Ivan Cerovac, dirigent, Dugo Selo

31.01.2008., četvrtak

Zemlja gdje smijete biti optimist

Mislim na Austriju. I dokumentiram to ovom slikom: Klikom miša uvećajte slike!! Austrija je prva demokratska zemlja koju sam upoznao kad sam otišao na studij u Beč. Prvo vrijeme sam se svemu čudio. Ljepotama Austrije. Pristojnim profesorima i asistentima na Akademiji. Načinu ophođenja. Od ljubim ruke do djeljenja titula svakome. Hrvatska je po svom društveno-političkom profilu vrlo slična Austriji. Austrija je naime puna škandala, tračeva, podvala, rastava i sastava. Još kao studenti smo se šalili da su Austrijanci najpametniji narod na svijetu: uzeli su Nijemcima Beethovena a za uzvrat im dali Hitlera. Tokom godina uvidio sam da su Austrijanci iz cijele svoje povijesti, iz svih svojih prirodnih ljepota, ali i iz svojih mana i nedostataka uspjeli napraviti biznis. O svemu postoje priče, pa makar izmišljene, sve je usmjereno na turiste, na strance koji baš i ne mogu svaku tvrdnju turističkog vodića provjeriti. Tako u Beču postoji najmanje pedesetak Beethovnovih kuća. A valjda se čovjek selio svaki mjesec. Kulturna baština Austrije je tako velika da od nje pola države sasvim dobro živi. A uspjeli su, usprkos ratom razrušenoj zemlji, i u gospodarstvu i u školstvu itd. Dakle u Austriji je sasvim legalno biti optimist. I ugodno je živjeti. I uživati u životu. To, specijalno to, znade malo tko kao Austrijanci. Pa tako sanjaju o tome da će biti nogometni prvaci svijeta (vidi sliku gore). Ne bih ovaj dnevnik pisao da večeras u Državnoj operi u Beču nije Opernball (svečani ples u operi). Društveni vrhunac austrijske godine. Opernball u Državnoj operi. Svečani ulazak debitanata. Zahvaljujući bogatim Nijemcima, našim prijateljima, moja supruga i ja smo bili na tom Opernballu nekoliko puta. Same ulaznice i nisu toliko skupe. Ali već oprema (obavezan frak za muškarce i duga večernja haljina za žene) je skupa a tek rezervacija stola (nije uključeno u cijenu ulaznice) pa onda konzumacija, tu se onda trošak penje u vrtoglave visine. Moja supruga i ja si nikad to ne bi mogli priuštiti. Ali zabava je fenomenalna. Kad se inače čovjek nađe u situaciji da pleše valcere a da mu sviraju Bečki filharmoničari? Dakle, ima barem jedna zemlja, ne tako daleka, gdje ljude ne more silne brige koje more nas. Gdje je dopušteno opustiti se i zabaviti a da odmah netko ne skače i protestira ili zanovjeta. Za mog života, bojim se da Hrvatska neće stići u te bezbrižne vode. Zato to želim vama mlađima.

- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.01.2008., srijeda

PERO IVANIŠIĆ - CRNKOVAČKI (1900. - 1946.) Profesor teologije, skladatelj i dirigent

Najznačajniji i najpoznatiji đakovački crkveni glazbenik u prošlom stoljeću svakako je Pero Ivanišić - Crnkovački (Vrbica, 21. VI. 1900. - Vukovar, 1. IX. 1946.). O njegovoj glazbenoj izobrazbi zna se vrlo malo. Nakon osnovnog školovanja u rodnom selu, Ivanišić polazi u Dječačko sjemenište u Osijeku gdje maturira 1920. godine. U sjemeništu susreće bogat glazbeni život kojega je promicao isusovac Stjepan Flodin, pjeva u gimnazijskom zboru pod vodstvom poznatog slovenskog glazbenika Josipa Kamnikara, te je za pretpostaviti da je već ovdje okušao svoj glazbeni dar. Odmah nakon mature on upisuje studij filozofije u Zagrebu, kojeg završava 1925. Poslije studija dobiva profesorsko mjesto u Sisku. No, umjesto u Sisak, Ivanišić odlazi u Rim u Collegium Germanicum et Hungaricum kao svećenički kandidat đakovačke biskupije, a svećenikom postaje 1931. godine. Studira na sveučilištu Gregorijani, gdje i doktorira 1932. godine kad se vraća u Đakovo. Ni iz ovog studentskog razdoblja informacije o Ivanišićevom glazbenom putu nisu puno bogatije: jedino na što se nailazi je biografska natuknica o našem kompozitoru koju je priredio Albe Vidaković u Muzičkoj enciklopediji (vol. 2) gdje čitamo da je Ivanišić „muziku učio privatno u Zagrebu i Rimu“, o čemu se ne zna ništa podrobnije. Pregledavajući kompozitorove rukopise po zabilježenim nadnevcima zaključujemo da je prve kompozicije napisao za boravka u Rimu. Iz istog je razdoblja niz eseja pod naslovom Glazbene sličice koji je izlazio u časopisu Sveta Cecilija od 1928.- 1930. godine. Po povratku u Đakovo imenovan je prefektom u Bogoslovnom sjemeništu, profesorom filozofije i dogmatske teologije, a 1935. postavljen je za katedralnog glazbenog ravnatelja te učitelja pjevanja u Bogoslovnom sjemeništu, i ove službe vrši do 1944. godine. Ivanišićev se dojmljivi glazbeni rad odvijao u dva smjera: u umjetničko-stvaralačkom, o čemu svjedoči stotinjak isključivo sakralnih kompozicija, i u reproduktivnom, kao dirigent katedralnog zbora. Dirigentu Ivanišiću na raspolaganju je muški zbor Bogoslovnog sjemeništa. Pregledavajući glazbeni arhiv ovog zbora može se uočiti da je u tom razdoblju obnovljen vrijednim djelima klasičnih i suvremenih majstora, a i sam ga je obogatio i dopunio vlastitim kompozicijama, što svakako svjedoči o obnovi pjevačkog repertoara u Stolnoj crkvi, gdje je pjevao ovaj zbor. Skoro da nema blagdana ili kakve slične prigode, a da se ne bi našla pokoja Ivanišićeva kompozicija koja joj ne bi odgovarala. Nekadašnji članovi zbora sjećajući se pjevačkih proba i svojega dirigenta, ocrtavaju ga kao sposobnog zborovođu, zahtjevnog do u sitnice, te upornog i vrijednog. To što je vodio muški zbor uvelike je obilježilo njegov skladateljski rad i najveći dio njegovog opusa čine kompozicije za ovakvu zbornu postavu. Raspon Ivanišićevog stvaralačkog interesa na području crkvene glazbe vrlo je širok i ide od harmoniziranja postojećih melodija, preko komponiranja pučkih popijevki, litanija i moteta, do opsežnih sakralnih oblika - šest misa za različite zborne postave. Svojim skladbama, rađenim jednostavnim i skromnim sredstvima, koje se odlikuju pijevnom i spontanom melodijom, svježom i neposrednom invencijom te romantičnim harmonijama, veoma se dobro prilagodio ukusu slušatelja i izvođačkim mogućnostima zbora pred kojim je stajao kao dirigent. Ipak, Ivanišićev stvaralački impuls dolazio je ne samo po unutarnjem imperativu nego i iz praktične potrebe koju je pred njega postavljalo glazbeno uređenje katedralnih liturgijski slavlja, pa se u pokojoj od kompozicija osjeća i pomanjkanje nadahnuća. Neke od Ivanišićevih kompozicija objavljene su kao glazbeni prilog Svete Cecilije, časopisa za duhovnu glazbu i Ćirilometodskog vjesnika, a u izdanju Hrvatskog odbora za Svetu zemlju izlazi misa za tri jednaka glasa i orgulje u kojoj kompozitor kao glavnu glazbenu misao citira prvu frazu marijanske pjesme K tebi oči podižemo, pa je i misa tako naslovljena. Najveći je dio ipak umnažan u Bogoslovnom sjemeništu za potrebe pjevačkog zbora. Jedan dio njegovih kompozicija nalaz se u kajdankama sestara Svetog Križa koje su vršile službe orguljašica i zborovođa diljem Đakovačke i Srijemske biskupije, a i šire. Baš njima zahvaljujući još i danas se u mnogim crkvama pjevaju Ivanišićeve pučke popijevke. Ivanišić je bio dugo i ozbiljno bolestan. Zadnjih godina života bio je gotovo slijep, a također je patio i od srčane bolesti. Preminuo je 1. rujna 1946. u vukovarskoj bolnici, a sahranjen je u grobnici Stolnoga kaptola na đakovačkom groblju. Literatura: I. ANDRIĆ, Lik i djelo Pere Ivanišića - Crnkovačkog, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, CXXIV (1996.) 9, str. 523-525. Đ. MARIĆ, Naš nekadašnji profesor katedralni kompozitor, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, XIX (1966.) 9, str. 163-165. M. SRAKIĆ, Bibliografija svećenika đakovačke i srijemske biskupije, Bogoslovno sjemenište Đakovo, Đakovo 1982. A. VIDAKOVIĆ, Ivanišić, Pero, u: Muzička enciklopedija 2 (gr-op), Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1974., str. 228. Ivan Andrić Prenosimo:Đakovačka biskupija

