ponedjeljak, 28.11.2016.
Kraj
Dok me ljubiš najviše do sad, i ne prestaješ vičem da je kraj a sve se u meni lomi ko najkrhkije staklo. Prolama mi se duša dok mi šapćeš da me želiš. Ostavljam te kad te najviše trebam.
Mrsiš mi kosu i ljubiš čelo. Grliš me da mi kosti pucaju. A ostavljam te.
Ne jer to želim. Već jer to moram. Jer nema više mjesta za mene u tvom životu. Ispunila ga je neka druga žena. Izronula je iz mraka i slomila mi srce na pola. Uništila mi snove i želje. Ubila ženu u meni.
Ljubiš me kao nikad do sad a ja šapćem da je kraj. Riječi prelaze preko usana a u meni sve puca. Sve iz mene bi te grlilo do smrti. Sve moje bi te ljubilo kao da si jedini na svijetu. Cijela ja bi te živjela kao da si kruh i voda. Riječi se lome, dok me grlo steže i ne želi natrag, dok se srce koprca jer želi tu ostati i tu umrijeti.
Ako je ovo ljubav tko je ubio ? Jel se netko veći od nas igra s mojom ljubavlju, dobaciva se s njom i razbija je na komadiće ? Jel mi ljubav došla kao kazna za sve moje grijehe, za sva moja svitanja u tuđim krevetima, za sve boli kojima sam bila uzork ? Jeli ovo ljubav pobogu ?? Ako je , čemu suze ? A ako nije zašto boli ? Zašto mi ruke drhte dok te zadnji put grlim, zašto me duša boli i zašto te ne mrzim ?
Dok me ljubiš najnježnije ikad opraštam se s tobom. Ima li išta tužnije na svijetu ?
Nego otići kad najviše voliš ?
I kad nemaš gdje otići ?
Ima li išta tužnije na svijetu nego kad skupiš sebe u najteže izgovorenu laž ikada ; nije mi stalo ?!
Ima li išta tužnije nego se ljubiti i plakati istovremeno ?
Kocka.
Ulozila sam sve na tebe. I mladost. I snove. I budućnost. Stavila sam na kocku cijelu sebe. I izgubila sve.
Jer si varao. Jer nisi bio čovjek. Jer si lagao. Jer si mi ukrao snove. Jer si jadan.
Prokockala sam najljepši komad života.
Sada kad sve sjeda na mjesto, kad se kocke slažu i istina izlazi na površinu manje me boli.
Jer ti bol nisi zaslužio.
Jer ti nisi zaslužio minutu više.
Ne ne mrzim te , već te volim više od života.
Al to je moja bol. Koja više s tobom nema veze.
Uložila sam na tebe sve što sam imala. Ostala sam sama. Gola i bosa od svega.
Više me nema u tvom životu. U tvojim planovima i tvojim snovima.
Doći će neke stvari koje će boljeti više od života. Ili mene ili tebe.
Nemoj da opet mene. Slabija sam nego misliš. A jača nego sam mislila.
Kad sam već sve uložila i sve izgubila ostavi mi bar budućnost.
četvrtak, 24.11.2016.
Nisam znala.
Da je cijeli moj svijet stao u tvoj dlan. Nisam znala.
Da si ga rastvorio i prosuo kroz prste.
Da su moji trenuci mjereni tvojim poljupcima.
Da je moj dan bio obojan tvojim noćima.
Da sam vrijedila koliko si me ljubio.
Da sam ti nebitna. Nisam znala.
Da više za mene nema mjesta u tvom životu.
Da si me stavio na kocku znajući da ćeš me izgubiti.
Da su u našim sobama bili najjeftiniji snovi.
Da si me počastio srećom a ubio bolom.
Da sam ti margina života. Nisam znala.
Da mi dišeš pod kožom i da svoje nemire smirivam tobom.
Da si me zagrebao po srcu i zalijepio svoje.
Da si me do kosti ranio i lice mi obilježio usnama ko najskupljom maskom.
Da si moja sreća i moja najveća nesreća. Nisam znala.
Da je moj cijeli život bio u tvojim rukama, da si ga držao na svome dlanu. Nisam znala.
