ponedjeljak, 23.01.2012.
Naučila sam ....
Šta mi vrijedi trošit život sa tobom? Za par sati tebe , prodati svoju budućnost, svoje pokušaje, svoje snove kojih nikad nisam imala radi tebe i sličnih tebi... Davala sam se za mrvice i uvjeravala sebe da u tome uživam. I ti si nudio mrvice. Kupila sam ih sa tvoga stola, ko ogladnjela ptica , jedno po jedno zrno, bojeći se da će nestati i mrvica. Umrla bih...
Naučila sam se uzimati te pola. Naučila sam se vrijediti za pola. Naučila sam se biti druga. Naučila sam se da me ne boli.
U noćima kad sam samo tvoja bila, i kad su mi sve tvoje žene ko zombiji tutnjale glavom, učila sam se uživati u trenucima koji su bili rijetkost. Bože, pa kako sam sebe dovela toliko nisko, do same ivice da gledam ponoru u oči?
Kradući te od nje , nikad nisam vjerovala da si moj. Bila sam svjesna da si manje moj nego njen. A njen nisi niti malo bio...
I naučila sam se živjeti s tim. I evo , normalno mi je to. Živim s tim, i tako... I tek ponekad , dok gledam obris tvoje siluete pod sjajem mjesečine, zapitam se kakav si to čovjek ? Kad si svačiji, i moj i njen, i svih onih bezimenih žena koje su protutnjale kroz tvoju zgužvanu postelju? I zapitam se kakva sam ja to žena, kad sam se naučila živjeti sa svime time čime me častiš, sa istinom da si moj, manje nego si njen..?? Kakvi smo mi ljudi kad smo naučili tako, i drugačije ne znamo ??
