četvrtak, 29.05.2014.
Svi moji muškarci kad se zbroje.....
Prvi …Moja najveća iskrena ljubav. Moje prvo voljenje, prvi poljubac, prvo sve u životu. Najvoljeniji ikad. I jedini kojem želim svu sreću ovoga svijeta. I jedini kojeg iskreno , kao prijatelja danas volim.
Drugi …Najveće razočarenje, najveća greška. Najveća škola, bol. Iskustvo bez cijene. Onaj koji je za sve , osim za mene bio savršen. Bezobrazan, drzak, bez imalo osjećaja. Najviše me povrijedio. Najčešće se vraćao i odlazio. Jer sam mu dopuštala,,jer je znao da može… Jedini kojeg mrzim. Koji me i danas zaboli kad ga se sjetim. Previše me koštao. A nije vrijedilo….
Treći … Trebao se desiti mom životu. Da zaboravim. Da prevarim. Da razočaram. Da povrijedim. Kako su i mene…. Bio mi je zajebancija, razonoda, bio je moj odgovor na dosadu, na moje osobne brodolome. Trebao mi je da me zaliječi. Služio je svrsi. Prvi i posljednji iskorišten u mom životu. Jedini kojeg nikad nisam htjela, ni za što drugo osim svega toga….
Četvrti … Eto desio se. Forsirala sam. Nadala se da ću dobiti možda malo ljubavi, nikad ne okušene. A dobila sam ništa. Nije se trebao dogoditi… Nikad. Ništa nije značio, ni čemu služio.
Peti … Najveća strast. Najveća radost. Ogoljenje do kosti. Istina. Onaj pred kim sam ja bila ja. I više od sebe. Upoznao me do srži. I dao mi sve što sam trebala. Osim ljubavi. Nju je već bio potrošio. Na nekim drugim mjestima …
Šesta sreća, zar ne ?!
petak, 23.05.2014.
Čežnja ....
Nekad mi tako fališ. I prsti se zažele da ti prođu kroz kosu. I ruke se zažele da te dodiruju. I usne da te ljube. Desi se nekad. I jače je od mene. I borila bih se protiv toga, ali ne znam sama. Znaš da ja sama ništa ne znam. Pa ni zaboraviti.
Ponekad kad svi drugi imaju nekoga, poželim se tako jeftino vratiti u tvoj zagrljaj, poželim da nikad nisam niti otišla. Nekad , kad mi se noć nadvije nad prozor , prisjetim se svih naših noći koje smo ukrali, svih naših lopovskih sastanaka, bezobraznih viđanja. I fali mi taj osjećaj. Prokleto mi fali.
Znam da bi me ova nostalgija mogla skupo koštati. Da bih je mogla opet godinama platiti. A znam i da nemam više snage za to. Da nema više u meni srca koje bi igdje više moglo pući a da se ne raspadne skroz.
I evo sad tek kažem da sam otišla da se spasim. Tebe. Nas. Sebe.
I jesam li se spasila ?! Jel ova čežnja što peče i izgara lakša od opet iste boli koje bi me koštao ?
Bol sam probala, i preživjela. S čežnjom nekako ne znam…..
Čežnja
