subota, 30.12.2017.
Godina nova...
Godina mojih najvećih izazova, koprcanja u vlastitim željama , razočarenja, emotivnih ratova, i najtežih odluka.
Godina u kojoj sam izgubila sve i možda dobila sve.
Godina u kojoj mi se život na očigled rušio , ali samo onaj život kojeg su činili drugi ljudi. Njih je nestalo. S mojih vidika.
Godina u kojoj sam njega izgubila, službeno, na papiru i u stvarnosti. Prestao je biti moj. Razderao mi kožu i ostavio rane. Zauvijek. Da krvare u noćima kad bi me zvao i ponovo volio.
Godina koje sam se oduvijek i najviše bojala.
Godina u kojoj sam usrljala u najčudniji i najgori odnos u svom životu. U kojem sam svojom samoćom plaćala tuđe užitke. Samoća je jebena stvar. Koja te natjera da koračaš u provaliju. Korak po korak, dok provalija ne postane navika, a ti samo broj, bez osjećaja, bez želja, bez ponosa...
Ovo je bila godina ispita kojeg opet nisam položila. Opet sam se posklizla na najlakšem ispitu.
Koliko me jedan ranio toliko me drugi izliječio. Ali pogrešnom terapijom.
Godina koju bih najradije pobrisala da se može.
Želim si zdravlje. Sebi i svojima. I ljubav. Da je doživim. Konačno. Jednom. Ljubav. Ne dodire, ne jeftine noći, ne skrivene dodire, ne ukradene piljupce, već LJUBAV! Oči nečije želim. Da se vidim u njima.
četvrtak, 14.12.2017.
Zlo mi je ...
Bože jel ovo moguce ?
Pa dokle vise ?
Jesam. Sama sam kriva. Sama sam pala. I sama se ubila.
Ali ne vjerujem više. Jednostavno ne vjerujem da je sve ovo istina i da se opet događa meni.
Pitam se samo koliko jos u meni ima snage za sve ovo ? Za svaki novi poraz...
Za njega sam se molila...
Zbog njega molila...
S njim sam vjerovala da mogu nadvladati svu lošu sreću.
U njega sam vjerovala da se izvukao. Da je uspio.
U nas nisam nikada. Jer je sve tako govorilo. I mislila sam da je to to.
Al nije. Ti mozes losije. Ruznije. Ogavnije.
Zlo mi je.
ponedjeljak, 11.12.2017.
Nebitna skroz
Pisem uvijek kad mi nije dobro. Evo i danas.
Nisam ti važna da bi sa mnom djelio išta. Nisam ti ništa. Ni cura. Ni drug. Ni uzput. Ni slučano ti nisam. Ni namjerno. Ništa sam ti.
I znam to.
I zašto sam još uvijek tu ?
Zašto sam uopće tu ?
Očito dublje prodrijeti ne mogu. Ne zato jer me ne puštaš nego jer ti ne značim i ne briga te.
I to znam.
Čemu onda ovo sve ?
Jesi li tu iz dosade? Jesi li iz potrebe? Jesi li iz navike?
Nikad manje nisam dobivala nego od tebe. Premalo za išta. Premalo za ostati. A previše za otići.
Jer nigdje drugo nemam ništa.
Malo sam se procijenila. Sitniš. I tako me uzimaš. Za badava. Da se nađem. Kad svi odu. Da poslužim. Kad nema nikoga.
Sitno sam se prebrojala u tvom životu. Bez kusura. Bez cijene. Propao žeton. Još jedan u nizu...
Jeli moja glad za ljubavlju razlog zbog kojeg se godinama dajem ni za što? Jeli ljudska potreba za ljubavlju moje gorivo koje me gura da srljam iz propasti u propast ?
Jeli sve ovo imalo smisla a da ga ja ne vidim ?
Nije mi danas dobro.
Jer sam nebitna...
ać, prosinac
