vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 28.05.2025.

Normalan šamar

Pošten svijet zemaljski a evo i šire uzbudio se posljednjih dana oko jednog šamara. Zapravo, oko nečeg što je izgledalo više kao očajnička, staračka reakcija guranjem dlanom u lice, uz čak stručno mišljenje onih koji čitaju s usana, koji su prepoznali da je riječ o gubitniku, pa je pogurnuti morao s kiselim osmijehom izići iz aviona čiji jedan let košta vjerojatno toliko novaca da ih oni koji o nasilju pričaju nikada u životu ne da neće vidjeti na jednom mjestu; vjerojatno to ne mogu niti zamisliti – a novac je možda jedina istinska vrijednost koju poštuju, po kojoj mjere sve oko njih i kojoj vjeruju.

Dotle je to došlo da se pošten domaći čovjek složiti mora i s jednom Vedranom Rudan, pa pričati ni manje ni više nego o nasilju; još će na koncu u iste diple domaćini dipliti sa samim Jergovićem ili nekim sličnim, do kuda je ovaj svijet stigao. Pa onda treba reći klinkama da ne smiju oko sebe tući nježne dječake; no ja bih ipak radije djecu učio – pa ne treba nitko tući nikoga, a ne samo dječake ili djevojčice, ali ionako ćemo te neke sumnjive i nježne dječake kada malo porastu pa počnu pisati pjesme ili pjevati umjesto da kao normalan svijet sanjaju o tome kako će biti ratnici ili poduzetnici - s porugom zvati muškarcima koji su u sebi pronašli ženu, kao da je pojam žene nešto što baš ruganju služi i kao da drugi ljudi preko tih rečenica prelaze poput traktorskih guma kroz izmet i blato – i to će tada biti posve normalno, ne valja previše brinuti.

Sjetila me ta epizoda s Macronom jedne od najekspresivnijih i najnježnijih scena koje sam na filmskom platnu gledao, a tiče se Nostalgije Tarkovskoga iz onih neponovljivih kasnih osamdesetih u kojoj se obrađuje izgubljen život plemića disidenta oko kojeg raspojasana i puna života cvjeta renesansna Italija, a sve to istražuje isti neki takav renesansni disident od socijalizma izgubljen u svijetu svojih ideala, pa ga njegova muza, ljuba, što li, tresne na neku njegovu rečenicu s Marsa šamarom u obraz, a njemu prokrvari nos.

Ono što bi danas Tarkovskome reći trebalo, samo da se taj najbolji od najboljih pridigne iz groba pa zagleda oko sebe, svakako bi bilo ovo: kada ste pričali o ogledalima i diplili o idealima, jednakosti i ljepoti, jeste li gospon Sergej baš na ovo mislili, ovo što sada i ovdje možete vidjeti, ili je stvar negdje ipak pošla ukrivo?

Što da vam kažem, pa nešto slično mi se i samom davno, davno desilo; spremali smo se ujutro na posao, ona je u muci ženskoj koja nama muškima teško da će ikada poznata do kraja biti - tražila posljednje čitave i čiste čarape u ladici, pa mi tumačila da moramo ovako ili onako i da ne može ovako ili onako, kako se već nepritomnom muškom čeljadetu tumačiti mora da stvar ne pođe u kvar, a ja sam vjerojatno je uopće ne slušajući sitnosopstvenički da prostite potegao najrođeniju ženinu sisu, jer što je prirodnije nego da muž najljepšu i najmiliju u vestu obučenu sisu vlastite žene potegne i pomiluje ujutro dok mu ona nešto objašnjava a žure na posao da bi uvečer mogli kupiti nešto za pojesti; i puno više od toga zapravo niti nemaju, niti izgleda da bi ikada mogli imati – jer već im je nekoliko najboljih godina pojeo rat, i skakavci, i pretvorbe, i ljudi s velikim riječima na usnama oko njih, najobičniji lažovi i smradovi koji zamajavaju mladost po svim meridijanima i paralelama obećanjima o boljem sutra?

Znate već, kod nas vam je malo drugačije s tom ljubavlju i poštovanjem; navodno da muškarci traže poštovanje, a žene ljubav, ali fućkajte vi to; znate vi već onu davnu priču o plakatu punom ljubavi i poštovanja.

„Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće. I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.“

Da, bio je to šamar; jedini šamar kojeg sam dobio nakon što me otac sa deset ošamario jer sam majci divalj, blesav i mlad nakon što mi tko zna što nije dala ili je naložila - povikao da je glupača; otac koji je tu večer trista kilometara prevalio smrdljivim i starim busom preko sedam gora tko zna otkud samo da me vidi i potom isto tako pošao natrag, jer nije živio s nama i jer je s majkom – kao da su živjeli stoljeće ispred - bio u stalnoj svađi (ali ih to nije sprečavalo da provedu pod istim krovom noć ili dvije zajedno, kada je za mene trebalo), a pri tom je dobro znao kako od takvog marvinčeta muškog čovjeka nikad postati neće ako se recimo na majku otresao bude (a to današnji ljudi nikako da shvate).

