Imam pravo ne vjerovati. U Boga. Iako vjerujem u njega, ili mislim da vjerujem. U ljubav. U nju ne vjerujem. Mislim da je precijenjena, izkomercijalizirana, prenapuhana, ko onaj jeftini marketinški trik na kojeg se lako navući…
Imam pravo ne vjerovati da negdje na svemiru postoji moja druga polovica, drugi dio moje duše, bez kojeg nisam potpuna , bez kojeg ne znam disati, jesti, piti, živjeti… Ako je ljubav mix poštovanja, razumijevanja, povjerenja, potpore, bezuvjetnog davanja, ako ljubav znači ležati pored nekoga i u plućima osjećati svu sreću ovoga svijeta, ako ljubav znači opijati se nečijom pojavom do besvijesti, misliti i govoriti isto što i taj drugi misli, ako ljubav znači znati što će taj drugi reći i prije nego to izgovori,,,onda zaista nikad nisam voljela, i sumnjam da hoću.
A ako je ljubav borba, razočarenje , razidiranje duše i tijela zbog rušenja iluzija i djevojačkih snova, ako je ljubav cmizdrenje za nekim i radi nekoga u dugim besanim noćima, ako je ljubav sumnja, nepovjerenje i svakodnevno traženje kompromisa da bi se opstalo onda sam definitivno voljela.
Ja ne vjerujem da negdje na svijetu postoji moja ljubav. Onaj zbog kojega će mi koljena do kraja života klecati, onaj koji će me ljubiti i poštovati u sve dane mog života, onaj pored kojega ću sretna ostarjeti…
Ljudi se žene iz želje, iz potrebe, iz navike, ali nikad iz ljubavi. Bar ja ne poznajem takve parove.
Moja baka i djed su živjeli u „ sretom braku“ 50god. Na proslavi pira moja teta je pitala baku ; dali je did tvoja ljubav života??
Baka je odigla obrvu, na trenutak razmislila pa joj rekla; provela sam tolike godine s njim da je postao dio mene, jer i da kamen toliko gledaš zavolio bi ga, ali od svega smo najmanje ljubavi imali, ja ti sinko moj ne virujem da to postoji, mi smo radili, živili, mučili se i evo ostarili skupa ,,, a s nekim se sve to mora….
Post je objavljen 03.01.2012. u 19:30 sati.