Nachtfresser

.

Najprije nas je strefio strujni udar, zima je hladna i skupa u starim kućama, bacila nas u knockdawn, zatim me poruka na nokiji digla, u Tisku imamo paket. Naravno nevolja nikad ne dolazi sama, nestalo je i plina, valjalo je, prije spuštanja do kioska, pričekati bocu za plin.



Idem putem do škole pa nizbrdo prema kiosku. U susret mi ide časna, je li to loš ili dobar znak ne znam, za svaki slučaj malo zamagljujemo lice, znate kakvim fundamentalističkih kršćanskih baba imamo na blogu. Pohvala Tisku, paket zdravlja i solidarnosti je stigao za jedan dan, pokuda, očito je, valjda iz sigurnosnih razloga, otvaran s obje strane. Lijepo se osvjedočiti da još imaš prijateljica, a i da neprijatelj budno bdije za tvoju sigurnost.



Povratak ipak pješice poprijeko, znate da sam ispod nebodera. U prvom neboderu s lijeva na samom vrhu žive prijatelji, bili smo tamo, uz treći često šetamo Jin i ja, omiljena kaka zelena površina, s četvrtog se, subjektivni dojam zbog čestih ljepljenja policijskih traka, najčešće skače.



Koliko god potrošili na struju, prostori se ne mogu zagrijati, griju nam barem dušu druge stvari, bića i spoznaje, okusu naših kolača se ništa ne može približiti, kao i osjećaju da i u daljini imaš neke koji misle na tebe.
p.s.
Inače jučer sam počeo pisati sasvim drugi post sa Staljingradom u naslovu, pričekat će, za Staljina itekako vrijeme radi...

Jučer u dugoj mračnoj večernjoj šetnji meditacije o dvije smrti, vijesti su me kao namjerno dostigle uoči iste, osim naše neponovljive Dinaje, vizionarke ljubavi, otišao je još jedan navjestitelj mogućeg boljeg svijeta, Vejvoda, riječka urbana legenda, kako se obično veli, profesor u suknji, ajme meni sablazni za desnu blog scenu.
Scene pak, kakvoj smo svjedočili, uvijek me ganu i odagnaju zle misli, Jina koji je očito bio zaokupljen samo time kako savladati uzbrdicu, prešišalo je par maca koje je nekamo žurilo, bilo je vrijeme večere.



Par koraka dalje na trotoaru me prestigao otac s mališom na ramenima, čuo sam samo teško pitanje:" Tata, zašto more izgleda mračno iako je plavo?"

Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću (s Dinajinog bloga)

Od AnnaBonni mi je stigla kratka i nemilosrdna poruka, uvjerio sam se na Vjetrovom blogu, osjećaje neću dijeliti s blogerskom zajednicom, Sewen je kao poetska duša prije par dana predosjetio i posvetio našoj Blogerici pjesmu, ja sam čim je nestala s bloga napisao post apel, Blogy je čak stavio na naslovnicu, Modrina i Euro su se stalno raspitivali i eto, nelagoda je bila opravdana, vječna ljubav je barem ostala zabilježena na ovom prolaznom mjestu...

Poznato je da nas slabo tko voli kad smo slabi, pa tako i vlastiti pas. Oke, kad se razboliš u njegovoj nazočnosti ili nisi dobro, spreman je probdijeti noć uz tvoj krevet, ali jao tebi ako on procijeni da si sam kriv i da si ga izdao. Tako sam se jučer dugo zadržao u KBC-u, nije išlo baš glatko, vratio se doma s povezom preko oka, koji nije skidan cijeli dan, a ni preko noći. Izostalo je skakanje i izlasci van na svaki njegov mig, uostalom i pljuštalo je preko dana skladno mom raspoloženju. Nisam ni sjedio za računalom i svaki tren se osvrtao gdje je i kako on, nego buljio slabovidnim okom u mrak. Imali smo samo jedan kasni izlazak nakon popodnevne šetnje i to ne van vrta, ja sam čak ostao ispod nadstrešnice dok je on radio krug po kiši na travi.
Zato sam jutros rano ustao, odgovorio na jučerašnje komentare kod sebe na blogu, pogledao na Indexu i FB-u što se jučer događalo, pomislio svako zlo za neko dobro, vidim da su mi se prijateljice živcirale primijetivši usklađenost zbrojnih medija s tezama HDZ-ovaca i njihovih satelita u saboru, ništa očekivanije, kao i nemuštost oporbenjaka. Dočekao sam i Eurove fore i fazone, dugo nakon buđenja, a Jin je odmah za mnom došao u dnevni boravak i zadrijemao, mada se po noći našetao po sobi, u krevetić, iza krevetića, izgledalo je sve u redu.
E onda sam napravio grešku...Po mrklom mraku sam probudio psa, i natjerao nas van jer je na internetu pisalo u najpovoljnijoj verziji da kiša počinje za pola sata, unutra sa spuštenim škurama po kiši (noćas je lijevalo) nemam pojma kako je vrijeme vani, vidim samo temperaturu 7 stupnjeva. Kiša je vani već padala i obojica smo radili ono što ne smijemo, ja zbog očiju natezat se, on se pak i inatio i živcirao (ne smije zbog šećera) i jutro je išlo k vragu.
Po ovom idiličnom selfiju nakon povratka, nitko ne bi pomislio kakve su se drame između nas događale, u stvari jedino me on još može izbaciti iz takta svojim nepovjerenjem i tvrdoglavošću, ostalo sve u državi je previše predvidivo.