Poslije naravno da je bilo strašno; oprosti mi, suze, možda čak i kaplja krvi iz nosa na bijeloj košulji, baš kao kod Tarkovskog, ah, patetike; razgovor koji je nastupio tek tada da sunce nad nesrećom ne zađe i slično. Mislim na oba šamara koja sam u životu primio, a ta dva su – vjerujte mi – bila malo, premalo koliko ih je trebalo biti, ali su stigla baš nekako u pravi čas.

Možda u tome i jest čitava stvar; da šamar bude jedan jedini, ali da stigne u čas u koji treba stići; ni prije ni kasnije. Pa moraš kao čovjek zahvaliti dragome Bogu što ti je poslao ljude koji će oko tebe znati raditi prave stvari u pravi čas.

Za ovo što je popio francuski predsjednik, čisto sumnjam da je takvo što. No, tko sam ja da sudim o dvoje ljudi i nečemu što su svojom voljom odabrali? Jer, pokušajte samo zamisliti koliko pripadnica ljepšeg spola svakog časa sanja o tome da staru vješticu spali ili barem otjera s trona pa da ga uprazni. Ne smijemo li ljubav njih dvoje onda zvati nekako uzvišenom i ne smijemo li upitati, što ako ona njega šamara češće, a on to prihvaća, ili tko zna kakav bi taj vječiti dječak bio da toga nema – tko smo mi da o tome sudimo ako se radi o dvoje ljudi koji su tako odabrali i koji se ne žale, ili ništa ne poduzimaju da nešto pođe drugačije? A tako bismo rado bili u njihovim cipelama, jer su naše nekako – prazne.

I tko smo mi da uopće ičemu sudimo, ako se takvo što jasno i nedvosmisleno pred našim očima ne odvija, kao kada muž ženu ulovi da prostite za sisu kada nije red i nema za to dopuštenje nego moraju trčati na tramvaj, iako je svijet stvoren zato da bi muževi svoje žene bez ičije privole ili dozvole za sise hvatali pod punom vlašću autoriteta i u smislu svih patenata, uredbi i odredbi boga i maršala ili barem predsjednika, ili kada vlastitoj majci derle poviče da je glupača, pa o tome ipak imamo barem kakav-takav uvid, a ne da o svemu moramo konzultirati stručnjake za uvećanje piksela i čitanje s ljudskih usana, ili recimo pravednije – zavirivače iza tuđih zavjesa kakvi smo i sami, jer iza naših nema ničega da užasa pustoši i nevolje?

Zvati takvo što nasiljem u današnjem svijetu; jedan jedini šamar kojeg je čelnik jedne od najmoćnijih država svijeta primio od osvoje ostarjele, onemoćale i vjerojatno ovim svijetom izludjele četvrt stoljeća starije družice - jest po meni u najmanju ruku neumjesno. Na živce nam već idu Veljače i Severine i tko zna koje još pete ili šeste, pa smo dočekali svojih pet minuta slave da sada i mi možemo reći, aha, vidite vi kako je to, i žene su nasilnice. Zato i iscrpljena Vedrana Rudan ovo ne govori da zaštiti staricu u zlatu, nego da prokaže one koje su karijeru stvorile na vrištanju i - da prostite - pišanju u vjetar, a pišati u vjetar teško se može bez - da prostite - pimpeka, dok je sirotinja oko njih ginula i dok svojim vrištanjem tu nevolju nisu pomakle ni za milimetar, nego možda čak i unazadili stvar.

Naravno da žene nemaju pravo na monopol u smislu nasilja; postoje muškarci koji i od žena trpe neviđena i nesmiljena zla, jer žive s uglavnom bolesnim i neizliječenim ženama koje ih tuku, ili od života riječima grade neizdrživ pakao. No, pored svih ljudi koji ginu od muške ruke i pored činjenice da je ovaj svijet muški i da zapravo zato takav i jest – pa nije pitanje ginu li od te ruke muškarci ili žene, nego je stvar u tome da je pet šestina a vjerojatno i više počinitelja svega zla na svijetu muškog roda – to je doista neumjesno.

Neumjesno je šamar Makronke optočene krvavim zlatom zvati nasiljem dok dva kilometra dalje pucaju u ljude kao u stoku ili mlate žene i djecu kao paščad ili netko na tom istom aerodromu radi treću smjenu zaredom za crkavicu pa više od muke ne može stajati na nogama ili mu jetra natiče kao košarkaška lopta što je negdje u potaji niti kilometar daleko, za dolar po satu šiva neko dijete.

Profit je problem, izrabljivanje je problem, onečišćenje i gubljenje resursa pod kojima ova jadna planeta stenje od muke i puca za privatne stražnjice - to je problem i ljudska pohlepa i zavist i nesolidarnost su problem; svijet je pun ljudi koji znaju šta treba da rade; svijet je pun nezainteresiranih sanjara i stručnjaka bez srca; nisu problem muškarci ni žene, i svi to dobro znamo, ali nitko da to naglas kaže, osim onih koji bi susjedima preko plota rado prokazivali neke čudne woke ideologije i u tim šarenim lažama vide trista čuda i problema, kao da drugih nema i ne postoje.

