ponedjeljak, 28.11.2016.
Kraj
Dok me ljubiš najviše do sad, i ne prestaješ vičem da je kraj a sve se u meni lomi ko najkrhkije staklo. Prolama mi se duša dok mi šapćeš da me želiš. Ostavljam te kad te najviše trebam.
Mrsiš mi kosu i ljubiš čelo. Grliš me da mi kosti pucaju. A ostavljam te.
Ne jer to želim. Već jer to moram. Jer nema više mjesta za mene u tvom životu. Ispunila ga je neka druga žena. Izronula je iz mraka i slomila mi srce na pola. Uništila mi snove i želje. Ubila ženu u meni.
Ljubiš me kao nikad do sad a ja šapćem da je kraj. Riječi prelaze preko usana a u meni sve puca. Sve iz mene bi te grlilo do smrti. Sve moje bi te ljubilo kao da si jedini na svijetu. Cijela ja bi te živjela kao da si kruh i voda. Riječi se lome, dok me grlo steže i ne želi natrag, dok se srce koprca jer želi tu ostati i tu umrijeti.
Ako je ovo ljubav tko je ubio ? Jel se netko veći od nas igra s mojom ljubavlju, dobaciva se s njom i razbija je na komadiće ? Jel mi ljubav došla kao kazna za sve moje grijehe, za sva moja svitanja u tuđim krevetima, za sve boli kojima sam bila uzork ? Jeli ovo ljubav pobogu ?? Ako je , čemu suze ? A ako nije zašto boli ? Zašto mi ruke drhte dok te zadnji put grlim, zašto me duša boli i zašto te ne mrzim ?
Dok me ljubiš najnježnije ikad opraštam se s tobom. Ima li išta tužnije na svijetu ?
Nego otići kad najviše voliš ?
I kad nemaš gdje otići ?
Ima li išta tužnije na svijetu nego kad skupiš sebe u najteže izgovorenu laž ikada ; nije mi stalo ?!
Ima li išta tužnije nego se ljubiti i plakati istovremeno ?
