Ivan Cerovac, dirigent, Dugo Selo

Komentari

27.12.2007., četvrtak

Moja treća Božićna priča: S razredom u crkvu

Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!! Bio sam učenik gimnazije i srednje muzičke škole. Prvu godinu srednje škole, zvala se tada Humanistička gimnazija za odgoj klera, pohađao sam u Dubrovniku(Poljana Ruđera Boškovića) . Želio sam postati svećenik i to Družbe Isusove. No, već nakon prve godine iz mnogih razloga, vratio sam se mojim prvotnim namjerama bavljenja glazbom. Međutim se ispostavilo da mojoj mami nipošto nije bilo lako pronaći gimnaziju koja bi me primila. Em se za menom vukla jedna priča o postupku isključenja iz Narodne omladine, još iz osmog razreda Osmogodišnje škole, em sam dolazio iz sjemeništa. Mama se nahodala. I na kraju pronašla direktoricu gimnazije koja me je, nakon savjetovanja s „nadležnima“ primila. Bila je to drugarica Barbara Starčević, direktorica II. gimnazije (Križanićeva). Drugarica Starčević je imala plan za mene. Trebalo me je preodgojiti, to je već i onda bilo jako očito. I smjestila me je u razred u kojem su uglavnom bila djeca vrlo visokih, srednji i nižih komunističkih funkcionara. Ne želim sad ovdje spominjati imena ali dovoljno je ako kažem da se moji razredni kolege i danas sastaju svake godine 29.studenog. No prema meni su novi razredni kolege bili izrazito prijateljski raspoloženi. Iako su znali i bili upozoreni niti jedna ružna riječ nije pala. Nitko nije ni pokušao pridobiti me za komunizam, socijalizam ili slično. Na prvi pogled taj se razred i nije razlikovao od ostalih razreda na školi. Slušali su zabavnu glazbu, (francuska šansona, mislim, je bila posebno popularna), odlazili u kino i bili u svemu sasvim, hvala Bogu, pristojni i razumni kolege. Ali više nego oni meni, ja sam bio zanimljiv njima. Prvo, intenzivno sam se bavio glazbom. Odmah su mi nadjenuli nadimak „Sebi“ od Sebastijan. A tek kad sam počeo na satove glazbenog odgoja donašati partiture i uskakati u predavanja starog profesora Brune Priestera onda je moj ugled još porastao. Nije moglo izostati ni to da se sve češće sretnem s nekim iz razreda na Šalati. Svi su oni, manje-više stanovali u vilama na Šalati. A ja sam tih godina počeo vježbati orgulje u sjemenišnoj crkvi na Šalati koristeći situaciju što je u Sjemeništu predavao glazbu p.Lorand Kilbertus DI, moj dobar prijatelj koji mi je to vježbanje omogućavao. Dolazio je i Mato Lešćan pa me je i on podučavao. (I Mato i Lorand su nažalost već pokojni) Na koncu sam u razredu ispričao zašto sam tako često na Šalati: vježbam orgulje. Orgulje? Velika većina mojih kolega iz razreda nikad ih nije ni vidjela. Dapače, većina nikad nije bila ni u crkvi. Pa iako su me, možda, smatrali natražnjakom i zatucanim katolikom, orgulje su za njih bile pravi izazov. I počeli su pregovori na temu: kako bi oni mogli doći jednom u tu sjemenišnu crkvu i vidjeti i poslušati orgulje. S p.Kilbertusom se nije bilo teško dogovoriti. On je uvijek bio spreman pomoći svakom, pogotovo mladima. I dogovorili smo termin dan ili dva iza Božića. Termin je bio dobro izabran jer su sjemeništarci za Božić išli svojim kućama. Da nisu, ni za p.Kilbertusa u ono vrijeme ne bi bilo zamislivo da pusti u krug sjemeništa i djevojke. I tako smo došli u crkvu. Moj razred (svakako ne baš svi) i ja. P. Kilbertus nas je čekao. Prvo sam im objasnio crkvu kao takvu(o da i jaslice) a onda p.Kilbertus orgulje. Zatim sam smio odsvirati neke početničke skladbe, a onda im je i p. Kilbertus pokazao zvuk orgulja u punom sjaju. Svi su bili zadovoljni i srdačno smo se rastali. Većini je to bio prvi susret s jednim svećenikom u životu i prvi ulazak u jednu crkvu. No, nismo mislili na posljedice. Nitko od nas. Moji kolege su došli kućama i pričali o novom i neobičnom doživljaju. To, može si zamisliti u ono vrijeme oštrog komunističkog kursa nije moglo tek tako proći. Već idućeg dana u naš razred je došao podvornik. Ivica Cerovac neka se smjesta javi direktorici. Kad sam došao u ravnateljstvo drugarica Starčević me je posjela pred svoj stol, sama sjela u direktorsku fotelju, žalosno me pogledala i rekla:“Ivica, zašto mi to radiš?“ Uvaženi i visokopozicionirani roditelji mojih razrednih kolega zvali su direktoricu i raspitivali se o toj novoj modi, opasnoj, gotovo diverzantskoj, da njihova djeca u grupi, ravno iz škole idu u crkvu. Za neke od njih to je bio pravi politički skandal. Sve mi je to drugarica Starčević ispričala i morao sam joj obećati da se to više nikad neće ponoviti. Razmišljala je o ukoru, no kad se sjetila da bi u odluci o ukoru morao pisati i razlog ipak je od ukora odustala, samo je pozvala moju mamu na razgovor. A mama je pustila koju suzu i rekla:“ Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti“. No sad je direktorica znala da se bavim glazbom i da želim postati dirigent. Samo koji mjesec kasnije profesor glazbenog Bruno Priester se razbolio. A bližio se Dan mladosti (25.svibnja, slavljen kao Titov rođendan) i gimnazijski zbor je tradicionalno pjevao na svečanostima u obližnjim poduzećima. Direktorica me je kratkim postupkom delegirala kao dirigenta zboru. Pred mojom mamom morao sam prešutit repertoar. Oni su pjevali a ja dirigirao partizanske pjesme.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.12.2007., srijeda

Moja druga Božićna priča: Propuštena polnoćka

Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!! Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima. Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako. Opet smo u mojoj mladost a ja sam srednjoškolac. Već sam odlučio da ću postati dirigent. Kao prvi korak tome cilju preuzeo sam vođenje crkvenih zborova. Prvo kod Dominikanaca u kapelici „Ranjenog Isusa“ a samo koji mjesec kasnije i u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici – dakle kod Isusovaca. Dok je kod Ranjenog Isusa postojao samo taj jedan zbor, u Palmotićevoj ih je postojalo nekoliko. Najvažniji je dakako bio studentski zbor kojeg je vodio dr.prof. Đuro Tomašić, izvrstan i vrlo autoritativan glazbenik. Drugi po redu je bio moj, tj. srednjoškolski zbor. Dok su studenti pjevali nedjeljom na misi u 11 sati mi srednjoškolci smo pjevali nedjeljom na večernjoj misi. Zbor je rastao i rastao. Ubrzo nas je bilo više od 70. Nekako spontano smo došli do zaključka da, kad nas već ima toliko, da bi uz pjevanje mogli poduzeti i kakvu karitativnu akciju. Recimo pomoći sirotinji. Ali kako? Otišao sam mom dobrom prijatelju župniku Franji Juraku (na Selskoj cesti) da se s njime posavjetujem. On je dakako znao gdje ima sirotinje na pretek. Poslao me u ondašnju Dubravu (koja s današnjom nema ni najmanje sličnosti) i to Kapucinima. Tamo, gdje se i onda i danas nalazila benzinska postaja INA-e, tamo više kao da nije bio Zagreb. Bila je sirotinja. Ponesen misli kako ćemo u zboru sakupiti staru odjeću koju će nam dati roditelji i kako ćemo tu odjeću dijeliti krenuo sam u pustaru, koju stotinu metara dalje od kapucinskog samostana i od rečene Inine postaje. Nisam dugo tražio. Naišao sam na doseljenu janjevačku obitelj. Roditelji, majka trudna a otac nesposoban za rad jer ga je kratko prije toga srušio automobil. Imali su 11 djece a majka je bila ponovo trudna. Bila je tu i bolesna baka koja je ležala u krevetu. A sve to, cijela obitelj, živjela je pod jednom nadstrešnicom. Samo krov bez zaštite sa strane. Bez ikakve zaštite od vjetra, snijega, kiše, a bližio se konac listopada. S jednom bačvom umjesto ognjišta. S nula namirnica na raspolaganju. Sve sam zapisao. Taj notes čuvam i danas. Uputio sam se na dogovor mom tada najboljem prijatelju, danas već nažalost pokojnom, Ivici Znidarčiću. Bili smo jednako stari i izvrsno smo se slagali. „Ti si lud“ bio je njegov odgovor kad sam mu rekao da toj obitelji ne pomaže skupljanje stare i iznošene odjeće nego da im moramo sagraditi kuću. Ali, lud ili ne, bio je spreman poći sa mnom u akciju. Imali smo sreće gotovo na svakom koraku. Prvo nam je tadašnji provincijal Isusovaca stavio na raspolaganje jednog on njihove časne braće (tako su se zvali pripadnici reda koji nisu bili svećenici). Taj je bio i tesar i zidar i instalater i krovopokrivač. Nažalost sam mu zaboravio ime. Župnik Jurak je odmah rekao da će nam on pribaviti potrebne cigle. Provincijalka Sestara milosrdnica nam je odmah stavila na raspolaganje kamionet koji su imale (što nije bilo teško jer je bila u rodu s župnikom Jurakom). Ivica i ja posjetili smo sve župnike u Zagrebu i okolici koje smo poznavali (vrlo malo) i sve koje je poznavao Ivičin tata dr.Lav Znidarčić (jaako puno). Sakupila se pristojna svota. Časne sestre na Novoj Vesi upravo su završile preuređenje svog samostana i od gradnje im je ostalo cementa i crjepova. Sve smo to pokupili s kamionetom i vozili na gradilište. Časni brat, kao glavni majstor odlučio je sagraditi trosobnu kuću s tavanom koji se mogao kasnije izgraditi. Ciglu smo kupili na ciglani u Črnomercu. Dogovorili smo kamionet za 5 sati ujutro ali i ekipu sjemeništaraca koja će nam pomoći utovariti ciglu. I tu mi se dogodio jedan od najvećih propusta u životu. Kamionet sam dogovorio za jedan, a ekipu sjemeništaraca za drugi dan. I na koncu konca, svu ciglu smo utovarili župnik Jurak i ja. Zbor u Palmotićevoj je bio oduševljen. Akcija je počela odmah. Dečki su pod nadzorom časnog brata kopali temelje. Djevojke su ipak skupljale staru robu ali sad se znalo za koga. Nekoliko njih odlučnijih također je kopalo, nosilo ciglu itd. Novac koji smo sakupili nije bio dostatan. Nismo imali novaca za drvenu građu niti za drveninu. Ivici Znidarčiću i meni nije se sviđala ideja da ponovo obilazimo župnike. Umjesto toga odmarširali smo u Glas Koncila. Direktor je bio nama dobro poznati msgr. Josip Ladika. Čim je čuo o čemu se radi dao je novac. Koliko nam je trebalo. S kamionetom i s časnim bratom otišli smo kupiti drvenu građu. Gradnja kuće, bez građevne i uporabne dozvole, bez GUP-a i slično dobro je napredovala. Ali snage zbora su bile premale. Mi građani nismo bili toliko navikli fizički raditi. Imao sam sreću što je tada u Sjemeništu na Šalati generalni prefekt(glavni za odgoj) bio moj prijatelj p.Alfred Schneider DI, a prefekt(odgojitelj) četvrtih razreda p.Blaž Čavec DI (obojica divni ljudi) koji su, čim su čuli za našu akciju, prihvatili nju kao svoju. I tako su došli u pomoć jaki momci, navikli fizičkom radu, iz četvrtih razreda Sjemeništa na Šalati i posao je krenuo još brže. Ostali sjemeništarci su sakupljali hranu, odricali se kolača i sve to također nosili u Dubravu. Bližio se kraj studenog i trebalo je završiti kuću. Budući da je ostalo građe i da su svi važni čimbenici ovog poduhvata (Isusovci, Sestre milosrdnice, Glas Koncila, Sjemenište, župnik Jurak itd.) bili spremni pomagati i dalje, odmah smo započeli s gradnjom još dviju kuća u Dubravi i s jednom na Jordanovačkim livadama. Sve to smo koordinirali svi, ali ipak smo Ivica Znidarčić i ja bili najviše u tome. Prošao je i ondašnji Dan Republike a ni prva kuća nije još bila sasvim dovršena. Ipak, časni brat je osposobio jednu prostoriju pa se ta obitelj ispod strehe mogla preseliti pod krov, u zaštićeni prostor.. No nije mi bilo suđeno završiti akciju. To su učinili drugi. Negdje početkom prosinca dobio sam temperaturu. Vrlo visoku. Naglo je padala i naglo se dizala. Moja doktorica Vukadinović počela me liječiti penicilinom. Ali kako sam (u ono vrijeme i tako ekstremno mršav) počeo naglo gubiti na težini, uputila me je u Zaraznu bolnicu. Tu su vrlo brzo ustanovili da imam jedan opasan oblik infektivne mononukleoze. Kako sam ju dobio? Liječnik je bio mišljenja da sam možda pio kakvu nečistu vodu. Što je bila istina. Uz kuću koju smo gradili u Dubravi tekao je potok. A kako nismo tada pazili na zagađenje itd. često smo uzimali vodu za piče iz tog potoka. Liječili su me u Zaraznoj a ja sam ubrzo bio tako slab da se više nisam mogao sam kretati. Temperatura sve viša i viša. Nekoliko dana prije Božića vratili su me iz Zarazne kući. Kasnije sam saznao da je doktor mislio da je bolje da za Božić umrem kod kuće nego u bolnici. Dakako o daljnjem sudjelovanju u akciji gradnje kuća više nije bilo ni govora. Ja sam dobio bolesničku pomast, moji su dopustili da me dođe posjetiti moja djevojka (danas moja supruga) i uglavnom su svi očekivali, kako se ono kaže „najgore“. No moja mama i moja buduća supruga (vrlo energična), ali i sva obitelj bacili su se na moju njegu. Za mene se posebno kuhalo. U i tako premalom stanu za sve nas dobio sam svoju sobu. I sve se vrtilo oko mene. Tako sam dočekao i Badnjak. Premjestili su me u našu veliku sobu da vidim kako postavljaju bor. Pa ipak, cijeli dan su mi išle suze. Tog Badnjaka naime, moj zbor je trebao pjevati na polnoćki u Palmotićevoj. To sam samo koji mjesec prije uspio dogovoriti s dr.Đurom Tomašićem jer je polnoćka inače bila sasvim normalno privilegija studentskog zbora. A sad sam tu ležao, nemoćan da se maknem a kamo li da dirigiram ili sviram na polnoćki. Ozdravio sam tek u veljači. I onda sam vidio koliko je ljudi vjerovalo da se neću više vratiti. Moji zborovi su već imali nove zborovođe. U školi (i gimnaziji i muzičkoj) više me nisu vodili u Dnevniku za drugo polugodište. A moja velika želja da vodim zbor i sviram na polnoćki u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu nikad se nije ostvarila. Već iduće jeseni započeo sam studij dirigiranja u Beču. P.S. Nakon nekoliko mjeseci Glas Koncila donio je omanji članak pod naslovom „Došla su dva Ivice“ u kojem je vrlo šturo opisana naša akcija i to tako da se nikako nije moglo razabrati tko je tu što doprinio. Nakon nekoliko godina, kao student u Beču, doznao sam da se prva obitelj kojoj smo gradili kuću odselila u Australiju.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.12.2007., utorak

Moja prva Božićna priča: Učiteljičin bor

Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!! Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima. Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako. U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili moga tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mokrokosmos u kojem sam se tada kretao. O političkim finesama nisam puno znao. Niti razmišljao. Odrasli su u kući govorili da novine treba čitati „između redaka“. Znao sam dobro čitati i pokušao sam. Ali ja između redaka nisam vidio ništa. No, dobro, valjda to mogu samo odrasli, zaključio sam. Ta školska godina bila je okrutna prema mojoj(maminoj) najužoj obitelji. Dvije moje tete, tada srednjoškolke, bile su izbačene iz škole jer ih je ravnateljica vidjela kako izlaze s vjeronauka iz crkve. Sjećam se zabrinutosti sviju, a pogotovo moje bake i moje mame. Moja učiteljica, Mira Jurković po svemu bi spadala u „oni“ a ne u „mi“. No, bilo mi ju je teško svrstati definitivno među neprijatelje jer je bila dobra prema meni. Voljela me. Čak me i štitila. Dakle, za moju učiteljicu sam uveo novu kategoriju: „oni“ ali dobri. Ništa nisam znao ni vidio. Ni to da se moja učiteljica dobro poznaje s mojom tetom Lelom koja je bila „teta“ u vrtiću koji se nalazio odmah uz školsku zgradu u Krajiškoj ulici. Nisam ni sanjao da moja učiteljica poznaje i moju mamu i moju baku i da znade kako mi politički „dišemo“. Došli su predbožićni dani. I Božić i Badnjak su u ono vrijeme dakako bili radni dani. Sav ponosan išao sam kupovati veliki, ogroman, bor za nas. Imali smo starinski stan sa visokim stropovima pa je naš bor bio rijetko manji od 5 metra. U stvari išao je kupovati moj najmlađi ujak Braco (samo 10 godina stariji od mene). On bi kupio bor i nosio dok sam ja trčkarao uz njega i pridržavao po koju granu. Boru je do Badnjaka bilo mjesto na kuhinjskom balkonu. To je bilo jasno. I te večeri kad smo došli kući s borom, našim, najvećim i najljepšim, na moje iznenađenje na kuhinjskom balkonu stajao je već jedan bor. Mali, ne veći od mene. Na moja uporna ispitivanja ni baka ni mama a bome ni starije tete nisu mi htjele ništa odgovoriti. Ali vjerojatno se izbrbljala koja od mlađih teta. Za mene je to bila senzacija. Bor je pripadao mojoj učiteljici. Koja je htjela, to sam doznao tek puno kasnije, svojim kćerima prirediti u kući ipak Božić. A kako je u ono doba bilo opasno za jednu učiteljicu nositi kući bor prije Božića (pravi komunisti demonstrativno su bor kupovali poslije 26.prosinca i napadno ga nosili kući da se vidi da je to novogodišnji bor a ne nedaj Bože božićni). Sve ja to nisam tada ni znao ni shvaćao ni razmišljao o tome. Ali naelektrizirala me je misao da moja draga učiteljica svoj bor sprema upravo kod nas. Ta to je bio i te kakav znak povjerenja. U mene dakako. Već sam spomenuo da ni sanjao nisam da moja učiteljica poznaje moje. I došao je Badnjak. U nas je vladalo čvrsto pravilo da se bor kiti na Badnjak. Kasno navečer bi došao Mali Isus i donio darove. Umjesto Malog Isusa dijelila ih je baka. Obično bih ja dobio najviše što je za mene bilo sasvim u redu. Došao je dakle Badnjak. Naš bor smo već dan prije bili unijeli u sobu. Da se privikne na temperaturu kako je to moja baka rekla. Na Badnjak sam imao školu ujutro. Nikog nije bilo u kući osim mene. Baka je po običaju bila u crkvi, svi ostali na poslu, fakultetu ili školi. Za vrijeme doručka, prije polaska u školu, pao je moj pogled na bor. Učiteljičin bor. Dakle, Badnjak je. Planetarni red u kojeg sam vjerovao kaže da se bor postavlja na Badnjak. To je značilo da moja učiteljica treba bor. Danas. Bio sam uvjeren da sam već veliki i da mogu donijeti takvu jednostavnu odluku. Uzeo sam moju školsku torbu, naprtio učiteljičin bor na rame i krenuo. Nisam primjećivao začuđene poglede prolaznika (učenik koji nosi na Badnjak bor u školu, o tom je moja baka bila obaviještena već nakon nekoliko sati), nisam primjećivao ni začuđene poglede drugih učenika, pogotovo onih starijih. Ja sam marširao ravno u školu. Ravno u hodnik u kojem je bila smještena zbornica i uprava škole. Stajao sam pred zbornicom i čekao. Slučaj je htio da me je prvi primijetio ravnatelj. „Ivica, što ti tu radiš s borom?“ valjda je pitao. Ja sam se požurio pohvaliti. Te je učiteljica kupila bor, te je bio kod moje bake, te je bio na balkonu, te sam ja, vrijedan i pametan kakvim me je već Bog stvorio, evo donio bor. Jer danas je Badnjak i danas se kiti bor. Ravnatelj je izgledao kao da će ga udariti kap ili kao da će dobiti srčani udar. Ja to naravno nisam primijetio. To mi je on sam više godina kasnije ispričao. Ali kap ovamo hercinfarkt onamo, on se odmah snašao. „Dođi Ivica u moju kancelariju“ i uveo me u svoju sobu. Tu smo bili na sigurnom. „Ostavi bor, evo ovdje u kutu, ali nemoj ništa reći drugarici Jurković. Niti ikom drugome. Neka to bude iznenađenje!“ Moj svjetonazor je zadobio još jednu pukotinu. Da nije možda i ravnatelj (koji se onda zvao direktor) jedan „oni“ ali dobar. Iako mi je teško palo, odlučio sam čuvati tajnu. Tako je i bilo. Ravnatelj je u največoj diskreciji rekao mojoj učiteljici da sam donio bor. Navodno se moja učiteljica nije mogla prestati smijati zbog mog postupka. Iako je lako mogla zbog tog bora ostati bez posla. Ravnatelj mi je nakon mnogo godina priznao da je morao ući u partiju kako bi sakrio neke repove koji su se za njim vukli iz nekog ranijeg doba. Ali u višim razredima Osmogodišnje škole već sam znao tko je „naš“ a tko ne. No to je druga priča. U svako slučaju od tog događaja postao sam pouzdanik moje učiteljice. Na što sam bio silno ponosan. A kod kuće? E moja baka je silno željela na meni isprobati čvrstoću jedne od njenih najvećih kuhača. Ali, bio je Badnjak. Moja mama koja se tek kasno navečer vratila s posla, žalosno me je gledala, pustila koju suzu i rekla:“Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti?“ Znao sam da je ozbiljnost mog prestupa velika. Jer samo onda me je mama zvala prezimenom. A navečer smo okitili bor, sve priredili po običaju. Po običaju nas se i okupilo mnogo. Svakako više od 15. I zazvonilo je srebrno zvonce. Došao je Mali Isus. Prvo je baka molila. Pa je moja mama sjela za glasovir i odsvirala mnoštvo božićnih pjesama. A zatim su uslijedili darovi. Ja sam dobio najviše i to je bilo u redu. Ali nisam smio na polnoćku, jer sam idućeg dana, na Božić imao školu u jutro.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2007., ponedjeljak