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.01.2008., utorak

Johann Petrus Jakob HAIBEL (1762. - 1826.)-Austrijski skladatelj, "regens chori" katedrale u Đakovu

Godina 1806. jedna je od značajnijih u povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije. Te godine na biskupsku stolicu u Đakovo dolazi Antun Mandić, kulturni pregalac, prosvjetitelj i vješti upravitelj, koji će u nepunih devet godina biskupske službe svoju biskupiju usmjeriti na put značajne, kako duhovno-kulturne tako i materijalne obnove. Uz Mandića se vezuje nastanak današnjeg Bogoslovnog sjemeništa, reorganizacija i financijsko uređenje školstva u Slavoniji, urbanističko uređenje Đakova..., te jedna pomalo usputna, ali nikako nebitna činjenica: organiziranje glazbenog života u stolnoj crkvi. Još iste godine kad je postavljen za biskupa, Mandić iz Beča dovodi Petrusa Jakoba Haibela (Graz, 20. VII. 1762. - Đakovo, 27. III. 1826.), pjevača i kompozitora, i postavlja ga za katedralnog glazbenog ravnatelja. O Haibelovoj mladosti i školovanju nema nikakvih podataka. Godine 1787. pridružuje se putujućoj glumačko-pjevačkoj skupini Emanuela Schikanedera, koji u Beču osniva Freihaustheater auf der Wieden i tu se stabilizira sa svojim glumcima i pjevačima. Haibelov glazbeni angažman, kako pjevački tako i kompozitorski, vezuje se uz spomenutu skupinu i kazalište. U godinama koje slijede on se u Beču afirmira kao poznati kompozitor popularnih glazbeno-scenskih djela ( tzv. Singspiel), komičnih opera, baletnih pantomima kojih je 20 sačuvano. Glazba prvog djela, komično-pantomimičkog baleta Le nozze disturbate oder Die unterbrochene Hochzeit, nadahnula je L. van Beethovena koji je napisao 12 varijacija na temu" Menuett a la Vigano" iz baleta Le nozze disturbate za klavir. Najuspješnije Haibelovo djelo bila je komična opera u tri čina Der Tyroler Wastel koja je, između 1796. do 1801., samo u Beču izvođena 118 puta. Također je i u Zagrebu postavljana više puta. Zanimljiva je, pa i zagonetna činjenica da je uspješni glazbenik, kakav je Haibel nesumnjivo bio, odlučio otići iz Beča, da bi se nastanio u malenom Đakovu. Je li tome doprinijela smrt prve žene Katarine ili raspad "Freihaustheatra" koji se zbiše 1806. ili nešto treće, to ne znamo, ali ga svakako već u prvoj polovici te iste godine nalazimo u Đakovu, kako nam svjedoči jedno pismo Konstance Mozart, udovice slavnog kompozitora W. A. Mozarta. Svakako je biskup Mandić bio taj koji ga je ovdje pozvao, a za pretpostaviti je da ga je upoznao za svojeg boravka u Beču. Uz Haibela Mandić u Đakovo dovodi i još nekoliko drugih glazbenika, kako nam to svjedoči Adam Filipović (1792.-1871) u svom stihovanom životopisu biskupa Mandića, sve ih redom imenujući, pa je tako regens chori, pomognut još pokojim profesorom i studentom novoutemeljenog biskupijskog liceja, imao na raspolaganju mali orkestar i zbor. Početkom slijedeće 1807. godine Haibel se u Đakovu ženi s pjevačicom i glumicom Sofijom Weber, o čemu svjedoči matica vjenčanih župe Svih Svetih u Đakovu. Sofija je pak sestra Konstance, udovice Wolfganga Amadeusa Mozarta, a potječe iz poznate njemačke glazbeničke obitelji istoga prezimena. Spomenimo i to da je Sofija u mladosti bila vrlo bliska s Mozartom, te da je pred kraj svojeg boravka u Đakovu, u pismu upućenome Mozartovu biografu Nikolausu Nissenu opisala kompozitorove posljednje dane i smrt. Oslanjajući se najvjerojatnije na Kuhačevu bilješku da je za svojega boravka u Đakovu Haibel skladao "mnogo glazbenih misa i druge crkvene glazbotvorine, od kojih nam je u rukopisu sačuvano 16 komada", ugledni strani glazbeni leksikoni u svojim prvim izdanjima spominju taj podatak, ali i bilježe da tih misa više nema, da su izgubljene. Pretpostavljalo se da su izgorjele u požaru u đakovačkoj katedrali 1933. godine. Međutim, mise je mnogo prije požara uzeo F. Kuhač te ih uvrstio u svoju zbirku muzikalija, gdje su pronađene početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako se danas svih šesnaest misa u autorovim autografima čuvaju u "Glazbenom odjelu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu" kao Kuhačeva ostavština. Mise su pisane za različite sastave, od troglasnih i četveroglasnih zborova praćenih orguljama, do većih ansambala sa solistima, zborom orkestrom i orguljama. Orkestar je tipične klasicističke postave. Pojedinim dionicama, osobito prvim violinama, flautama i klarinetima, često su namijenjeni virtuozni pasaži. Stilski gledano ove su mise plod predromantičnog glazbenog razdoblja, okarakterizirane zrelim klasicističkim glazbenim jezikom i praksom popularne pastoralne mise. Haibel se očito dobro snašao u novoj sredini o čemu svjedoči i činjenica da je tu ostao dvadeset punih godina, odnosno do kraja života. Umro je u Đakovu 24. ožujka 1826. godine i sahranjen je na mjesnom groblju, a podatke o tome nalazimo u matici umrlih župe Svih Svetih u Đakovu. Danas se na žalost ne zna za točno mjesto njegova groba. Zaključci koji se mogu izvući iz ovoga kratkog biografskog prikaza svakako su vrlo značajni za crkvenu i kulturnu povijest Đakova, a i šire. U prvom redu riječ je o činjenici da je ovako mali grad još prije dvjestotinjak godina imao razvijen i bogat glazbeni život: tu je kompozitor, plaćeni glazbenici - koralisti, orkestar. Tako i Đakovo ide u red onih manjih mjesta, perifernih gradova i dvorova koji, premda daleko od glavnih centara glazbenog događanja, njeguju glazbeno-kulturni život blizak suvremenom stilu, što ga približava mnogim sličnim sredinama diljem Srednje Europe. Baš je „egzotika provincije" jedna od značajnih odrednica i okvira klasicističkog kulturnog razdoblja. A u kontekstu sveobuhvatne obnove biskupije koju je biskup Mandić provodio, sigurno se može govoriti i o organizaciji bogoslužja i liturgijske glazbe unutar njega. Literatura: B. BOISITS, (H. FEDERHOFER): Haibel, Haibl, Heibel, (Johann Petrus) Jakob, u: Die Musik in Geschichte und Gegenwart (MGG), Personenteil 8 (Gri-Hil), Barenreiter, 2002., str. 405-407; P. BRANSCOMBE: Haibel [Haibl, Heibel], (Johann Petrus) Jakob [Jacob], u: The New Grove Dictionary of Music and Musicians, vol. 10 , Oxford University Press, 2001., str. 665. R. ANGERMULER: Sperrsrelation und Testament von Mozarts Schwagerin Maria Sophie Haibel (1763-1846), u: Mitteilungen der Internationalen Stiftung Mozarteum, XXXVII (1989.) 1-4, str. 186-193. Z. BLAŽEKOVIĆ, E. STIPČEVIĆ: Johann Petrus Jakob Haibel (1762-1826) and His Sixteen Newly-Discovered Masses from Djakovo (Croatia), u: Off -Mozart, Musical culture and the „Kleinmeister" of Cental Europe 1750-1820, Zagreb, 1995., str. 67-75. F. Š. KUHAČ: Glazba u Djakovačkoj biskupiji, u: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, Zagreb, 1900., str. 298-309. Ivan Andrić Prenosimo:Đakovačka biskupija

