utorak, 03.01.2012.
Tuđa žena ...
Opet je legla pored njega. Koža joj je poprimila miris njegove kože, s tim mirisom lijegala je i budila se već godinama.
Volio je nekom čudnom ljubavlju, pomalo ovisničkom , kao o zraku, vodi, tako je i on bio ovisan o njenom pogledu, njenim usnama, njenoj tišinom i njenoj ljubavi. Ponosno je koračao uz nju , obavijao ruke oko njenog tanašnog struka i ponosno je volio pred ljudima. Osjećao je na leđima poglede ljubomore. Bila je lijepa, možda za neke realne okvire i prelijepa. Toliko da bi je poželio postaviti na stol i gledati. I ne dati drugima da je gledaju …
Dao je sve od sebe da razumije svaku njenu patnju, da shvati svako njeno „ nije mi ništa“, a bilo joj je sve, da pobriše svaku njenu kristalnu suzu u nekim dugim nesanim noćima. Dao je dio sebe u zamjenu za mali komadić nje.
Bio je sretan liježući pored njenog baršunastog tijela, utapajući se u njenim bademastim očima, dodirujući njena gola ramena , i ispreplićući prste s njenim prstima…
Tražio je od nje tako malo, i tako malo je dobio…
Bila je odsutna duhom, negdje u nekom drugom vremenu, s nekim drugim čovjekom. S onim uz kojeg bi treperila kao mirisna svijeća na ljetnom povjetarcu, s onim kojeg bi ljubila kao da je kraj svijeta, s onim pod čijim prstima bi joj se spalila koža, s onim kojem je htjela dati nabolje godine, i cijelu sebe. Lijegala je misleći na njega, i budila se zamišljajući da su te ruke koje je grle njegove, da su ti prsti među njenim prstima njegovi, da je taj miris njegov, da je taj dodir njegov …
I večeras je legla pored njega, utapala se u njegovom pogledu punom ljubavlju, znajući da mu nikada neće moći ni znati vratiti istom mjerom,i da njeno srce nikada nije kucalo uz njegovo , dok je skidala zadnji komad odjeće sa sebe znala je da nikada neće moći otići…
