četvrtak, 07.06.2018.
Nema nas...
Dok ja nebo molim za tebe, dok se sama koprcam sa svojim željama, i odbijam vjerovati činjenicama da te ni malo nema u mom životu , ti svoj negdje daleko gradiš.
I svaki put isto... Svaki put se malim prstom džim za posljednje niti uzaludne nade dok se tamo negdje grade mostovi i domovi bas kakve ja želim. Ali nisu moji ...
I svaki put skeniram sve te žene. Koje me ne poznaju, ne slute i ne misle da postojim tamo negdi među nejskrivenijim sjenama i pitam se što imaju ? Piše li im na licu da su za život ? A da sam ja za noć ? Piše li im na tijelu da su za majke ? A ja za sebe i njega ? Miriše li im u kosi da znaju ljubiti i milovati najljepše na svijetu ? A u mojoj da sam otupljena, teška, nezanimljiva, ohola, kruta i drvenasta ?
Jeli to baš pise na licima svih tih žena koje su mi uzimale i nikad ne vraćale ? I jeli to piše na mom licu , na mojoj koži, jel to miriše u mojoj kosi ?
Ja ne znam evo.
Ja sam uvijek bila tu samo da vrijeme brže prođe.
Ja nikad nisam mirisala na ljubav. Na dom. Na djecu.
Ja nikad nisam bila ni blizu toga.
A jedino je čemu se molim...
AĆ
