala tebe, skupa sa tvojim bremenom , u svoju savršenu sliku. Možda je to suluda vizija, koju je nerealno i nerazumno sprovoditi u djelo, ali imam dovoljno godina, dovoljno hrabrosti i ono malo ludosti da se usudim. Da se usudim proturječiti tebi, njima, svetinjama…
Znaš, nikad te nisam zamišljala u svom svijetu, čudno ali nisam. I nikad nisi imao glavnu ulogu u mojim dječjim i zaigranim snovima o jednom životu, istom putu i vječnoj ljubavi. Kad malo bolje razmislim, nikad nisam ni uživala takve snove. Možda uopće nisam sanjar…
Ali radi jedne prelijepe slike , vrijedne izloga nisam spremna mijenjati sebe. Malo je prekasno za promjene,,,
Na mojoj slici s naslovnice albuma smijem se ja, ovo mali čudo u meni. Čudo koje je promijenilo moj život iz temelja, ali ne i mene samu. Ostala sam ona ista, koja je spremna umrijeti za ljubav, izgorjeti od osjećaja, ali i ona koja nije spremna prodati svoje ja da bi stvorila idealni privid sreće i obitelji….
Spremna sam ti pružiti dovoljno prostora u svom životu, i plodno tlo za neke nove snove, koje možda budemo jednog dana skupa odsanjali…. Samo toliko mogu, znam i obećavam….
Sve ostalo su samo tuđi snovi …
Troje ipak malo previše...
Gledam veze meni dragih ljudi, gledam gomilu emocija koje su utkane u te veze, gledam sve te kompromise, odstupanja od vlastitih svjetonazora, gledam sav taj trud i volju… Gledam i ne vidim ništa. Ništa vrijedno!
Jer u sve te veze se poput glodavca što ih nagriza iznutra, neprimjetno, ali učinkovito, uvukla prevara.
Prevara njega ili nje, zar je bitno? Više ih nije dvoje. A sve više od dvoje je previše i netko se treba povući. A ako se ne povuče bit će eliminiran, izbačen, bolno i okrutno.
Gledam godine u kojima su dvoje ljudi (dobro, netko manje, a netko više) gradili svoje mostove, svoju budućnost i život i vidim samo rasulo koje je netko treći samom svojom pojavom napravio. Vidim spaljene mostove nekadašnje ljubavi, vidim prekršena obećanja, prolivene suze, prebolna razočarenja i neostvarene snove… Zar ne bi bilo pošteno da se iziđe iz tog kruga, ako ti već nije stalo, da se napravi mjesta nekome drugome? Zar ne bi bilo pošteno da onaj treći stane pred vratima jedne veze i sam sebi kaže- STOP? Jer tu nema što tražiti bar u tom trenutku kada ih je već dvoje unutra.
Gledam te veze oko sebe i vidim mrenu na očima tih cura, koje misle da imaju sve, a u stvari nemaju ništa, sve ono za što su se borile i molile neka druga im je uzela ispred nosa, a da toga nisu ni svjesne. A ta druga se sigurno nije borila, a niti molila… Njoj je bilo dovoljno samo da se pojavi i spali most koje je netko godinama gradio.
I opet se pitam čemu sve to? Čemu prevare i laži kad se sve može riješiti na civiliziran i kulturan način? Veze su se oduvijek događale, prekidale i ponovo rađale…
Pitala sam ga zašto je vara. Kaže iz dosade, da malo razbije monotoniju. Kaže nije to više to, nema onog ludila s početka, nema zanesenosti, nema elana….
I nije mu palo na pamet da je ostavi, da bude fair-play igrač i prema njoj i prema sebi. Odabrao je najprljaviji i najjadniji put za razbijanje monotonije- odabrao je varanje.
Jer ova nova mu je malo manje dosadna, malo više zanesenosti ima u njoj, elana koliko hoćeš…
Zar nije poštenije nekoga ostaviti, odbaciti, prekrižiti nego ga varati? Varati sa susjedom, prijateljicom, rodicom?
Moral se danas srozao na minimalac, poštenje je isto tu negdje, a o ljubavi neću niti pričati… Nje ovdje izgleda uopće nema.
Žalosno je gledati kako u vezi koja je „na oči“ dobra, jedno drugo prave budalama, noći troše u zagrljaju nekih drugih, dane troše u razmišljanjima o drugima… Žalosno je iz razloga jer to nije ljudski niti pošteno, a potpuno nepotrebno.
