Ima stvari koje se bojim priznati bilo kome, ma koliko povjerenja imala u te drage osobe,,ipak ima nešto što držim za sebe, jer me strah nerazumijevanja, strah me da nisam dobra. Dobra u glavi. Zato šutim . I trpim. A kažu da je tako najgore,,,
Radi se o problemima. Kada imam velik problem ( znam da je velik relativan pojam,,ali recimo da je to problem razmjera tolikog da ga ja sama ne mogu riješiti, a ni drugi ljudi mi ne mogu pomoći u rješavanju istoga, tako da ne vidim potrebu da svoj problem dijelim s drugima).
Šutim sama sa svojim problemima. Sklopim ruke i molim Gospu… onda me opere grižnja savjesti kako joj se uvijek obraćam kada mi ljudi ne mogu pomoći, tražim od nje čuda , jer sve za što mi čudo nije potrebno mogu i sama riješiti.
Jednostavno sve potisnem u sebi, foliram da problem ne postoji, spotaknem se često o nj , ali ga samo šutnem nogom ustranu, i nastavim dalje, baš kao da ga ni vidjela nisam… Navečer kad sama legnem u krevet, milion misli mi se odvrti u glavi, bezbroj glasova, relacija, kombinacija, alternativa,,a ni jedna prava,,, i opet problem potisnem duboko u sebe, da zaspim.
Zora mi ga opet donese, natjera me da ustanem, skuham šalicu crne kave ,,i čekam da normalni ljudi ustanu, da misli preokupiram poslom, razgovorima, događajima,,,da opet mogu naići na problem,,, da mi ko kamen zapne za nove štikle, a ja ga lagano odgurnem, da se otkotrlja daleko,,da još dugo ne naiđem na njega ponovo,,,
I borim se sama sa sobom. Patim se u sebi. Ali šutim. Jer mi pomoći nitko , osim mene ne može. I onda se upitam: zar sam tako slaba, i tako mala ?
Bojim se da zaista nisam dobra u glavi jer čujem, čitam, vidim da se ljudi bore s problemima na razne načine, da ih svi imaju, da su svačiji drugačiji,,, a ja ne znam, ne umijem,,ne usudim se. Bojim se da sam samo ja takva.
I evo , vama, potpunim strancima u mom životu , pišem da me nagriza, da mi ne da spavati, da me kopka do bola, da me truje iznutra, mira mi ne da,,, da ne jedem , ,, i da mi ne možete pomoći. Nitko ne može. Bar mislim tako.
I evo vas, strance u mom životu , pitam – da li sam normalna? Jesam li dobra u glavi?
Jel normalno problem potisnuti do te mjere da samu sebe uvjeriš da on ne postoji? I svakim danom strepiš da će te spotaknuti , tako da se više nikada ne digneš ,,, ali i dalje ga ignoriraš…dok ne poprimi te ogromne razmjere , kada se više ne može šutjeti,,,
Post je objavljen 03.01.2012. u 19:25 sati.