Badnjak u bavarskom Wolfratshausenu

Wolfratshausen u snijegu Jedan od prvih većih zborova koje sam preuzeo bio je Saengerzunft u jednom živopisnom gradiću 30tak km južno od Muenchena. Iznenada mi se pružila ta prilika, ugovor je bio vrlo povoljan i ja sam prihvatio. Saengerzunft Wolfratshausen bio je poluprofesionalan zbor sastavljen od jednog dječjeg zbora, muškog zbora, ženskog zbora i mješovitog zbora. Dječji i ženski zbor imali su probe tri puta tjedno a muški i mješoviti četiri puta tjedno. Ukupno preko dvije stotine pjevača. Nad svim tim bdio je predsjednik i menadžer zbora gospodin Herbert Kolhaase, tada već u mirovini pa se mogao potpuno posvetiti zboru. U zbor sam i došao zahvaljujući gospodinu Kolhaaseu jer je bilo više natjecatelja a on je upravo htio mene. Svi zborovi su imali svoje zborovođe. Saengerzunft Wolfratshausen je tražio umjetničkog voditelja. Dok su zborovođe svih zborova bili uglavnom mjesni nastavnici glazbe od umjetnčkog ravnatelja se očekivalo nešto više. Naime, dijelovi muškog, dječjeg i ženskog zbora nastupali su kao ispomoć u kazališnim predstavama obaju opernih kuća u Muenchenu ali i kao ispomoć u koncertnim izvedbama velikih vokalnoinstrumentalnih djela. Dakako da je bilo više ponuda i tu je umjetnički voditelj trebao odlučivati s kime će se raditi i koja djela će zborovi uvježbavati a koja ne. Uz umjetničko vodstvo cijelog pogona preuzeo sam kao zborovođa i muški zbor a ubrzo sam na kotarskoj skupštini izabran i kao „Kreischorleiter“ dakle kotarski zborovođa na neki način odgovoran za rad svih drugih zborova u kotaru. Počeo sam raditi u rujnu i tek sam se uhodavao a već je došao Božić. Dakako da niti s jednim zborom nije trebalo uvježbavati božićne pjesme – to su oni naprosto imali na repertoaru. I tu sam po prvi puta doživio nešto što nikad prije ni kasnije nisam vidio i zbog čega pišem ovaj tekst. Kompletan postav Saengerzunft Wolfratshausen, dakle svi zborovi, tradicionalno, već godinama, na Badnjak ujutro su pjevali u velikoj Kotarskoj bolnici. Nisam mogao vjerovati. Još nekako djeca ali žene, domaćice, zauzete s pripremama za Božić došle su sve i oko 10 sati smo počeli s izvedbama. I to je gospodin Kolhaase s upravom dogovorio tako, da je svaki zbor pjevao na svakom odjelu. Bio je to jedan vrlo kompliciran plan koji nisam shvatio ali to i nije bilo potrebno. Bilo je točno predviđeno da ja kao šef dirigiram barem jedanput svakom zboru. I tako smo krenuli bolnicom. Mene su u prolazu zborova dodavali poput lopte. Koji puta nisam ni znao na koji odjel idemo. No to je bilo svejedno. Bilo je dovoljno vidjeti lica sretnih pacijenata ali i lica mojih pjevača. I oni su bili sretni. Nekom igrom slučaja uvalili su mi dječji zbor upravo pred Porodiljskim odjelom. I prva pjesma koju smo izveli bila je „Ihr Kinderlein kommet“ (Dođite vi dječice, vrlo stara pjesma iz 1790.god.) Naravno da su zasuzila oka svih sadašnjih ili budućih mama koje su eto, Božić morale provesti u bolnici. Mališani iz zbora su bili ponosni:“Kad mi tako lijepo pjevamo svi se rasplaču“. Gotovo u isto vrijeme primijetio sam da ravnatelj bolnice, gradonačelnik i mjesni župnik također obilaze bolnicu i daruju svakom pacijentu dar. Bilo je pomalo smiješno gledati anđelčiće koji su išli s njima i pomagali im nositi darove. Bila su to djeca obučena u bijele haljine s prišivenim krilima, ali sve od reda mali Turci, djeca pomoćnog osoblja bolnice. Nakon jedno 2 sata obilazak je bio završen. Svi smo se okupili u velikom predvorju bolnice i otpjevali „Tiha noć“ u jednoj fenomenalnoj obradi a naše pjevanje je internim bolničkim razglasom prenašano u sve odjele i bolesničke sobe. Ta ideja nastupa zbora u bolnici uoči tako velikog blagdana ostavila je na mene veliki dojam. Ništa slično nisam ni čuo ni vidio od onda, daleke 1979.god. do danas.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.12.2007., nedjelja

Wolfgang Amadeus Mozart

Autor: Žanina Bilić 30.11.2007 22-godišnji Mozart Wolfgang Amadeus Mozart rođen je 1756., a umro 1791. godine. Mozartova glazba je čudesna i jedinstvena, a on je bio temperamentan i glazbeno iznimno nadaren čovjek, mi bismo ga danas okarakterizirali kao bezvremenski genijalnoga skladatelja. Mozart je pripadnik tzv. ‘bečke klasike’, uz Haydna i Beethovena. O Mozartu je puno pisano, pa ovom prilikom podastirem samo kraći pregled događaja u njegovom životu i kratki pregledni zbroj njegovih glazbenih djela. Kada god naiđete na Mozartova djela – poslušajte ih i uživajte u toj glazbi. Pri krštenju je Mozart dobio četiri osobna imena - Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus od kojih je kasnije koristio samo dva – Wolfgang Amadeus. Ime Amadeus bi u hrvatskom jeziku bilo Bogoljub. Mozartov otac Leopold bio je vrlo cijenjen učitelj glazbe, skladatelj i zamjenik ravnatelja orkestra u Salzburgu. Otac je Wolfganga podučavao već u vrlo ranom djetinjstvu. Wolfgang je vrlo rano jasno izrazio svoj izvanredni glazbeni dar. Svoje prve skladbe Wolfgang je napisao sa samo 5 godina. Već od svoje šeste godine Wolfgang je puno putovao i nastupao u pratnji svoga oca, te bio predstavljan kao čudo od djeteta na dvorovima i na drugim mjestima gdje bi se skupila znatiželjna publika. Vrlo ubrzo proširio se glas o glazbeno izuzetno nadarenoj djeci iz Salzburga, pa su pozivi za koncerte pristizali i iz Beča, a nakon uspješnog predstavljanja u dvorcu Schönbrunn, pozivima za koncerte nije bilo kraja. Mali Wolfgang, njegova starija sestra i njihov otac puno su putovali diljem Europe i priređivali koncerte. Putovanja u to doba nisu bila naročito udobna, kočije su bile manje-više kutije u koje je stalo 8 putnika. Kočija je još uvijek često bila bez opruga što znači da se osjećao svaki kamen na neasfaltiranim cestama. Kočiju su vukli konji – njih 4 do 6. Brzina kočije bila je oko 6 km/h. Što znači da bi putovanje iz Beča u Rim – udaljenosti 1165 km trajalo 19 dana, i to s intenzitetom putovanja 10 sati na dan. Ponekad su putovanja bila i opasna, ne samo zbog mogućeg kvara na kočiji usred pustopoljine ili bandita na otvorenim cestama, već i zbog buha, loše higijene u usputnim konačištima i vremenskih uvjeta – vrućine ili hladnoće, za koje nije bilo odgovarajućih protumjera. Ipak, ništa od toga nije odvratilo obitelj Mozart da putuje i prenosi ljudima glazbu. Na jednom od putovanja u Italiji Mozart je pokazao nevjerojatnu memoriju opisanu u legendarnoj anegdoti, kada je samo jednom odslušavši u cjelini crkvenu skladbu Miserere za dva zbora (jedan zbor u pet, drugi u četiri glasa) to isto poslijepodne do posljednje note točno zapisao tu istu skladbu. Inače su note te skladbe bile pod strogo čuvanom tajnom Vatikana pa je Mozart zapravo prvi 'proizveo' nelegalnu kopiju tih nota, zahvaljujući svom izvanrednom pamćenju. Nakon što je izvor prihoda u Salzburgu presušio, Mozart je nekoliko godina živio u različitim gradovima tražeći posao – Mannheim, Pariz, Augsburg, da bi tek majčine smrti 1778. godine u Parizu, 1781. godine otputovao u Beč gdje je živio do svoje smrti. U Beču se Mozart selio nebrojeno puta s adrese na adresu. Oko 1777. godine Mozart se zaljubio u pjevačicu – sopranisticu Aloisiu Weber koju je podučavao glazbi. 1778 Aloisia je primila službu kao dvorska pjevačica na dvoru u Münchenu. Mozart se htio i oženiti njome, no ona se godinu dana kasnije udala za dvorskoga glumca angažiranog na bečkom dvoru Josepha Langea. Nakon nekoliko godina je Mozart oženio njenu sestru Constanzu. Aloisia Weber Lange imala je izvrsnu pjevačku karijeru, nastupala je na opernim pozornicama diljem Europe. Još tijekom života slovila je za cijenjenu izvođačicu Mozartovih djela. Mozart je vrlo rado pisao uloge za nju. Njen glas je – sudeći po arijama koje joj je Mozart namijenio – bio, kažu stručnjaci, lirski sopran, pun emocija, vrlo fleksibilan i lagan, briljantan u visokim registrima. Portret Constanze Weber, udane Mozart, naslikan oko 1802. godine 1782. oženio se Constanzom Weber – sestrom spomenute pjevačice Aloisie Weber, osobom koja je bila protivna očevom savjetu. Sa Constanzom je Mozart imao 6 djece, od kojih je samo dvoje doživjelo odraslu dob. Činjenica da je Mozart izgubio čak četvero djece važna je u razumijevanju mogućeg unutarnjeg emocionalnog stanja Mozarta i općenito čovjeka Mozarta. Osim gubitka djece, nedobri odnosi s ocem, gubitak majke uvelike su utjecale na Mozartov emocionalni život. Osim toga stalne borbe za opstanak, uz neprekidnu hitnost ili potrebu za pisanjem – stvaranjem djela – taj pritisak i odgovornost zasigurno nisu bile laka i nikako nisu bile bezbrižna Mozartova svakodnevica. Mozart 1789. godine Mozart je tijekom cijeloga svoga života imao gorke borbe sa svojim osobnim financijama, ponekad je imao, ponekad nije imao novaca. Ponekad je neumjereno trošio, ponekad nije imao za goli život. Puno je skladao. Imao je problema s poslodavcima i gradskim vlastima. Poseban odnos pun poštovanja i divljenja razvio je grad Prag i njegovi građani prema Mozartu. Njegova opera Figaro bila je u Pragu jako dobro prihvaćena. Mozart je umro vrlo mlad – u dobi od samo 35 godina. Uzrok smrti nije bilo moguće točno utvrditi, ima nekoliko teorija. Mozart je pokopan u zajedničkom grobu tako da se ne zna točno gdje je pokopan. Njegova supruga Constanza se nakon preudaje posvetila pisanju Mozartove biografije i doživjela prvo izdanje te biografije. Od 1761 – 1765. godine, kada je Mozart imao samo 5 pa sve do 9 godina, napisao je tridesetak djela, od kojih 4 simfonije i jednu zbirku neimenovanih minijatura koja sadrži više od 40 kratkih djela, što je samo po sebi dovoljno fascinantno. A još više kada se prisjetimo obilježja Mozartove glazbe i kada znamo da se i stručnjaci stoljećima dive njegovoj glazbi. U razdoblju od 1766 – 1770. godine, kada je Mozart imao od 10 do 14 godina napisao je još više djela – sedamdesetak. Među njima čak 15 simfonija, brojne sonate za instrumente s tipkama i violinu, 4 klavirska koncerta, 4 mise i dr. Iz tog razdoblja je i jednočinka – opera Bastien i Bastiena, vrlo vedra skladba za samo tri pjevača. Također iz toga razdbolja je Missa solemnis u c-molu za zbor, gudače, soliste, puhače i timpane, iz pera dvanaestogodišnjega dječaka – maloga Mozarta, koju je napisao i sam dirigirao izvedbom na veliki ushit svoga oca na dvoru u Beču. Od 1771 – 1775. godine, kada je Mozart imao od 15 do 19 godina skladao je više od 160 djela. Među njima 8 misa, 20 simfonija, brojne sonate za instrumente s tipkama, gudače kvartete, arije, motete, crkvene sonate i dr. Od 1776 – 1780. godine, kada je Mozart imao od 20 do 24 godine, skladao je oko 100 djela. Među njima 3 simfonije, poznatu Krunidbenu misu i još 3 mise te brojna druga djela za različite instrumente ili glasove i sastave. Od 1781 – 1785. godine, kada je Mozart imao od 25 do 29 godina, napisao je više od 130 djela. Među njima su poznata opera Otmica iz Saraja, opera Idomeneo, te brojne sonate, varijacije, koncerti za različite solo instrumente i orkestar, kanoni, arije, djela za vokalne sastave, gudački kvarteti i dr. Jedan od poznatijih Mozartovih portreta, kojeg je naslikao suprug Mozartove nesretne ljubavi - pjevačice Aloisie Weber Lange – Joseph Lange, premda nedovršen često se koristi kao ilustracija Mozartovog izgleda u zreloj dobi Od 1786 – 1791. godine, kada je Mozart imao od 30 do 35 godina, odnosno do svoje smrti, skladao je više od 160 djela. Među njima i neka od najpoznatijih – Mozartova posljednja skladba Requiem u d-molu, opere Čarobna frula, Cosí fan tutte, Don Giovanni, Le nozze di Figaro, Malu noćnu muziku, te niz kanona, pjesama, koncerata i drugih djela. Premda sva Mozartova ili većina Mozartovih djela djeluju lepršavo i lagano, neopterećeno, vedro, u njima se kriju mnogi izvođački izazovi. Konkretno klavirska Mozartova djela vrlo su zahtjevna za izvođenje ne toliko zbog zahtjevnosti notnog teksta koliko zbog suptilnosti koja je potrebna u izvođenju, dubokog razumijevanja i pravilnog izvođenja fraziranja i stilskog oblikovanja. Mitsuko Uchida, japanska pijanistica srednje generacije 20. stoljeća, slovi kao vrsna interpretkinja upravo Mozartove glazbe. Izvrsnih interpreta Mozartove glazbe ima još – više o tome u jednom od sljedećih članaka. Na ovom linku možete poslušati njenu izvedbu 1. stavka 9. Mozartovog klavirskog koncerta K.271 (oznaka K. ili KV ili KWV uz broj su oznake koje to Mozartovo djelo ima u Köchelovom katalogu Mozartovih djela – K. kao Köchel ili Köchelverzeichnis ili Köchelwerkverzeichnis. Ludwig von Köchel je 1862. izdao katalog svih Mozartovih djela, sistematično poredan i označen, te u kronološkom nizu, što je bio prvi uspješni i potpuni katalog Mozartovih djela do tada. Ludwig von Köchel katalogizirao je sva Mozartova djela Köchel je inače bio austrijski muzikolog, izdavač, botaničar i samostalni istraživač, koji je prije svega studirao pravo u Beču. Köchelov katalog Mozartovih djela vrlo je precizan i temeljit te se unatoč brojnim revizijama održao i do dan danas je u upotrebi. Mozart je zasigurno jedan od najpopularnijih klasičnih skladatelja. Globalno poznat, cijenjen desetljećima i stoljećima i danas nas može oplemeniti svojom božanstvenom glazbom i svojim nepogrešivim osjećajem za glazbeni sklad. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.12.2007., subota