A opet kažu da je zabranjeno voće najslađe… Okanimo se zabranjenog voća! Ostanimo ljudi u cijelom ovom ludilu. I dajmo sebi priliku da se sutra možemo pogledati u ogledalo bez srama i osjećaja grižnje savjesti.
Antižena malog mista...
Ja nisam u kategoriji dobre cure. Po kriterijima komšiluka davno sam ispala iz uvriježenih kalupa dobre i poštene cure. Prvi dan gimnazije razrednica me pristojno udaljila sa sata biologije konstatirajući da je moje glasno hihotanje neprimjereno ponašanju jedne gimnazijalke s upitnom budućnošću. Prve dane na faxu, umjesto u prvim klupama provodila bih trijezneći se po podstanarskim stanovima, s glavom nad wc školjkom i prstom u ustima. Moj prvi francuski poljubac nije bio na klupici u parku, nego u Pulskom diskaču , na malom maturalcu, pred nastavnicima , učenicima i vozačem autobusa. Moj prvi seks , nije bio s momkom kojeg sam beskrajno voljela, kojem sam se obećavala, i podala jednom i zauvijek, bio je s momkom koji mi je te noći bio prenapet da bih ga odbila, koji me sutra stidljivo pozdravio na školskom hodniku , tražeći potajice oprost što se , negdje iza školskih zidova pohvalio ekipi kako je zguzio žensku iz 3a. I evo, svog sina nisam dobila s onim s kojim sam se prvi put poljubila, koji me prvi put pojebao, i koje me za „nevinu „ rukicu prošetao do oltara. Dobila sam ga s muškarcem, s kojim sam se trošila.
I shvatih odjednom ! Uzrok sveopće nesreće, potrošenih brakova je oskarovska gluma prividne sreće. Totalna neiskrenost u startu, prvo prema sebi, onda prema drugima. Ne volim te ! Pa šta!? Stat ću s tobom ispred oltara. Zaklet ćemo se na život vječni. I kuću. I djecu. I psa. I bašču. Slušat ću čestitke nevažnih likova, i bespomoćno gledati kako moj život odlazi u neželjenom smjeru, što uključuje sve navedeno plus povremene izlete sa strane, prožete jezovitim trncima, jeftinim lošim jebanjima po hotelskim sobama , te kasnonoćnim iskradanjima iz tuđe frotirne posteljine …
Ostati dobar i fin cijelom selu , držeći u ruci najmlađe od četvoro djece, ne radeći ništa nego ispijajući kafu sa komšinicom uz plazmu keks?? Hvala. Nikad nisam pristala.
Nisam klasificirana kao dobra cura. Nisam se s jednim ljubila, legla i vjenčala se, ne uklapam se u stereotip dobre i poštene žene. Ja igram ferplay. Iskreno i puna srca. Jednog sam ljubila. Drugog voljela. Trećeg varala. Četvrtom rodila dijete. Petog sanjala. .. Ne uklapam se u sliku one kojoj je jedan muškarac obilježio cijeli život, a svi ostalu su se iskradali iz njenog kreveta dok su komšinice pile kafu i pričale o meni ….
Jesam li kukavica ??
Ima stvari koje se bojim priznati bilo kome, ma koliko povjerenja imala u te drage osobe,,ipak ima nešto što držim za sebe, jer me strah nerazumijevanja, strah me da nisam dobra. Dobra u glavi. Zato šutim . I trpim. A kažu da je tako najgore,,,
Radi se o problemima. Kada imam velik problem ( znam da je velik relativan pojam,,ali recimo da je to problem razmjera tolikog da ga ja sama ne mogu riješiti, a ni drugi ljudi mi ne mogu pomoći u rješavanju istoga, tako da ne vidim potrebu da svoj problem dijelim s drugima).
Šutim sama sa svojim problemima. Sklopim ruke i molim Gospu… onda me opere grižnja savjesti kako joj se uvijek obraćam kada mi ljudi ne mogu pomoći, tražim od nje čuda , jer sve za što mi čudo nije potrebno mogu i sama riješiti.
Jednostavno sve potisnem u sebi, foliram da problem ne postoji, spotaknem se često o nj , ali ga samo šutnem nogom ustranu, i nastavim dalje, baš kao da ga ni vidjela nisam… Navečer kad sama legnem u krevet, milion misli mi se odvrti u glavi, bezbroj glasova, relacija, kombinacija, alternativa,,a ni jedna prava,,, i opet problem potisnem duboko u sebe, da zaspim.
