Moji koraci nikad, ali nikad nisu bili nesigurniji. Kao malo dijete kad prohoda, pa još uvijek zaštitnički traži majčinu ručicu, onako za svaki slučaj, bojeći se pada, tako i ja koračam , hodam kao po jajima, nove štikle su mi već natjerale žulj, ruka mi se oznojila, a buket od bijelih božura mi se komeša u ruci. Da bi scena bila potpuno filmska i moj otac je pored mene, vidim mu u pogledu da je ponosan, mada se više nije nego jest slagao sa svim mojim izborima, mada mi je bezbroj puta ponovio da ne zna tko me tako odgojio, mada me je još nedavno preklinjao da se dozovem zdravom razumu. U očima mu vidim ponos, džaba mu je bilo se ranije nabrojeno…
Obučena u raskošnu bijelu haljinu, s milijun kičastih kristala po sebi, s frizurom koja košta ko jedne dobre cipele, s full make-up-om , i umjetnim trepavicama, koje su mi pogled srezale na pola, bezprigovorno hodam do oltara. Scena kojom sam porušila sve svoje ideale, i srezala sve svoje snove na jedan običan život zatitrala mi je ispred očiju.
Izgovarala sam službeno da. Njemu koji je bezuvjetno stajao do mene. Njemu koji je strpljivo čekao da me prođu sve moje mušice. Njemu , koji je moje vizije i ideale oduvijek nazivao nebulozama. Njemu ,koji je šutio kad mi se nije pričalo. Njemu , koji me odveo pred oltar kojeg sam se uvijek užasavala. Njemu, koji je sve moje snove o karijeri, soliranju, emancipaciji srušio kao kule od karata. Njemu, koji mi je slučajno podario najvažnije biće u mojemu životu. Njemu, na kojeg sam se navikla, tako prosto i tako jednostavno. ..
Dala sam sve od sebe kako bih se uklopila u okvir od stereotipa; da budem lijepa žena, da budem vrijedna žena, da budem dobra majka, da budem voljena žena, da budem nečija žena.
Danas sve to jesam . Danas sam tu gdje jesam. Žena, majka ,,,, i nekome kraljica :)
Post je objavljen 03.01.2012. u 19:24 sati.