Mladi Mozart

Autor: Žanina Bilić 09.11.2007 Mladi Mozart Anegdota o mladom Mozartu, genijalnome skladatelju Wolfgangu Amadeusu Mozartu, zapravo zorno ilustrira vrstu marketinga korištenu u 18. stoljeću, vrstu fascinacije koja se očekivala od koncertnog nastupa, ali i iznimnih Wolfgangovih sposobnosti. Mozartov otac je 1763. godine, za jedan od brojnih koncerata tada sedmogodišnjeg Wolfganga i njegove starije sestre napisao sljedeće: ‘Moja kći, koja ima 12 godina i moj sin, koji ima 7 godina, će izvesti koncerte slavnih skladatelja na nekoliko vrsta glasovira, a k tome će moj sin svirati i na violini. Moj sin će pokriti klavijaturu glasovira tkaninom i svirati kao da nije pokrivena. On će pogađati i imenovati bilo koji ton glasovira – i iz stajaće pozicije pored glasovira ili sa bilo koje udaljenosti, pa čak i tonove koje proizvede zvono ili bilo koji drugi glazbeni instrument. Na kraju, on će improvizirati koliko god dugo to budete htjeli, i na orguljama i na glasoviru u svim tonalitetima, čak i u najtežim tonalitetima, po slobodnom odabiru bilo koga iz publike.’ Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.12.2007., petak

Louise Reichardt

Autor: Žanina Bilić 26.10.2007 Suzanne Le Peletier de Saint-Fargeau Kako mi nije dostupan portret Louise Reichardt, a upitno je i da li postoji, predstavljam portret Suzanne Le Peletier de Saint-Fargeau koju je naslikao znameniti francuski slikar Jacques-Louis David 1804. godine, kako bismo mogli zamisliti kako je Louise Reichardt mogla izgledati. Stvarna osoba na portretu je kći predsjednika francuskog parlamenta koji je glasovao za smrt Luja XVI, te zbog toga bio ubijen od ostataka stare kraljevske garde. Otac se smatra prvim mučenikom revolucije, a nju je nacija posvojila (formalno) pa je imala nadimak Gospođica Nacija, do udaje. Louise Reichardt (1779-1826) je njemačka pijanistica, orguljašica, skladateljica, učiteljica pjevanja i klavira. Suvremenica Beethovena, do dan danas ostala je vrlo slabo poznata. O njenim javnim nastupima kao pijanistice i orguljašice nema nikakvih podataka. O njenom životu ima međutim dovoljno zanimljivih podataka. Louise je bila kći Johanna Friedricha Reichardta - njemačkog skladatelja, koji je dobro svirao violinu, instrumente s tipkama i lutnju i Juliane Benda – pjevačice, pijanistice i skladateljice. Nedvojbeno je naslijedila glazbeni dar. Louise je imala vrlo težak život, premda je to nije spriječilo da bude vrlo aktivna i vrlo produktivna. Kada je imala samo 4 godine, Louisina majka je umrla. Otac se oženio po drugi put i puno izbivao putujući sa svojom novom suprugom. Mala Louise bila je ostavljena teti na odgoj. Louise se sama učila svirati klavir, gitaru i lutnju te pjevati. Već sa 14 godina morala je preuzeti odgovornost za domaćinstvo i za mlađu polubraću i polusestre. Louise se dva puta zaručivala no oba njena odabranika su poginula tako da nažalost nije ušla u bračni život. 1809. godine – u dobi od 30 godina morala je radi financijske podrške osiromašenoj obitelji preseliti u Hamburg i tamo zarađivati kao učiteljica pjevanja. U to vrijeme je od 1806. do 1814. godine Hamburg bio pod Napoleonovom okupacijom. Strana vojska u gradu nije situacija u kojoj se ljudi mogu bezbrižno posvetiti umjetnosti ili pohađati satove pjevanja, no Louise je ostala u Hamburgu i usavršavala se u sviranju klavira, te je nakon prestanka okupacije davala i satove klavira. Njena marljivost i inicijativnost urodila je osnivanjem jedne od prvih glazbenih škola u Hamburgu. Osim pedagoških aktivnosti, Louise je svirala u komornim sastavima sa različitim glazbenicima. Vrlo aktivna kakva je bila, nije stala na glazbenoj školi već je osnovala i glazbeno društvo 1816. godine, unutar kojeg je osnovala i zbor. Preuzela je vođenje i uvježbavanje zbora. Nakon dvije godine, 1818. godine sa kolegom je organizirala i glazbeni festival, na kojem su, između ostalih, bila izvođena i djela Mozarta i Händela. Louise je skladala više od 70 pjesama za glas uz pratnju klavira i gitare, većina tih pjesama je objavljena još za njenoga života. Danas je moguće pronaći suvremene izvedbe njenih pjesama u kompilacijama koje tematski obrađuju djela skladateljica iz različitih povijesnih razdoblja. 1819. godine otputovala je u Englesku s namjerom da i tamo podučava, no slabo zdravlje nagnalo ju je na brzi povratak u Njemačku – nakon samo 5 mjeseci vratila se. U Hamurgu je rođena Berlinčanka nastavila podučavati pjevanje i klavir. Premda joj je zdravlje postepeno sve više slabilo, pa nije mogla podučavati u opsegu u kojem je željela, podučavala je bez prekida do pred svoju smrt. Umrla je u Hamburgu, u dobi od samo 47 godina. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.12.2007., četvrtak

Marianne von Martinez

Autor: Žanina Bilić 12.10.2007 Marianne von Martinez, čembalistica, pijanistica i skladateljica razdoblja bečke klasike Marianne von Martinez (1744 – 1812) je bila čembalistica, pijanistica i skladateljica. Rođena je u Beču gdje je i živjela cijeli život, no obitelj potječe iz niže španjolske aristokracije. Joseph Haydn, znameniti skladatelj klasike, je u svojim siromašnim godinama stanovao besplatno u kući u kojoj su stanovali i obitelj von Martinez, u zamjenu za poduku iz instrumenata s tipkama i skladanja za Marianne. Marianne je bila četrnaest godina mlađa od Haydna. Marianne je izvrsno napredovala i uskoro postala tražena glazbenica. Beč je u tom razdoblju imao vrlo bogat glazbeni život koji se oglavnom odvijao u kućama srednje i više klase. Osim poduke često su se organizirali kućni koncerti. Marianne je često organizirala kućne koncerte u svom stanu koji se nalazio u kući na Michaelerplatzu u Beču. Marianne je često nastupala i kao čembalistica i kao pijanistica. Marianne je navodno svirala s Mozartom njegove sonate za klavir četveroručno. Marianne je skladala više od 200 djela uključujući simfoniju, koncerte za klavir i orkestar, oratorij, mise i brojna djela za instrumente s tipkama i vokalna djela. Marianne i njena sestra bile su udomiteljice i skrbnice Pietru Metastasiu, dvorskom pjesniku i opernom libretistu, koji je zauzvrat skrbio o obrazovanju dviju djevojaka. 1796. godine Marianne je otvorila školu pjevanja u svom stanu i obrazovala mnoge pjevače do profesionalne razine. Marianni von Martinez u široj javnosti ne zna se puno, a smatram da svakako zaslužuje našu pozornost zbog svoje glazbene djelatnosti. Neki glazbeni umjetnici – izvođači posvetili su se izvođenju manje poznatih djela ili djela manje poznatih skladatelja. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.12.2007., srijeda

Fortepiano

Autor: Žanina Bilić 05.10.2007 Fortepiano iz 1720. godine graditelja Cristoforija, na slici je jedan od sačuvanih primjeraka koji se nalazi u zbirci Crosby Brown u muzeju Metropolitan Museum of Art u New Yorku. Plastični prozirni pokrov štiti osjetljivu unutrašnjost od atmosferskih utjecaja. Fortepiano je glazbeni instrument sa tipkama - direktniji prethodnik suvremenoga klavira. U vremenskome slijedu od 16. stoljeća prema danas razvoj instrumenata mogli bismo ovako pratiti: čembalo – fortepiano – suvremeni glasovir. Za razliku od starijeg čembala, fortepiano ima novi, drugačiji način postizanja zvuka – više nema trzanja žica trzalačkim tijelom, već se zvuk postiže udaranjem batića o žice. Za razliku od suvremenoga klavira, fortepiano je još uvijek relativno 'nježan' instrument, sa puno lakšom kutijom i tanjim žicama, što se čuje u tišem zvuku, zvuku kraćeg trajanja i zvuku drugačije boje. Opseg oktava na fortepianu je također puno manji od suvremenog klavira, ali u odnosu na čembalo napredak je postignut u ipak glasnijem tonu i mogućnosti postizanja sviranja glasno i tiho. Upravo po tome fortepiano je dobio svoj naziv – na talijanskom 'forte' znači glasno (u glazbenom kontekstu) a 'piano' tiho. Fortepiano je imao od 4 do 6 oktava, dok suvremeni klavir ima nešto više od 7 oktava. Fortepiano vrlo često nema pedale, dok suvremeni klavir ima. Prvi zapis o fortepianu pronalazi se iz zapisa o životu obitelji Medici u Firenzi oko 1700. godine pa se ta godina uzima kao godina nastanka ili izrade prvog fortepiana. Obitelj Medici bila je pokrovitelj graditelja čembala Bartolomea Cristoforija, koji je izradio taj prvi model fortepiana te se Cristofori smatra izumiteljem fortepiana. Cristofori je tijekom godina dodao još nekoliko poboljšanja (deblje žice, metalni okvir za žice, lijevi pedal (una corda pedal). Kako je gradnja fortepiana trajala puno dulje od gradnje čembala, fortepiano je bio vrlo skup instrument. Zbog tadašnje cijene koristio se relativno malo u idućih pedesetak godina, i to uglavnom na kraljevskim dvorovima. U Njemačkoj tridesetak godina nakon Cristoforijevog izuma, graditelj orgulja Gottfried Silbermann prihvatio se gradnje fortepiana po Cristoforijevim idejama i uvelike pridonio popularizaciji fortepiana. Silbermannovi instrumenti živo su zanimali i skladatelja Johanna Sebastiana Bacha, koji su nakon dorade oko 1750. godine dobili i njegovo potvrdno mišljenje. Silbermannu se pripisuje izum desnog pedala (tre corda) koji se tek kasnije uvukao u praksu gradnje instrumenata i praksu korištenja tijekom sviranja. Tijekom nadolazećih nekoliko desetljeća u Beču je fortepiana gradilo nekoliko graditelja – Anton Walter, prijatelj obitelji Mozart i Conrad Graf, koji je izradio instrument i za Beethovena, ali je inače prvi izrađivao veći broj instrumenata poput velikog poduzeća. Jedan od Silbermannovih učenika - Johann Andreas Stein gradio je fortepiana u Njemačkoj, ali su se njegovi instrumenti uvelike koristili i u Beču, gdje je i njegova kćer sa svojim suprugom vodila bečki ogranak proizvodnje i distribucije – Nanette Streicher i Johann Andreas Streicher. U Engleskoj je njemački graditelj Johann Christoph Zumpe postigao iznimnu popularnost gradnjom jeftinijih četvrtastih fortepiana. Nastavak razvoja fortepiana u suvremeni klavir potaknuli su John Broadwood i Robert Stodart te se engleski klavir ili klavir s engleskom mehanikom s vremenom već tada krajem 18. stoljeća (a i danas) smatrao boljom, sofisticiranijom verzijom klavira. Osim poboljšanja u mehanici, i zvuk je bio jači, moćniji zbog dodavanja po jedne žice – sada su bile po tri žice za jedan ton, dok su ranije verzije imale po dvije, a vrlo rane čak i samo po jednu žicu. Nakon razvoja fortepiana u suvremeni klavir, suvremeni klavir preuzeo je vodstvo i apsolutno dominirao i gradnjom i korištenjem instrumenata. Pokušaj oživljavanja gradnje i sviranja na fortepianu bio je vrlo kratkoga daha krajem 19. stoljeća. Tek je u drugoj polovici 20. stoljeća s oživljavanjem prakse sviranja na povijesnim instrumentima, sviranje na fortepianu doživjelo procvat. Rjeđe se koristi na koncertima od čembala, a puno rjeđe od suvremenoga klavira. Na ovom linku možete poslušati izvedbu jedne Mozartove skladbe na fortepianu. Zvuk je različit od zvuka suvremenoga klavira. http://www.youtube.com/watch?v=ZMUb9nqnk8o

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.12.2007., utorak

Čembalo

Autor: Žanina Bilić 28.09.2007 Čembalo proizveden oko 1620. godine u Napulju, jedan od razvijenijih modela, ima oko 4 oktave, jedan manual (klavijaturu), dugačak je oko 180 cm, a širok oko 80 cm. Čembalo je glazbeni instrument s tipkama, na kojemu tipke pokreću mehanizam na čijem kraju je trzalačko tijelo (plectrum), koja trzanjem zavibriraju žice, dakle zvuk proizvode žice. Vibriranje žica pojačava zrak i rezonantna (drvena) ploča. Trzanje obavljaju male plosnate pločice od različitih materijala (pero, drvo, metal, u današnje vrijeme i plastika). Zvuk čembala vrlo je specifičan, premda općenito tiši i delikatniji od zvuka suvremenoga klavira. Itekako je zamjetno da zvuk nastaje trzanjem žice, te se lako razlikuje od zvuka suvremenog klavira. Poslušajte i pogledajte jedan izuzetno lijepi primjer izvedbe jedne Bachove skladbe na čembalu, izvodi čembalist Ton Koopman – link . Čembalo se snažno razvilo već u 15. stoljeću na području Nizozemske i današnje Belgije, ali u 16, stoljeću razvoj čembala dosegao je nove vrhunce u Italiji. Korištenje čembala bilo je vrlo popularno i rašireno tijekom 17. i 18. stoljeća u cijeloj Europi, pa se taj period može smatrati zlatnim razdobljem i proizvodnje i upotrebe čembala kao glazbenog instrumenta. Upotreba čembala zamrla je na početku 19. stoljeća. Danas, interes za čembalo relativno je velik, te se relativno često upotrebljava na koncertima – svira se i na izvornim povijesnim očuvanim glazbenim instrumentima ili na suvremenim replikama starih instrumenata. Čembalo je kada gledamo povijesni razvoj instrumenata s tipkama, prethodnik (jedan od prethodnika) suvremenoga klavira. Danas je suvremeni klavir dominantan instrument u grupi instrumenata s tipkama i puno više se upotrebljava nego čembalo. U hrvatskom se najčešće za taj instrument upotrebljava upravo naziv čembalo. Čembalo je hrvatska transkripcija talijanskog naziva clavicembalo. Clavicembalo je naziv nastao od latinske riječi ‘clavis’ – tipka i ‘cymbalum’ – antički glazbeni instrument na kojem se zvuk proizvodio trzanjem žica. Na engleskom jeziku čembalo se naziva harpsichord. Engleski naziv dolazi od riječi ‘harpe’ odnosno ‘harp’ – harfa i ‘chorda’ – žica. U njemačkom jeziku koristi se naziv cembalo. U francuskom se koristi naziv clavecin. Glazbenik koji svira čembalo kod nas se naziva čembalist, a glazbenica čembalistica. Čembalo je tijekom povijesti bio dorađivan u mnogo varijanti. Te inačice čembala poznate su nam i danas. Različite inačice nose i različite nazive. Razlike mogu biti u položaju žica u odnosu na klavijaturu (pod stupnjem od 30°, vodoravno, okomito), u tijelu (kutiji), položaju klavijature (desno, u sredini, lijevo), temperirani (netemperirani), u obliku (oblik krila, oblik kvadra) i veličini tijela (kutije), broju oktava, broju manuala, broju žica, načinu na koji se svira (sjedeći, stojeći) i načinu na koji stoji u prostoriji (na vlastitim nogama, na stolu). Ako naiđete na glazbeni instrument pod nazivom virginal ili spinet ili clavichord, važno je znati da su to inačice čembala. Prenosimo: Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.12.2007., ponedjeljak

El Sistema – glazba kao spasitelj djece

Autor: Žanina Bilić 21.09.2007 Jedna od mnogobrojnih proba dječjeg orkestra u sustavu El Sistema U Venezueli od 1975. godine postoji i djeluje sustav orkestara za djecu i mladež poznata pod nazivom 'El Sistema', u obliku državne fondacije. Specifičnost tog sustava jest da djeluje unutar najzapuštenijih i najopasnijih predgrađa i slumova u Venezueli. Osnovni cilj je da se djeca bavljenjem glazbom, odmaknu i spase od droge, kriminala i očaja. Poduka iz glazbe je besplatna, kao i korištenje instrumenata, uz jedinu obavezu da dijete svira u orkestru i nastupa s orkestrom. U orkestrima djeca sviraju skladbe klasične glazbe. Djeca godinama uče o glazbi i odrastaju svirajući u orkestrima. Trenutno u Venezueli unutar toga sustava djeluje 220 takvih orkestara za mlade. Jose Antonio Abreu Jose Antonio Abreu (rođen 1939. godine), glazbenik i vizionar, društveno osviješten i vrlo aktivan čovjek bio je osnivač i pokretač ovoga sustava. Abreu je stekao glazbeno obrazovanje kao orguljaš i skladatelj, ali ima diplomu i kao ekonomist. Abreu je radio i u komisiji za ekonomsko planiranje Venezuele i kao ministar kulture. Tijekom rada shvatio je opseg siromaštva i kriminala u Venezueli i htio je nešto poduzeti da stvari krenu nabolje. El Sistema s ponosom može istaknuti da je opstala bez obzira na političke promjene u Venezueli. Svi shvaćaju važnost tog sustava i pomoći djeci i mladeži. Za djecu i mladež sviranje u orkestru i svakodnevno vježbanje za sviranje u orkestru predstavlja puno više od same glazbene aktivnosti. Za njih su sviranje i probe orkestra izlaz iz tmurne svakodnevice, spas i nada u bolju budućnost. Neki od njih postanu i profesionalni glazbenici, a neki od njih steknu vještine i sposobnosti poput discipline, radnih navika, postavljanja i ostvarivanja cilja, osjete uspjeh, steknu samopoštovanje što im pomaže da izađu na pravi put i odaberu neko zanimanje i započnu normalan život. Fantastična inicijativa i fascinantna snaga glazbe potvrđena kroz najkonkretnije primjere iz priča djece koja u tom sustavu sudjeluju. Patricia Gujavro, mlada violinistica, 17-godišnja Venezuelanka, voditeljica Los Chorros orkestra, objašnjava koje su njene obiteljske okolnosti. Patricia ima dva brata. Njen otac nikada nije bio s obitelji, a majka je odavno 'nestala' u smjeru Ekvadora. Da nije bilo njenog sviranja violine u orkestru El Sisteme, njena sudbina bi, po vlastitim riječima, bila poput ostalih 17-godišnjakinja – bila bi u nekoj uličnoj bandi i vjerojatno već trudna. Njena prijateljica je sa 17 godina već rodila jedno dijete i očekuje drugo, bez podrške, ikakvih prihoda i ideje kako da prihode ostvari. Patricia kaže da ju je bavljenje glazbom naučilo discilini i podarilo joj samopoštovanje i usadilo poštovanje prema drugima. Patricia bi htjela postati stalni član profesionalnog orkestra ili, postati inženjer. Miguel Nino, osmogodišnji dječak, violončelist, priča da je već sa šest godina pobjegao od kuće zbog agresivnog oca. Policija ga je uhitila i dovela u jedno od sjedišta orkestra. Orkestar ga je zainteresirao i odonda svira u orkestru. Da tada nije pristupio orkestru, smatra da bi prosio po ulicama, krao i drogirao se. Njegova je želja također postati profesionalni glazbenik. Mnogi članovi ovih orkestara prihvaćaju orkestar kao svoju zajednicu, kao zamjensku obitelj i vrlo su čvrsto povezani s orkestrom. Gustavo Dudamel osvaja publiku i oduševljava glazbene kritičare koji ga nazivaju najnadarenijim i najzanimljivijim mladim dirigentom u vrlo dugo vrijeme Ponos i inspiracija mladim glazbenicima su njihovi stariji kolege iz sustava El Sistema koji su postali vrlo uspješni poput mladog, 26-godišnjeg dirigenta Gustava Dudamela. Prije nekoliko mjeseci Dudamel je postao glazbeni ravnatelj Los Angeleske filharmonije (tu dužnost će obnašati od 2009. godine), trenutno je glavni dirigent simfonijskog orkestra Gothenburg u Švedskoj, a već 9 godina je glazbeni ravnatelj Orkestra za mladež Simón Bolívar u Venezueli. Dudamel je i sam porijeklom iz vrlo siromašne obitelji iz unutrašnjosti Venezuele. Dudamel je počeo prvo svirati violinu kao dječak, kasnije je nastavio obrazovanje za skladatelja i dirigenta. Njegov talent ubrzo je bio primijećen. Pogotovo nakon osvajanja nekoliko velikih dirigentskih nagrada, uključujući natjecanje Gustav Mahler u Njemačkoj. Veliki dirigenti Simon Rattle i Claudio Abbado koji su gostovali kao dirigenti venezuelanskog orkestra Simon Bolivar primijetili su Dudamelov talent i pomogli mu da se probije. U ovoj sezoni 2007/8 Dudamel će dirigirati u Švedskoj, u Škotskoj, u Beču sa solistom Danielom Barenboimom na klaviru, po prvi puta će ravnati New York-škom filharmonijom i Berlinskom filharmonijom, te održati turneje po Njemačkoj i SAD. Nabrojala sam samo neke od njegovih nastupa sa vrhunskim svjetskim orkestrima. Dudamel je i ekskluzivni umjetnik Deutsche Gramophona. Prije godinu dana Dudamel se i oženio svojom dugogodišnjom djevojkom, klasičnom balerinom i novinarkom Eloísom Maturén. Na Dudamelovoj osobnoj web stranici možete pronaći više informacija o njegovom životu i radu: www.gustavodudamel.com . Član orkestra Gonzalo Hidalgo, 22-godišnji fagotist, koji se istovremeno obrazuje za liječnika, vlastitim riječima kaže: I nakon diplome ću nastaviti svirati u orkestru. Orkestar mi je dao discpilinu i naučio me dijeliti iskustva s drugim ljudima. Ne mogu zamisliti svoj život bez glazbe. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2007., nedjelja