Zora mi ga opet donese, natjera me da ustanem, skuham šalicu crne kave ,,i čekam da normalni ljudi ustanu, da misli preokupiram poslom, razgovorima, događajima,,,da opet mogu naići na problem,,, da mi ko kamen zapne za nove štikle, a ja ga lagano odgurnem, da se otkotrlja daleko,,da još dugo ne naiđem na njega ponovo,,,
I borim se sama sa sobom. Patim se u sebi. Ali šutim. Jer mi pomoći nitko , osim mene ne može. I onda se upitam: zar sam tako slaba, i tako mala ?
Bojim se da zaista nisam dobra u glavi jer čujem, čitam, vidim da se ljudi bore s problemima na razne načine, da ih svi imaju, da su svačiji drugačiji,,, a ja ne znam, ne umijem,,ne usudim se. Bojim se da sam samo ja takva.
I evo , vama, potpunim strancima u mom životu , pišem da me nagriza, da mi ne da spavati, da me kopka do bola, da me truje iznutra, mira mi ne da,,, da ne jedem , ,, i da mi ne možete pomoći. Nitko ne može. Bar mislim tako.
I evo vas, strance u mom životu , pitam – da li sam normalna? Jesam li dobra u glavi?
Jel normalno problem potisnuti do te mjere da samu sebe uvjeriš da on ne postoji? I svakim danom strepiš da će te spotaknuti , tako da se više nikada ne digneš ,,, ali i dalje ga ignoriraš…dok ne poprimi te ogromne razmjere , kada se više ne može šutjeti,,,
Zauvijek tvoj - potpisujem ....
Moji koraci nikad, ali nikad nisu bili nesigurniji. Kao malo dijete kad prohoda, pa još uvijek zaštitnički traži majčinu ručicu, onako za svaki slučaj, bojeći se pada, tako i ja koračam , hodam kao po jajima, nove štikle su mi već natjerale žulj, ruka mi se oznojila, a buket od bijelih božura mi se komeša u ruci. Da bi scena bila potpuno filmska i moj otac je pored mene, vidim mu u pogledu da je ponosan, mada se više nije nego jest slagao sa svim mojim izborima, mada mi je bezbroj puta ponovio da ne zna tko me tako odgojio, mada me je još nedavno preklinjao da se dozovem zdravom razumu. U očima mu vidim ponos, džaba mu je bilo se ranije nabrojeno…
Obučena u raskošnu bijelu haljinu, s milijun kičastih kristala po sebi, s frizurom koja košta ko jedne dobre cipele, s full make-up-om , i umjetnim trepavicama, koje su mi pogled srezale na pola, bezprigovorno hodam do oltara. Scena kojom sam porušila sve svoje ideale, i srezala sve svoje snove na jedan običan život zatitrala mi je ispred očiju.
Izgovarala sam službeno da. Njemu koji je bezuvjetno stajao do mene. Njemu koji je strpljivo čekao da me prođu sve moje mušice. Njemu , koji je moje vizije i ideale oduvijek nazivao nebulozama. Njemu ,koji je šutio kad mi se nije pričalo. Njemu , koji me odveo pred oltar kojeg sam se uvijek užasavala. Njemu, koji je sve moje snove o karijeri, soliranju, emancipaciji srušio kao kule od karata. Njemu, koji mi je slučajno podario najvažnije biće u mojemu životu. Njemu, na kojeg sam se navikla, tako prosto i tako jednostavno. ..
Dala sam sve od sebe kako bih se uklopila u okvir od stereotipa; da budem lijepa žena, da budem vrijedna žena, da budem dobra majka, da budem voljena žena, da budem nečija žena.
Danas sve to jesam . Danas sam tu gdje jesam. Žena, majka ,,,, i nekome kraljica :)
Tuđa žena ...
Opet je legla pored njega. Koža joj je poprimila miris njegove kože, s tim mirisom lijegala je i budila se već godinama.
Volio je nekom čudnom ljubavlju, pomalo ovisničkom , kao o zraku, vodi, tako je i on bio ovisan o njenom pogledu, njenim usnama, njenoj tišinom i njenoj ljubavi. Ponosno je koračao uz nju , obavijao ruke oko njenog tanašnog struka i ponosno je volio pred ljudima. Osjećao je na leđima poglede ljubomore. Bila je lijepa, možda za neke realne okvire i prelijepa. Toliko da bi je poželio postaviti na stol i gledati. I ne dati drugima da je gledaju …
Dao je sve od sebe da razumije svaku njenu patnju, da shvati svako njeno „ nije mi ništa“, a bilo joj je sve, da pobriše svaku njenu kristalnu suzu u nekim dugim nesanim noćima. Dao je dio sebe u zamjenu za mali komadić nje.