Sve dok me nisi prosuo.
srijeda, 23.11.2016.
Kraj.
Previše si me navikao na sebe. A navika je jebena stvar.
Ko sa najjače droge trebam se skinuti s tebe. Zaboraviti ceste koje vode do tvojih vrata. Utišati misli koje vrište svoje ime. Prevariti ruke nekim drugim rukama. Izliječiti usne nekim novim poljupcima.
Moram ne misliti na tebe. Na sve što smo imali. I na sve što sam izgubila.
Kad si me prvi put poljubio prije mnogo godine, nisam mislila da me ljube usne koje će me obilježiti za cijeli život, koje će me izdati na najneljudskiji način. Nisam tada znala da ću pod tim rukama izgubiti najljepše godine života, da ću u tom zagrljaju protratiti tolike godine, i da ću te dodire nositi na koži dok sam živa.
Te noći nisam znala da sam sebi potpisala i izdaju i prevaru i bol i razočarenje. Nisam znala ni da ću time platiti sve predivne noći s tobom.
Jeftino si me prokockao.
A preskupo sam te platila.
Što nam život donosi ? Kakve nas godine čekaju ? I hoće li nam se putevi ikad više ukrstiti ? I hoćemo li ikad više dati šansu jedno drugome ? Da se spasimo ?
ponedjeljak, 21.11.2016.
Prokockala sam te
Ne mogu se pomiriti s tim da će ona biti majka tvoje djece. Da će ona biti tvoja žena. Da ćeš nju grliti u dugim noćima, ljubiti u hladnim jutrima, da ćeš nju čuvati i štititi.
A trebala sam to biti ja.
Samo te nisam pročitala. Nisam vjerovala u tebe. Nisam ti dopustila. Nisam ti vjerovala. Nisam te znala voljeti.
Nikad sebi neću oprostiti naše godine. Nikad sebi neću oprostiti naivnost. Ranjivost. Glupost.
Milo moje nisam te se nagledala, ni naljubila, ni nagrlila.
Jer te nisam znala. I nisam znala s tobom. I nisam bila svjesna što imam u svojim noćima i svojim rukama.
Kako ću vas gledati ? Kako ću živjeti s ovolikom ljubavi i ovolikom tugom? Kako ću kad bez tebe ne znam i ne mogu.
Volim te do kosti. I boli me užasno činjenica da sam te prosula kroz prste. Nekoj goroj. Nekoj koja te prepoznala. Ali te nikad neće voljeti i grliti kao ja.
Jesmo li si sve rekli ?
Jesmo sve. Osim da je kraj.
Razgovor za kraj
Prekasno smo razgovarali. I tu smo najteže pogriješili.
Razgovori se vode za početak a ne za kraj.
Rekao si mi u kojem trenutku sam sudbinu preusmjerila, u tuđe ruke, tuđi krevet i tuđi život.
Rekao si mi sve što godinama nisi. Pitala sam te sve što nikad nisam.
Pale su ove noći sve maske nošene godinama, izrekle se sve istine, prosule sve činjenice.
Ljubio si me kao da je zadnji put. A znamo da nije ,.. Ovaj put znamo.
Život se odlučio poigrati nama, srušiti nam sve snove, protresti nam duše dok se ne smire. Tvoja se smirila, a moja bjesni, moja je puna tuge, razočarenja i boli. Hoće li to ikad iz nje izići pitam se ?
Nikad tako pričali nismo, nikad se tako ljubili, nikad tako plakali kao noćas.
Skupila su se sva pitanja ovog svijeta, isfiltrirali svi odgovori, saznale sve tajne.
Ljubio si me kao nikada, za moj i tvoj kraj.
Zabolile su me tvoje riječi, isparale me po srcu opet iznova. Zakasnila sam u tvom životu jer sam bila iskrena i nije mi se isplatilo.
Hoće li me itko više poznavati kao ti ?
Hoće li itko znati što mislim kad se samo nasmijem , a što kad šutim ? Hoće li itko znati pročitati moje poglede ? Izgristi moje usne ?
Previše ćeš mi faliti , iako ću te uvijek imati?
Tvom životu su se desile promjene, a moj si uništio ?