Jer, ako kažemo da je ljubav „bijelog muškarca na poziciji moći“ (kako bi ga okrstila jedna od onih koje su na tom dipljenju o muškom nasilju izgradile čitav svoj stil i namrčile para) prema ženi četvrt stoljeća starijoj od njega nenormalna, onda sigurno da nisu normalne niti sve one ljubavi osamnaestogodišnjih pevece ljepotica sa bogatim djedicama, a na koncu svakako da prije svega nije normalna niti ljubav dvoje dvadesetitrogodišnjaka koji pođu jedno za drugo a nemaju ništa, ili sve što imaju stane u jedan ruksak i jedan jedini red neke prastare štedne knjižice, ako i tamo. Pa onda grade i rade i trude se; bosi dolaze kući s posla jer su se cipele na nogama od nošenja raspale a za nove novaca nije bilo, i nakon trideset godina nađu se u stanu, kući, novom automobilu, ili u svemu tome zajedno s legendarnim pitanjem Talking Headsa, „My God, how did I get here?“

Takva ljubav najnenormalnija je od svih nenormalnih stvari u današnjem svijetu u kojem je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda. Zato njoj često navečer dok zirkamo u zvijezde pod krovom naše verande, ili u ono što je od njih nakon milijuna godina ostalo – mislim, je li, na zvijezde, iako ni veranda nije za baciti po povijesnim pitanjima - znadem reći, mi smo najnenormalniji od nenormalnih; sjećaš jednom, pričao sam ti, prije dvije ili tri godine kada je na mom zaslonu zasvijetlilo srce koje si mi poslala, a frend me pitao, tko ti to šalje, pa ja rekoh, žena; on je na to rekao samo par riječi: vi ste stvarno opasni.

Opasno je voljeti u današnjem svijetu; voljeti tako da ne pitaš kakve ću koristi od toga imati i hoću li preživjeti to da sam nekoga volio, ali ne umijem drugačije. Tako su mene učili, nikako drugačije, da se voli, pa ako uopće ičega dobrog u meni nakon svega ima ili je ostalo, to ni u jednom jedinom djeliću nije moje, nego je od tih ljudi koji su me takvo što učili. Ja sam njihov, čitav i cijeli, koliko god i dokle god me ima; nema ničeg vrijednog pod kapom nebeskom čemu bi se čovjek razdao od dobrih ljudi koji su se isto tako razdavali dok su umjeli i mogli. A da budem do kraja pošten, moram onda još i ovo reći: od svih njih tu je bilo dvojica ili trojica muškaraca a sve ostalo su – da prostite – žene.

Jer, nije stvar u šamarima i nasilju; ako ne vjerujete da se čovjek nakon trideset godina ponovno, do smrti, da ne vidi ništa drugo i nikoga drugoga ne može zaljubiti u onu koju gleda svaki dan i dodiruje svake noći – onda o životu nemate, da se netko ne naljuti, blagoga pojma. Ovog puta neće se on zaljubiti u ono što je na njoj blještavo, utegnuto ili mlado; zaljubit će se u svaku poru i boru, jer znade da je za njega nastala i od brige oko njega izišla; zaljubit će se u svaki iskrivljeni prstić na nožici ili zadebljanu venu nad gležnjem, jer je svijetom hitala da baš njemu bude bolje i da skupi ono malo mrva što je još ispalo i što se skupiti može; i nije pri tome pitala što je tko dao, nego kako baš ja mogu dodati još to malo da bude još bolje?

Ništa na ovom svijetu nije normalno, jer biti normalan najveća je i najbolesnija bolest od svih. Tamo kume gdje ti kažu da budeš normalan, bježi koliko te noge nose, jer veće nesreće od gledanja u tuđi pjat teško da ćeš vidjeti, a bit će to mjesto s kojeg će ti se kasnije to što ti je netko u tvoj pjat zavirivao činilo najmanjim zlom prema onome što je poslije bio spreman činiti, a kamoli govoriti.

Trebalo bi baš onako hamsunovski uzeti pušku i sjekiru, odjebati ovaj pokvareni svijet dok čovjek ima snage; otići u šumu gdje nikoga nema, sagraditi kolibu, pa će već nekako do nje doći i ona najbolja od najboljih, ako nam tako dragi Bog dade, da začnete djecu i da stvorite budućnost, i tako zasnovati sasvim nov svemir; čitajte starog fašistu Knuta ako niste, i možda Houellbecqa, Zolu, Tolstoja, sve patetične i prozaične starce; ovo ostalo su manje-više obični brojleri.

Ako treba neki šamar da te na tom putu dovuče svijesti, jer ako ne slušaš, kurvin sine, da se sjetimo najvećeg od svih velikih proroka - nećeš ni jesti: tim bolje.

28.05.2025. u 17:57 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.