Bio je sretan liježući pored njenog baršunastog tijela, utapajući se u njenim bademastim očima, dodirujući njena gola ramena , i ispreplićući prste s njenim prstima…
Tražio je od nje tako malo, i tako malo je dobio…
Bila je odsutna duhom, negdje u nekom drugom vremenu, s nekim drugim čovjekom. S onim uz kojeg bi treperila kao mirisna svijeća na ljetnom povjetarcu, s onim kojeg bi ljubila kao da je kraj svijeta, s onim pod čijim prstima bi joj se spalila koža, s onim kojem je htjela dati nabolje godine, i cijelu sebe. Lijegala je misleći na njega, i budila se zamišljajući da su te ruke koje je grle njegove, da su ti prsti među njenim prstima njegovi, da je taj miris njegov, da je taj dodir njegov …
I večeras je legla pored njega, utapala se u njegovom pogledu punom ljubavlju, znajući da mu nikada neće moći ni znati vratiti istom mjerom,i da njeno srce nikada nije kucalo uz njegovo , dok je skidala zadnji komad odjeće sa sebe znala je da nikada neće moći otići…
Što ostaje poslije ljubavi ??
Što poslije ljubavi ostane? Telefonski broj u memoriji telefona, koji s vremenom izblijedi, sve dok ga jednog dana ne osjetim potrebu pobrisati. Lozinke od raznih računa kao kombinacija mog i njegovog datuma rođenja. Ostanu i neke pjesme koje me sjete na njega, i neka mala praznina u srcu kad negdje u pozadini zasvira Dalmatino . Ostaju i neke ulice kojima smo skupa prolazili, koje još uvijek u svojim zavučenim kamenjarima skrivaju njegove mirise. Ostane i njegov miris u nosu, i danas toliko intenzivan da ga tražim u svakom muškarcu koji pored mene prođe s njegovim CK parfemom, osjetim ga na kilometre… I neke stare poruke u inboxu maila, koje mi je žao pobrisati jer su svjedoci jedne velike ljubavi, pa zar sve ljubavi na vrijeme prekinute nisu velike , rekao bi Đole…
Ostaje i pokoji pogled slučajnog prolaznika koji više ne vidi tvoju ruku u mojoj ruci, ostaju njegove raširene zjenice shvativši da su među mojim prstima sada neki drugi prsti. I naše ceste kojima smo se vraćali poslije ljubavi, naše plaže na kojima smo dijelili poljupce. Tvoja četkica za zube u mom stanu. Ostanu i tvoji prijatelji , koje sam u vrijeme dok sam bila s tobom nazivala našim prijateljima, a danas , kad od mene okrenu glavu na ulici shvaćam da su bili samo tvoji, da se prijatelji ne dijele. I tvoja sestra koja mi i danas čestita rođendan i Božić. Ostaje i lančić bez privjeska, jer sam tada rekla da mrzim pločice, srca i ostale gluposti koje vise po lančićima. Da sam ih voljela , danas bi ostao i privjesak …
Ostane u ustima okus gorak ko pelin. Spoznaja da više nisi i nikad nećeš biti tu. Jedno više iskustvo i jedno poveće razočarenje. Ne ostaje baš mnogo, zar ne ???
Jesam li sretna ??
Nikad nisam znala u pravi trenutak pokazati pravu emociju. A imala sam je. Skrivenu negdje duboko u sebi, čija me snaga gušila, ali jednostavno maska koju bih navukla na lice bila je preskupa, prekvalitetna i preteška da bi tek tako spala i odala me.
Pitaš me jesam li sretna... Pitam se izgledam li ti tako...
Pogledom pomilujem sve što sam stvorila, svoj mali dom, tvoje oči na licu svog djeteta, i tvoju ruku na mom ramenu i osjećam da bi grijeh bio tražiti više... Samo ti neznam to reći. Ja, koja sam s riječima uvijak najjača bila, ja koja sam riječi koristila za riješavanje svih životnih situacija, ja koja riječima baratam kao ostale žene kuhačom,,,ja sam ostala ko pizda šuteći na tvoje malo pitanje...jesam li sretna???
