Pisem uvijek kad mi nije dobro. Evo i danas.
Nisam ti važna da bi sa mnom djelio išta. Nisam ti ništa. Ni cura. Ni drug. Ni uzput. Ni slučano ti nisam. Ni namjerno. Ništa sam ti.
I znam to.
I zašto sam još uvijek tu ?
Zašto sam uopće tu ?
Očito dublje prodrijeti ne mogu. Ne zato jer me ne puštaš nego jer ti ne značim i ne briga te.
I to znam.
Čemu onda ovo sve ?
Jesi li tu iz dosade? Jesi li iz potrebe? Jesi li iz navike?
Nikad manje nisam dobivala nego od tebe. Premalo za išta. Premalo za ostati. A previše za otići.
Jer nigdje drugo nemam ništa.
Malo sam se procijenila. Sitniš. I tako me uzimaš. Za badava. Da se nađem. Kad svi odu. Da poslužim. Kad nema nikoga.
Sitno sam se prebrojala u tvom životu. Bez kusura. Bez cijene. Propao žeton. Još jedan u nizu...
Jeli moja glad za ljubavlju razlog zbog kojeg se godinama dajem ni za što? Jeli ljudska potreba za ljubavlju moje gorivo koje me gura da srljam iz propasti u propast ?
Jeli sve ovo imalo smisla a da ga ja ne vidim ?
Nije mi danas dobro.
Jer sam nebitna...
ać, prosinac
Post je objavljen 11.12.2017. u 14:47 sati.