Georg Friedrich Händel

Autor: Žanina Bilić 14.09.2007 Händelov spomenik u rodnom mjestu Svake godine u Göttingenu održava se festival posvećen Händelu. Festival se ponosi činjenicom da je najstariji festival barokne glazbe (u 20. stoljeću), osnovan 1920. godine. Od prošle, 2006. godine, festival ima na raspolaganju i svoj vlastiti (rezidentni) ansambl. Ovogodišnji festival održan je krajem svibnja 2007. godine. U programu su sudjelovali važni i izvrsni izvođači barokne glazbe, poput Tona Koopmana (orguljaš, čembalist, dirigent), zbor Winchesterske katedrale, sopranistica Johanette Zomer, ansambl za baroknu glazbu Nova Düsseldorfska dvorska glazba i mnogi drugi. Na ovoj web stranici možete pronaći više informacija o samom festivalu, ali i o društvu i udruzi Georg Friedrich Händel koji imaju za cilj njegovati Händelova djela i predstavljati ih publici (izvedbe, svijest, informacije) te o sponzorima i donatorima kako festivala tako i društva i udruge: http://www.haendel.org/data/home/index.php . Georg Friedrich Händel bio je značajni barokni skladatelj, premda Nijemac rođenjem, dugo je živio i radio u Engleskoj, pa je naknadno prihvatio britansko državljanstvo. Rođen je iste godine 1685. kada i Bach i Scarlatti. Händel je rođen u gradu Halle an der Saale, u Saksoniji, gradu na rijeci Saale, kojoj je u korijenu naziva staronjemačka riječ za sol. Slani izvori u okolici grada i na riječnom otoku poznati su od davnina i korišteni za proizvodnju soli. Čak i prije devetog stoljeća n.e. naselje je bilo poznato po svojim slanim izvorima koji su se nazivali 'Halis', pa neki smatraju da naziv grada dolazi od toga. Za Haendela se kaže da je novčano bio među najbolje situiranim skladateljima ikada. Otac kao brijač-kirurg na saksonskom i brandenburškom dvoru nije podržavao Georgov interes ka glazbi, dok majka jest. Premda otac nije podržavao taj interes, nije zabranio da Georg uzima satove iz skladanja i sviranja. Georg je počeo skladati već u dobi od 9 godina. Brijač-kirurg bilo je zanimanje osobe koja je od srednjeg vijeka do sredine 18. stoljeća obično skrbila o ranjenim vojnicima nakon bitke. Kirurg tada nije bio medicinski stručnjak, liječnik, već brijač. Od sredine 16. stoljeća sve do sredine 18. stoljeća brijači-kirurzi su osim vojnicima pomagali moćnim i bogatim obiteljima. Ako su služili u moćnoj i bogatoj obitelji, brijači-kirurzi su obično i živjeli u dvorcu ili na imanju te obitelji i pružali im usluge obiteljskih liječnika. Sredinom 18. stoljeća pod rastućim i velikim pritiskom medicinskih stručnjaka, brijači-kirurzi morali su prolaziti medicinsku obuku. Mnogi su uvaženi ljudi primijetili da je mladi Georg bio vrlo nadaren za glazbu. Mladi Georg bio je u Berlinu na poziv uvaženih aristokrata, gdje je mogao dublje proučavati glazbu, no ubrzo je pozvan u Halle zbog izuzetno lošeg očevog zdravlja. Otac je htio da sin studira pravo i bude odvjetnik. Georgov otac imao je 63 godine kada je mladi Georg rođen. Otac je umro 1697. godine, u dobi od 75 godina. Mladome Georgu bilo je samo 12 godina kada je otac umro. Sa 17 godina mladi Georg upisao je sveučilište u Halleu, vjerojatno želeći udovoljiti očevoj želji da studira pravo. Nakon samo godinu dana ostavio je studij i otišao u Hamburg. U Hamburgu se mladi Georg zaposlio kao violinist i čembalist u orkestru opere. Svog četiri godine starijeg kolegu Johanna Matthesona također je upoznao u Hamburgu. Johann i Georg su posjetili znamenitog orguljaša Dietericha Buxtehudea, kako bi izvidjeli situaciju oko preuzimanja Buxtehudeovog radnog mjesta orguljaša u crkvi u Lübecku. Buxtehude je bio najpoznatiji i najbolji orguljaš u to vrijeme. Bach se divio Buxtehudeu i proveo četiri mjeseca u proučavanju Buxtehudeovog umijeća. Bach vjerojatno nije bio previše zainteresiran za to radno mjesto, već više za samo umijeće sviranja orgulja i skladanja za orgulje. Georg Friedrich Händel Neobičan je uvjet bilo neophodno ispuniti – onaj tko je htio raditi kao orguljaš u toj crkvi, morao je oženiti Buxtehudeovu kćer. Takav uvjet navodno je bio uobičajen i čest u to vrijeme. I Georg i Johann su to odbili. A to je odbio i Johann Sebastian Bach dvije godine kasnije. Anna Margareta Buxtehude na kraju se udala za Buxtehudeovog asistenta Johanna Schieferdeckera, koji je naslijedio i radno mjesto orguljaša njenog oca. I Buxtehude je bio oženio kćer svog prethodnika Franza Tundera na mjestu orguljaša – Annu Margaretu Tunder, tako da se povijest ponavljala. Buxtehude je umro 1707. godine. Ove godine slavi se 300 godina smrti Dietericha Buxtehudea, velikog njemačkog baroknog orguljaša. 1705. mladi Georg Händel prisustvovao je prvoj izvedbi svoje prve opere Almire, a sljedeće godine je otputovao u Italiju gdje je boravio, učio i skladao tri godine. U Italiji je napisao više od stotinu kantata. Izvedbom opere Agrippina 1709. godine u Veneciji postao je poznat kao izvrstan skladatelj opera. Nakon Venecije odlazi u Njemačku, i nakon nekoliko mjeseci odlazi u London. U dobi od 25 godina postao je kapelmajstor budućem engleskom kralju Georgeu I te se nakon dvije godine i za stalno preselio u London. S vremenom je anglizirao svoje ime u George Frideric Handel. Mnoge Händelove opere doživjele su svoje prve izvedbe u Londonu. Legendarna je jedna anegdota o Händelu i jednoj hirovitoj opernoj pjevačici – talijanskoj sopranistici Francesci Cuzzoni koja je na jednoj probi odbila pjevati ariju 'Falsa imagine' iz Händelove opere Ottone. Händel je na njeno odbijanje odgovorio: 'Madam, ja znam da ste vi prava vražica, ali morate znati da sam ja Belzebub, najveći od svih vragova.' Pritom je sopranisticu uhvatio oko struka i ponio prema prozoru prostorije i prijetio da će ju najozbiljnije baciti kroz prozor ako ne bude pjevala tu ariju. U doba baroka vrlo je bila česta upotreba pjevača kastrata u operama. Ženama je početkom 17. stoljeća rijetko bilo dozvoljeno baviti se pjevanjem i javnim nastupima, pa su tako mladi dječaci ili muški pjevači kastrati visokim glasovima pjevali i ženske i muške uloge u operama. Kasnije – tijekom 18. stoljeća, premda je već bilo uobičajeno da nastupaju i žene u ženskim ulogama, još uvijek je bilo dosta uloga i za kastrate. Nakon 1760. godine drastično je pao broj uloga za pjevače kastrate. Vrlo okrutna praksa trajala je sve do polovice 19. stoljeća, premda sve manje i rjeđe i više kao kuriozitet nego kao pravilo. Kastracija je ostavljala vrlo loše fizičke i mentalne posljedice na pjevača, onemogućujući mu normalan život. Kastrati su, premda popularni kao pjevači, bili na glasu kao niti muškarci niti žene, vrlo teškoga karaktera i često vrlo gojazni odnosno izopačenog izgleda. Ideja fizičkog uništavanja ljudskoga bića u bilo koju svrhu pa tako i bavljenja umjetnošću za mene osobno je potpuno neprihvatljiva. Drago mi je da danas praksa kastriranja ne postoji. Znam da postoje treninzi odnosno školovanje koja omogućava muškom glasu da pjeva vrlo visoko, puno više od tenora, tako da fizička kastracija nije potrebna. Bolesne ambicije koje se ispoljavaju i fizičkim intervencijama ili alteracijama ljudskoga bića i dan danas su prisutne u show-businessu, što također smatram preporukom za liječenje, a ne znakom ili preduvjetom uspjeha. Kastracija je, nažalost, povijesna činjenica, i kao takva u kontekstu članka o Händelu mora biti spomenuta. Händel je pisao operne uloge za kastrate u mnogim svojim operama i radio sa kastratima kao koncertni agent – impresario. Film iz 1994. godine Farinelli: Il castrato bavi se upravo tom temom. Glavni lik u filmu je talijanski pjevač Carlo Broschi, koji je kasnije preuzeo umjetničko ime Farinelli. Carlo Broschi (1705 – 1782) je uistinu postojao, bio je vrlo poznat i cijenjen talijanski kastrato pjevač 18. stoljeća. Film sagledava osim uspjeha i emocionalne dvojbe i frustracije kastrato pjevača. Isječak iz filma možete pogledati na ovom linku: http://www.youtube.com/watch?v=NWMOmBohlTE . U dobi od 42 godine Händel je zamoljen da napiše četiri himne za krunidbu kralja Georga II. Jedna od njih se i danas izvodi pri svakoj krunidbi u Engleskoj. Händel je bio i direktor akademije Royal Academy of Music u Londonu jedno vrijeme. Svo to vrijeme puno je i skladao. Najpoznatije njegovo djelo je oratorij Mesija, koje je tek jedan od dvadesetak oratorija koje je napisao, k tome još i 50 opera, 16 koncerata za orgulje, brojne kantate, te također vrlo poznati Concerti grossi, potom ‘Glazba na vodi’ i ‘Glazba za kraljevski vatromet’. Od opera možemo nabrojati neke: Agrippina, Rinaldo, Orlando, Alcina, Ariodante, Giulio Cesare, Serse (Xerxes), Rodelinda. Opera Giulio Cesare i u današnjici se izvodi na opernim scenama diljem svijeta. Radnja se odvija u Egiptu, vrijeme radnje smješteno je 48 godina prije n.e. opera pripada u kategoriju tzv. Opera seria (ozbiljne ili tragične opere). Cezar je bio pobijedio Pompeja. Dramatski zapleti oko odrubljene Pompejeve glave, Pompejeve lijepe udovice Kornelije, nekoliko muških likova koji se bore za Korneliju, Kleopatre koja želi spasiti Cezara od Kornelijine osvete, još nekoliko bitki i napokon pobjeda Cezara i Kleopatre vrlo su skraćeni obrisi sadržaja opere, koja je tematski uobičajeno za 18. stoljeće iz drevne povijesti ili mitologije. Händela brojni izvori opisuju kao pretilog – odnosnog vrlo krupnog čovjeka. Jedna anegdota iz nepoznatog izvora govori o njegovom dolasku u tavernu. Kako je bio vrlo gladan, Händel je naručio po tri porcije od svakog jela. Vlasnik taverne mislio je da će se Händelu pridružiti još dvojica kolega ili prijatelja, pa je pričekao s posluživanjem, no nestrpljivi i gladni Händel navodno je pitao: 'Zašto moram tako dugo čekati?', na što je vlasnik taverne rekao: 'Čekamo Vaše društvo.' Händel je odgovorio: 'Ja sam društvo! Donesite hranu!' Händel je umro 1759. godine u Londonu. Njegov pogreb oplakivalo je nekoliko tisuća ljudi. Händela su i Bach i Mozart i Beethoven ocijenili izuzetno značajnim skladateljem i sami uvijek naglašavali da su mnogo naučili od njega. Oratorij 'Mesija' je napisan 1741. godine, a prvu izvedbu doživio je u Dublinu, 1742. godine, na dobrotvornom koncertu. Dio iz tog oratorija možete poslušati na amazon.com-u. Premda se nikad nije ženio niti imao djecu, Händel je mnogo truda ulagao u brigu o drugim ljudima. 1750. godine Händel je organizirao dobrotvorni kocnert u Londonu s izvedbom oratorija 'Mesija' čiji su prihodi bili namijenjeni bolnici Foundling. Dan nakon kocnerta bolnica ga je imenovala počasnim ravnateljem kako bi mu odala priznanje. Veliki uspjeh tog koncerta potaknuo je na održavanje takvih dobrotvornih koncerata svake godine. Rukopis oratorija Händel je oporukom ostavio bolnici. Stalna izložba koja govori o Händelovom angažmanu za bolnicu i danas se može pogledati u muzeju Foundling bolnice. Händelovo vjerojatno najpoznatije djelo je oratorij ‘Mesija’.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.12.2007., subota

Maria Szymanowska

Autor: Žanina Bilić 07.09.2007 Maria Szymanowska (1789-1831), poljska pijanistica i skladateljica U 18. stoljeću žene su zahvaljujući prosvjetiteljstvu i prevladavajućim naporima da zavlada razum bile u vrlo dobrom položaju u društvu. Mogle su imati i karijere i obitelj. Gotovo su nepoznata imena pijanistica i skladateljica koje su kao suvremenice Haydna, Clementija, Mozarta živjele i radile u Europi u to doba. Osim Voltairea i Spinoze, za koje skoro svatko zna, bilo je i drugih značajnih prosvjetitelja koji su djelovali na područjima svojih država. Neki od sudionika poljskog prosvjetiteljstva bili su pjesnik Ignacy Krasicki (1735-1801) kasnije povjerenik poljskoga kralja i visoki crkveni dužnosnik (nadbiskup), Hugo Kołłątaj (1750-1812) autor i organizator, aktivan u nacionalnoj (poljskoj) komisiji za obrazovanje, reformator i rektor Krakówske akademije, vice-kancelar, jedan od tvoraca ustava iz 1791. godine, sudionik ustanka kojeg je vodio Kościuszko. Neuspješni ustanak doveo je do treće podjele Poljske i nakon nekoliko godina i do nestanka poljske države kao takve. Maria Szymanowska (1789 – 1831), je bila poljska pijanistica i skladateljica. Rođena je u Varšavi, kao Marianna Agata Wołowska. Nakon glazbenoga obrazovanja kod različitih profesora, među kojima i kod Józefa Elsnera učeći i o skladanju, a kod drugih profesora i o sviranju klavira, prve koncerte Szymanowska je iznijela 1810. godine u dobi od 21 godine. Te godine 1810. rođen je i slavni poljski kompozitor i pijanist Frédéric Chopin, kojemu sam posvetila već članak i dobrotvornu akciju Pianino za Pakrac. 1810. godine u Parizu je sporazumom okončan rat između Francuske i Švedske. Veliki vladar Europe bio je (još uvijek, ali ne zadugo) u to vrijeme Napoleon. Józef Elsner (1769-1854) poznat je i već spominjan u mojim člancima kao profesor skladanja puno mlađem poljskom skladatelju i pijanistu slavnome Frédéricu Chopinu (1810-1849). Prvi Szymanowskini koncerti su održani u Varšavi i Parizu. Maria Szymanowska napisala je veliki broj mazurki i drugih plesova i skladbi za klavir solo, no prvenstveno je bivala zamijećivana kao izvanredna koncertna pijanistica Te iste godine – 1810. – Maria se udala za stanovitog veleposjednika Jozefa Szymanowskog. Stvoreno je troje djece, no brak nije potrajao navodno zbog nerazumijevanja supruga za umjetnost supruge. Brak je završio razvodom 1820. godine. Jedno od djece – Celine, bila je kasnije supruga znamenitog poljskog pjesnika Adama Mickiewicza. Tijekom braka Szymanowska je davala koncerte, ali uglavnom za uski krug znanaca i prijatelja. Nakon razvoda Szymanowska je raširila svoje koncertno djelovanje te je javno nastupala na mnogobrojnim koncertima ne samo u Poljskoj već i u Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Engleskoj. Godine koncertiranja donijele su Szymanowskoj veliki uspjeh i priznanje. Slavni njemački pisac Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832) za Szymanowskino sviranje napisao je da je ona 'šarmantni Bog zvuka'. Sigurno nije bilo jednostavno biti žena, biti razvedena žena, majka troje djece (djeca su nakon razvoda ostala kod majke) i biti umjetnica u to vrijeme i toliko putovati, ali tim više je fascinantno saznavati o Szymanowskoj pa i diviti joj se. Szymanowska je i skladala – oko stotinu djela uglavnom za klavir (etide, nokturne, valcere), određeni broj pjesama za glas i klavir i nekoliko komornih djela. Njen stil skladanja smatra se pred-romantičnim, dakle još uvijek sa velikim brojem karakteristika klasike, ali i sa 'novim' elementima romantike. Premda su je kolege skladatelji – primjerice Robert Schumann – visoko cijenili i kao vrlo nadarenu skladateljicu, čak ustvrdivši da su njene minijature za klavir na neki način prethodnice Chopinovih minijatura za klavir, Szymanowska je prvenstveno hvaljena kao pijanistica – virtuoz. Muzio Clementi, talijanski skladatelj i pijanist klasike o kojem sam već pisala i Johann Nepomuk Hummel, austrijski skladatelj i pijanist klasike, Mozartov učenik, pisali su skladbe i posvećivali ih Szymanowskoj. Goethe je Szymanowskoj posvetio pjesmu 'Aussöhnung' ('Pomirba'). Zvali su je 'kraljicom tonova', 'iznimnom među ženama', 'ona je činila da klavir pjeva i govori' očito radi vrlo izražajnog načina sviranja. Nakon nekoliko godina koncertiranja i putovanja, na kojima je svirala i pred kraljicama i kraljevima, Szymanowska se odlučila skrasiti u St. Petersburgu. U St. Petersburgu radila je kao dvorska pijanistica i profesorica klavira. Marija Fjodorovna (1759-1828), rođena kao Sophie Dorothea od Württemberga, bila je druga supruga ruskoga cara Pavela I. i majka Aleksandra I i Nikolaja I – ruskih careva. Sophie Dorothea rođena je u Poljskoj, u Szeczinu kao kneževa kći. Bila je vrlo obrazovana i silno je voljela i cijenila sve vrste umjetnosti te ih kasnije i darežljivo podržavala. U dobi od 17 godina ponuđena je kao supruga tadašenjem obudovjelom ruskom caru Pavelu I. Sophie je rodila desetoro djece. Osim uređenja svih palača u izvrsnom stilu, Sophie je zaslužna za osnivanje prvih škola za djevojke u Rusiji i mnogobrojnih dobrotvornih ustanova. Sophiein suprug imao je brojne izvanbračne izlete, što je poremetilo inače skladan brak. Nakon smrti Katarine Velike njen suprug zasjeo je na prijestolje i Sophie – odnosno Marija Fjodorovna je postala caricom. Carevanje njenog supruga trajalo je kratko – 4 godine, 4 mjeseca i 4 dana, do njegovo ubojstva 1801. godine. Prijestolje je naslijedio njihov sin Aleksandar I. Marija Fjodorovna je zadržala najvišu poziciju u carstvu i upravljala golemom moći do svoje smrti. Aleksandar I misteriozno je umro, neki izvori tvrde da se odrekao krune i pobjegao u Sibir, te je došlo i do zbrke oko novog cara. Njegov brat Konstantin odrekao se prava na prijestolje, pa je car Nikolaj I, Aleksandrov brat, zasjeo na prijestolje. Godinu dana nakon dolaska pijanistice Marie Szymanowske u St. Petersburg, u Rusiji je izbila velika epidemija kolere koja je potrajala dvije godine (1929-1831). Neki izvori navode brojku od 200.000 žrtava kolere u Rusiji u toj posljednjoj 1831. godini. Treba uzeti u obzir da je cijeli grad St. Petersburg kao jedan od većih gradova oko 1800. godine brojio oko 200.000 stanovnika, tako da je u omjeru broj žrtava bio stravičan. Život Szymanowske u St. Petersburgu potrajao je nažalost samo tri godine. 1831. godine, u dobi od samo 42 godine Szymanowska je umrla od kolere. Postoje suvremeni zvučni zapisi izvođenja klavirskih djela Marie Szymanowske od strane suvremenih pijanista. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2007., petak