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2008., ponedjeljak

Tečaj harmonike u Dugom Selu

- 07:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ludwig van Beethoven

Autor: Žanina Bilić, prof. 11.01.2008 Jedna anegdota iz života Johannesa Brahmsa, slavnoga njemačkoga skladatelja, koji je rođen 63 godine nakon Beethovena (1833. godine) govori i o Ludwigu van Beethovenu, skladatelju čija su djela i dan danas neizrecivo dragocjen dio glazbene povijesti, a već tada su bila cijenjena, pogotovo među kolegama iz struke. Jedan ljubitelj vina i dobar poznavatelj vina pozvao je jednom prilikom Brahmsa na večeru i Brahmsu u čast iz svoga vinskoga podruma iznio nekoliko najboljih boca vina. Ljubitelj vina – domaćin te večere – svečano je ulio to vino u Brahmsovu čašu te pritom rekao: 'Ovo vino je Brahms moga vinskoga podruma'. Brahms je u tišini omirisao vino, otpio gutljaj i nastavio šutjeti. Domaćin je naravno htio čuti kako se vino sviđa Brahmsu pa ga je priupitao, ne mogavši čekati više u tišini: 'I, kako Vam se sviđa vino?' Na što je Brahms tiho odgovorio: ' Bilo bi bolje da iznesete Beethovena svoga vinskoga podruma'. Osim što je i sam bio vrstan skladatelj, Brahms je bio vrlo skroman i samokritičan čovjek, koji nije volio podilaženja i veličanja njega samoga. No, vratimo se Beethovenu. Ludwig van Beethoven je rođen 1770 godine u Bonnu u Njemačkoj. Njegova obitelj porijeklom je bila iz Belgije, premda su članovi uže obitelji živjeli u Njemačkoj. Beethovenov djed Lodewijk bio je posljednji član obitelji punoga flamanskoga porijekla. Djed Lodewijk u mladosti je već preselio u Bonn i oženio se njemačkom suprugom. Stoga flamanski prizvuk i u prezimenu, tvrde stručnjaci. Neki smatraju da van Beethoven označava zemljopisnu pripadnost selu Beets u sadašnjoj Nizozemskoj, neki smatraju da označava zemljopisnu pripadnost regiji Betuwe također u današnjoj Nizozemskoj, a neki smatraju da 'beethof' označava cvijetnjak ili vrt, točnije vrt repe, odnosno plural 'beethoven' bi bili 'vrtovi repe'. Sam Beethoven nije pokazivao previše zanimanja za flamansko porijeklo u svojoj obitelji. Beethoven je dobio ime u njemačkoj varijanti Ludwig upravo po djedu Lodewijku, koji se prvi u obitelji profesionalno bavio glazbom – bio je pjevač. Beethovenov otac je bio glazbenik, također pjevač, na Bonnskom dvoru, a majka domaćica. Otac i majka stvorili su sedmero djece, od kojih je samo troje preživjelo – trojica sinova. Ludwig je bio najstariji sin. Otac je imao lošu sklonost ka piću, no ipak je uspijevao podučavati mladoga Ludwiga glazbi. Otac je imao snažne ambicije da od Ludwiga stvori novoga Mozarta. Prije svoje dvanaeste godine Beethoven je imao jedno svoje objavljeno skladateljsko djelo. Njegov novi učitelj glazbe prepoznao je koliki se talent krije u mladome Ludwigu. Sa samo četrnaest godina, Ludwig je s preporukom dobio radno mjesto orguljaša na dvoru u Kölnu. Zbog lošeg utjecaja alkohola otac nije mogao više ispunjavati svoje radne i roditeljske obaveze, pa je Ludwig, osjećajući odgovornost prema mlađoj braći i majci, preuzeo tu ulogu – hranitelja i skrbnika. Ta uloga mu je usadila ozbiljnost koju je vrlo jasno ispoljavao do kraja života. Princ Maximilian Franz uočivši veliki talent kod Ludwiga, poslao ga je u Beč sa sedamnaest godina, jer je Beč i tada bio pravo izvorište i stjecište svega što je važno u umjetnosti, pa tako i u glazbi. Nažalost, vrlo brzo nakon dolaska morao se vratiti u Bonn jer je Beethovenova majka bila na samrti. U Beč je Ludwig otišao tek 5 godina kasnije, kako bi se nastavio glazbeno obrazovati – kod Haydna, Albrechtsbergera i Salierija. Ubrzo se pročulo da je izvrstan skladatelj i vrlo vješt pijanist, pa je uslijedila i međunarodna koncertna turneja i stjecanje kruga poštovatelja, podržavatelja i prijatelja. 1800. godine, u dobi od 30 godina organizirao je koncert na kojem je predstavio svoju prvu simfoniju. U njegovo doba ta simfonija bila je ‘odmaknuta’ od standarda i vrlo napredna. Samo godinu dana kasnije počeo je osjećati prve znakove gubljenja sluha. Od 1800. godine nadalje Beethoven je sve više primjećivao gubljenje sluha, u svojim pismima spominjao i svoje zdravstvene probleme, ali se istovremeno s velikim žarom bacao na skladanje klavirskih sonata i još dviju simfonija. Ako se uzme u obzir da su zvukovi osnovna 'materija' glazbene umjetnosti, a gluhoća - nemogućnost recepcije zvukova gotovo jednaka nemogućnosti profesionalnog bavljenja glazbenom umjetnošću, činjenica da je Beethoven snagom svoga duha, disciplinom i gotovo nadljudskim naporima i izvanredno velikom ljubavi prema skladanju i glazbi općenito nastavio svoje bavljenje glazbom – na našu sreću – univerzalno je fascinantna. Citat dijela iz pisma prijatelju Franzu Gerhardu Wegeleru, koji je u Beču studirao medicinu i kasnije po povratku u Njemačku ostvario izvanrednu karijeru u medicini. Predmeti u ostavštini obitelji Wegeler čine važan dio povijesnog nasljeđa i nalaze se danas u Beethovenovoj kući-muzeju u Bonnu. Ovo pismo Beethoven je napisao 16.11.1800. godine: '(…) Dragi Wegeleru, (…) zvonjava i zujanje u mojim ušima svakako su se smanjile, pogotovo u lijevom uhu, u kojem je bolest i započela, ali moj sluh se nije nimalo popravio, dapače bojim se da se pogoršao. Moje zdravlje je općenito bolje, nakon blagih kupki, posljednjih 8 ili 10 dana osjećam se dosta dobro. (…) Sada vodim nešto prihvatljiviji život, jer se više družim s ljudima. Jedva da ćeš povjerovati kako je moj život bio tužan i turoban u posljednje dvije godine; moj oštećen sluh pratio me poput sjene, tjerao me da bježim od svakoga, te od mene prividno činio mizantropa, premda sam u stvarnosti tako daleko od toga opisa! Promjeni je doprinijela i predivna fascinantna djevojka, koja me voli i koju ja volim. Ponovo sam tijekom posljednje dvije godine doživio nekoliko blaženih trenutaka i po prvi put sam osjetio da bi me brak uistinu mogao usrećiti. Nažalost, ona nije u mom životnom obzoru, uistinu trenutno ne mogu nikoga oženiti, prvo se moram aktivnije uključiti u svijet. Da nije bilo moje gluhoće, već bih bio proputovao pola zemaljske kugle, ali to i sada moram učiniti, bez obzira. Za mene ne postoji veće zadovoljstvo od bavljenja mojom umjetnošću i promoviranja moje umjetnosti. (…)' Slijedilo je razdoblje intenzivnog skladanja. Financijski je bio manje-više osiguran jer su mu podržavatelji plaćali solidnu godišnju svotu za bavljenje glazbom, pod uvjetom da ne napušta Beč. Osim toga, Beethoven je podučavao. Beethoven je napisao ukupno više od 650 djela. Među njima je 9 veličanstvenih simfonija, veliki broj drugih orkestralnih djela, koncerte za solo instrument i orkestralnu pratnju (klavirski koncerti, violinski koncerti, te koncert za violnu, violončelo, klavir i orkestar), brojna djela komorne glazbe (klavir uz jedan ili više drugih instrumenata, gudački komorni sastavi, različite komorne kombinacije sa puhačkim instrumentima). Za klavir solo Beethoven je napisao niz predivnih djela – od sonata koje su možda najpoznatije, preko varijacija, ekoseza (Ecossaisen), menueta i drugih pojedinačnih jednostavačnih ili višestavačnih skladbi. Beethovenove klavirske sonate prava su remek djela. 