I noćas si mi prvi put u životu rekao da si kukavica, da nisi imao hrabrosti. Rekao si mi sve ono što sam o tebi prekasno saznala.
Boliš me tugo moja najviše na svijetu.
srijeda, 16.11.2016.
Za vječnost.
Ne znam zašto mi je ovako loše, zašto je u meni ovoliko tuge i zašto svaki trenutak mislim na tebe?! Ne znam. Jer nisi vrijedio toga. Jer si me lagao najviše. Prevario najgore. Uništio najstrašnije. Ubio najtužnije. Ne znam.
Trebala bih te mrziti ali ne mogu. Previše toga si mi dao. Ne mogu u ime lijepih vremena iako si ih popljuvao. Ne mogu u ime svih sretnih trenutaka koje si mi dao. Ne mogu u ime svih mojih tuga koje si liječio. U ime svih mojih bolova koje si zacjeljivao. Ne mogu jer moja ljubav nadvladava i razum i misli.
Jesam li ti ikad rekla da te volim ?
Tebe tako nesavršenog. Tebe tako pogrešnog. Tebe tako jadnog. Tebe tako malenog. Tebe mizeriju od čovjeka.
Nisam ti nikad rekla. Jer ni ja sama nisam znala da te volim dok te nisam izgubila. Jer ni ja sama nisam bila svjesna činjenice da se za mrvicu tebe prodajem godinama. Da sam svoju mladost prokockala na najjeftiniji mogući način a s najskupljim posljedicama. Nikad nisam znala da te volim.
Jesam li ikad mislila da ćemo ovako završiti ??
Pa ja nisam mislila da ćemo ikad završiti i tu je srž mog problema.
Uvijek sam se tebi vraćala, uvijek si me ti čekao, uvijek sam imala tebe iako ništa drugo nikad imala nisam, uvijek si me ti grlio i kad su oluje bile najjače, i kad je srce bilo najsretnije.
Kome sad da se vratim ? Gdje da idem ? Ko me čeka ?
Gdje ću kad se duša raspukne i ne ostane nitko...?
Ko će me čekati plačljivu, umornu, sjetnu i sretnu ?
Ko će me grliti i ljubiti kad nikog ne bude ?
Kako ću bez tebe tugo moja najdraža ?
Kako ću ikad više igdje imati svoj mir , kad si moj najveći nemir i najveća ljubav u životu ?
I neka mi Bog oprosti ali evo moje srce te čeka, i makar puklo po pola nada ti se. Jednom. Negdje. Nekad.
Jer mi smo za vječnost.
utorak, 15.11.2016.
Nebo zna
Nisam te poznavala. Tek sad vidim koliko sam pogrešnog u tebi vidjela. Mislila sam da si slab. Da si kukavica. Da se ne znaš uhvatiti u koštac s problemima. Zato ti ih i nisam radila.
Mislila sam da bi me ostavio i napustio kada bih te najviše trebala, a ti si me ostavio kad si me najviše trebao. Ti si me ostavio jer je neka druga napravila sve o čemu sam ja ikad sanjala, i gdje sa samu sebe prešla.
I ne znam koliko će dana, mjeseci ili godina proći da se tvoji tragovi saperu s mene, da tvoji mirisi isčeznu u mojoj svakodnevnici, i ne znam hoće li ikada. Ali znam da si ovdje bio najvoljeniji. I najpotrebniji. I znam da bih ti bila najbolja.
I ne križam te u glavi. Jer još uvijek vjerujem u nebo. I da je tebi i meni mjesto pod istim.
Još uvijek vjerujem da će te biti u mom životu mada ne bih trebala.
Cijeli život imali smo sve na našoj strani, samo je falilo srca, ovaj put samo srce imamo , a sve drugo je protiv nas.
Ne mirim se s našim krajem. Jer nisi sretan. Jer sam nesretna.
Bog uvijek ima neke dobre planove. Ako je ovo najbolje od njega neka bude. A ako nije čekat ću. Ako treba i dok umrem.
utorak, 08.11.2016.
Hoćemo li ?
Hoćemo li ostati ovdje ? Gdje se samo laži zbrajaju a sve one istine propadaju kroz prste poput nasitnijeg pijeska ?