Pogledam te milo ponadavši se da ćeš pročitati odgovore između mojih zjenica ..
Sretna sam iako sam ponekad jako umorna, iako te ponekad tako grubo odbijem i okrenem se na drugu stranu kreveta, sretna sam iako vičem na tebe kad zakasniš na večeru pa je moram podgrijavati, sretna sam iako imam trenutaka kada brak pošaljem u tri neke stvari i poželim s prijateljicama otići u disko i ubiti se alkoholom , sretna sam iako te ponekad ne želim vidjeti po cijeli dan jer me prosto živciraš, sretna sam iako noćima ne spavam jer me bole prvi zubići našeg sina, sretna sam iako sam sebi uskratila skoro svakodnevne posjete kozmetičarki i frizerki, sretna sam iako se ne sjećam kad sam zadnji put obukla dopičnjak , sretna sam iako ovo ljeto neću vidjeti ni m od mora jer ti nemaš godišnji odmor, sretna sam iako možda i nisam htjela ovakav život...
Pročitaj me konačno... zaista sam sretna.
I grijeh bi bio tražiti više...
Samo se nekako bojim priznati,,da mi sreća ne bi isklizla iz ruke, kao i sve stvari do kojih mi je nekad bilo stalo ...
Jaka stvar varao pa šta ??
Njegova priča. Druga strana istine. Treću ionako nitko neće saznati ...
Volim svoju curu. Toliko da poželim da bude majka mojoj djeci. Da nedjeljom sjedi pored mene na svetoj misi, da poslije toga obiteljski sjednemo za veliki stol u našoj blagovaonici, da slasno jedemo sve one delicije koje je ta ista žena spremila za taj dan. Meni jer me voli, mojima jer voli mene. Volim je , zaista. Kad je pogledam u njene duboke srneće oči vidim da bi bila brižna majka, dobra žena i vjeran partner. Volim je i ljubiti, igrati se s njenim ricastim uvojcima dok mi leži naslonjena na rame, i sniva o našoj zajedničkoj budućnosti. Ponekad mi fale dugi razgovori s njom, rasprave bez smisla, opravdavanja s još manje smisla, njena ljutnja koja prolazi s prvim poljupcem, i njene suze kad misli da je u pravu. Mislim da volim tu ženu ....
A ovu? Ovu želim. Svim svojim postojanjem želim je pored sebe, da drhtim kao prut pod njenim tanašnim prstima. Da se jezikom zapletem među njene usne. Tu ženu želim posjedovati zauvijek, uvlačiti se u svaku njenu poru, ispuniti njeno tijelo svojim tijelom , i ostati tako zauvijek. Prelijepa je ... Lijepa žena- svačija žena... Toliko lijepa da se nikada s ne bih vezao za nju, da joj nikada ne bih ponudio dom... O toj ženi sam ovisan. Toliko da noći provodim u njenom vrelom zagrljaju, da ujutro ne želim isprati njene mirise sa svoje kože, toliko da pred njenim šapatom zaboravljam na svaku drugu... Toliko da sam je ostavljao mnogo puta, a vraćao se još više i jače.... Prokletstvo u koje me ona uvukla je preduboko da bih iz njega otišao. Uvukla se pod kožu, u misli, u san... Kao u nekom ludilu padam pod njenim likom, postajem njenim robom , dovodim je do najluđih vrhunaca , a vraća mi .... uhhhh kako mi vraća. Lud sam za tom prekrasnom ženom...
Njenim glasom, njenim šapatima, njenim rukama, usnama, nogama... svim što ta žena ima. I lud sam od naših trenutaka, njenog zaraznog smijeha, njenog prodornog pogleda, svojim besramnih misli....
Ja , čovjek sa dva lica, ja muška kukavica ...
Kako mi noćas fale tvoje mane ...
Dobro mi je s njim , ne kažem da nije... Ipak ja ne bih bila ja kad ne bi postojao ALI.
Fale mi neke naše stvari. Užasno mi fale , noćas pogotovo. One me ne ljubi kao ti. Pod njegovim rukama ne drhtim kao što sam pod tvojima. Ne zna mi raditi sve što si ti.
Fali mi naš smijeh bez razloga, naše male svađe i mirenja nakon njih. Fali mi da te nazovem debilom , pa me zgrabiš za glavu i luđački poljubiš, da mi kažeš da me debil obožava. I tvoja ruka u mojoj ruci dok se vozimo.
