četvrtak, 03.11.2016.
Za sve sto dolazi...
Još uvijek mi ne fali sve tvoje. Ne mislim na naše zore. Na naše noći. Ne mislim na tvoje usne i poljupce. Ne mislim na tvoje ruke. Na zagrljaje, poljupce u kosu, ne mislim na tvoje mirise. Ne mislim na naše duge razgovore, ni kratke susrete. Ne mislim ni na sve lijepe trenutke kojih bi se dalo nabrojati u svim našim godinama. Ne mislim na naše sastanke pod vedrim nebom, na ljubljenja po užarenom pijesku, na kišnu kosu i snijeg na cipelama.
Ne mislim na naše Božiće i Uskrse, ne mislim na nas u kasnim satima. Na naša zajednička svitanja i grljenje do kosti.
Još uvijek ne mislim na nas. Na sve što je moglo biti. Ne mislim na sve što će mi nedostajati do kosti.
Slijede dani i noći kad ću opet umirati zbog svega našega.
Još uvijek ne mislim na tebe. Na sve što si donio u moj život. I što si isto tako odnio. I ostavio me samu. Da mi koža izgara z atobom, i da mi kosti pucaju od nedostajanja.
