srijeda, 23.11.2016.
Kraj.
Previše si me navikao na sebe. A navika je jebena stvar.
Ko sa najjače droge trebam se skinuti s tebe. Zaboraviti ceste koje vode do tvojih vrata. Utišati misli koje vrište svoje ime. Prevariti ruke nekim drugim rukama. Izliječiti usne nekim novim poljupcima.
Moram ne misliti na tebe. Na sve što smo imali. I na sve što sam izgubila.
Kad si me prvi put poljubio prije mnogo godine, nisam mislila da me ljube usne koje će me obilježiti za cijeli život, koje će me izdati na najneljudskiji način. Nisam tada znala da ću pod tim rukama izgubiti najljepše godine života, da ću u tom zagrljaju protratiti tolike godine, i da ću te dodire nositi na koži dok sam živa.
Te noći nisam znala da sam sebi potpisala i izdaju i prevaru i bol i razočarenje. Nisam znala ni da ću time platiti sve predivne noći s tobom.
Jeftino si me prokockao.
A preskupo sam te platila.
Što nam život donosi ? Kakve nas godine čekaju ? I hoće li nam se putevi ikad više ukrstiti ? I hoćemo li ikad više dati šansu jedno drugome ? Da se spasimo ?