32 sonate prikazuju Beethovenov skladateljski put i razvoj od mladih dana preko zrelosti do posljednjih djela koja su već korak prema romantizmu, kojeg je Beethoven predosjetio i naprednim kreativnim genijem izvanredno uklopio u (klasičnu) formu sonate. Osobno sam emocionalno vrlo snažno vezana uz Beethovenov skladateljski opus, pogotovo uz njegove klavirske sonate, koje vrlo visoko cijenim i neizmjerno su mi drage te ih uvijek rado proučavam svirajući i sviram. Osim toga Beethoven je napisao 1 oratorij i 2 mise, 1 operu (Fidelio) i 2 operne uvertire (uvertiru operi Fidelio te uvertiru kao uvod u drugi čin opere Fidelio) te 10 orkestralnih skladbi kao uvod ili dio drugih scenskih djela te niz vokalnih djela (pjesme s orkestralnom pratnjom pjesme za jedan ili nekoliko glasova i klavir, višeglasne kanone). Dio Beethovenovih djela nosi broj opusa i broj skladbe unutar tog opusa te tako čine pregledne katalogizirane i kronološki poredane popise djela, ali postoji i dio skladbi koji nosi oznaku WoO, odnosno Werke ohne Opuszahl, dakle djela bez dodijeljenog broja opusa, koji čine zaseban popis njegovih djela, također pregledan i sustavan. Kod Beethovena postoji nekoliko intrigantnih detalja iz života. U dobi od 42 godine tijekom boravka u toplicama radi poboljšanja zdravlja, napisao je tri legendarna i misteriozna ljubavna pisma naslovljena ‘Besmrtnoj Voljenoj’, koje do dan danas nije do kraja razjašnjeno. Po stručnjacima – povjesničarima i muzikolozima postoji čak 8 žena koje bi mogle biti Ona – Beethovenova Besmrtna Voljena, no postoji isto tako mogućnost, u nedostatku neosporivih dokaza, da to nije niti jedna od tih žena, već neka sasvim deseta osoba. 1814. godine Ludwig je bio vrlo tražen i postao je vrlo priznat i slavan. Uskoro nakon smrti brata, po bratovoj molbi, Ludwig je preuzeo brigu o bratovoj udovici i njihovom malom djetetu, što je gluhom Beethovenu stvaralo niz problema u kućanstvu. Dovršio je i Devetu simfoniju i Missu Solemnis te mnoga druga djela uprkos gluhoći, što je velika pobjeda njegovog duha nad fizičkim tijelom i fizičkim hendikepom. Ono što je navodno započelo prehladom, stajalo ga je života i Beethoven je umro 1827 nakon komplikacija prehlade. Nedavno su u javnost doprijele vijesti o navodnom trovanju olovom – slučajnom (korištenje posuđa obloženog olovom ili posuđa u čijem je sastavu olovo) ili namjernom ? – jako teško bi to bilo zamisliti namjerno trovanje od ruke samoga skladatelja ili od ruke neke druge osobe, ali ništa nije nemoguće ? - kao uzroku smrti Beethovena. Postoji svjedočenje da je Beethoven 4 mjeseca bolovao od bolesti čiji su simptomi bili proljev i izrazito gubljenje težine, no uzroka može biti mnogo. Poznati su i nalazi autopsije koja je provedena na Beethovenov zahtjev – prvenstveno da se utvrdi zašto je oglušio – dan nakon njegove smrti, no zaključci nisu jedinstveni. Još jedna zanimljiva priča iz Beethovenovog života. Beethovenova skladba 'Za Elizu' je Bagatela – kratka skladba za klavir, napisana oko 1810. godine. 'Za Elizu' je zasigurno među najpoznatijim Beethovenovim djelima za klavir. Beethoven je kada je napisao 'Za Elizu' imao 40 godina. Therese Malfatti (1792-1851), jedna od Beethovenovih učenica, kći bečkoga trgovca, koja je 1810. godine imala 18 godina. Zasigurno je cijenila svoga profesora, ali teško je reći, pogotovo danas, s tolikim vremenskim odmakom, da li je to uopće bila ljubav, i nadalje da li je to bila obostrana ljubav. Za tu godinu - 1810. poznato je da je Beethoven gajio određene osjećaje za Therese i namjeravao zaprositi Therese i oženiti ju. Postoji i priča o toj njegovoj namjeri te o tome kako je došlo do greške u naslovu skladbe 'Za Elizu'. Theresin otac organizirao je jedne večeri večeru u svojoj kući za svoje poslovne partnere i znance pa je pozvao i Beethovena. Za tu priliku je Beethoven navodno skladao 'Za Elizu' s namjerom da skladbu odsvira i potom zaprosi Theresinu ruku. Navodno se Beethoven zbog nervoze pred predstojećom prosidbom toliko napio da nije bio u stanju niti svirati niti zaprositi, pa je samo vrlo nečitkim rukopisom napisao posvetu iznad nota, koja je navodno izvorno trebala biti 'Za Theresu' i poklonio notni zapis Theresi. Naslov su navodno izdavači greškom protumačili kao 'Za Elizu'. Ta greška, ako se radi o grešci, ostala je u upotrebi i dan danas. U jednom Beethovenovom pismu upućenom Theresi koje nema datuma ni godine, a očito je slano uz Beethovenove kompozicije, kako bi Therese svirala te skladbe, stoji: '(…) Cijenjena Therese, Dobit ćeš uz pismo ono što sam obećao. (…) Nadam se, i ne sumnjam, da si ugodno zaokupljena i da uživaš u društvu, ali nadam se ne previše, kako te to ne bi spriječilo da misliš i na nas. Time bih doduše pokazao preveliko povjerenje u tebe, ili previsoko mišljenje o mojim vlastitim zaslugama, kad bih takav osjećaj pripisao tebi. (…) Među tvojim brojnim aktivnostima, ne zaboravi na klavir, ili, točnije, na glazbu općenito, za koju imaš talenta, pa zašto je onda ne bi ozbiljnije njegovala? (…) Ti si sretnica što si tako rano mogla otputovati na selo. (…) Ja ne mogu uživati u tom luksuzu do 8-oga. Nitko na kugli zemaljskoj ne voli prirodu više od mene! Da li si čitala Goetheovog Wilhelma Meistera i Schlegelove Prijevode Shakespeara? Ljudi obično imaju dosta slobodnog vremena tijekom boravka na selu, želiš li možda da ti pošaljem ta djela? Slučajno imam znanca u tvom susjedstvu, pa ćeš me možda vidjeti neko jutro rano na pola sata, nakon čega ću morati odmah poći. Primijetit ćeš da ću nastojati ti dosađivati što je manje moguće. Preporučam se tvojim roditeljima, premda još nemam prava na to. Preporučam se i tvojoj sestrični M. Zbogom cijenjena Therese, želim ti svo dobro i svaki šarm koji život može ponuditi. Razmišljaj o meni s nježnošću i zaboravi moje nedostatke. Budi uvjerena da se nitko ne bi veselio novostima o tvojoj sreći kao ja, čak i ako ne pokazuješ interes prema tvom odanom slugi i prijatelju, Beethovenu.' Theresina obitelj nije odobravala mogući brak s Beethovenom, pa se Therese nekoliko godina kasnije udala za austrijskog plemića i državnog službenika Wilhelma von Drosdicka. Zanimljivo je da je notni zapis ove Bagatele pronađen među osobnim stvarima Therese, nakon njene smrti. Moja omiljena priča iz Beethovenovog života je jedno pismo – odgovor koje je Ludwig poslao svom bratu. Beethovenov brat Carl koji je pridobivši (kupivši) izvjesni zemljišni posjed smatrao da je materijalno time toliko napredovao da to mora svakako istaknuti, te je to naglasio čak i u pismu svojem bratu. Nakon cijeloga pisma u kojem izvještava o svakojakim događajima ili razmišljanjima, brat se potpisao kao 'Carl van Beethoven, vlasnik zemlje'. To je izazvalo pažnju Ludwiga te ga potaknulo da bratu uzvrati, na način da je u pismu-odgovoru bratu nakon pisma u potpisu zapisao: ' Ludwig van Beethoven, vlasnik mozga'. Beethovenovom sprovodu 1827. godine je prisustvovalo oko 20.000 ljudi, a Schubert je bio jedan od glazbenika koji su nosili lijes. Beethoven je pripadnik ‘bečke klasike', uz Mozarta i Haydna, premda je već u zrelim skladateljskim godinama i pred kraj života ukazivao put prema sljedećem stilskom razdoblju u povijesti glazbe – romantizmu. Beethoven je jedan od najvećih skladatelja zapadnoeuropske kulture, a sigurno i jedan od najsjajnijih svjetionika svjetske glazbene baštine. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja

