petak, 19.09.2014.
Samoća ....
Ne znam šta mi se dogodilo i kad je točno moj život krenuo u ovom smjeru. Jeli to bilo nekad u srednjoj školi , kad sam živjela i umirala za neuzvraćenu ljubav, borila se za nju grčevito rukama i nogama, sanjala o vjenčanju, djeci, sreći i blagostanju? Jesam li već tada sanjala pogrešne snove i živjela sasvim krive ideale ? Ili sam tek kasnije, kad sam se otrijeznila od ljubavi koja to nije bila, negdje na sredini studentskog života , krenula u sasvim krivom smjeru dajući se pogrešnom, pružajući šansu za ljubav onome koji je najmanje zaslužuje ?Jesam li tada, dok sam upoznavala sebe, svoje tijelo i ne prepoznajući svoje najintimnije želje postala samo ona koja se nije rodila za ljubav? Jesam li dotakla dno u zrelim godinama kad sam pristajala biti druga, ona koja čeka , koja se vječno nada , koja njegov broj u imeniku memorira pod tuđim imenom, ona koja se iskrada iz toplog kreveta kako bi skupila ono malo zagrljaja koji su ostajali iza drugih žena ?! Jesam li , evo sad, opet na putu da potonem žudeći za onim što ni po Božjim ni po ljudskim pravilima ne bi trebalo biti moje ?! I vjerojatno ni neće. Jer ja se nisam rodila da bih bila voljena ….
Ja sam se rodila da čekam. Da se nadam. I da gledam kako moje godine tutnjaju pored mene tabanjajući moju samoću koja boli do kosti….
utorak, 09.09.2014.
Moje ruševine
O Bože ja sam se počela gubiti. U godinama kada bih trebala imati jasan , precizan i izgrađen do najsitnijih detalja svoj životni tlocrt, ja gradim pa rušim, pa među tim ruševinama tražim onaj mali sobičak koji se negdje tamo nazire a ne sliči više ni na šta… Baš sam jadna !! Tješim se u njemu, jer je nekad bio moj. A nije bio nikad. Pa ga rušim iznova. Srušeno rušim. Gušim se u svojim zidovima koje ne želim, nisam ih htjela takve. Htjela sam velike prozore da gledam u svijet.
Opet te više ne trebam. Nisam karakter i sumnjam da ću ostati odlučna. I sumnjam da ću dat sve od sebe. Zato jer sam jadna. I ne znam sama. Nakon toliko godina s tobom, ne preostaje mi ništa nego teturati ruševinama i tražiti svoje prozore u njima. Prozore koji ne gledaju nigdje….
srijeda, 03.09.2014.
Čudna je zvjerčica strast ....
Opet te evo u mom životu, da se ponovo trujem tvojim dodirima, koje znam na pamet. Da ponovno iscrtavaju izgarajuće tragove po mojoj koži, koje moram a ne želim saprati. Ponovo si tu , gdje si i bio svih ovih godina, utabanjao si svoje korake, ukalupio ih na mom putu da su postali normalni, potrebni, svakidašnji. I da ne smetaju. Nikome i ničemu…
Nisam ista ja. Ne značiš mi više. Ništa i nigdje. I tu sam iz navike, iz želje, iz dosade. Baš onako kako zaslužuješ. Ni blizu nisam one drhtave , plašljive poluzaljubljene curice od prije 6 godina….
Nisi isti ti. Ne znaš me izgubiti. Ne znaš se nositi s mojim odlaskom. Trudiš se više nego ikad. I slabiji si nego ikad. I mogla bih te imati. Nisi onaj koji je svoje probleme stavljao iznad mene. Nisi onaj koji je svoju kožu derao do kosti da sapere moj miris s nje.
Ista je samo strast. Koja je ostala, i kad je sve drugo ishlapilo. Ista je samo strast koja je ostala i kad se sve drugo ispralo pod kišom koja godinama ne staje iznad nas… Kišom nečijih suza….
