Mislim na Austriju. I dokumentiram to ovom slikom:
Klikom miša uvećajte slike!!
Austrija je prva demokratska zemlja koju sam upoznao kad sam otišao na studij u Beč. Prvo vrijeme sam se svemu čudio. Ljepotama Austrije. Pristojnim profesorima i asistentima na Akademiji. Načinu ophođenja. Od ljubim ruke do djeljenja titula svakome.
Hrvatska je po svom društveno-političkom profilu vrlo slična Austriji. Austrija je naime puna škandala, tračeva, podvala, rastava i sastava.
Još kao studenti smo se šalili da su Austrijanci najpametniji narod na svijetu: uzeli su Nijemcima Beethovena a za uzvrat im dali Hitlera.
Tokom godina uvidio sam da su Austrijanci iz cijele svoje povijesti, iz svih svojih prirodnih ljepota, ali i iz svojih mana i nedostataka uspjeli napraviti biznis. O svemu postoje priče, pa makar izmišljene, sve je usmjereno na turiste, na strance koji baš i ne mogu svaku tvrdnju turističkog vodića provjeriti. Tako u Beču postoji najmanje pedesetak Beethovnovih kuća. A valjda se čovjek selio svaki mjesec.
Kulturna baština Austrije je tako velika da od nje pola države sasvim dobro živi. A uspjeli su, usprkos ratom razrušenoj zemlji, i u gospodarstvu i u školstvu itd.
Dakle u Austriji je sasvim legalno biti optimist. I ugodno je živjeti. I uživati u životu. To, specijalno to, znade malo tko kao Austrijanci. Pa tako sanjaju o tome da će biti nogometni prvaci svijeta (vidi sliku gore).
Ne bih ovaj dnevnik pisao da večeras u Državnoj operi u Beču nije Opernball (svečani ples u operi). Društveni vrhunac austrijske godine.
Opernball u Državnoj operi. Svečani ulazak debitanata.
Zahvaljujući bogatim Nijemcima, našim prijateljima, moja supruga i ja smo bili na tom Opernballu nekoliko puta. Same ulaznice i nisu toliko skupe. Ali već oprema (obavezan frak za muškarce i duga večernja haljina za žene) je skupa a tek rezervacija stola (nije uključeno u cijenu ulaznice) pa onda konzumacija, tu se onda trošak penje u vrtoglave visine. Moja supruga i ja si nikad to ne bi mogli priuštiti. Ali zabava je fenomenalna. Kad se inače čovjek nađe u situaciji da pleše valcere a da mu sviraju Bečki filharmoničari?
Dakle, ima barem jedna zemlja, ne tako daleka, gdje ljude ne more silne brige koje more nas. Gdje je dopušteno opustiti se i zabaviti a da odmah netko ne skače i protestira ili zanovjeta.
Za mog života, bojim se da Hrvatska neće stići u te bezbrižne vode. Zato to želim vama mlađima.
|