Od utorka 29.01. započinju tečajevi harmonike u Dugo Selu

- 07:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Maria Theresia von Paradis

Autor: Žanina Bilić, prof. 04.01.2008 Maria Theresia von Paradis Maria Theresia von Paradis (1759 – 1824) bila je austrijska pjevačica, pijanistica, skladateljica i glazbeni pedagog u doba bečke klasike, rođena i umrla u Beču. Osim imena koje asocira na austrijsku caricu Mariju Tereziju te prezimena koje možda neke podsjeća na Vanessu Paradis, neke na izvedenicu od engleske riječi ‚paradise’ = raj, a neke ni na što, ime Maria Theresia von Paradis malo nam toga može reći iz ‚općeg društvenoga sjećanja’ ili iz znanja ‚opće kulture’. Stoga ovom prilikom kratak osvrt na njen život i stvaralački opus. Jedna od fascinantnijih činjenica iz života gospođice von Paradis jest ta da je u dobi od 18 godina u potpunosti oslijepila, no uprkos tom velikom hendikepu nastavila se i to vrlo produktivno baviti glazbenom umjetnošću. Ne samo da je bila žena u 18. stoljeću, žena koja se bavila glazbenom umjetnošću u 18. stoljeću, već je bila i slijepa žena koja se bavila glazbenom umjetnošću u 18. stoljeću. Pomogla je u razradi metoda zapisivanja notnoga pisma za slijepe osobe i u osnivanju prve škole za slijepe osobe u Austriji. Nastupala je po cijeloj Europi, na značajnim koncertima pred raznim političkim i društvenim velikanima toga doba, s odličnim kritikama na nastupe. U svom repertoaru imala je osim drugih skladbi i oko 60 klavirskih koncerata, što je i danas impresivan broj. Maria Theresia von Paradis skladala je šest opera, od kojih nisu sve sačuvane, tri kantate od kojih su dvije izgubljene, 2 klavirska koncerta, oba izgubljena, te još dvadesetak djela za klavir solo, od kojih je petnaestak izgubljeno te najmanje 18 djela za glas, od kojih su dvije skladbe izgubljene. Velika je šteta što notni zapisi tih djela nisu očuvani do danas. Neki izvori navode da je uistinu postojala povezanost između glazbenice von Paradis i carice Marije Terezije, u kojoj je carica navodno bila krsna kuma glazbenici Paradis, no neki izvori to opovrgavaju. Činjenično dokaziva postavka u povezanosti glazbenice Paradis i carice jest da je otac glazbenice Paradis – Joseph Anton von Paradis - bio u službi, dakle u radnom odnosu kod carice, i to kao carski tajnik za trgovinu. Zdravstvene tegobe – gubitak vida, za glazbenicu su počele vrlo rano – još kao djevojčica od 2 godine počela je postupno gubiti vid. Potpuni gubitak vida uslijedio je tek nakon 16 godina. Sve te godine, glazbenica je sticala temeljitu glazbenu naobrazbu iz nekoliko područja: sviranja instrumenata s tipkama, pjevanja, skladanja i glazbene teorije. Poznato je i kod kojih profesora je stjecala navedeno glazbeno znanje, Među njima je najpoznatiji svakako Antonio Salieri, kod kojega je glazbenica učila o pjevanju i skladanju, a kojemu sam posvetila cijeli zasebni članak. Johann Riedinger, autor tekstova za opere – libretist – izumio je, inspiriran glazbenicom, ploče na kojima je glazbenica kao slijepa osoba mogla zapisivati svoje skladbe. Inače notno pismo za slijepe postoji i jedinstveno je za cijeli svijet, kao i obično notno pismo, bez obzira na državu ili jezik kojom se osoba služi izvan glazbe. U tom smislu jezik glazbe, odnosno sustav zapisivanja jezika glazbe je uistinu univerzalan. 1808. godine u Beču je Maria osnovala svoju glazbenu školu u kojoj je sve do smrti podučavala pjevanje, glasovir i teoriju glazbe. Organizirala je unutar škole i koncerte nedjeljom na kojima su nastupali njeni učenici. Maria je bila vrlo cijenjena u svoje doba, suvremenici su znali za nju kao izvrsno pijanisticu i skladateljicu. Neki izvori navode da je Wolfgang Amadeus Mozart navodno napisao svoj Klavirski koncert br. 18, K 456 za Mariu. Na ovom linku možete poslušati i pogledati izvedbu Mozartovog klavirskog koncerta br. 18: Mozart Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2008., subota

Kako sjediti za klavirom

Autor: Žanina Bilić, prof. 28.12.2007 Pravilni položaj sjedenja pred klavirom Sviranje klavira zahtijeva čitav niz koordiniranih pokreta pa je pravilan položaj sjedenja za klavirom vrlo važan. U ovom članku jedan kratak pregled najvažnijih postavki u sjedenju za klavirom. Artur Rubinstein svira Beethovenovu klavirsku sonatu broj 23 Optimalno je sjediti na pravom klavirskom stolcu, koji je stabilan i bez naslona za leđa ili ruke. Sjedi se na rubu stolca, s obje noge čvrsto na zemlji. Potkoljenice su pod kutem od 90 stupnjeva u odnosu na bedra, kao i podlaktice pod kutem od 90 stupnjeva u odnosu na nadlaktice. Stolac je smješten na sredinu ispred tipaka klavira, orijentacijski se može reći da bi nos pijanista – kada bi se spustio – trebao dotaknuti tipku F1. Stolac bi trebao biti podešen na najprikladniju visinu – koja se lako određuje upravo po kutu od 90 stupnjeva između podlaktica i nadlaktica. Previsoko postavljen stolac čini da se kut povećava, a prenisko postavljen stolac da se kut smanjuje, što nije optimalno povoljno. Naravno, podešavanje stolca ovisi o visini, dobi i građi pijanista. Kod mlađih učenika, primjerice u dobi od 7 godina, stolac se podešava dosta visoko jer je njihova visina još relativno niska. Kod korištenja pedala kut između potkoljenice i bedra se može i promijeniti. Vladimir Horowitz Koljena u pravilu tek svojim vrhovima (2-3 cm) zalaze pod klavir tako da pijanist nije niti preblizu klaviru niti predaleko od klavira. Leđa moraju biti uspravna, a ramena opuštena. Glava i vrat su uspravni kako bi oči mogle s lakoćom čitati note na notnom stalku u jednoj manje više ravnoj liniji, odnosno glava se po potrebi spušta s pogledom prema tipkama ili se pokreće lijevo-desno. Maurizio Pollini Tijekom sviranja pijanist ostaje u tom ‚centriranom’ položaju čak i kada mora svirati u udaljenijim oktavama. ‘Dosezanje’ udaljenijih tipaka postiže se pomicanjem gornjeg dijela tijela iz struka lijevo-desno. Dakle ne pomiče se niti stolac niti pijanist na stolcu, već samo gornji dio tijela iz struka. Ručni zglob je otprilike u razini tipaka, dok su prsti, dakle cijela ruka, zaobljeni. Svira se jagodicama zaobljenih prstiju. Ovo je kratak opis pravilnog položaja prilikom sviranja za klavirom. Uvijek ima odstupanja i razlika, naročito kada se radi o već ‘gotovim’ formiranim pijanistima koji si mogu dozvoliti puno više od onih koji tek uče klavir. Myra Hess Helene Grimaud Martha Argerich Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Antonio Salieri