Muzio Clementi

Autor: Žanina Bilić 31.08.2007 Muzio Clementi Muzio Clementi talijanski je skladatelj klasike. Rođen je 1752 u Rimu, a umro 1832. godine u Eveshamu. Otac mu je bio zlatar. Muzio je zarana pokazao glazbeni dar, pa je već sa 13 godina radio kao orguljaš u lokalnoj crkvi. Sljedeće godine prilikom posjete Sir Petera Beckforda Rimu, Beckford je predložio Clementijevom ocu da povede dječaka sa sobom u Englesku gdje će mu financijski pomagati da se dalje obrazuje u glazbi, a zauzvrat će Muzio morati priređivati koncerte u obiteljskoj kuriji. O Sir Peteru Beckfordu ima malo dostupnih podataka. Peter Beckford uglavnom se spominje kao imućni Englez, u kontekstu podrške Clementiju. Spomenuto je i da je rođak Williama Beckforda (1709-1770). William Beckford bio je značajna politička figura u Londonu u 18. stoljeću. Dva puta je bio gradonačelnik Londona te član Parlamenta. Svoje bogatstvo stekao je iskorištavanjem robova na Jamajci. William Beckford izgradio je velebnu kuću u Fonthillu, blizu Salisburyja, pod nazivom Fonthill Splendens. Uživao je veliku moć. Muzio je na imanju Sir Petera Beckforda u Dorsetu proveo sljedećih sedam godina, učeći o sviranju čembala. U dobi od 18 godina je po prvi puta javno nastupio kao orguljaš. Publika je bila oduševljena. To je toliko odjeknulo da je Clementi tada iznio puno, vrlo uspješnih koncerata i smatrali su ga ponajboljim koncertnim pijanistom/orguljašem/čambalistom. Beckford ga je oslobodio obaveza na njegovom imanju, pa je Clementi preselio u London gdje je njegova slava i dalje rasla. 1781., kada je imao 29 godina organizirana je koncertna turneja po ostatku Europe. Te godine upriličen je i glazbeni dvoboj između Clementija i Mozarta, koji je car Jozef II morao proglasiti neriješenim jer je pokazana vještina sviranja i virtuoznost te umijeće improviziranja kod obojice bila izuzetna. Premda je Clementi poštivao Mozarta i divio mu se, Mozart nije imao previsoko mišljenje o Clementiju. Od svoje 30-te godine te narednih 20 godina Clementi je živio i radio u Engleskoj, svirao, skladao i podučavao. Jedan od njegovih učenika postao je slavan John Field, koji je kasnije snažno utjecao na Chopina. Clementi je bio jedan od najtraženijih profesora klavira u Engleskoj u to doba. London je 1800. godine postao najveći grad na svijetu sa više od milijun stanovnika. I tada je u londonu bilo ljudi sa svih strana svijeta. Infrastruktura – makadamski putevi i ulična rasvjeta nastojali su biti dovedeni i u najudaljenije dijelove grada, no odvoz smeća, pitka voda i kanalizacija predstavljali su veliki problem. Zrak je bio zagađen nusproduktima sagorijevanja ugljena. Društvo je bilo raslojeno na bogate i siromašne, a unutar siromašnih postojale su i daljnje podjele, te krhka srednja klasa. London je bio centar proizvodnje, centar financija i centralna luka toga doba. Zbog velikog izbora poslova i mogućnosti zapošljavanja, London je bio silno privlačan ljudima iz različitih zemalja. London je bio i središte umjetnosti svih vrsta pa su mnogi umjetnici ili živjeli i radili ili radili u Londonu. Vrlo vjeran opis Londona iz toga doba dao je poznati pisac Charles Dickens. Clementi se kao pravi poduzetnik bacio i u proizvodnju glasovira i izdavaštvo. Clementijeva tvornica klavira zvala se Clementi & Co. Kasnije je tvornica postala Collard & Collard i nastavila je proizvodnju klavira. S Beethovenom je Clementi dogovorio pravo korištenja njegovih skladbi pa je i kao izdavač postigao zamjetnu slavu i financijski uspjeh. 1813. godine, nakon što je prestao aktivno koncertirati kako bi se posvetio skladanju i proizvodnji glasovira, osnovao je u Londonu s nekolicinom kolega "Philharmonic Society of London", koje se razvilo u Royal Philharmonic Society 1912. Royal Philharmonic Society je jedno najstarijih glazbenih društava u svijetu. Ideja pri osnivanju Društva bilo je promoviranje instrumentalne glazbe putem redovitih orkestralnih koncerata. Rastom Društvo je podiglo osim strukture koncerata i strukturu predavanja, nagrada, stipendija za mlade umjetnike – skladatelje i izvođače. Zlatnu medalju Društva u 20. su stoljeću dobili i Mstislav Rostropovič, Alfred Brendel, Joan Sutherland, a ove 2007. godine Daniel Barenboim. Clementi se ženio tri puta, tako navode svi izvori, no podatke o trećoj supruzi nisam usjela pronaći. Prva je supruga bila pijanistica Caroline Lehmann, s kojom se vjenčao 1804. godine, te koja je rodila jednoga sina i ubrzo umrla. Druga supruga bila je Emma Gisborne, s kojom se vjenčao 1811. godine i s kojom je stvorio petero djece. Podaci o trećoj supruzi nisu mi dostupni. Clementi je umro u Engleskoj u dobi od 80 godina. Njegova najpoznatija zbirka didaktičkih djela za klavir je Gradus ad Parnassum kojoj su se divili i u svojim djelima kasnije koristili Debussy i Satie. Clementijeve sonate za klavir trebale bi biti 'u rukama' svakoga pijanista. Clementi je napisao više od stotinu klavirskih sonata. Osim sonata i sonatina, Clementi je za klavir pisao Allegra, Cappriccia, duete za 2 klavira, osam sonata za flautu i klavir, klavirska trija, i od orkestralnih djela šest simfonija. Treba uzeti u obzir da je Clementi veliki dio svoga vremena posvećivao podučavanju klavira, te poslovima u tvornici klavira i izdavačkoj kući, te vlastitim kocnertnim nastupima. Zasjenjen Mozartom i Beethovenom, Clementi je rjeđe spominjan i uvrštavan među klasike, premda to po svojoj glazbi svakako zaslužuje. Na web stranici amazon.com možete poslušati isječke Clementijevih skladbi. Prenosimo: Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.12.2007., četvrtak

Joseph Haydn

Autor: Žanina Bilić 24.08.2007 Austrijski skladatelj razdoblja glazbene klasike, rođen je 1732. godine, a umro 1809. godine. Haydn je velikan ‘bečke klasike’ – uz Mozarta i Beethovena. Većinu svog života proveo je kao dvorski glazbenik obitelji Esterházy, pomalo izoliran od vanjskoga svijeta. Joseph Haydn Kao dječaka nadarenog za glazbu otkrio ga je tadašnji ravnatelj Stephansdoma iz Beča koji je putujući po provinciji tražio muzikalno nadarene dječake za crkveni zbor. Tako je Joseph već kao osmogodišnjak preselio u Beč gdje je sljedećih 9 godina pjevao u zboru i od toga živio. Pridružio mu se i brat. Dobivao je poduku iz klavira, violine i pjevanja. Nakon što se fizički toliko razvio da nije mogao pjevati visoke dječačke dionice u zboru, dobio je otkaz. Navodno je čak jednu noć prenoćio u parku, nakon čega su ga prijatelji udomili. Počelo je desetogodišnje razdoblje njegovog životarenja tijekom kojeg je radio raznorazne poslove, bio sluga/pratilac talijanskom skladatelju, davao poduku u zamjenu za hranu. U dobi od 25 godina dobio je prvu veći priliku – pozvan je da bude glazbeni ravnatelj kod grofa Morzina. Imao je na raspolaganju jedan mali orkestar te je za taj orkestar napisao svoje prve simfonije. Nakon što je grof Morzin upao u financijske probleme, Morzin je morao odustati od svojih glazbenih avantura te je Haydn ostao bez posla. No, uskoro – 1761. godine, ponuđeno mu je slično radno mjesto kod tada najbogatije obitelji u regiji – obitelji Esterházy. Obitelj Esterházy je stara obitelj visokoga mađarskoga plemstva koja je stoljećima podupirala umjetnike raznih grana umjetnosti. Porijeklo obitelji može se pratiti unatrag do 13. stoljeća. Tri su Esterházyja značajno utjecala na Haydnov život - Paul II. Anton Esterházy (1711-1762) i Nikolaus I. Esterházy (1714-1790) kao pokrovitelji i podržavatelji, te sin Nikolausa I Anton (I.) Esterházy (1738-1794) koji je Haydna otpustio, odnosno morao otpustiti. Paul II. Anton Esterházy (de Galantha) bio je carski feldmaršal. Podupirući Mariju Tereziju lojalno kao i svi pripadnici Esterházy obitelji, te postigavši velike vojne uspjehe, carica ga je odlikovala feldmaršalom-poručnikom i poslala ga kao carskog izaslanika u Napulj, gdje je radio i živio 3 godine, od svoje 39-te godine do 42-ge godine života. 3 godine nakon povratka iz Napulja izbio je ‘Sedmogodišnji rat’ u kojem se Paul borio kao general konjice, ali nakon dvije godine ratovanja, povukao se iz vojne službe. Posvetio se humanitarnim i kulturnim interesima, između ostaloga i reorganizaciji dvorskog (njegovog) orkestra i zapošljavanja Josepha Haydna. Paul nije imao djece, pa ga je naslijedio brat Nikolaus (I). Nikolaus Esterházy prvenstveno se pamti kao poslodavac Josepha Haydna, čovjek s razumijevanjem glazbe i velikom željom i mogućnostima da glazbu i druge umjetnosti podupire. I Nikolaus je bio vojni dužnosnik. Istaknuo se posebice u bitci kod Kolina i u Sedmogodišnjem ratu, tijekom kojega je s velikim osobnim zalaganjem i osobnom hrabrošću odveo konjicu u pobjedu. Nakon te pobjede carica ga je odlikovala poručnikom feldmaršalom. 1766. godine Nikolaus je odredio početak gradnje velike i impresivne palače u Mađarskoj – dvorca Esterhaza (danas u mjestu Fertőd), koju neki nazivaju i mađarskim Versaillesom. U toj palači je Nikolaus više volio boraviti nego na bilo kojem drugom mjestu. Osim Beča, kojeg nije volio, ponekad je morao boraviti u obiteljskom dvorcu u Eisenstadtu, ali najrađe se vraćao u dvorac Esterhaza. Bio je vrlo dobar voditelj poslova, inzistirao je na točnosti i redu. Svojim velikim imutkom upravljao je dobro, no imao je i određene troškove zbog velikih umjetničkih poduhvata i projekata. Dio troškova proizlazio je iz Nikolausovog osjećaja za dužnost i socijalnu i ljudsku odgovornost. Nikolaus je, što nije bilo uobičajeno za ono vrijeme, imao vrlo dobro razrađenu socijalnu financijsku potporu unutar svojih imanja – za umirovljene službenike, udovice i ostale. Osim toga, financirao je manju bolnicu koja je njegovala sve zaposlenike na imanju. Nikolaus je bio glazbeno obrazovan i strastveno je volio glazbu. Sam je svirao nekoliko gudačkih instrumenata – violončelo, violu da gamba i baryton. Premda poznat kao poslodavac Josepha Haydna, Nikolaus je ‘naslijedio’ Haydna od svoga brata Paula. Paul je bio imenovao Haydna zamjenikom kapelmajstora, a Nikolaus, nakon smrti dotadašnjeg kapelmasjotra, promovirao je Haydna u kapelmajstora. Nikolaus je bio zahtjevan poslodavac, ali je visoko cijenio Haydna. Za pojedine skladbe ga je nagrađivao zlatnim dukatima, kao ekstra bonusom, osim stalne plaće. Nikolaus je financijski pomogao obnovu Haydnove kuće, koja je dva puta izgorjela u požaru. Nikolaus je Haydnu išao pod ruku čak i do te mjere da je u angažmanu zadržao talijansku pjevačicu osrednje kvalitete s kojom je Haydn imao ljubavnu aferu. Obitelj Esterházy Haydn služio je na tri lokacije – dvorcu u Eisenstadtu, zimskom dvorcu u Beču i dvorcu u Mađarskoj. Njegove obveze bile su skladanje, dirigiranje, svakodnevni rad s orkestrom, izvođenje komorne glazbe te postavljanje opernih predstava. U dobi od 28 godina te financijski siguran s pozicijom kapelmajstora Haydn se oženio, no supruga nažalost nije mogla imati djece. To je Haydna navodno jako tištilo. Haydn je ukupno služio Esterházijima 30 godina i u tom periodu skladao većinu svojih skladbi. Drugo sjedište – palača Esterhŕzyjevih u Beču, u Kärtnerstrasse. Jezgra palače smatra se nastala je još tijekom 15. stoljeća spajanjem dviju zgrada. Kroz stoljeća mnogo se mijenjalo. Sredinom 20. stoljeća vleiki požar uništio je većinu zgrade, no ponovo je renovirana i stavljena u upotrebu. Trenutno smještaj u zgradi nalazi casino i drugi sadržaji. Drugo sjedište – palača Esterhŕzyjevih u Beču, u Kärtnerstrasse. Jezgra palače smatra se nastala je još tijekom 15. stoljeća spajanjem dviju zgrada. Kroz stoljeća mnogo se mijenjalo. Sredinom 20. stoljeća vleiki požar uništio je većinu zgrade, no ponovo je renovirana i stavljena u upotrebu. Trenutno smještaj u zgradi nalazi casino i drugi sadržaji. Bila je javna tajna da su Haydn i talijanska operna pjevačica Luigia Polzelli u ljubavnoj vezi. Osebujna Luigia Polzelli bila je operna pjevačica osrednje kvalitete, sa jednim brakom i jednim djetetom iza sebe kada je stupila u angažman za operne predstave na dvorcu Esterhaza. Štoviše, u dvorcu je istovremeno bio angažiran i njen suprug, kao član orkestra. Luigia je pri stupanju u taj angažman imala 19 godina. U trećoj godini rada i boravka u dvorcu, nakon što je vrlo uviđavno Nikolaus produljio njen inače dvogodišnji ugovor uprkos lošoj kvaliteti njenog pjevanja, Luigia je rodila i drugo dijete. Svi su smatrali da je to Haydnovo dijete, jer su oni već tada bili u ljubavnoj vezi. Haydn je skrbio za oba djeteta na način da ih je glazbeno educirao. Stariji sin Pietro postao je učitelj klavira, no rano je umro od alkoholizma. Mlađi sin Antonio, za kojeg se smatralo da je Haydnovo dijete, premda Haydn sam to nikada nije priznao, je čak s godinama i postao član orkestra u dvorcu Esterhaza. 1790. godine došlo je do promjena u obitelji Esterházy, stara glava obitelji umrla je, a mladi nasljednik nije imao nikakvog sluha za glazbu niti ga je glazba zanimala pa je otpustio čitav glazbeni stroj i Haydna penzionirao. Haydn je tada imao 58 godina. Anton (I.) Esterházy bio je sin Nikolausa I. 1790. godine kada je Nikolaus I umro, i kada je nastupila velika promjena u ustroju imanja i aktivnostima na imanju, pa tako i u dvorcu Esterhaza, Anton je imao 52 godine. I Anton je imao vojnu karijeru. Od svoje devetnaeste godine obučavao se i izvršavao razne vojne dužnosti. U dobi od 35 godina imenovan je general-majorom, a u dobi od 46 godina – 1784. godine poručnikom-feldmaršalom. Ispostavilo se da su troškovi raskošnog života ostavili pozamašan minu, pa je Antonov zadatak bio da financijsko stanje dovede u ravnotežu. Anton je raspustio orekstar i operni ansambl, ostavivši samo skroman zbor u angažmanu. Obiteljsko sjedište preselio je iz raskošnog dvorca Esterhaza u Eisenstadt. Jedino je Haydnu i koncertmajstoru Tomasiniju dodijelio doživotne penzije. Samo dvije godine nakon preuzimanja očevog imanja, Anton je otišao aktivno sudjelovati u ratu protiv Francuske. Umro je već 1794. godine u Beču, tako da je očevim imanjem raspolagao samo 4 godine. Haydnova desetogodišnja veza sa pjevačicom Luigiom također se raspala 1791. godine, nakon 10 godina. Svjedoci navode da su oboje pokazivali želju da se vjenčaju, no budući da su oboje još uvijek bili u prethodnim brakovima, takvo vezivanje nije bilo moguće. 1790. godine Haydnu se javio njemački koncertni agent i predložio da Haydn svoje simfonije izvede s velikim orkestrom u Engleskoj. Pokazalo se da je taj potez bio veliki uspjeh. Koncert su bili rasprodani, Haydn je stekao i slavu i novac. Haydn je po otpravku iz službe Esterhŕzyjima pošao u Engelsku, no Luigia nije htjela s njim, već se vratila u Italiju. Haydn je u Engleskoj vrlo ubrzo započeo novu ljubavnu aferu s udovicom Rebeccom Schroeter. Luigia se ponovno udala za stanovitog talijanskog pjevača, nakon što je neko vrijeme radila u malom kazalištu u Italiji, s njim odselila u Mađarsku i u Mađarskoj umrla u siromaštvu 1830. godine. Cijelo vrijeme nakon prekida veze, Haydn je Luigi pisao i povremeno joj slao novac. Nakon nekoliko godina Haydn se vratio u Beč, izgradio kuću i počeo intenzivno pisati sakralna djela i druga djela po narudžbi. U dobi od 70 godina počelo se rušiti Haydnovo zdravlje. Imao je dobru njegu svojih kućnih slugu, no ipak u dobi od 77 godina umro je. Suvremenici su ga opisivali kao optimističnog i simpatičnog čovjeka. Haydna stručnjaci smatraju zaslužnima za nastanak klasične simfonije i klasičnoga gudačkoga kvarteta. Među Haydnovim učenicima bio je i Beethoven. Kad bi bio samo to – učitelj Beethovenu, već bi bio zadužio čovječanstvo svojim djelovanjem u obrazovanju genija. Haydn je bio i više od toga – izuzetno sposoban i inteligentan skladatelj, čija djela čine osovinu svjetske glazbene baštine. Haydn je skladao više od 750 skladbi i to: simfonije (104 simfonije), uvertire, divertimenta bez klavira i divertimenta sa klavirom, gudačka trija, gudačke kvartete (više od 90 kvarteta), dua za različite kombinacije instrumenata, koncerte za različite solo instrumente i orkestar, marševe, plesove, raznorodna djela za baryton – omiljeni gudački instrument Nikolausa Esterhŕzyja, klavirske sonate, druge razne skladbe za klavir (varijacije i sl.), skladbe za dva klavira ili klavir četveroručno, klavirske koncerte, tria za klavir, violinu i flautu (ili violončelo), oratorije, mise, arije i kantate uz orkestralnu pratnju, višeglasne pjesme, pjesme uz klavirsku pratnju, opere, obrade velških i škotskih narodnih pjesama (više od 300 prerađenih pjesama). Simfonije stoje u središtu Haydnovog stvaralaštva. Neke od najpopularnijih Haydnovih simfonija imaju i 'nadimke', poput 'Simfonije iznenađenja' – simfonija br. 94, u kojoj su vrlo glasni i iznenadni udarci timpana navodno služili za razbuđivanje publike ukoliko bi se uljuljala u skladne zvukove i zadrijemala na koncertu. Simfonije od broja 82 do broja 87 nazivaju se 'Pariške simfonije' jer ih je naručila pariška izdavačka kuća. Simfonija br. 92 naziva se 'Oxford' jer je napisana za Sveučilište u Oxfordu. Simfonije od broja 93 do broja 104 nazivaju se 'Londonske simfonije' jer ih je skladao tijekom boravka u Londonu. Na web stranici amazon.com možete poslušati isječke iz raznih skladbi Josepha Haydna i steći djelomičan uvid (usluh) u njegovo stvaralaštvo. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2007., srijeda