Dug današnji dan je započeo posjetom bolnici, moja gastro doktorica, ona iz odjela za rak, radi tu samo ponedjeljkom i trebalo je loviti termin u šestom mjesecu nakon UZ prvog šestog. Išlo je prilično glatko i brzo, termin je tjedan kasnije dva prva ponedjeljka u šestom mjesecu.
Sutra pak neće ići glatko, ako se odluči da mogu dobiti injekciju, kako sam shvatio treba ciljati malo preostalog prostora za spašavanje.



Iz KBC-a sam išao poprijeko pored muzeja suvremene umjetnosti, koji se ne urušava samo u koncepciji, nakon slavnih dana ravnateljovanja Slavena Tolja, nego tabele upozorovaju da se uz muzej hoda na vlastitu odgovornost, prijete stalna urušavanja. Novaca ima, isprsit će se i grad Rijeka, ne samo država za ove primitivne biznismene, koji su eto ipak uboli medalju.
Sad mi je jasnije što mi je Julia govorila da u ekipnim natjecanjima za Njemačku navijaju do finala ekipnih natjecanja, onda strahuju od trijumfa, jer ni oni nisu imuni od nacističkih orgijanja. Slaviti i posebno nagrađivati broncu je valjda autohtoni izum bogatih država.



Prije autobusa ubrzavam hod, vidjevši psa preko puta, i mene će Jin vjerojatno nestrpljivo čekati za još jednu šetnjicu prije ručka.



Ipak mi šef doma daje vremena kratko predahnuti i informirati se o aktualnim zbivanjima, nisam imao pojma da je grad obećao doček za bilo koju medalju, da sam znao navijao bih za Island, kao što jučer nisam posebno navijao ni za Rijeku u Osijeku, žao mi Sopića, jako mi se sviđao dok je trenirao Rijeku, nakon ipak malo prepotentnog Jakirovića.
Mislio sam napisati pjesmu, nešto u stilu, kad bi kod nas izbio državni udar nitko ništa ne bi primjećivao, ljudi bi se mučeni egzistencijalnim pitanjima vozili na posao, nikog ne bi bilo previše briga što je nekoliko političara za koje su glasovali pohapšeno, ma lukavije bi ja to zapleo, ali eto, imao sam početnu ideju, međutim Jin mi nije dopustio poetski slijediti tijek misli, vodio je ka neboderima, ima par zelenih površina između njih pogodnih za kakanje. Neboderi su s druge strane menii uvijek izazov za fotografiranje.



Nas nekolicina smo upozoravali što će se dogoditi kad Trump dobije američke izbore, diktatura milijardera nad rajom, završetak dugogodišnjeg osvajanja medija i ispiranja mozga, lijepo je vidjeti i "demokratsku" blogersku bagru kako likuje zbog zauzimanja trga, a ono, kao ograđuju se od trumpizma, sve već viđeno. Jedan kao zanimljivo piše, pa izgleda i da jedan reprezentativac nije ispranog mozga, jedan na trgu je, ako sam dobro čuo u šetnji među neboderima, uspio u onoj hipnotisanoj gomili podići antifašistički transparent, uvijek se nađe neki jedan

Odradili smo dugu večernju šetnju, pokušavamo držati neki ritam. Ulice su puste, trotoari puni automobila, svjetlosno zagađenje oko dizalica izuzetno, blješti i nama koji gledamo iz daleka, znam da fotić to ne može loviti, ali me zanima koju će kombinaciju boja stvoriti.
Veći dio grada je inače u polumraku., zanimljivo pseće igralište, pored kojeg prolazimo pri kraju puta, blizu kuće, je osvjetljeno, Jin koristi priliku za završnu okrepu.
Pamtim sarajevske kasne šetnje, stalna mimoilaženja s ljudima, meni svejedno paše ova otuđenost i svi ti osvjetljeni stanovi iza debelih zavjesa...