Autor: Žanina Bilić, prof. 20.12.2007 Antonio Salieri (1750-1852), talijanski skladatelj koji je većinu života radio u Beču Antonio Salieri je bio talijanski skladatelj i dirigent te kasnije i pedagog, koji je većinu svog zrelog života radio u Beču, gdje je i umro. Salieri je rođen blizu Verone u Italiji, u obitelji imućnih trgovaca. Roditelji su mu omogućili glazbenu naobrazbu iz čembala i violine. Nakon smrti roditelja Salieri je odselio u Padovu te potom u Veneciju. Venecija je u 18. stoljeću već bila izgubila dominaciju nad Sredozemljem. Likovna umjetnost je u Veneciji cvjetala u tom periodu. Političko je okruženje bilo pasivno. 1797. godine Venecija je iz ruku Napoleona predana Austriji – bez borbe. 1766. godine na poziv kolege skladatelja Gassmanna, Salieri se uputio u Beč, gdje je ostao do kraja svoga života. U Beču je nastavio svoje glazbeno obrazovanje – prvenstveno u vještinama skladanja. U Beču je godinu dana prije Salierijevog dolaska u Beč, carica Marija Tereza predala prijestolje na vladanje svom sinu Jozefu. Marija Tereza započela je vladati već 1740. godine i to kao jedina žena na vlasti u šestostoljetnoj tradiciji vladavine Habsburgovaca. U dobi od 24 godine Salieri je dobio posao dvorskoga skladatelja na dvoru cara Jozefa II u Beču. Te iste godine se i oženio. Njegova supruga bila je Therese von Helferstorfer, s kojom je stvorio 8 djece. Četrnaest godina nakon preuzimanja posla dvorskog skladatelja, Salieri je bio imenovan i carskim direktorom za glazbu (Kapellmeister). Ta je pozicija bila vrlo visoka i Salierijev društveni, a vjerojatno i financijski status bio je u skladu s time - visok. Carski director za glazbu bio je do jedne godine prije smrti – 1824. Salieri je najviše skladao opernu, te u puno manjem opsegu instrumentalnu, orkestralnu, komornu i crkvenu glazbu. Na amazon.com možete pronaći zvučne primjere Salierijeve orkestralne glazbe. Zanimljivo je čuti glazbu klasike, koja nije Mozartova, i nije slušanjem ili reprodukcijom ‘istrošena’. Napisao je oko 40 opera. Jedna od njegovih opera je Europa riconosciuta, koja je bila premijerno izvedena na otvaranju milanske operne kuće La scala 1778. godine. Još zanimljivija je međutim činjenica da ta ista opera nije bila ponovno izvedena sve do 2004. godine, kada se milanska Scala ponovno svečano otvorila nakon temeljitog preuređenja. U originalnoj izvedbi pjevala su dva kastrato pjevača, jedan tenor i dvije sopranistice, dok su u suvremenoj izvedbi sve četiri uloge visokih glasova pjevale žene, premda su dvije uloge ženske, dvije muške. Salieri je bio i predsjednik tadašnjeg Društva glazbenih umjetnika, te je posredno ili neposredno 30 godine imao kontrolu nad koncertima koje je organiziralo društvo. Salierijev pedagoški rad dotaknuo je mnoge poznate skladatelje: Ludwiga van Beethovena, Carla Czernyja, Johanna Nepomuka Hummela, Ignaza Moschelesa, Franza Liszta, Franza Schuberta i druge. Među njegovim učnicima bio je i mlađi Mozartov sin, koji je s glazbenom podukom kod Salierija počeo nekoliko godina nakon očeve smrti. U svoje je vrijeme Salieri je bio vrlo poznat i priznat glazbenik. U našoj suvremenosti Salieri je poznat isključivo kao zločesti i ljuti protivnik Mozarta – zaključak koji se prvenstveno temelji na filmu ‚Amadeus’. Taj zaključak stručnjaci smatraju potpuno pogrešnim. Čak i tvrdnja da je Salieri otrovao Mozarta nikada nije mogla biti dokazana, neki stručnjaci opovrgavaju postojanje motiva kod Salierija, dovoljnoga za ubojstvo. Sama nedokazivost nije naravno znak za tumačenje da to nije počinio, ali niti da jest. Aleksandar Puškin, veliki ruski pjesnik, napisao je kratku poetsku dramu‚ Mozart i Salieri’, a na temelju te drame ruski skladatelj Nikolaj Rimski-Korsakov skladao je operu jednočinku ‚Mozart i Salieri’. U sadržaju drame i opere eksplicitno se opisuje Salierijeva ljubomora prema Mozartovom većem skladateljskom talentu i trovanje Mozarta. Mozartova supruga Constanze odbacila je spekulacije o trovanju i Salierijevu krivnju. Salieri se navodno iskreno divio Mozartovom stvaralaštvu. U svjedočenju jednog od Salierijevih učenika – Moschelesa – već ostarjeli Salieri, puno godina nakon Mozartove smrti, pozvao ga je da ga posjeti u bolnici u kojoj je duže vremena već ležao, i zamolio ga da prenese svijetu da Salieri nije otrovao Mozarta. Kod onih suvremenika Mozarta koji su u briljantnom i zaslijepljujuće blještavom Mozartovom glazbenom daru vidjeli uzrok za ljubomoru i zle spletke njegovih kolega i mogućnost da je Mozart ubijen, čak i kada bi Salierija oslobodili sumnje, nalazili su druge osumnjičene. Jedan od osumnjičenih bio je stanoviti Franz Hofdemel, masonski brat, čija je, kažu atraktivna, supruga pohađala satove klavira kod Mozarta i navodno ljubovala s Mozartom, što je Hofdemela razbjesnilo do te mjere da je nekoliko dana nakon Mozartove smrti napao svoju suprugu i ozlijedio je britvom, a sebe ubio. Supruga je bila u drugom stanju, a mnogi su od suvremenika nagađali da je dijete Mozartovo. No, nagađanja su nagađanja pa tako i nagađanje da je Hofdemel mogući trovač Mozarta. Treća varijanta koju su suvremenici Mozarta ispleli je da je masonska loža osudila Mozarta na smrt jer je u operi Čarobna frula otkrio neke tajne masonstva. Međutim, umjesto osude, masonska je loža zadovoljna operom, kod Mozarta naručila još jednu skladbu, tako da je teško donijeti pravi ili istini odgovarajući zaključak. Same okolnosti Mozartove smrti – njegova kronična premorenost zbog mnogih sati prekovremenog rada i neprospavanih noći kako bi napisao ili dovršio djela koja je mogao prodati za novac, uvijek u borbi s financijama, sigurno su utjecale na krah Mozartovog tijela i obrambenog sustava tijela. Ne treba zaboraviti niti mnoga putovanja koja je Mozart proveo u nehigijenskim – standardnim uvjetima. Oticanje, povraćanje i buncanje su bili simptomi opisani od suvremenika koji su nazočili Mozartovim posljednjim danima ili čuli od nekoga. Analiza suvremenih liječnika, temeljena na liječničkim zapisima Mozartovog liječnika, govori u prilog tome da se Mozart vrlo rano zarazio streptokokom. Takva zaraza može tijekom godina izazivati samo pojedine bolesti, ali u trenutku kraha cijeloga tijela ili neurednoga života može izazvati cijeli niz bolesti. Tako je analizom utvrđeno - prenosim pojednostavljenu verziju - da je moguće da je aktivirana zaraza streptokokom dovela do otkazivanja bubrega, krvarenja u mozgu te pogoršanje kronične upale pluća. Otkazivanje rada bubrega dovodi i do psihičkih smetnji – pa je, kažu stručnjaci, lako objasniti buncanja. Zapisi o Mozartovim bolestima ranijih godina potvrđuju ovu moguću dijagnozu, pa čak i zarazu hepatitisom tipa A, koja uzrokuje reumatoidnu groznicu – simptome oticanje i povraćanje. Beč je, premda nesumnjivo europsko središte umjetnosti i civilizacije, 1790. godine – godinu dana prije Mozartove smrti, imao ‚samo’ 200.000 stanovnika. Medicinska praksa u 18. stoljeću još uvijek je tapkala po mraku, bez pravoga znanja o ljudskom tijelu i uzrocima bolesti. Liječnici u 18. stoljeću nisu sterilizirali niti instrumente niti svoje ruke. Ipak, bilo je određenih poboljšanja u smislu opće higijene u životu, a i izumljena su cjepiva protiv nekih zaraznih bolesti. Salieri je u dobi od 75 godina umro u Beču, gdje je i pokopan. Salierijeva glazba danas nije niti izbliza tako popularna niti poznata kao Mozartova. Izvedbe Salierijeve glazbe u suvremenom svijetu su vrlo rijetke, premda ih ima. Jedna od poznatijih je ideja sopranistice Cecilie Bartoli da snimi CD isključivo sa Salierijevim opernim arijama. Na ovom linku možete pogledati kako Cecilia Bartoli pjeva Salierija i kako uopće zvuči Salierijeva glazba: http://it.youtube.com/watch?v=RuGXc9wgU1U. Kao i kod svake ocjene rada nekog skladatelja, potrebno je odbaciti predrasude i uvriježena mišljenja. Salierijevi biografi, suvremeni muzikolozi, kažu da se stoljećima zanemarivao Salierijev glazbeni talent i njegova glazbena postignuća te da se pravi dojam o Salierijevoj glazbi može steći samo ako se ‚nepravedna’ usporedba s Mozartom izbjegne. Vjerojatno je prikladna usporedba sjaja sunca i sjaja zlatnog prstena. Da li zlatni prsten nije lijep, samo zato što ne sjaji poput sunca? Uspoređivati Mozartov genijalni glazbeni rad i glazbeni rad drugih skladatelja može biti neproduktivno. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Reci mi to glazbom

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.01.2008., srijeda

VOLIO JE GLAZBU VIŠE OD IKOGA!

