ponedjeljak, 23.01.2017.
Život ide dalje
Boli me. Užasno. Srce mi je puklo na pola. A to boli.
Ali život ide dalje. Moj a i tvoj.
Mene čeka moja samoća i nesane noći, moja bol koju nemam s kim podjeliti, moj nemir, moja pitanja na koja nikad neću dobiti odgovor, moja lutanja bez cilja, moje burne misli, i ono što me najviše boli moje rezočarenje.
Svakim danom pitam se sve više i više pitanja koja me žuljaju kao najoštriji kamen, ali znam da će ostati visjeti u zraku dok sam živa. Kako nisam znala ? Kako nisam namirisala ? Kako nisam posumnjala ? Od kad ? Kako ? Gdje ? Boli me svako od njih. Ali jedno boli najviše ; voliš li je ?Hoćeš li miran i spokojan lijegati pored nje svaku noć i buditi se svako jutro ?Hoćeš li pomisliti ikad na mene ??
Tebe čeka tvoj život. Tvoj dom i tvoja obitelj. Tebe čekaju tvoji nemiri ili tvoj mir ne znam. Tebe čeka ona. Koja me ubila kao grom iz vedra neba, smrvila mi dušu prljavim nogama. Ona koja je upala najpodlije i najnepoštenije. Ali nije bila glupa, slijepa i neproračunata kao ja. Ona nije ja. A nju si odabrao. Jer si htio a ne jer si morao.
I umirem zbog toga. Svakim danom kopnim sve više.
Ali život ide dalje. Ne pita za moje boli.
Život ko život daje križeve. A čovjek se navikne na sve.
Moram dalje. Samo kako i s kim ne znam.
Ni kako ću bez tebe ?
Ni kako ćeš bez mene ?
Pomolit ću se za tebe. Da ti budem nemir.