Zanimljiva najava noći muzeja dovela je do odluke prošetati do Art kvarta "Benčić" središta svih zbivanja. Lijepa šetnja za nas troje, skupine ljudi, dolazak oldtimera nije slutio na razočarenje. Osoba koja mi je ipak najčešće padala na pamet je prvi ravnatelj muzeja suvremene umjetnosti (MMSU) na novoj lokaciji, čovjek koji umjetničkoj Rijeci itekako nedostaje, Slaven Tolj.
Čovjek nas je razmazio, doveo Daniela Richtera i Ulaya između ostalih, čovjek kojije otvorio muzej s retrospektivom Toma Gotovca...
I što sad imamo, izuzetno kičasto osvijetljen sporedni ulaz (prema art kvartu) kroz prozor vidimo unutra kite se drvca, to je valjda jedna od najavljenih kreativnih radionica... Jin i ja nismo ulazili niti smo išta pitali, vidjeli smo da je jedino dobro osvjetljena suvenirnica i blagajna, uostalom ljudi su hrlili u gradsku knjižnici, tamo je očito bio muving i uz zbilja vrijedne oldtimere, šteta što mi fotografije nisu uspjele, uz vječnog Caddilaca dominirao je autoiz filma "Povratak u budućnost", nisam znao, pa je drugarica pitala tipa koja marka, opet nisam čuo, samo sam razumio da je tvornica propala, ništa iznenađujuće u vrijeme opće bezidejne dekadencije (ona prije drugog svjetskog rata je imala i svjetlih uzleta)...

















I za kraj, kada uz muzej za cvijeće, identičnu imamo mi u kupaonici, našli na otpadu, prebojali, uredili :P

Moj internet dnevnik
pjesmarije
Blog
subota, svibanj 9, 2009

Povrat imovine

Vrati mi moje bore
Besramna kradljivice
Vrati mi moju dosadu
Kak ti je samo palo napamet
Strpat je u napaljenu tebe
Vrati mi moj daljinski
Bez njega teve nema smisla
Vrati mi moju nemoć
Erekcije postaju prenaporne
I daj molim te
Obuci jednom običan jeftini bijeli donji veš...

p.s.
Ne znam kako se Hucu da petljati po prljavštini mlađih dana, fuj, odvratno, svašta su nam onda zabraniteljke dopuštale, a ne možeš više ni u Kafkino vrijeme sve uništiti, internetska arhiva ne dopušta, tko se skinuo, skinuo se.
p.p.s.
Punč kocke su izvrsne. Recept vam ne bi vrijedio jer kad ja mutimiksam uvijek bude improvizacije. Fotka je takva kakva je, u programu za obradiu sam se igrao s gumbom punchpa ispalo malo čudno i skoro da zaboravim, ne nisam tražio dopuštenje od živih bića s prve fotografije.

Pohvala luzerstvu (Đurđa Knežević)

Jučer je cijeli dan pljuštalo. Redovna četiri izlaska, redovno četiri puta prokisli i Jin i ja poput kućnog stropa.
Ne razumijem taj mazohizam da se u te depresivne dane skrivenosti iza škura bavim omiljenom temom luzerstvom i istražujem.
Jučer sam na youtube kanalu našao veličanstveni sraz dvoje maestralnih luzera, kojima je zajedničko da su "bijedno" skončali, suštinski svaki kraj je bijedan, pa i herojska umiranja, najpoznatijeg hrvatskog performera u međunarodnim omjerima i najdraže mi glumice s ovih prostora, ovdje u ulozi voditeljice svoje kontakt emisije u kojoj je demonstrirala svoj neprikosnoveni talent i dokumentirala vlastito realno potonuće i neprilagođenost.



Nekoliko puta sam pokušao fotografskim aparatom uloviti kišni bijes, ništa ne vidi.



Bijes i tugu, tako da jučer nisam mogao ni post napisati pojačao me članak u "mom" Taz-u, oazi alternativnih ljevičara i po definiciji gubitnika trumpovske civilizacije. Toliko nebuloza o fotografiranju na javnom mjestu, autor porijeklom s prostora najrigidnije islamske kulture, borac za slobodu i disident, na kraju gori od Solženjicina naših dana. Ostavio sam poruku "Zabraniti kamere- zašto komplicirati?", pokušao selfijem dokumentirati svoju tugu, ni to ne ide.