Govor Thomasa Manna odrzan 15. listopada 1924. povodom 80. obljetnice rodenja Frieedricha Wilhelma Nietzschea On je volio glazbu vise od ikoga. On je bio glazbenik. Nijedna druga umjetnost nije bila blize njegovu srcu od glazbe. U njegovu znajucem sudjelovanju sve su druge umjetnosti morale pred njom ustuknuti daleko unatrag. On je razlikovao izmedu ljudi oka i ljudi uha, pribrajajuci samoga sebe onim drugima. O likovnoj umjetnosti jedva se kad izjasnjavao, pa tako s njom ocigledno nije proslavio nijedan od svojih velikih trenutaka. Jezik i glazba bili su polje njegovih dozivljaja, njegovih ljubavnih i spoznajnih pustolovina i njegove produktivnosti. Sam njegov jezik je muzika i objavljuje finocu unutarnjeg sluha,, majstorstvo smisla za duktus, ritam, tempo kazivanja, kakvome dosad ni u njemackoj pa cak ni u europskoj prozi nije bilo primjera. I nisu samo srodnost i unutarnja supripadnost kritike i lirike ono sto iskazuje fenomen zvan Nietzsche, taj fenomen spoznajnog liricara; to ujedno na genijalno osoban i stvaralacki stalno djelatan nacin pokazuje najosebujniju supripadnost i unutarnje jedinstvo kritike i muzike. Kritika, medutim, jest razlucivanje i odlucivanje, a bas je muzika bila ono na sto su se vezivale najuzvisenije odluke njegova duha i njegove duse, njegove prorocki vladajuce savjesti. Jednom rijecju: njegov odnos spram glazbe bio je odnosaj strasti, pasioniranosti. Sto je to strast? Kako li to element “patnje” dospijeva u tu rjeco- i pojmotvorinu? Sto li je to sto ljubav nuka na to da pati? To je sumnja. Nietzsche je jednom rekao da je filozofova ljubav prema zivotu poput ljubavi spram zene koja nas navodi na sumnju. Isto bi to on takoder mogao reci o svojoj ljubavi prema muzici. Bila je to ljubav sa zalcem sumnje koja ju je ucinila strascu.. I ako je ikada netko definirao strast kao ljubav koja sumnja, onda je upravo takvo odredenje ovdje dobilo svoj pravi oblik. Mi se pak pitamo dalje: Odakle te prorocki odgojne sumnje vladanja i savjesti sto su njegovoj ljubavi spram muzike zadale taj zalac zdvajanja i problematicnosti? Odatle -- pokusajmo odgovoriti! - odatle sto je on - na izrazito njemacki nacin - ono muzicko gotovo posve poistovjetio s romanticnim, pa su tako usud i poslanje njegova junastva bili u tome da se potvrdi u tom dusevnom kompleksu moci, prepunom najuznositijih cari, - u tom muzicko-romanticnom i romanticno-muzickom pa tako i zamalo njemackom kompleksu. No njegovo se junastvo zvalo svladavanje, prevladavanje samoga sebe. On se, naime za volju zivota svim svojim genijem borio protiv “asketskih ideala”; no on sam bio je junak unutar-svjetovne askeze koja je osebujno moralno oblicje revolucije. Poput Wagnera od kojega se po svojem sudu savjesti odvojio, premda ga je ljubio do smrti, i on je po svome duhovnom podrijetlu kasno cedo romantike. To sto je Wagner bio mocan, srecom zaogrnut sebeslavitelj ii sebedovrsitelj, dok je pak Nietzsche bio revolucionaran sebeprevladatelj, - bas je to ucinilo da je onaj prvi tek samo ostao posljednji velicatelj i beskrajno ocaravajuci dovrsitelj jedne epohe, dok je ovaj drugi postao vizionarom i usmjeriteljem u novu ljudsku buducnost. Da, to je on nama: prijatelj zivota, vizionar viseg covjestva, vodic u buducnost, ucitelj prevladavanja svega onoga sto se u nama opire zivotu i buducnosti, tj. svega romanticnoga.. Jer, romanticno je pjev zavicajne zalopojke, za onim proslim, carobna pjesma smrti, a fenomen zvan Richard Wagner sto ga je Nietzsche tako beskrajno ljubio, ali ga je njegov vladajuci duh ipak morao prevladati, - taj fenomen nije bio nista drugo doli paradoksan, vjecno zanimljiv fenomen svjetoosvajajuce opijenosti smrcu. Znam, dakako, koliko se u vama, ali i u nama unatoc samom Goetheu, upravo Nietzsche brani od toga da to romanticno ocutimo kao nesto bolesno i protivno zivotu. Nije li pak ono ugodno, ono najzdravije od svijeta, pace ono najdostojnije ljubavi rodeno iz skrovito nutarnjih dubina dusevnog okrilja jednog naroda? Da, van svake sumnje! No to je ipak osobit plod koji u ovom trenutku istodobno naginje raspadanju i trulezi, ali je i najcisca hrana dusi,- ako se u njemu uziva u pravi cas, pocinjuci, medutim, vec od sljedeceg nepravog trenutka u uzivajucem covjecanstvu siriti trulez i kvarnost. To je, dakle, zivotni plod sto ga je spravila smrt, pa je stoga i bremenit smrcu. To je cudo duse, - mozda cak ono najvise pred licem besavjesne ljepote kojom je cak i blagoslovljeno, no ipak zbog valjanih razloga s nepovjerenjem promatrano ocima odgovorno vladajuceg prijateljstva prema zivotu! I upravo je to cudo,, dakle, predmet sebesvladavanja po konacno vazecem nalogu savjesti. Da, sebeprevladavanje, svladavanje samoga sebe, to bi jos i danas nedvojbeno mogla biti bit prevladavanja te ljubavi - te carolije za dusu s mracnim konsekvencijama. I svi smo mi jos uvijek njezini sinovi i poznajemo njenu moc. I htjeli bismo kao umjetnici u ocaravanju duse onoj zavicajnoj zalopojki podariti ogromne razmjere i time potciniti svijet. I K tome bismo zacijelo upravo na tim temeljima htjeli sagraditi carstva; zemaljska, odvec zemaljska carstva robusna i vesela zbog napretka, ali zapravo ne i bolesna od zavicajne tugaljivosti; - carstva, dakle, u kojima se pjesma - ako smijem tako reci - srozava na razinu elektricne gramofonske glazbe. No najbolji njezin sin mora da je ipak bio onaj koji je zaradi svih nas u svome vlastitom prevladavanju rastocio svoj vlastiti zivot i umro, noseci na usnama onu novu rijec koju jedva da je i umio izgovoriti, rijec koju i mi jedva da smo u stanju sricati, prorocku rijec prijateljstva sa zivotom, rijec buducnosti. Sebeprevladavanje, medutim, uvijek izgleda kao sebeizdaja, kao izdaja opcenito. I Veliko Nietzscheovo sebeprevladavanje za dobro drugih, njegovo takozvano razilazenje s Wagnerom, isto je tako izgledalo. Njegovi su prijatelji sa zaljenjem govorili kako ne moze dobro zavrsiti netko tko stalno odsijeca granu na kojoj sjedi, pa je tako i jedno poglavlje najljepse knjige o njemu - a to je ona Bertramova - napisano pod imenom “Juda”. No bas to sto je Nietzsche u ovom slucaju postao Judom - to je bas ono zbog cega se danas u njegovo ime - ne, dakle u ime onog imperijalnog romanticara - zaklinju svi oni koji vjeruju u buducnost; to je ono zbog cega je bas on postao evandelist jednoga novog saveza zemlje i pozemljara. Na muziku su se - rekli smo - vezivale najuzvisenije odluke njegove savjesti. Njegovo se junastvo njome potvrdilo, iznovice nalazeci u njoj rjesenje i otkupljenje. “Glazba i suza” - pise on - “jedva da uzmazem luciti jedno od drugoga”. S njemackoga preveo: Sead Muhamedagic Prenosimo:wam

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

z l a t k o s t a h u l j a k: O GLAZBENIM NATJECANJIMA

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.01.2008., ponedjeljak

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom XI

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom X

I S P O V I J E S T D R U G O G M A E S T R A Sergiu Celibidache (1912-1986.), jedna od najizrazitijih osobnosti u cjelokupnoj povijesti dirigiranja, čovjek izuzetne duhovne snage i izobrazbe koja se osim matematičke komponente čvrsto filozofski profilira u okružju Husserlove fenomenološke metode - taj istinski služnik muze Euterpe, skroman u svemu, samo ne u očitovanju izuzetne glazbeničke samosvijesti - Sergiu Celibidache sažima u jednom intervjuu svoje najvažnije životne poglede. Povodom 80. rođendana u njegovu radnom kabinetu u Münchenu posjećuje ga dobro informirani glazbeni publicist Günther Pecovius. No taj intervju, rađen za potrebe Sjevernonjemačkog radija (NDR) iz Hamburga, svakako zaslužuje daleko veći publicitet od jedne radijske emisije. To su osjetili vrijedni diskografski poslenici koji nam sukcesivno podaruju kompaktne ploče s antologijskim izvedbama što ih potpisuje taj Drugi maestro, kako ga s obzirom na svojedobnu nenaklonost sudbine često vole nazivati glazbeni kritičari i publicisti. I našim glazboljubivim čitateljima pruža se prilika da prouče ovaj neuobičajeni intervju, da iz maestrovih usta saznaju što i kako on misli o sebi i svom dirigiranju, o suvremenoj izvođačkoj praksi, o Bruckneru, Bachu, Mozartu i Mahleru te o još mnogim drugim stvarima. Njegov sugovornik dovoljno je provokativan, premda potkraj razgovora nalazi načina da velikom maestru izrazi divljenje bez pridržaja. Pročitajte stoga ovaj razgovor koji vas neće zapljusnuti brdom činjenica i teorijskih razglabanja. Umjesto toga zapahnut će vas nepatvorena maestrova ljudskost u kojoj su zenbudistički mir, balkanska strastvenost, zapadnjačka naobraženost i izvorna muzikalnost, četiri glazbala neponovljiva kvarteta koji se jednostavno zove Sergiu Celibidache! ________________________________ PECOVIUS: Je li bilo Vaših kolega koji su mogli prenijeti to što ste Vi htjeli? Ima li takvih primjera? CELIBIDACHE: Nema. Većinom su to neobrazovani ljudi, ne, dakle, ljudi koji su sebi prispodobili misaonu disciplinu. Imao sam sreću da sam u svojoj izobrazbi mogao studirati filozofiju i matematiku, čime sam stekao naviku određene linearnosti, a to mi je veoma pomoglo. To je za profesora vrlo važno. PECOVIUS: Mnogo ste razmišljali o stvarnosti, istini i glazbi. I rekli ste također da zvuk nije muzika, zvuk može postati muzika, a muzika čini ljepotu doživljivom. Je li to točno? CELIBIDACHE: Ne, ja to nisam rekao. Ljepota može biti doživljiva pod tisuću uvjeta – kakva ljepota!? I u slučaju kolača najprije se možete diviti formi, ali kolač dobro prija, pa je i to lijepo. Vidite, dakle, koliko aspekata ljepote ima već u ovom primjeru! Nijedan od tih aspekata nije isključiv. PECOVIUS: A pojam stvarnosti u odnosu na glazbu? CELIBIDACHE: To je zen. Mi smo tu filozofirali oko tristo godina, ako zaboravimo Indijce i Grke. Ali sto je stvarnost? Što je bitak? Tko se još danas može zvati Heidegger i toliko se baviti bitkom, htjeti zaviriti iza pojma bitka?! I to mišljenjem! Bitak je zen. Zen se, ako to smijem tako reći, bavi onim što se pojavljuje, kad se zaustavi mišljenje. Stvarnost, ono što jest. Bitak je zen. Nije bitak ono što mi mislimo. PECOVIUS: Ali vratimo se odnosu stvarnosti i glazbe. CELIBIDACHE: Muzika može biti stvarnost, muzika može biti imitacija, muzika može biti sve. PECOVIUS: A što muzika treba biti za Vas? CELIBIDACHE: Ona ne treba biti. Ona jest nešto, a da ništa ne mora trebati. Trebanje dolazi izvana. To je imperativ koji nije sadržan u subjektu. Treba, hm. Pa muzika ili Vam nešto znači, ili Vam ne znači ništa, divno. Obje su ove situacije divne. One su jasne. Njima se objašnjava taj smisao bitka. I onda su one ta stvarnost. PECOVIUS: Mislim da ste jednom govorili o Bruckneru, pa ste istakli da je kod njega kraj sadržan u početku i obrnuto. CELIBIDACHE: Ne samo kod njega, nego u svakoj skladbi kraj je sadržan u početku. Svaka skladba predstavlja, naime, ekspanziju. I onda ona ekspandira do neke točke koju zovemo vrhuncem. Zašto ne dalje? Jer nema dovoljno materijala, nema dovoljno kontrasta, da se to na neki način opravda. A ovi kontrasti djeluju na temelju čega? Na temelju zajedničkog početka. Samo ako se od nečega udaljim, mogu reći da sam stigao dalje i da idem dalje, ali je početak prisutan. A ako moram natrag, nešto se drugo očituje u prisutnosti i to treba dovesti do kraja, to što je počelo. Gdje je to? Moram to donijeti onamo odakle sam to uzeo. Početni momenti su kofunkcije. PECOVIUS: A kod Mahlera? CELIBIDACHE: Ah ne, pa to nije nikakav skladatelj. Da, baš tako. Počne fantastično, orkestar koji plijeni bolje od bilo čijeg, ali najednom kao da nema pojma ni interesa da zadrži tu protočnu snagu koja se provlači kroz čitav stavak i drži ga na okupu. PECOVIUS: Biste li se složili sa mnom da je Bach majstor ovog načina?