Hoćemo li ostati na ovom istom mjestu gdje smo sve počeli i isto tako neslavno završili ?
Hoćemo li staviti točku na i ? Ili pak tek sada sve počima...?
Hoćeš li udarati gdje sam najtanja i tebi najslabija ?
Hoćeš li sve naše baciti u najdublju rupu i zakopati kao da ga nikad nije bilo ?
Ili ćeš se opet vraćati u svakoj noći i nestajati s jutrom ?
Hoćemo li nestati ? Ili ostati ?
Hoće li nas više ikad biti ?
I hoćemo li biti isti ?
ponedjeljak, 07.11.2016.
Moj svijet
Svih ovih 8 godina branila sam tebe od ljubavi. Vjerovala da si tu iz navike. Nisam ti dopuštala blizu srcu. Mislila da ćemo trajati dok se ne potrošimo.
I sve od čega sam se branila eksplodiralo je u meni ovih dana. More ljubavi kojeg nisam bila svjesna. Jer sam se branila. Šutnjom. Tajnom. Razumom. Riječima. Čekanjem.
Sve što sam ikada zamišljala u svojoj najintimnijoj osami palo je u vodu. Cijeli moj svijet koji sam izgradila bez tvog znanja srušio se. A bio si dio njega.
Nikad te nisam voljela a sad umirem od ljubavi. Kako ?
Nikad nisam maštala da ću biti s tobom a sad ne mogu bez tebe. Kako ?
Nikad nisam maštala o našoj djeci a sad ih vidim. Kako ?
Nikad nisam planirala s tobom život a sad ga želim ? Zašto?
Kako sam se dovela ovdje ?
Šutnjom.
Puno je života propalo jer nismo na vrijeme pričali.
Ima li oporavka od nas ? I kako ću se ponovo skrojiti ? Kako ću opet nekome biti žena ?
Kako ću nekome dopustiti da me dira ?
I kako ću živjeti s činjenicom da te nemam ? Nikad više. I nikako više.
četvrtak, 03.11.2016.
Za sve sto dolazi...
Još uvijek mi ne fali sve tvoje. Ne mislim na naše zore. Na naše noći. Ne mislim na tvoje usne i poljupce. Ne mislim na tvoje ruke. Na zagrljaje, poljupce u kosu, ne mislim na tvoje mirise. Ne mislim na naše duge razgovore, ni kratke susrete. Ne mislim ni na sve lijepe trenutke kojih bi se dalo nabrojati u svim našim godinama. Ne mislim na naše sastanke pod vedrim nebom, na ljubljenja po užarenom pijesku, na kišnu kosu i snijeg na cipelama.
Ne mislim na naše Božiće i Uskrse, ne mislim na nas u kasnim satima. Na naša zajednička svitanja i grljenje do kosti.
Još uvijek ne mislim na nas. Na sve što je moglo biti. Ne mislim na sve što će mi nedostajati do kosti.
Slijede dani i noći kad ću opet umirati zbog svega našega.
Još uvijek ne mislim na tebe. Na sve što si donio u moj život. I što si isto tako odnio. I ostavio me samu. Da mi koža izgara z atobom, i da mi kosti pucaju od nedostajanja.
srijeda, 02.11.2016.
Božji plan
Bolujem te. Pa te žalim. Pa te volim. Pa te mrzim. Pa te proklinjem, pa preklinjem. Pa u krug. Već danima.
Mira nema u meni ne dolazi ni od kud. A potreban mi je da mi se duša smiri jer je pukla na pola, da zacijeli , da vrijeme uradi svoje.
Danima ne znam za sebe, život mi se raspada pred očima, izamklo mi je tlo ispod nogu i kolosjek života mi se pomjerio.
Ja više nisam normalna od svega.
Totalno sam se raspukla.
I boli me još uvijek sve kao što me nikad u životu nije boljelo.
Ali vrijeme će napraviti svoje i zbrojit će mi stvari u glavi. I pokazat će da sam više dobila nego izgubila.
Jer Bog sve radi s planom.
A mene čeka neki ljepši plan od tebe. Ti si ionako smetao da se život dogodi.
