četvrtak, 11.08.2022.
Nemoj...
Previse puta se moj ponos razbio od oštra kamenja odbijanja. Nikad to nisu bile istine lijepo upakirane već surova, štura i bolna iskrenost prosuta ispred mene bez mrvice uljepšavanja. Nikad nitko nije pomislio na mene. Nisi ni ti. A jedini si me zvao „ljubavi...“
Stvari među nama su bile kristalno jasne. I nije tu trebala nikakva drskost, nikakve rasprave, svađe, ružne riječi. Nije bilo potrebe za laganjem. Trebalo je samo da odeš. Bez riječi kako si i došao.
Ali negdje između toga ti si pomislio da sam ja kamen, da mogu podnijeti i progutati sve, da me se ne dotiče, da sam snaga. Nisi imao mjere. Stigao si korak do toga da se raspadnem kao kutija od papira.
Ne smijem ti dopustiti da me skroz ubiješ. Jer načeta sam. Bolna sam već predugo. Jer ranjavali su me i prije tebe. Iako sam vjerovala da sam se zaliječila nisam evo.
I nemoj , molim te nemoj...
a.b. 05/2019-08/2022
