petak, 19.09.2014.
Samoća ....
Ne znam šta mi se dogodilo i kad je točno moj život krenuo u ovom smjeru. Jeli to bilo nekad u srednjoj školi , kad sam živjela i umirala za neuzvraćenu ljubav, borila se za nju grčevito rukama i nogama, sanjala o vjenčanju, djeci, sreći i blagostanju? Jesam li već tada sanjala pogrešne snove i živjela sasvim krive ideale ? Ili sam tek kasnije, kad sam se otrijeznila od ljubavi koja to nije bila, negdje na sredini studentskog života , krenula u sasvim krivom smjeru dajući se pogrešnom, pružajući šansu za ljubav onome koji je najmanje zaslužuje ?Jesam li tada, dok sam upoznavala sebe, svoje tijelo i ne prepoznajući svoje najintimnije želje postala samo ona koja se nije rodila za ljubav? Jesam li dotakla dno u zrelim godinama kad sam pristajala biti druga, ona koja čeka , koja se vječno nada , koja njegov broj u imeniku memorira pod tuđim imenom, ona koja se iskrada iz toplog kreveta kako bi skupila ono malo zagrljaja koji su ostajali iza drugih žena ?! Jesam li , evo sad, opet na putu da potonem žudeći za onim što ni po Božjim ni po ljudskim pravilima ne bi trebalo biti moje ?! I vjerojatno ni neće. Jer ja se nisam rodila da bih bila voljena ….
Ja sam se rodila da čekam. Da se nadam. I da gledam kako moje godine tutnjaju pored mene tabanjajući moju samoću koja boli do kosti….