Jean-Philippe Rameau

Autor: Žanina Bilić 17.08.2007 Jean-Philippe Rameau Jean-Philippe Rameau (1683 – 1764), francuski je skladatelj i glazbeni teoretičar iz razdoblja baroka. Njegov otac bio je orguljaš, a majka kći javnog bilježnika. Javni bilježnik i njegova obitelj tada su imali status sitnog plemstva. Jean-Philippe imao je desetero braće i sestara. Jean-Philippe rano je shvatio da želi biti glazbenik pa ga je otac poslao nakratko u Italiju odakle se vratio kao putujući svirač violinist, a povremeno je radio i kao orguljaš po raznim crkvama. Već je sa 19 godina skladao niz djela za čembalo. U dobi od 26 godina vratio se u Dijon gdje je preuzeo očevo radno mjesto orguljaša u glavnoj gradskoj crkvi. Već je tada počeo skladati – motete i kantate te djela za čembalo. Napisao je u dobi od 39 godina djelo iz glazbene teorije ‘Traktat o harmoniji’, koja mu je donijela slavu i priznanje. Ubrzo počinju nastajati i njegova prva scensko-glazbena djela, nažalost njegova prva četiri djela nisu sačuvana. Motet je glazbeni oblik vokalnog djela u nekoliko dijelova za određeni broj različitih glasova. Pretpostavlja se da termin 'motet' dolazi iz latinskog 'movere' – kretati se ili iz starofrancuskog 'mot' – riječ, zbog živopisnog kretanja glasova i korištenja riječi, odnosno teksta u motetima, za razliku od instrumentalne glazbe u kojoj nema izgovaranja riječi, jer glazbu izvode samo instrumenti. Tekst je na latinskom. Moteti su nastajali već u 13. stoljeću, a skladatelji su motete koristili kao glazbeni oblik i u srednjem vijeku, i u renesansi i u baroku. Nakon baroka puno manje. Razvojem drugih glazbenih oblika/formi motet se sve manje koristio. Pokoji motet nastao je i u klasici, i u romantici i u 20. stoljeću. Od velikih Rameauovih moteta čiji su zapisi sačuvani spomenut ću Deus Noster Refugium, Quam dilecta, In Convertendo, Laboravi Clamans. Osim moteta, Rameau je napisao i između ostalih i ove kantate: Aquilon et Orithie, La Berger fidčle, Les Amants trahis. Kantata (od talijanskog 'pjevana') je glazbenik oblik vokalno-instrumentalnog djela, dakle skladbe za glas ili glasove uz pratnju jednog ili više instrumenata, obično u više dijelova (stavaka). Cantata je nastala puno kasnije od moteta, njenu pojavu pratimo od polovice 17. stoljeća nadalje, kad je instrumentalna glazba počela ravnopravnije dobivati pažnju i značaj, koju je do tada imala (samo ili u nesrazmjerno većoj mjeri) vokalna glazba. Tekst kantate bio je na 'domaćem' jeziku skladatelja, kod Rameaua na francuskom, što se vidi i po naslovima. Kantata je kao glazbeni oblik vrlo često korištena u baroku, kasnije sve manje, premda se i u romantici i u 20. stoljeću može pronaći pokoji primjer kantate. Glazbeno-scenska djela su kod Rameaua brojna i raznovrsna. Nabrojat ću ih svega nekoliko: L'Endriague, komična opera u 3 čina, Les Jardins de l'Hymen ou La Rose, komična opera u 1 činu. Hippolyte et Aricie, tragedija u 5 činova i prologom, Castor et Pollux, tragedija u 5 činova. Les Fętes de Ramire, opera-balet u jednom činu na tekst Voltairea, Platée ou Junon jalouse, komični balet u 3 čina i s prologom. Les Fętes de Polymnie, herojski balet u 3 čina i sa prologom, Le Temple de la Gloire, svečanost u 3 čina i sa prologom. Nélée et Myrthis, pastoralni čin i druga. Balet svoje začetke ima u Italiji, početkom 15. stoljeća, no tek je u Francuskoj procvjetao. Catherine de Medici je udajom za francuskog prestolonasljednika donijela interes za umjetnosti, pa tako i za dvorski ples i za balet, u Francusku, uz naravno neophodnu novačnu podršku. I dan danas je većina baletne terminologije na francuskom jeziku. Smatra se da je prvi javno izveden balet bio onaj kojeg je skladao i pripremio talijanski violinist Balthasar de Beaujoyeulx. Taj balet izveden je 1581. godine u Louvreu. Izvedba je trajal pet i pol sati. Baletna predstava nosila je naslov: Ballet Comique de la Reine i bila je zapravo dvorska zabava. Izvođači su bili kraljica i njene dvorjanke. Scenografija je bila raskošna, a sadržaj baleta odnosio se na doživljaje grčke božice Circe (Kirka). Kirka je bila božica – kći boga Sunca Heliosa i božice Persefone, koja je često opisivana kao zavodljiva, lijepa i opasna. Catherine de Medici rođena je 1519, a umrla 1589. Bila je pripadnica poznate i kontroverzne talijanske obitelji Medici. Već sa 14 godina udala se za Henrija II, naravno slijedivši političke interese svoje obitelji. Od 1547 to 1559. godine bila je francuska kraljica kao supruga Hernija II. Bila je majka Hernija III. Henri II je isključivao Catherinu iz vladanja i sve povlastice davao svojoj ljubavnici Diane de Poitiers. Diane de Poitiers imala je veliki utjecaj na Henrija tijekom dugih 25 godina njihovog druženja. Catherinu je izluđivala ljubomora, pogtoov što je Henri otvoreno darovao Diani jedan dvorac, a jedan dvorac dao sagraditi za nju, te joj čak povejrio na čuvanje kraljevske dragulje. Catherine je bila nemoćna sve do nezgode Henrija II 1559. godine kada je Diani onemogućila prilaz Henriju i nakon Henrijeve smrti Dianu prognala. Henri i Catherine stvorili su desetoro djece. U to vrijeme nepososbnosti vladanja svog supruga Henrija II imala znatnu političku moć. Catherine je bila obožavateljica umjetnosti, imala je veliku kolekciju slika, voljela je ahitekturu i bila je vrlo upućena u nju, a podržavala je i balet kao novu umjetnost koja je spajala glazbenu, likovnu, plesnu i književnu umjetnost u jednom djelu kao ishodu stapanja svih tih umjetnosti. Diana je ostala živjeti u Francuskoj sve do svoje smrti, ali daleko od Catherine. Njen lik opisao je i Alexander Dumas u svom romanu 'Dvije Diane'. Rameauova brojna djela za čembalo u 20. su stoljeću snimljena i producirana na nosačima zvuka. Među poznatijim čembalistima Rameauova djela snimili su Trevor Pinnock, Kenneth Gilbert i Wanda Landowska. Pozamašan broj Rameauovih glazbeno-scenskih djela također su snimljena i to u nekoliko različitih izvedbi. U dobi od 43 godine Jean-Philippe Rameau oženio je devetnaestogodišnju Francuskinju, s kojom je imao četvero djece. Uprkos slavi koju je stekao poznavnajem glazbene teorije, teško je nalazio posao u Parizu. Od svoje 50. godine života Jean-Philippe napravio je velike korake i skladao djela po kojima ga se uglavnom danas pamti – počeo je skladati glazbeno-scenska djela, odnosno djela poput današnjih opera. Krenulo mu je i financijski jer je upoznao imućnog financijera koji je volio glazbenu umjetnost. Osim poboljšanih financija, upoznao je i mnoge tadašnje važne ličnosti intelektualnog i umjetničkog života, poput Voltairea. Još u vrijeme Rameauovog života, njegova djela izazivala su i oduševljenje i oštre kritike, uglavnom iz tabora različitih estetskih percepcija i kriterija. Zanimljivo je da je tijekom cijeloga 19. stoljeća njegova glazba prolazila uglavnom bez javnih izvedbi. Tek su skladatelji Hector Berlioz i Claude Debussy ponovo vratili fokus na Rameauova djela. Tek polovicom 20. stoljeća interes za njegova djela uistinu je zaživio te su potaknute i ostvarene i snimke nekih od tih djela. Jednu snimku izvedbe djela Rameaua na čembalu možete pogledati i u ovom video zapisu: www.youtube.com. Na ovoj web stranici možete pročitati i vijesti odnosno najave koncerata ili glazbeno-scenskih izvedbi Rameauovih (i drugih baroknih) djela u svijetu. http://jp.rameau.free.fr/news_events.htm. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.12.2007., utorak

Domenico Scarlatti

Autor: Žanina Bilić 03.08.2007 Domenico Scarlatti talijanski je skladatelj razdoblja glazbenog baroka. Ove godine – 2007. trebala bi se obilježiti 250-ta obljetnica njegove smrti, jer je svojim glazbenim stvaralaštvom obogatio i oplemenio cijelo čovječanstvo, ili dio čovječanstva koji toga želi biti ili jest svjestan. Sin je poznatog talijanskog skladatelja Allessandra Scarlattija. Domenico je rođen 1685. godine u Napulju, iste godine kada i još dvojica velikih skladatelja baroka Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel. Domenico Scarlatti na slici slikara Velasca Već sa šesnaest godina Domenico je počeo raditi kao orguljaš i skladatelj u jednoj crkvi u Napulju. Nakon dvije godine otišao je u Firenzu i Rim te Veneciju kako bi se nastavio obrazovati. U dobi od 24 godine stupio je u službu poljske kraljice kao skladatelj, učitelj i glazbenik/organizator, koja je bila u izbjeglištvu u Rimu - Marie Casimire Louise de la Grange d'Arquien. Kraljica Marija Kazimira rođena je i umrla u Francuskoj (1641-1716), a okrunjena u Poljskoj 1676. godine. Od svoje 33. godine života do svoje 55. godine života bila je supruga vladajućeg poljskoga kralja Jana III Sobieskog, dakle kraljica Poljske. S Janom je imala 14 djece, od kojih je samo četvero doživjelo zrelost. U 18. stoljeću poljsko je prijestolje bilo manipulirano sa mnogih strana – iz Rusije, Švedske, Prusije, Francuske i Austrije. 1683. godine pozitivno za Europu završila je bitka kod Beča između otomanskog carstva i kršćanske Europe, uz veliku pomoć poljskih oružanih snaga, u vrijeme vladavine Marijinog supruga, koji je bio njihov zapovjednik. 1709. godine, godine u kojoj je Scarlatti radio kao skladatelj kod poljske kraljice u Rimu, Marijin suprug više nije bio kralj Poljske. Na istoku Europe bjesnio je 20-godišnji 'Veliki sjeverni rat' tijekom kojeg su Rusija i Švedska nastojali osvojiti prevlast nad istočnom Europom. Pobijedila je Rusija. Na teritoriju Poljske redale su se različite strane agresivne vojske. Osim rata, vladale su bolesti i glad. Početak 18. stoljeća bio je vrhunac krize u Poljskoj pa tako ne čudi činjenica da je kraljica bila u egzilu. 1720. godine, u dobi od 35 godina, Domenico je otputovao u Portugal gdje je pristupio u službu portugalskoj princezi Mariji Magdaleni Barbari Braganza kao učitelj čembala i dvorski kompozitor. Princeza Marija Barbara strastveno je voljela glazbu i vrlo dobro je svirala čembalo i pjevala. Marija je bila kći portugalskoga kralja. Sa 18 godina udala se za budućeg kralja Španjolske Ferdinanda VI. Ferdinand VI je bio kralj Španjolske od 1746 – 1759. godine. Nakon smrti svoje supruge živio je još samo godinu dana nakon nje. Domenico je skladao mnoga djela za instrumente s tipkama, pa tako i poznatih 555 sonata za čembalo – većina tih sonata nastala je za vježbu Marije Barbare. U međuvremenu je portugalska princeza udajom u španjolski dvor postala kraljicom Španjolske i Domenico je preselio u Španjolsku kako bi nastavio služiti Mariji Barbari – sada na španjolskom dvoru. Sa 43 godine Domenico se oženio u Rimu, ali je sa suprugom živio u Madridu. Nakon četrnaest godina braka prva supruga je umrla, te je Domenico oženio svoju drugu suprugu – Španjolku. Domenico je bio otac devetoro djece – pet sa prvom suprugom i četiri sa drugom. Domenico je umro 1757. godine u Madridu. Ova je 2007. godina dakle 250-ta obljetnica smrti Scarlattija. Čak je i datum blizu – 23. srpnja 1757. Koliko se o tome piše? Ne onoliko koliko je čovjek zaslužio. Neću ovdje navoditi sve ono o čemu se piše, a što nije zaslužilo prostor u novinskim člancima, jer nije zaslužilo prostor u mojoj kolumni. Španjolski skladatelji poput Sebastiána Duróna, Antonija Literesa, Joséa de Torresa, Juana Hidalga nisu stekli univerzalnu slavu kakvu je stekao Scarlatti, ali su izuzetno doprinijeli španjolskoj glazbenoj baštini. Nakon Scarlattijeve smrti rukopisi njegovih sonata i drugih glazbenih djela bili su očuvani, ali ta su djela ostala dugo nepoznata izvan Španjolske. Tek je Carl Czerny 1839 objavio nepotpuno izdanje tih sonata, a 1906 izdano je i prvo cjelovito izdanje. Ranije u 18. stoljeću, tek je nekoliko njegovih ranih sonata bilo tiskano u Engleskoj i samo na tom malom broju djela temeljila se njegova tadašnja – izvrsna - reputacija kao skladatelja. Značaj njegovih djela dokazala je povijest i mnoge generacije pijanista i čembalista u 19. i 20. stoljeću koji su njegova djela proučavali i svirali. Kao i mnogo puta u povijesti, notno pismo i praksa zapisivanja glazbe pokazali su se najboljim čuvarem glazbene baštine. Da je sve bilo prepušteno krhkome pamćenju i usmenoj predaji, upitno je koliko bi glazbe i koliko vjerno originalnim skladateljevim idejama ostalo za nas danas. Scarlatti bi svakako trebao biti predmetom proučavanja i sviranja svakoga studenta/studentice klavira, a isto tako dio njegovog/njezinog koncertnog repertoara, ukoliko otkrije sklonost baroku. Scarlatti je vrlo zanimljiv i inventivan skladatelj. Ovdje možete pogledati jednu video snimku na kojoj Ivo Pogorelić svira Scarlattija: http://www.youtube.com/watch?v=wpu8V1WaYEM Ako naiđete na neku od ovih legendarnih snimaka Scarlattijevih sonata, svakako poslušajte: Pogorelićeva, Horowitzova, Michelangelijeva (Arturo Benedetti Michelangeli), Landowskina (Wanda Landowska), Kirkpatrickova (Ralph Kirkpatrick). Premda dio glazbenika tvrdi da Scarlattija ne treba svirati na suvremenom klaviru već isključivo na čembalu – replici iz 18. stoljeća ili u ‘najgorem’ slučaju na suvremenom čembalu, smatram da Scarlatti jednako izazovno i jednako zanimljivo zvuči i na suvremenom klaviru. Naravno ako je moguće izvoditi Scarlattija na čembalu, to je izvrsno i vrlo zanimljivo. Ja dijelim mišljenje onog dijela glazbenika koji smatra da ne treba pretjerivati u porivu da se djelo izvede na autentičnom instrumentu, već da je glavni cilj glazbenog djela poruka skladatelja, koja u rukama pravih majstora i na suvremenim klavirima – kao naprednijem i moćnijem i rafiniranijem instrumentu – može još više detalja i ljepote iz Scarlattijevog pera uputiti u naše uši. I na klaviru Scarlatti je fascinantan. Možda je dobra usporedba sa izvedbama Shakespearovih djela u kojima su ženske uloge u njegovo doba glumili muškarci – da li će izvedba ili poruka djela danas izgubiti na snazi ako u današnje doba žene glume ženske uloge? Tante grazie, signore Scarlatti! Prenosimo: Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.12.2007., ponedjeljak

Gdje su naši? (5)