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom IX

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.01.2008., petak

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom VIII

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom VII

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom VI

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.01.2008., utorak

Nastavnika harmonike tražimo

- 15:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom V

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.01.2008., ponedjeljak

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom IV

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2008., nedjelja

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom III

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom II

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.01.2008., petak

Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom

I S P O V I J E S T D R U G O G M A E S T R A Sergiu Celibidache (1912-1986.), jedna od najizrazitijih osobnosti u cjelokupnoj povijesti dirigiranja, čovjek izuzetne duhovne snage i izobrazbe koja se osim matematičke komponente čvrsto filozofski profilira u okružju Husserlove fenomenološke metode - taj istinski služnik muze Euterpe, skroman u svemu, samo ne u očitovanju izuzetne glazbeničke samosvijesti - Sergiu Celibidache sažima u jednom intervjuu svoje najvažnije životne poglede. Povodom 80. rođendana u njegovu radnom kabinetu u Münchenu posjećuje ga dobro informirani glazbeni publicist Günther Pecovius. No taj intervju, rađen za potrebe Sjevernonjemačkog radija (NDR) iz Hamburga, svakako zaslužuje daleko veći publicitet od jedne radijske emisije. To su osjetili vrijedni diskografski poslenici koji nam sukcesivno podaruju kompaktne ploče s antologijskim izvedbama što ih potpisuje taj Drugi maestro, kako ga s obzirom na svojedobnu nenaklonost sudbine često vole nazivati glazbeni kritičari i publicisti. I našim glazboljubivim čitateljima pruža se prilika da prouče ovaj neuobičajeni intervju, da iz maestrovih usta saznaju što i kako on misli o sebi i svom dirigiranju, o suvremenoj izvođačkoj praksi, o Bruckneru, Bachu, Mozartu i Mahleru te o još mnogim drugim stvarima. Njegov sugovornik dovoljno je provokativan, premda potkraj razgovora nalazi načina da velikom maestru izrazi divljenje bez pridržaja. Pročitajte stoga ovaj razgovor koji vas neće zapljusnuti brdom činjenica i teorijskih razglabanja. Umjesto toga zapahnut će vas nepatvorena maestrova ljudskost u kojoj su zenbudistički mir, balkanska strastvenost, zapadnjačka naobraženost i izvorna muzikalnost, četiri glazbala neponovljiva kvarteta koji se jednostavno zove Sergiu Celibidache! ________________________________ PECOVIUS: U kojoj mjeri zenbudizam određuje Vaše shvaćanje muzike? CELIBIDACHE: Ne vidim nikakvu povezanost koja dolazi od zena. Zen je postaja u svakom životnom razvoju. Zato zen nije nešto što možemo definirati, ali to nešto svakako ima definicijski odrediv utjecaj na nešto drugo što ne možemo definirati, a to je muzika. PECOVIUS: Jednom ste rekli da se prije koncerta u prenesenom smislu riječi praznite. CELIBIDACHE: Da. To je stanovita procedura. Sve dotle, naime, dok ste zaokupljeni svojim vlastitim mislima, ne možete naći mjesta i vremena za skladateljeve misli. PECOVIUS: Je li taj proces "pražnjenja" također nešto što je u nekoj vezi sa zenbudizmom? CELIBIDACHE:. Ne, to se ne može dalje definirati. To da se ja praznim - to je tek jedna misao. To hoće reći: još uvijek je nešto tu što djeluje. Ja se praznim! - To ne odgovara toj situaciji. Prazan čovjek, ispražnjen čovjek nije nakon toga pražnjenja ogrnut mišljenjem. Baš je to ono stanje za kojim težimo prije nego što započne sam koncert. U više nastavaka prenosimo ovaj tekst: wam

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak

j a k š a z l a t a r: RUSKA PIJANISTIČKA ŠKOLA - RUSKA ŠKOLA I PIJANIZAM U HRVATSKOJ

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2008., srijeda

j a k š a z l a t a r: RUSKA PIJANISTIČKA ŠKOLA - PIJANISTIČKO ŠKOLOVANJE U RUSIJI

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

j a k š a z l a t a r: RUSKA PIJANISTIČKA ŠKOLA - RUSKI PIJANISTI

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

j a k š a z l a t a r: RUSKA PIJANISTIČKA ŠKOLA I.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja

Frederik Chopin

. Ime genijalnog skladatelja postalo je sinonimom za glasovir – ne samo zbog činjenice da je to glazbalo koje je prisutno u doslovno svim Chopinovim djelima već i zbog toga što je on kao rijetko tko proniknuo u dušu tog instrumenta. . . (Davor Lahnit) Prenosimo:wam

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.01.2008., subota

Gustav Mahler

. . ."Simfonija mora biti kao svijet. Mora obuhvatiti SVE" - rekao je Mahler jednom prilikom. Svaka je njegova simfonija, a "Peta" osobito, drama koja, intenzivirajući sukob dvaju polja, dovodi do paroksizma, do plesa pretvorenog u vrtlog. Svaki fortissimo patetični je i jalovi ishod životne drame junaka, onoga koji ju je u stanju protisnut kroz sebe i svoje iskustvo. . .(Đurđa Otržan) Prenosimo:wam

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2008., petak

Robert Schumann: PRAVILA GLAZBENOG ŽIVLJENJA

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.01.2008., četvrtak

Joseph Haydn: Sonata u d duru

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2008., srijeda

Snježna idila u Maksimiru

Ove slike uslikao je mladi romantičar, moj kolega, voditelj tečajeva gitare u Glazbenom studiju gospodin Eduard Kobešćak. Samo gledajte i uživajte.

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

2008.

Sretna vam Nova godina 2008!! Neka vam svaki dan sviraju violine!! Glazba je radost za dušu i tijelo!! Uživajte u njoj!! Da sve probleme možete riješiti violinskim ključem!! Jer to su onda mali problemi koje se lako riješava!! Svaki dan vam sjala duga!! Jer iza kiše dolazi sunce!! A na suncu sve izgleda lijepše i radosnije!! Želim vam to iskreno i od svega srca !! U tijeku godine, pritisnut svakodnevnim brigama, teretima pa i bolestima nažalost sam svojim pisanjem ponekog uvrijedio. To mi je od srca žao i ovim putem bih želio zamoliti svakog pojedinačno za oprost. Ako sam koga uvrijedio bilo je to bez namjere, u nepažnji i brzini svakodnevnice. Ako sam koga uvrijedio molim ga da mi oprosti. U Novoj 2008. trudit ću se da se nešto takvo više ne ponovi.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.