utorak, 03.01.2012.
Te noći postala je žena...
Moja mala seka postala je žena. Trebalo mi je punih 5min da skontam o čemu se tu radi. „Jel bolilo??“ vragolasto sam je upitala… -„ I nije baš, ali nije mi se svidjelo.“
Znala sam . I drago mi je da je bar nije boljelo.
Flash back mojih misli kao bumerang, i Nova Godina, jednom davno,,, toliko davno da su moje slike požutjele. Od svih sjećanja na tu noć najintenzivnije je sjećanje na strah. Drhtala sam kao prut kad ga vjetar savija , omlaćuje s njim svom svojom snagom. Gorjela sam od želje , a umirala od straha. Kombinacija najpametnija za odustati od nauma da baš tu večer dam svoju nevinost , jer očito večer nije bila prava, a ni on ,,naravno to posljednje tek se naknadno ispostavilo.
Bila sam djevojčica prepuna snova, načitana teen-savjeta , strepila sam onom nevinošću koje sam se odlučila riješiti,,tada i tu, i s njim. S onim za kojeg sam tada mislila da se rodio baš za mene.
Napustili smo novogodišnju zabavu i u njegovoj 123-ici se parkirali u skroviti šumarak, bili smo zaklonjeni od pogleda, na radiu je svirao „Krivo je more“,,, scenarij idealan za ljubavni story sa heppy endom . Ljubio me tako mekano, tako lijepo, rastapala sam se pod njegovim usnama. Ruka mu je uklizala pod moju košulju, otkopčao mi je dugme na trapericama. U glavi su mi zujale slike dušebrižnika, mamini savjeti „pamet u glavu“, tatin strogi pogled, suludi film slika i zvukova , zbunjoza u kojoj sam trebala zakočiti, odustati,,,, ali ne ja sam pustila dalje,,,drugo dugme, njegove vrele ruke u mojim gaćicama,,,, Dalje je trebalo biti kao u filmu. Trebalo.
A mene je dalje boljelo, užasno boljelo, kao da mi netko nagurava pivsku bocu, a ja ne želim, vrištim svom snagom „odustani, prestani, završi!!“, nažalost vrištim samo u sebi.
A ona mala djevojčica , koja je još prije koji sat drhtala od straha, od neodlučnosti, od isčekivanja,u meni je plakala, ronila krokodilske suze, bila je potpuno razočarana, shrvana, i molila je Boga ( da baš njega, mada situacija nije bila prikladna ) da se samo završi što prije . Trajalo je kao vječnost i boljelo je ko sam vrag. Kad je napokon sve završilo, ogoljena pred onim tko je do prije par sati bio moje sve na svijetu , a sada samo jedan obični napaljeni momčić, zgrabila sam svoju košulju ogrnula se njome, i okrenula glavu od njega. „Jel sve ok? „ pitao je. „Da, sve je ok, možemo li ići…?“ , oblačeći se poskrivećki sam brisala suze , da ne izdaju moje razočaranje..
Tek kad sam izlazila na sjedalu sam primjetila poveću mrlju od krvi. Ito bi bilo to. Puno boli, dosta krvi, jedna dvije suze, pogrešan momak, pogrešno vrijeme, pogrešno mjesto ,,, Te noći se piše da sam postala žena. Ali ne,,,, te noći samo sam prestala biti djevojčica,,, a žena sam postala mnogo kasnije,,, kad sam drhtala ali drhtala kao žena.
