ponedjeljak, 05.06.2017.
Ko najljepša na svijetu ...
I dok se najljepše smijem , i nasretnija izgledam u meni je još uvijek more tuge koje se prelijeva svake noći kada sam legnem u krevet. Nakon njegovih poljubaca.
Nije on tu da voli. On je tu da manje boli. Al ne boli manje. Niti malo. Samo se trudim ne grebati ispod površine, trudim se svim silama ne misliti, ne pitati, ne znati. Jer me još luđački boli i mogla bih urlikati kao divlja zvijer koliko boli, ali ne dam se. Nabacim osmjeh. Najskuplji ikad. Najlažniji ikad.
Fališ mi. Do neba i nazad. Falit ćeš mi cijeli moj život jer si mi otkinuo komad srca. Jer si ostavio rupu posred duše. Provaliju bez kraja.
I ničiji poljupci ne mogu zaliječiti moje suze.
On je tu da zaboravim s vremena na vrijeme. Da sebe uvjerim da sam dobro. A nisam , znam.
On je tu iz inata, potrebe, očaja i ludila. On je tu da njime pobrišem sve tvoje.
Nisam sretna. Tužna sam ti do neba. Znam da znaš.
I boli me sve. I boljet će me svi dani koji dolaze. Svaka nova bol moj je novi poraz. Moj novi ponor bez dna. Moj novi bijeg od sebe.
Jer da se sebi vratim umrla bih od tuge.
