Godina mojih najvećih izazova, koprcanja u vlastitim željama , razočarenja, emotivnih ratova, i najtežih odluka.
Godina u kojoj sam izgubila sve i možda dobila sve.
Godina u kojoj mi se život na očigled rušio , ali samo onaj život kojeg su činili drugi ljudi. Njih je nestalo. S mojih vidika.
Godina u kojoj sam njega izgubila, službeno, na papiru i u stvarnosti. Prestao je biti moj. Razderao mi kožu i ostavio rane. Zauvijek. Da krvare u noćima kad bi me zvao i ponovo volio.
Godina koje sam se oduvijek i najviše bojala.
Godina u kojoj sam usrljala u najčudniji i najgori odnos u svom životu. U kojem sam svojom samoćom plaćala tuđe užitke. Samoća je jebena stvar. Koja te natjera da koračaš u provaliju. Korak po korak, dok provalija ne postane navika, a ti samo broj, bez osjećaja, bez želja, bez ponosa...
Ovo je bila godina ispita kojeg opet nisam položila. Opet sam se posklizla na najlakšem ispitu.
Koliko me jedan ranio toliko me drugi izliječio. Ali pogrešnom terapijom.
Godina koju bih najradije pobrisala da se može.
Želim si zdravlje. Sebi i svojima. I ljubav. Da je doživim. Konačno. Jednom. Ljubav. Ne dodire, ne jeftine noći, ne skrivene dodire, ne ukradene piljupce, već LJUBAV! Oči nečije želim. Da se vidim u njima.
Post je objavljen 30.12.2017. u 10:11 sati.