utorak, 03.01.2012.
Greške koje voda ne može oprati...
Posvađali su se. Po tko zna koji put u zadnje vrijeme. Bila je tužna, ranjiva i odbijena...
Dok je držala mobitel u ruci , kroz glavu joj se vrzmalo milion protiv i samo jedan za. Prevagnuo je taj jedan. Poslala mu je poruku, nakon toliko godina. Nesuvislu, direktnu, implicitnu ... Zagrizao je, kao gladna riba na privlačan mamac. Došao je do nje. Opet onako lijep kao nekada, ništa manje privlačan, s onim istim bedastim i tupim pogledom, s istim željama kao i one davne godine, s istim žarom i mislima. Došao je opet po ono što je oduvijek smatrao svojim, i u što je bio siguran. Nasrnuo je na nju , očajničkim žarom, uvalio joj jezik dok nije počeo izazivati porive za povraćanjem. Ljubio ju je, ispunjavao joj redom želje, oživljavao neke davne uspomene. Gorio je istim žarom ... Prislonivši svoje tijelo njenom tijelu glavom su mu prolazile misli žaljenja, što ju je nekad onako glupo i onako nepromišljeno izgubio,,,mislio je zauvijek. Tek , ovaj jedan susret izazvan gorčinom, razočarenjem i osvetom s njene strane u njemu je izazvao salve nade u neka nova jutra, koja bi s njom dočekivao..
A ona..?? Dok ju je ljubio zamišljala je drugoga, onog koji ju je večeras tako grubo odbio, čije je riječi izrečene u afektu paraju do kosti. Dok je stiskao svoje tijelo njenome, grčila se od usiljenih poljubaca ... Mislila je da je ostalo bar nešto od nekadašnjeg žara, nadala se da će klin klinom izbiti , da će opet treperiti kao list na vjetru pod rukama koje su je nekada milovale , i kojima se nekada toliko radovala.. Prošavši rukama kroz njegovu kosu, mirisala joj je na tuđu. Misli su joj bile svjetlosnim godinama udaljene od njegovih utrnulih poljubaca. Nikad do sada nije joj se dogodilo da broji minute, sekunde, da misli pokušava kao razbacane perle po podu sobe skupiti u jedan ugao.... Žegle su je njegove usne, po cijelom tijelu , parale nepodnošljivu tišinu , prekidale samo pokoji uzdah, njegov...
Predugo je trajalo dok je otišao... Sjela je na rub kade, pustila hladnu vodu i pokušala sa sebe saprati sve njegove tragove, mirise i okuse.... Htjela je pobrisati žigove proteklih sati... I dok je svitanje već polako ulazilo kroz prozorska okna u grešnu sobu, ona je plakala, plakala kao malo dijete....