Fale mi i tvoje laži u svim onim noćima dok sam te čekala, a ti smišljao razloge svog nedolaska...
Fali mi da se pred nekim ogolim do kostiju, da izgubim i zadnje mrve srama , da gola dušom i tijelom defiliram našom malom oazom. Da mi kažeš sve najgore što o meni misliš i da uzmeš sve najbolje što od mene imaš.
I sex s njim je dobar. Ali nije kao s tobom. Naučila sam mu svaki pokret, do te mjere da ga mogu pretpostaviti, znam kako počinje i kako završava naš susret. S tobom nikad nisam znala. S tobom sam uvijek otkrivala o sebi ono što nisam ni znala da znam. S tobom sam radila stvari kojih bih se pred njim posramila. Ne zato jer su sramne, nego jer on nije ti. Pred tobom sam ipak bila ja, nikad golija, nikad iskrenija i nikad ranjivija...
Noćas bih tebe. A ne njega.
Da se opet s tobom smijem, da opet tebi lažem, da me ljubiš, da mi radiš sve one male gadosti od kojih mi se koža palila, da se svađamo oko toga tko je koga i kad prevario, da me uzmeš za ruku i prijetiš mi da ćemo si upropastiti život , da zapališ cigaretu i kažeš mi da sam glupa jer ne pušim. ..
S njim je život kao po špagi, zna se red, zna se raspored, zna se gdje i kad se uklapam. A meni fali da me netko probudi u 4 ujutro , da mi se uvuče u topao krevet i da me uzme grubo, i da nestane sa prvim zrakama sunca, da se ne javlja danima iza toga....
Fali mi sve tvoje. Hrpa mana na koje sam se navikla. Mana kojima sam svjesno podizala cijenu i redovno je plaćala. Kako onda tako i danas ...
Greške koje voda ne može oprati...
Posvađali su se. Po tko zna koji put u zadnje vrijeme. Bila je tužna, ranjiva i odbijena...
Dok je držala mobitel u ruci , kroz glavu joj se vrzmalo milion protiv i samo jedan za. Prevagnuo je taj jedan. Poslala mu je poruku, nakon toliko godina. Nesuvislu, direktnu, implicitnu ... Zagrizao je, kao gladna riba na privlačan mamac. Došao je do nje. Opet onako lijep kao nekada, ništa manje privlačan, s onim istim bedastim i tupim pogledom, s istim željama kao i one davne godine, s istim žarom i mislima. Došao je opet po ono što je oduvijek smatrao svojim, i u što je bio siguran. Nasrnuo je na nju , očajničkim žarom, uvalio joj jezik dok nije počeo izazivati porive za povraćanjem. Ljubio ju je, ispunjavao joj redom želje, oživljavao neke davne uspomene. Gorio je istim žarom ... Prislonivši svoje tijelo njenom tijelu glavom su mu prolazile misli žaljenja, što ju je nekad onako glupo i onako nepromišljeno izgubio,,,mislio je zauvijek. Tek , ovaj jedan susret izazvan gorčinom, razočarenjem i osvetom s njene strane u njemu je izazvao salve nade u neka nova jutra, koja bi s njom dočekivao..
A ona..?? Dok ju je ljubio zamišljala je drugoga, onog koji ju je večeras tako grubo odbio, čije je riječi izrečene u afektu paraju do kosti. Dok je stiskao svoje tijelo njenome, grčila se od usiljenih poljubaca ... Mislila je da je ostalo bar nešto od nekadašnjeg žara, nadala se da će klin klinom izbiti , da će opet treperiti kao list na vjetru pod rukama koje su je nekada milovale , i kojima se nekada toliko radovala.. Prošavši rukama kroz njegovu kosu, mirisala joj je na tuđu. Misli su joj bile svjetlosnim godinama udaljene od njegovih utrnulih poljubaca. Nikad do sada nije joj se dogodilo da broji minute, sekunde, da misli pokušava kao razbacane perle po podu sobe skupiti u jedan ugao.... Žegle su je njegove usne, po cijelom tijelu , parale nepodnošljivu tišinu , prekidale samo pokoji uzdah, njegov...
Predugo je trajalo dok je otišao... Sjela je na rub kade, pustila hladnu vodu i pokušala sa sebe saprati sve njegove tragove, mirise i okuse.... Htjela je pobrisati žigove proteklih sati... I dok je svitanje već polako ulazilo kroz prozorska okna u grešnu sobu, ona je plakala, plakala kao malo dijete....
