Celibidache dirigira Beethovenovu 9. sinfoniju, završni zbor "Oda"
PECOVIUS: Jeste li sretan čovjek?
CELIBIDACHE: Veoma. Znate, u meni se pojavila sreća, kad je iščezla
sumnja, kad je iščezla ta ideja interpretacije (moglo bi se to izvesti
ovako ili onako). - Baš tada uvidio sam da postoji zakonitost kojoj se svi
pokoravamo - tada je sve bilo gotovo. Tada sam bio na pravom putu.
PECOVIUS: Ali rijetko se čuje da netko kaže da je sretan.
CELIBIDACHE: Da, već prema tome što razumijete pod srećom. Ja
nemam ambiciju da odem na Mjesec. Pa ništa mi ne fali! Znam što ću
raditi sutra, što mi je činiti za dva tjedna, i sve dotle dok se
radi o meni, apsolutno sam sporazuman sa svime. Pred trideset godina
nisam znao da ću doći do svoje osamdesete. Božji dar! Vrlo sam s time
sporazuman. I to da mi je dopustio da sve moje sposobnosti još uvijek
ostanu intaktne, to je dar Božji. Pa kako se onda može biti nesretan?
Zbog čega?
PECOVIUS: Jeste li doista postigli sve što ste zamislili u životu?
CELIBIDACHE: Da, sve osim ovog pitanja s dirigentima. Bio bih rado
obrazovao 15-20 mladih ljudi i upoznao ih s bogatstvom što ga
predstavlja jedan orkestar, ali mi to nije uspjelo.
PECOVIUS: Je li to bilo zato što nije bilo interesa kod učenika?
CELIBIDACHE: Ne, u prvom redu bilo je to što sam ja siromašan i
nisam prodajom ploča došao do potrebnog novca, ali to nisam ni htio,
pa tako nismo mogli imati orkestar s kojim bi se mogli držati dirigentski
tečajevi, jer kako ćete to bez orkestra?
PECOVIUS: Ali ste ipak držali tečajeve za dirigente.
CELIBIDACHE: Sve je to bilo pogrešno, jer se nije mogao postići pravi
orkestralni zvuk. A onda i to kad svaki dirigent dirigira samo pet minuta
na dan, pa što je to? - Ništa.
PECOVIUS: Vi redovito držite kurseve u Mainzu?
CELIBIDACHE: Da, ali to je nešto drugo, to je fenomenologija. To nije
za dirigente.
PECOVIUS: U Vašem mlinu na jugu Francuske, tamo ste držali
dirigentske tečajeve, zar ne?
CELIBIDACHE: Kad ne možemo ništa drugo, onda skupimo malo
novca, sastavimo orkestar od dvadesetak ljudi, i onda tu radimo ono što
možemo. Ali kako s orkestrom od 20 ljudi mladim ljudima, mladim
dirigentima objasniti što je to brucknerovski orkestar i kako se takav
orkestar treba tretirati?
PECOVIUS? Pa zar se ne može reći da se ta dva zanimanja u
konačnici isključuju: ili ste značajan
dirigent, ili ste pak značajan dirigentski pedagog.
CELIBIDACHE: Značajan dirigent prije svega je čovjek. I kao čovjek on
nije ništa drugo nego netko tko osim dirigiranja još i predaje dirigiranje.
To je taj isti čovjek koji dalje prenosi ono što je iskusio u orkestru. To
uopće nisu dvije odvojene stvari. I tu je opet u pitanju dualnost.
PECOVIUS: Ne, ja mislim čisto na utrošak vremena.
CELIBIDACHE: Vremena bih imao. Ionako sad imam vremena. Zovem
ljude da dođu ovamo, u ovu sobu. Oko petnaestak ljudi - i onda
razgovaramo o teorijskim problemima. Ali je to nesavršeno. Mi smo
siromašni i nemamo mogućnosti da se time bavimo onako kako bismo
to mogli.
Prenosimo:wam
Post je objavljen 19.01.2008. u 07:00 sati.