srijeda, 16.11.2016.
Za vječnost.
Ne znam zašto mi je ovako loše, zašto je u meni ovoliko tuge i zašto svaki trenutak mislim na tebe?! Ne znam. Jer nisi vrijedio toga. Jer si me lagao najviše. Prevario najgore. Uništio najstrašnije. Ubio najtužnije. Ne znam.
Trebala bih te mrziti ali ne mogu. Previše toga si mi dao. Ne mogu u ime lijepih vremena iako si ih popljuvao. Ne mogu u ime svih sretnih trenutaka koje si mi dao. Ne mogu u ime svih mojih tuga koje si liječio. U ime svih mojih bolova koje si zacjeljivao. Ne mogu jer moja ljubav nadvladava i razum i misli.
Jesam li ti ikad rekla da te volim ?
Tebe tako nesavršenog. Tebe tako pogrešnog. Tebe tako jadnog. Tebe tako malenog. Tebe mizeriju od čovjeka.
Nisam ti nikad rekla. Jer ni ja sama nisam znala da te volim dok te nisam izgubila. Jer ni ja sama nisam bila svjesna činjenice da se za mrvicu tebe prodajem godinama. Da sam svoju mladost prokockala na najjeftiniji mogući način a s najskupljim posljedicama. Nikad nisam znala da te volim.
Jesam li ikad mislila da ćemo ovako završiti ??
Pa ja nisam mislila da ćemo ikad završiti i tu je srž mog problema.
Uvijek sam se tebi vraćala, uvijek si me ti čekao, uvijek sam imala tebe iako ništa drugo nikad imala nisam, uvijek si me ti grlio i kad su oluje bile najjače, i kad je srce bilo najsretnije.
Kome sad da se vratim ? Gdje da idem ? Ko me čeka ?
Gdje ću kad se duša raspukne i ne ostane nitko...?
Ko će me čekati plačljivu, umornu, sjetnu i sretnu ?
Ko će me grliti i ljubiti kad nikog ne bude ?
Kako ću bez tebe tugo moja najdraža ?
Kako ću ikad više igdje imati svoj mir , kad si moj najveći nemir i najveća ljubav u životu ?
I neka mi Bog oprosti ali evo moje srce te čeka, i makar puklo po pola nada ti se. Jednom. Negdje. Nekad.
Jer mi smo za vječnost.