Autor: Žanina Bilić 10.08.2007 Ovaj članak posvetit ću jednom pijanistu koji je postao prepoznatljiv po tome što je odbio jednu treću nagradu, i jednom koji je osvojio jednu treću nagradu i na njoj izgradio izvrsnu pijanističku karijeru - Dong-Hyek Lim i Aleksandar Madžar. Ne treba zavarati numerički opis ‚treća nagrada’ kao nešto što je malo vrijedno, odnosno ‚tek’ treće po kvaliteti, jer treba uzeti u obzir da se radi o dvama vrlo jakim međunarodnim pijanističkim natjecanjima, zapravo o dvama natjecanjima koji spadaju među najzahtjevnija pijanistička natjecanja koja postoje. Dong Hyek Lim, mladi korejski pijanist Dong-Hyek Lim odbio je primiti treću nagradu na natjecanju Queen Elizabeth u Bruxellesu 2003. godine, smatrajući da je zaslužio drugu nagradu. Tada je Lim imao samo 19 godina. Odbijanjem nagrade pokazao je veliko samopouzdanje, osjećaj za pravdu, komunikacijsku zrelost i osobnu hrabrost. Odbijanjem nagrade odbio je primiti i 15.000 Eura u novcu. Protestirao je pred žirijem i argumentirao da je bolje svirao od dobitnika druge nagrade, ali da nije niti pomislio osporiti dobitnika prve nagrade. Druga nagrada dodijeljena je kineskoj pijanistici Shen-Wen Yu, a prva njemačkom pijanistu Severinu von Eckardsteinu. Mnogi su mediji izvijestili o tom događaju. Martha Argerich promovirala ga je u svojem nizu koncerata ‘Martha Argerich presents’. Navodno je po odbijanju nagrade tadašnji korejski predsjednik čestitao mladome umjetniku na tom potezu. Dong je rođen 1984. u Seoulu. Već sa 9 godina bio je proglašen najboljim mladim pijanistom u Južnoj Koreji. Sa samo 10 godina otišao je u Moskvu gdje je nastavio glazbeno obrazovanje, i sa 14 godina bio primljen na moskovski konzervatorij kao najmlađi student ikada u povijesti konzervatorija. Učio je kod profesora Leva Naumova. 1996, sa 12 godina osvojio je drugu nagradu na Chopinovom pijanističkom natjecanju za mlade pijaniste, na kojem je ujedno bio i najmlađi pobjednik. 2000. godine osvojio je petu nagradu na Busoni natjecanju u Italiji, a imao je tada samo 16 godina. Te iste godine osvojio je i drugu nagradu na Hamamtsu natjecanju u Japanu. Sljedeće, 2001. godine, kao najmlađi pobjednik u poviejsti tog natjecanja osvojio je prvu nagradu na međunarodnom pijanističkom natjecanju Marguerite Long-Jacques Thibaud u Parizu te uz prvu još pet specijalnih nagrada na tom natjecanju. Dong-Hyek Lim zadivio je kritičara BBC Magazine-a 2002 godine, koji je nakon kocnerta napisao: ‘Ubrzo sam ga prestao uspoređivati s velikanima iz prošlosti i prepustio se ljepoti, lakoći i prirodnosti njegovog sviranja’. Lim je prava pijanistička eksplozija. 2005. godine je na Chopinovom natjecanju u Varšavi osvojio treću nagradu, s time da druga nagrada nije niti dodijeljena. U lipnju ove 2007. godine Lim je osvojio četvrtu nagradu na međunarodnom Čajkovski natjecanju u Moskvi, koju dijeli s Rusom Soboljevim, no prva nagrada nije niti dodijeljena. Lim se usavršavao kod Arie Vardija u Hannoveru na Visokoj školi za glazbu. Lim je već ostvario sjajan niz nastupa, a tek su mu 23 godine. Naslovnica jednog od dva nosača zvuka koja je Lim snimio za EMI Records. Lim je snimio dva nosača zvuka za EMI Records, i bio je najmlađi umjetnik - pijanist koji je ikada sklopio ugovor s tom kućom. Oba nosača zvuka osvojila su priznanje struke i javnosti i dobitnik je dviju francuskih nagrada za te snimke. Posebno se hvali Limova interpretacija djela Chopina i Schuberta. Njegov stariji brat Dong-Min Lim također je izvrstan pijanist, često zajedno osvajaju nagrade na natjecanjima. Dva brata Dong Hyek Lim i Dong Min Lim te poljski pijanist Rafał Blechacz na omotu nosača zvuka sa snimkama uživo njihovih nastupa u finalu Chopinovog natjecanja 2005. godine. Zanimljiva je povijest edukacije u glazbi koju mi opisujemo kao zapadnoeuropsku klasičnu glazbu, u Južnoj Koreji. Korejsko nacionalno sveučilište za umjetnosti u Koreji osnovano je tek 1993. godine, a do tada nije bilo značajnijih institucija za glazbeno obrazovanje te vrste. Glavni poticaj za osnivanje sveučilišta za umjetnosti – unutar kojeg je i Glazbena škola bila je odluka vlade, koja je odlučila ostvariti viziju o kulturnom razvoju i napretku Južne Koreje. Vlada je, odnosno Ministarstvo kulture i turizma, 1990. godine donijelo odluku u obliku 10-godišnjeg projekta o razvoju kulture u državi. Do tada je svaki mladi glazbenik koji je htio studirati glazbu nakon završene srednje glazbene škole odlazio u inozemstvo. Također je zanimljiv podataka korejskog Ministarstva za obrazovanje da je broj sveučilišta u Koreji u samo 10 godina (1990-2000) porastao dvostruko. 1990 u Koreji je bilo 556 sveučilišta ili visokih škola, a 2000. godine 1.184. Još dalja usporedba u povijest gotovo je jednako fascinantna – 1945. godine u Koreji je bilo samo 19 sveučilišta ili visokih škola, a 2002. 1.303. Korejski je sustav 6+3+3+4 (godine trajanja). Broj studenata također je zadivljujuće porastao sa 7,819 (skoro osam tisuća) 1945. godine na 3 577 447 (tri i pol milijuna) 2002. godine. Osnivanjem Korejskog nacionalnog sveučilišta 1993. godine, u čijem su sastavu glazbena, dramska, filmska i multimedijska, plesna škola, škola vizualnih umjetnosti i škola tradicionalnih korejskih umjetnosti. Zbog sveučilišnog ranga bilo bi ispravnije koristiti naziv ‘akademija’ umjesto ‘škola’, jer to i jesu Akademije, no engleski prijevod njihove web stranice navodi ‘School’. Glazbena akademija ima 8 odjela – odjel vokalne glazbe, opere, lieda i oratorija, instrumentalne glazbe, skladanja, glazbene tehnologije, dirigiranja i muzikologije. Od osnutka 1993. do 2004. godine studenti glazbene akademije osvojili su na međunarodnim natjecanjima 19 prvih nagrada u različitim disciplinama i još nekoliko drugih i trećih nagrada, radi se o dosta jakim natjecanjima (Ettlingen, Osaka, Viotti, Čajkovski u Moskvi za mlade glazbenike i dr.), a počele su i nagrade i na vrhunskim natjecanjima kako pokazuje Dong-Hyek Lim. Yeol-Eum Son 2005. godine bila je finalistica Chopinovog natjecanja Korejska pijanistica Yeol-Eum Son smatra se također velikom nadom kocnertnih scena budućnosti. Dvije godine mlađa od Donga, rođena 1986. godine već ‘u džepu’ ima tri prve nagrade na međunarodnim natjecanjima (Oberlin, Ettlingen, Viotti), jednu drugu (Čajkovski za mlade) i jednu treću (Arthur Rubinstein natjecanje). Još jedna mlada korejska pijanistica, također rođena 1986. godine, već je bila spomenuta u mojim člancima, Joyce Yang, oduševila je žiri natjecanja Van Cliburn da su joj uprkos mladosti dodijelili srebrnu nagradu. Joyce Yang Važan i neizostavan pijanist današnjice je Aleksandar Madžar. Madžar je 1996 godine, kao 28-godišnjak osvojio treću nagradu na vrlo jakom natjecanju Leeds u Velikoj Britaniji. Aleksandar Madžar rekao je u jednom inteervjuu da je najvažnije da umjetnik nikada ne prestane kritički gledati na ono što radi. Madžar je rođen 1968. godine u Beogradu. Sa samo 14 godina kao najmlađi student upisao je Fakultet muzički umetnosti, kasnije se usavršavao u Moskvi na Konzervatoriju i u Strasbourgu. Trenutno živi i radi u Bruxellesu, kao profesor na tamošnjem konzervatoriju, a predaje i na Visokoj školi za glazbu u Bernu. Veliki dio svoje neergije i vremena posvećuje upravo pedagoškom radu. Njegovi profesori su bili Gordana Matinović, Arbo Valdma i Elisso Wirsaladze, Edouard Mirzoian i Daniel Blumenthal. Nakon pobjede na natjecanju Leeds uslijedilo je puno nastupa sa svjetski poznatim orkestrima, no brlo ubrzo Madžar je odlučio nastaviti svoje usavršavanje te se na nekoliko godina povukao sa koncertnih scena. Od 2004. godine ponovo nastupa. Ove sezone 2006/7 nastupao je u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj – u Italiji sa orkestrom RAI Torino, u Francuskoj solo recitalima i komornom glazbom, u Njemačkoj sa sopranisticom Juliane Banse, te dodatno u tim zemljama i recitalima. Za sviranje Aleksandra Madžara, britanski list Guardian napisao je: ‘Maštovitost koju koristi u sviranju, koristi i u osmišljavanju programa, što svjedoči o umjetniku čiji su horizonti puno širi od mnogih njegovih kolega – uistinu izuzetno.’ Sljedeća sezona 2007/8 za Madžara otvara niz nastupa: proslavu 250-te obljetnice smrti talijanskog baroknog skladatelja Domenica Scarlattija recitalom u Manchesteru, nastup sa BBC Filharmonijom, planiran je i recital u Londonskom Wigmore Hallu, nastup sa Nacionalnim orkestrom Bruxelles, recital u Parizu te nastup komorne glazbe u Amsterdamu te na festivalu Verbier. Sa trubačem Hĺkanom Hardenbergerom planira turneju po SAD. Na festivalima Bad Kissingen, Schleswig Holstein Musik Festival, Ivo Pogorelich Festival u Bad Wörishofeun, Klavierfestival Ruhr, te festivalima u Davos, Roque d’Antheron, Salzburg, Sintra und Aldeburgh je redoviti gost izvođač. Aleksandar Madžar Britanski kritičar je nakon prošlogodišnjeg nastupa u Londonu, na kojem je Madžar svirao Beethovenove Diabelli varijacije, Ravel: Miroirs i jednu Haydnovu sonatu napisao: ‘ Madžar posjeduje izuzetnu pijanističku osobnost...i njegov ton je vrlo individualan, srebrnast i suh, što ne znači da mu nedostaje suptilnosti i boja, dapače. Njegova izvedba je vrlo precizna i čista, kao i njegova misao. (...) Izvanredan recital.’ Madžar je sa Frankfurtskim Radio Simfonijskim orkestrom snimio oba Chopinova klavirska koncerta (1997 za BMG/Classic FM), u proljeće 2007. snimio je djela Ravela i Bartoka za solo klavir. Madžar je snimao i snima i djela komorne glazbe – sa flautistom Mathieu Dufourom, sa sopranisticom Juliane Banse te violončelisticom Louise Hopkins. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.12.2007., nedjelja

Gdje su naši? (4)

Autor: Žanina Bilić Skladatelji su izvorišta kreativnosti u smislu da su oni stvaratelji glazbenih djela. Naravno da bez dobrog izvođača nema ni dobre izvedbe djela, ali bez djela samoga nema baš ničega. Kao što je autor neke drame važniji od glumca koji će izvesti ulogu u drami, razumljivo je da je uprkos tome i glumac važan radi prenošenja poruke autora publici. Ovaj članak posvetit ću liku i djelu mađarskoga skladatelja Györgyja Ligetija te dvojici naših mladih i perspektivnih pijanista. György Ligeti, skladatelj (1923-2006) U suvremenom svijetu pomalo smo opsjednuti glumačkim zvijezdama, pa je lako zamislivo da ćemo zapamtiti u kojem je filmu glumio Matt Damon, ali nećemo zapamtiti tko je scenarist toga filma. Ili zapamtit ćemo da je u filmu glumila Nicole Kidman, ali nećemo zapamtiti tko je autor drame čija je to filmska adaptacija bila. Vrlo često se radi o omjeru eksponiranosti glumaca/izvođača i neeksponiranosti autora. O Mattu Damonu i Nicole Kidman znamo sve (uglavnom manje bitne) činjenice, jer smo neprekidno zalijevani tim i takvim informacijama i fotografijama. O Guillermu Arriagi (scenaristu filma 21 gram) ili o Michaelu Cunninghamu (autoru romana Sati, za koji je 1999 dobio Pulitzerovu nagradu i prema kojem je snimljen film Sati sa Nicole Kidman) znamo vrlo malo ili skoro ništa. Moguće je da autori zaziru od publiciteta ili barem publiciteta određene vrste, dok s druge strane glumci publicitet prihvaćaju kao vrlo važan, zasigurno već drugi po prioritetu (nakon glume same) zadatak ili dio njihove profesije. Pri tome treba uzeti u obzir da su glumci i drugi reproduktivni umjetnici ili izvođači važan prijenosnik djela publici. György Ligeti rođen je 1923. godine u Tarnarnveniju u Rumunjskoj. Obitelj je uskoro preselila u Cluj, gdje je Ligeti pohađao školu i 1941. godine u dobi od 18 godina upisao clujski konzervatorij na kojemu je počeo studij kompozicije. Drugi svjetski rat razorio je obitelj Ligeti, porijeklom židovsku obitelj. Györgyjev otac i brat bili su ubijeni, a György je bio poslan u logor na prisilni rad. Györgyjeva majka je preživjela, kao i György koji je pobjegao iz logora. Györgyja je najdublje pogodila bratova smrt, koji je bio doživio tek 17 godina. U Budimpešti je nastavio studirati kompoziciju i diplomirao je sa Ferenz Liszt glazbene akademije 1949. godine. Nakon godinu dana počeo je i raditi kao profesor na Ferenz Liszt glazbenoj akademiji. U Mađarskoj je živio i radio do 1956. godine. Južni dio utvrde – Citadela - u Cluju, gradu čiji se razvoj može pratiti još od 2. stoljeća naše ere. Naziv grada dolazi od latinskoga ‘clus’ što znači zatvoren, a opisivao je ovu gradsku utvrdu iz 12. stoljeća. Cluj je danas je društveni i ekonomski centar Transilvanije sa oko 300.000 stanovnika i čak šest državnih sveučilišta i nekoliko privatnih sveučilišta. György Ligeti bio je, među brojnim drugim nagradama i odlikovanjima, nositelj UNESCO-ve glazbene nagrade IMC 1996. Po popisu stanovništva iz 1941. godine u Mađarskoj je živjelo 825.000 Židova. Budući da je 'zakon' zabranjivao Židovima mnoge stvari, pa tako i da rade u mnogim profesijama, mnoge obitelji izgubile su izvor prihoda i egzistenciju. Za one muškarce koji su bili u dobi da služe vojni rok organizirani su radni logori. U nehumanim uvjetima ti su ljudi radili uglavnom na raznim građevinskim radovima. Prije njemačke okupacije Mađarske 1944. podaci kažu da je u radnim logorima umrlo 27.000 Židova. 1941. deportirano je daljnjih 20.000 Židova u Ukrajinu gdje su bili i pogubljeni. 1942. Mađarska je postala njemački saveznik. Mađarska je bila razorena i uništena tijekom rata. Bombardirali su je i Saveznici, a uništavali Nijemci. Židovi su bili deportirani u logore ili ubijani u getoiziranim naseljima. Neki su uspjeli pobjeći u Rumunjsku, Švicarsku ili se otkupiti. Nakon 1945. ostalo je tek oko 260.000 Židova na životu. György Ligeti, njegova djela i danas su vrlo izvođena, primjera radi u mjesec dana, od 20.07.2007 do 20.08.2007 bit će na koncertima u Austriji, Nizozemskoj, Finskoj, Brazilu, Danskoj i Švedskoj 26 izvedbi Ligetijevih skladbi (evidentirani i najavljeni koncerti u Schott izdavačkoj kući). Budimpešta, 1946.g. 1949. na vlast je u Mađarsku došla komunistička partija. Ligeti se u jednom intervjuu prisjetio nezatomljivog osjećaja mržnje i kaosa i naglog prijelaza iz jedne diktature u drugu. Sovjetski savez silovito je iskorištavao ono što je ostalo od mađarskog gospodarstva. 1945. godine u Mađarskoj je došlo do rekordne hiperinflacije – prosječna mjesečna plaća najviše rangiranih službenika vlade bila je 2 do 3 dolara. Hitna stabilizacija bila je neophodna. Ligeti se prisjeća tog vremena s gorčinom – 'Ništa nije funkcioniralo, niti popravak cipela niti vodovodnih cijevi, ništa…' Uz vraćanje zlatnih rezervi mađarske nacionalne banke od strane Amerikanaca počela je stabilizacija. 1946. godine uvedena je forinta, umjesto nekadašnjih pengosa. Jedna forinta vrijedila je 4 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 pengosa (30 nula). Uz hiperinflaciju i mizerno gospodarstvo, sanacije šteta i stanovništvo na rubu egzistencije Mađarska je u tom periodu morala otplaćivati ratna dugovanja Rusiji. 1956. cijeli mađarski narod pobunio se protiv situacije u zemlji i sovjetske represije. Pobuna je uistinu zahvatila cijelu zemlju. Vlada je pala. Ali desetak dana nakon izbijanja revolucije Sovjeti su ušli u Mađarsku i nasilno ugušili revoluciju. Tenkovi su nagrnuli u Budimpeštu, tisuće civila je ubijeno, a provodila su se i masovna hapšenja. Procjene kažu da je Mađarsku nakon sovjetskoga gušenja revolucije napustilo 200.000 osoba. Sve do 1989. godine Mađarska je bila zapravo potisnuta pod komunističkim režimom. Budimpešta 1956. godine 1956., nakon revolucije u Mađarskoj, Ligeti je pobjegao iz Mađarske i skrasio se nakratko u Beču. Uskoro je otputovao u Köln gdje je radio u studiju za elektronsku glazbu. Nakon nekoliko godina, 1961. godine njegova skladba Atmosphčres postigla je veliki uspjeh i donijela Ligetiju pozornost i priznanje i struke i javnosti. Atmosphčres je skladba za orkestar. Radi cenzure i neslobodnog protoka ideja sa zapada, Ligeti je u Mađarskoj bio izoliran od postignuća 'zapadnih' skladatelja – suvremenika. Tek po dolasku u Beč mogao je čuti, proučiti, nabaviti note i zvučne snimke raznih skladbi, ali i osobno upoznati neke skadatelje. U Beču je tako upoznao Karlheinza Stockhausena, Gottfrieda Königa i Herberta Eimerta. Upravo na poziv kolege Eimerta, Ligeti je mogao otići u Köln. U normalnim uvjetima života i rada njegovo je stvaralaštvo izraslo u neka od najvrijednijih, najzanimljivijih djela suvremene 'klasične' glazbe 20. stoljeća. Glazbu iz djela Atmosphčres Stanley Kubrick koristio je u svom filmu 2001: Odiseja u Svemiru, što je Ligetiju pomoglo da njegova glazba dođe do vrlo velikog broja slušatelja. Nakon velikog uspjeha skladbe Atmosphčres, Ligeti je bio pozvan da predaje kao profesor u Stockholmu – od 1961. godine, u Stanfordu 1972. godine i Hamburgu 1973. godine. Ligeti je živio u Austriji i Njemačkoj. 1967. Ligeti je postao austrijski državljanin. Više o ostalim Ligetijevim djelima i detaljima njegovog života možete pročitati i na ovoj web stranici: www.gyoergy-ligeti.de . Klikom na ovaj link možete poslušati jednu Ligetijevu klavirsku etidu: www.amazon.com , a na ovom linku možete pogledati njegovu Simfonijsku poemu za 100 metronoma: www.youtube.com Ligeti je bio inovator i istraživač u glazbi. Odlikovan je za zasluge u glazbi mnogim nagradama i najvišim državnim ordenima. Živio je do 2006. godine. Umro je u Beču, u dobi od 83 godine. Danijel Detoni, pijanist. diplomirao je studij glasovira u Mađarskoj. Trenutno je na poslijediplomskom studiju klavira - usavršavanju u Parizu. Danijel Detoni rođen je 1983. u Zagrebu. U Zagrebu je završio srednju glazbenu školu, u klasi profesorice Olge Detiček. Do sada je Danijel Detoni ostvario veliki broj nastupa, i kao solist u recitalima i kao solist uz pratnju orkestra. Nastupao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Hrvatskim komornim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Orkestrom Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Simfonijskim orkestrom Glazbenoga sveučilišta Ferenc Liszt, Simfonijskim orkestrom Slovenske radio-televizije, Pekinškim simfonijskim orkestrom, Beogradskom filharmonijom i drugima. 2003. pobijedio je na Državnome natjecanju za komornu glazbu Leó Weiner u Budimpešti. Usavršavao se na Ljetnoj akademiji Tel Hai u Izraelu, gdje je upravo izvedbom Ligetijeve Musice ricercate godine 2006. osvojio Nagradu Zaklade Isman za najuzorniju interpretaciju. Po mojim saznanjima, Danijela Detonija zastupa jedna koncertna agencija. Danijel Detoni osim glazbom bavi se i pisanjem poezije. Ima objavljenu zbirku pjesama 'Bilo ih je osmero'. Umjetnikova web stranica jest: www.danijeldetoni.com. Goran Filipec, pijanist Goran Filipec je studirao je glasovir u Lovranu, Kölnu, Parizu i Zagrebu. Rođen je u Rijeci, 1981. godine. U Rijeci je završio i osnovnu i srednju glazbenu školu. Gorana Filipca zastupa jedna koncertna agencija, koliko mi je poznato. U travnju ove 2007. godine Filipec je svirao Drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova sa Berlinskim simfonijskim orkestrom na glazbenom festivalu Festival Internacional de Ushuaia u Argentini, a dva dana nakon nastupa s orkestrom priredio je i solo-recital na istome festivalu. Godinu dana ranije, u lipnju 2006. godine nastupio je u New Yorku, recitalom u Carnegie Hallu, u organizaciji fondacije 'A Universal Affair'. Filipec ima snimljen i objavljen CD sa djelima Sergeja Rahmanjinova u izdanju kuće GIS Records. Umjetnikova web stranica jest: www.goran-filipec.com. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.12.2007., subota

