Marketing
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom X
I S P O V I J E S T D R U G O G M A E S T R A
Sergiu Celibidache (1912-1986.), jedna od najizrazitijih osobnosti u
cjelokupnoj povijesti dirigiranja, čovjek izuzetne duhovne snage i
izobrazbe koja se osim matematičke komponente čvrsto filozofski
profilira u okružju Husserlove fenomenološke metode - taj istinski
služnik muze Euterpe, skroman u svemu, samo ne u očitovanju izuzetne
glazbeničke samosvijesti - Sergiu Celibidache sažima u jednom
intervjuu svoje najvažnije životne poglede. Povodom 80. rođendana u
njegovu radnom kabinetu u Münchenu posjećuje ga dobro informirani
glazbeni publicist Günther Pecovius. No taj intervju, rađen za potrebe
Sjevernonjemačkog radija (NDR) iz Hamburga, svakako zaslužuje
daleko veći publicitet od jedne radijske emisije. To su osjetili vrijedni
diskografski poslenici koji nam sukcesivno podaruju kompaktne ploče s
antologijskim izvedbama što ih potpisuje taj Drugi maestro, kako ga s
obzirom na svojedobnu nenaklonost sudbine često vole nazivati
glazbeni kritičari i publicisti.
I našim glazboljubivim čitateljima pruža se prilika da prouče ovaj
neuobičajeni intervju, da iz maestrovih usta saznaju što i kako on misli
o sebi i svom dirigiranju, o suvremenoj izvođačkoj praksi, o Bruckneru,
Bachu, Mozartu i Mahleru te o još mnogim drugim stvarima. Njegov
sugovornik dovoljno je provokativan, premda potkraj razgovora nalazi
načina da velikom maestru izrazi divljenje bez pridržaja.
Pročitajte stoga ovaj razgovor koji vas neće zapljusnuti brdom
činjenica i teorijskih
razglabanja. Umjesto toga zapahnut će vas nepatvorena maestrova
ljudskost u kojoj su zenbudistički mir, balkanska strastvenost,
zapadnjačka naobraženost i izvorna muzikalnost, četiri glazbala
neponovljiva kvarteta koji se jednostavno zove Sergiu Celibidache!
________________________________
PECOVIUS: Je li bilo Vaših kolega koji su mogli prenijeti to što ste
Vi htjeli? Ima li takvih primjera?
CELIBIDACHE: Nema. Većinom su to neobrazovani ljudi, ne, dakle, ljudi
koji su sebi prispodobili misaonu disciplinu. Imao sam sreću da sam u
svojoj izobrazbi mogao studirati filozofiju i matematiku, čime sam stekao
naviku određene linearnosti, a to mi je veoma pomoglo. To je za
profesora vrlo važno.
PECOVIUS: Mnogo ste razmišljali o stvarnosti, istini i glazbi. I rekli
ste također da zvuk nije
muzika, zvuk može postati muzika, a muzika čini ljepotu
doživljivom. Je li to točno?
CELIBIDACHE: Ne, ja to nisam rekao. Ljepota može biti doživljiva pod
tisuću uvjeta – kakva ljepota!? I u slučaju kolača najprije se možete
diviti formi, ali kolač dobro prija, pa je i to lijepo. Vidite, dakle,
koliko aspekata ljepote ima već u ovom primjeru! Nijedan od tih aspekata
nije isključiv.
PECOVIUS: A pojam stvarnosti u odnosu na glazbu?
CELIBIDACHE: To je zen. Mi smo tu filozofirali oko tristo godina, ako
zaboravimo Indijce i Grke. Ali sto je stvarnost? Što je bitak? Tko se još
danas može zvati Heidegger i toliko se baviti bitkom, htjeti zaviriti iza
pojma bitka?! I to mišljenjem! Bitak je zen. Zen se, ako to smijem tako
reći, bavi onim što se pojavljuje, kad se zaustavi mišljenje. Stvarnost,
ono što jest. Bitak je zen. Nije bitak ono što mi mislimo.
PECOVIUS: Ali vratimo se odnosu stvarnosti i glazbe.
CELIBIDACHE: Muzika može biti stvarnost, muzika može biti imitacija,
muzika može biti sve.
PECOVIUS: A što muzika treba biti za Vas?
CELIBIDACHE: Ona ne treba biti. Ona jest nešto, a da ništa ne mora
trebati. Trebanje dolazi izvana. To je imperativ koji nije sadržan u
subjektu. Treba, hm. Pa muzika ili Vam nešto znači, ili Vam ne znači
ništa, divno. Obje su ove situacije divne. One su jasne. Njima se
objašnjava taj smisao bitka. I onda su one ta stvarnost.
PECOVIUS: Mislim da ste jednom govorili o Bruckneru, pa ste
istakli da je kod njega kraj sadržan u početku i obrnuto.
CELIBIDACHE: Ne samo kod njega, nego u svakoj skladbi kraj je
sadržan u početku. Svaka skladba predstavlja, naime, ekspanziju. I
onda ona ekspandira do neke točke koju zovemo vrhuncem. Zašto ne
dalje? Jer nema dovoljno materijala, nema dovoljno kontrasta, da se to
na neki način opravda. A ovi kontrasti djeluju na temelju čega? Na
temelju zajedničkog početka. Samo ako se od nečega udaljim, mogu
reći da sam stigao dalje i da idem dalje, ali je početak prisutan. A ako
moram natrag, nešto se drugo očituje u prisutnosti i to treba dovesti do
kraja, to što je počelo. Gdje je to? Moram to donijeti onamo odakle sam
to uzeo. Početni momenti su kofunkcije.
PECOVIUS: A kod Mahlera?
CELIBIDACHE: Ah ne, pa to nije nikakav skladatelj. Da, baš tako.
Počne fantastično, orkestar koji plijeni bolje od bilo čijeg, ali najednom
kao da nema pojma ni interesa da zadrži tu protočnu snagu koja se
provlači kroz čitav stavak i drži ga na okupu.
PECOVIUS: Biste li se složili sa mnom da je Bach majstor ovog
načina?
Post je objavljen 20.01.2008. u 07:00 sati.