Gdje su naši? (3)

Autor: Žanina Bilić 20.07.2007 Švicarska je mirna zelena oaza mnogim umjetnicima, u prošlosti i sadašnjosti. Uz Švicarsku se u glazbenom svijetu veže ime rumunjske pijanistice Clare Haskil, u čiju čast je osnovano i jedno od najjačih pijanističkih natjecanja u mjestu Vevey, u Švicarskoj. Vevey Također poznat je i glazbeni festival Verbier, koji se održava u planinskom mjestu Verbier, na 1.500 m nadmorske visine i okuplja vrhunske umjetnike ljeti – ove godine nastupaju između ostalih i kineski pijanist Lang Lang, francuska pijanistica Hélčne Grimaud, ruski pijanist Evgenij Kissin, argentinska pijanistica Martha Argerich, francuski klavirski duo sestre Labeque. Ove godine će festival upriličiti 56 koncerata u 17 dana, majstorske tečajeve za mlade glazbenike i festival komorne glazbe za glazbenike amatere. Službeni podatak govori da festival doprinosi gospodarstvu regije sa 12 milijuna švicarskih franaka godišnje. Ove godine po prvi put Verbier festival moäi äe se pratiti i uživo putem itnerneta. Više informacija o festivalu Verbier možete pronaći i na ovoj web stranici: www.verbierfestival.com . Verbier U Švicarskoj su svojevremeno neko vrijeme živjeli i radili skladatelji Wagner, Martinů, Rahmanjinov, Paderewski, Stravinski. Od ostalih svjetski poznatih imena u Švicarskoj su živjeli i radili Coco Chanel, Charlie Chaplin, Barbara Hendricks, Oscar Kokoschka, Paloma Picasso, Peter Ustinov… Clara Haskil, pijanistica (1895-1960) Clara Haskil itekako zaslužuje još malo naše pažnje. Clara Haskil rođena je 1895 u Bukureštu. Od ranog djetinjstva počela se baviti glazbom, a već sa sedam godina poslana je u Beč kako bi tamo učila klavir. Sa nevjerojatnih 8 godina starosti započela je svoju koncertnu pijanistički karijeru ni manje ni više nego izvedbom Mozartovog klavirskog koncerta KV 488. Mozartovi klavirski koncerti u uobičajenom razvoju djeteta sviraju se najranije nakon 6 ili 8 godina učenja klavira, dakle u dobi od 13, 14 godina, ili puno kasnije – tijekom studija, nakon dvadesete godine života. Clara je uistinu bila iznimno nadarena osoba. Sa 12 godina primljena je na pariški konzervatorij. Na ovoj slici i laičkom oku vidljiva je deformacija kralježnice mlade Clare Haskil. Skolioza je pijanistici prouzročila mnogo problema Sa 22 godine počeli su njeni ozbiljni zdravstveni problemi, teška skolioza zbog koje 4 godine nije mogla niti sjediti niti vježbati klavir. Kod težih oblika skolioze – zakrivljenja, odnosno deformacija kralježnice, čiji uzroci nastanka još nisu u potpunosti jasni, potrebno je nositi gipsane steznike i kasnije lakše steznike od plastike i metalnih šipaka. Clara Haskil 4 godine borila se s tom bolešću i bila praktično nepokretna zbog gipsanog steznika. Krajem tog teškog razdoblja ipak je došlo do poboljšanja njenog stanja i mogla je ponovno vježbati klavir. U dobi od 26 godina, 1921. godine, uspjela se vratiti koncertiranju. 1927 preselila se u Pariz gdje je živjela i radila do 1940. godine. Kao da nije bilo dovoljno patnje zbog skolioze, oko izbijanja Drugog svjetskog rata ustanovljeno je da mora operirati tumor na mozgu. Osim teške operacije, prijetila joj je i smrt kao rumunjskoj Židovki. Clara Haskil pobjegla je u Švicarsku i zatražila azil. 1942 godine azil joj je odobren. Clara Haskil snimila je 1955. godine u Parizu Beethovenov 4. klavirski koncert i Mozartov Klavirski koncert KV 491 sa ORTF nacionalnim francuskim orkestrom i francuskim dirigentom rođenim u Belgiji Andreom Cluytensom Nastanila se u Cornaux-u i nakon nekog vremena se preselila u Vevey. 1949 primila je švicarsko državljanstvo. Od 1950. godine njena koncertna karijera krenula je silnim zamahom i Clara Haskil nastupala je na mnogim glazbenim festivalima u Europi i Sjevernoj Americi. Clara Haskil može se čuti i na nosaču zvuka sa snimkom njenog recitala iz 1957. godine održan u Salzburgu, na kojem je svirala Mozarta, Beethovena i Schuberta 1960. godine, sa samo 65 godina umrla je u Bruxellesu. Gradić Vevey 1963. pokrenuo je osnivanje spomenutog vrlo jakog pijanističkog natjecanja u čast Clari Haskil, koji svake dvije godine okuplja i procijenjuje te nagrađuje mlade pijaniste iz cijeloga svijeta. Srećom postoje zvučni zapisi umjetničkih postignuća Clare Haskil. Smatra se da je Clara Haskil među najboljim interpretkinjama Mozartove glazbe. Clara Haskil većinu svog života proživjela je u siromaštvu. Jedini financijski uspješniji period bile su godine koncertiranja po svijetu nakon 1950. Clara Haskil bila je posebno cijenjna pinterpretkinja Mozartovih djela. Snimila je i Mozartove klavirske koncerte KV 271, 466 i 595, te Beethovenov 3. klavirski koncert, 1954. i 1956. godine u razliöitim gradovima u Austriji i s različitim orkestrima. Snimke su ujedinjene na CD-u 'Clara Haskil plays Piano Concertos' u izdanju američke izdavačke kuće Music&Arts Programs of America. Gdje god bili, pijanisti trebaju pristup strukturama koje im omogućuju da žive i rade svoj posao, odnosno da žive od svog posla. Nailazila sam na iskrena čuđenja ljudi radi mog odabira pijanizma kao profesije. Poput onog legendarnog vica u kojem čovjek pita opernog pjevača: 'Dobro, Vi pjevate, ali što Vi radite?' Operno pjevanje jest posao, to znamo. Koncertni pijanizam jest posao, i to znamo. Vrlo zahtjevan i vrlo senzibilan. Imam u planu nekoliko konkretnih projekata koji imaju za cilje poboljšati opću situaciju u koncertnom pijanizmu u Hrvatskoj, u mjeri u kojoj ću moći, ali korak po korak najbolji je pristup. Neke su akcije već poduzete i u tijeku, neke u pripremi. Važno je ne samo govoriti ili pisati o nečemu, već i poduzimati vrlo konkretne korake. To je moj moto. Clara Haskil na naslovnici još jednog svog CD-a. Snimanje je za pijaniste također vrlo važna stavka – kako umjetnički, tako i financijski. Želje većine pijanista u Hrvatskoj su – brži i uspješniji prijelaz između zaštićenog studentskog i nezaštićenog tržišnog postojanja, više koncerata, jače financijske nagrade za rad. Kad govorim o uspješnijem prijelazu između zaštićenog studentskog i nezaštićenog tržišnog postojanja, smatram da je upravo to prijelomni trenutak u životu svakog pijanista. Iz osobnog iskustva kažem, a vidim i po primjerima mnogih svojih kolega, da je to izuzetno važan trenutak i u tom trenutku odlučuju se mnoge sudbine. Kako je postavljeno društvo, koje kao publika na koncertu ili kao čitateljstvo i gledateljstvo medija i kao kupci glazbenih proizvoda (CD, DVD) itekako je značajno u životu pijanista, kako su postavljene poslovne strukture – koncertni agenti, PR agenti, davatelji prilika za koncertne nastupe, kako tržište reagira na podražaje klasične glazbe, ima li tržišta, ako nema, može li se stvoriti ili ući na drugo tržište – sve su to izuzetno važna pitanja za pijaniste. Pijanista treba zaštititi od svaštarenja, te mu omogućiti maksimalni razvoj u koncertnom djelovanju. Pod svaštarenjem podrazumijevam poslove koji ga vremenski ili koncentracijski odvlače od vježbanja ili stvaranja interpretacija glazbenih djela namijenjenih koncertima, a iz nekog razloga su neophodni (najčešće egzistencija, nakon iscrpljivanja stipendija i potpora dolazi trenutak kada pijanist mora zarađivati za život, ali mogu biti i snažni porivi da se nešto organizira, poboljša i pokrene. Kada se glazbenik počne baviti organizacijom, postiže puno, ali počinje stradavati mir i koncentracija, a time i koncertni nastupi). Drago mi je vidjeti pozitivan pomak u djelovanju naše najveće strukture u funkciji koncertnog agenta/agencije unatrag nekoliko godina koja zastupa čitav niz mladih kvalitetnih umjetnika. Također mi je drago što sam pronašla trag o osnivanju novih koncertnih agencija – jer kao i kod telekomunikacija, nije dobro da je na tržištu 'jednoagentstvo', neću reći monopol. Treba se još puno toga dogoditi u smjeru otvaranja novih – kvalitetnih – koncertnih agencija, no prije toga treba otvoriti nove 'niše' u tržištu, odnosno proširiti tržište za klasičnu glazbu. A to je dugotrajan i spor proces, ali neophodan. I počinje angažiranom i entuzijastičnom edukacijom. Oduševljenje se najlakše prenosi na potencijalnu publiku. I naravno neke osnovne informacije odnosno omogućavanje uvida i razumijevanja koje je potrebno za potpuno uživanje u klasičnoj glazbi. Ne radi se o nikakvim posebnim mentalnim naporima ili nekoj velikoj mudrosti, već o osnovama – recimo kao što svi učimo razlikovati akvarel od ulja na platnu i grafike odnosno kolaža, tako možemo naučiti razlikovati vrste isntrumenata, vrste skladbi, glazbena izražajna sredstva, stiove i slično. Taj proces odvija(o) se u mnogim zemljama, i ne trebamo se sramiti toga. Edukacija je nešto fantastično i prihvaćanje novih informacija i spoznaja može čovjeka obogatiti – ako ništa drugo – barem kao nova tema u pričuvi za neki razgovor. Bruno Vlahek, na međunardnom natjecanju Grieg u Oslu, 2003. godine osvojio je posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela Emmanuela Chabriera U prethodnim člancima spomenula sam mladog pijanista Brunu Vlaheka. Vlahek je također ime koje ćemo, nadam se, češće slušati i pratiti njegov razvoj u profesionalnog i uspješnog glazbenika pijanista. Vlahek sada ima 21 godinu. U akademskoj godini 2005/6 započeo je poslijediplomski studij u Švicarskoj, na konzervatoriju u Lausannei, sa stipendijom švicarske vlade. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2006. godine također je novčano pomogla Vlaheku da nastavi studij u Lausannei. Vlahek je nositelj mnogih domaćih nagrada, a i sam podatak da je studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisao u dobi od 15 godina kao iznimno nadarena osoba, govori puno. Vlahek tijekom koncerta u koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu. Vlahek nastupa i u inozemstvu i u Hrvatskoj. Za sada ga, po mojim saznanjima, zastupa jedna agencija u Zagrebu. Kuda će ga životni put odnijeti, ostaje da se vidi. Sve informacije o glazbeniku možete pronaći i na njegovoj web stranici: www.brunovlahek.com Prenosimo: Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.12.2007., petak

Gdje su naši? (2)

Autor: Žanina Bilić Antikni koncertni klavir Antikni koncertni klavir, izrađen oko 1845. godine od engleskog proizvođača klavira Broadwood. Ovaj raskošno ukrašeni klavir kraljica Viktorija iznajmila je 1845. na četiri dana za poseban događaj u Buckingham palači, te je, kako zapisi svjedoče, nakon dvije godine ovaj klavir prodan izvjesnom pomorskom oficiru. Klavir je u prodaji. Kuća engleskog proizvođača klavira Broadwood ima dugu tradiciju proizvodnje klavira i drugih instrumenata s tipkama – već 1774. godine Joseph Haydn naručio je jedan instrument od njih. Na Broadwood klavirima u Engleskoj su svirali i Chopin i Liszt. Ni Chopin ni Liszt nisu sudjelovali u pijanističkim natjecanjima kakve danas poznajemo. Karijere ili svoj poziv ostvarili su koncertima. Što se tiče sudjelovanja u pijanističkim natjecanjima u našoj suvremenosti –ta je igra zahtjevna i relativno skupa i morate se isključivo tome posvetiti. Zauzvrat otvorit će Vam se vrata glazbene karijere. Ako se odlučite na to - nema pedagoškog rada, nema honorarčenja, nema ludih i neobuzdanih provoda, nema ničega što bi vas značajnije moglo odvući (vremenski, koncentracijski) od vrhunski pripremljenog koncertnog programa za natjecanje. Ima samo vježbanja, proučavanja, učenja i brušenja programa na koncertnim nastupima te konzultacija s mentorom ili profesorom koji je preuzeo tu ulogu. Ti su programi na jačim natjecanjima uistinu zahtjevni, a i koncentracija vam mora biti neporemećena tremom ili pritiskom za postizanje rezultata. Odnosno, ako Vam sve navedeno ne remeti ni koncentraciju ni sabrani tijek misli ni kreativni, ali nii tehnički dio pripreme programa, koji je i vremenski zahtjevan, onda možete sve to i raditi. Ali to je vrlo, vrlo rijetko da osoba može uz sve svoje uobičajene obaveze i drugi posao još raditi i na pripremama za natjecanje. Skupo je platiti cijeli taj period pripreme, koji može obuhvaćati i cijelu godinu ili dvije dana, u kojima ne radite ništa drugo osim priprema za natjecanje – ne zarađujete, a ni koncerata ne smije biti baš previše da se ne 'istrošite' prije samog natjecanja. Isto tako skup je odlazak na natjecanja – put, smještaj, hrana. Neka natjecanja sa svim fazama znaju potrajati i do 2 tjedna, pa primjerice morate platiti let do Leedsa i natrag, smještaj i hranu tijekom 14 dana u Leedsu. Naravno mogu se tražiti donacije ili potpore raznih zaklada, ali im morate moći argumentirati zašto da baš Vama dodijele novac. Klavir za vježbanje na licu mjesta obično osigurava organizator natjecanja. Neka natjecanja imaju poslovnu strategiju povratka dijela tih troškova ukoliko kandidat dospije do finala ili ako osvoji neku od nagrada. Nagrade su svote u rasponu od otprilike 2.000 Eura do 20.000 Eura. Neka natjecanja imaju i veće nagrade, a neka manje. Osim novčane nagrade, koja je dragocjena, naravno, izuzetno su vrijedni i osvojeni dijelovi 'paket-aranžmana' uz novac. To su najčešće dogovoreni koncertni nastupi u jednoj ili više zemalja, snimanje pod određenom diskografskom kućom i niz drugih – često promotivnih usluga. Ali uza sve poteškoće ili izazove, dobra stara izreka kaže – ništa nije nemoguće. Naravno da glazba nije vakuum apsolutnog moralnog integriteta i da u natjecanjima ima svega i svačega, ovakvog ili onakvog suđenja, ali sve je to dio te igre. Kao i u sportu, niti u glazbi nismo cijepljeni od grešaka u suđenju ili nepravednosti. U glazbi međutim postoji još jedna otegotna okolnost – a to je - kako objektivno izmjeriti superiornost jedne glazbene izvedbe u odnosu na drugu, kada se radi o vrlo apstraktnim detaljima i na kraju krajeva, osobnom ukusu sudaca u žiriju. Bez obzira na bodove i eliminacijske krugove, odluke su uglavnom subjektivne. I to je tako. Reputacija određenog uvaženog natjecanja stječe se što objektivnijim odlukama sudaca te odličnim karijerama pobjednika nakon samoga natjecanja. Danas su natjecanja svakako izuzetno važna odskočna daska za pijanista koji želi napraviti međunarodnu pijanističku - koncertnu karijeru. Ali nisu jedina mogućnost. Neki od nas, i ja se ubrajam među te, još uvijek smatraju da natjecanja nisu alfa i omega i da se kvalitetan pijanist može probiti i bez natjecanja. Možda teže, ali izvedivo. Natjecanja su vrlo naporna i mogu biti vrlo okrutna, konkurencija je jaka i mnogobrojna. Vrhunski mladi kineski pijanist Yundi Li (neki kažu direktni rival Lang Langa, ali ja bih rekla, ravnopravni kolega Lang Langa) nakon nekoliko osvojenih nagrada izjavio je da se nikada više neće natjecati. U nekoliko prethodnih članaka pisala sam o nekima od najjačih pijanističkih natjecanja, a za ovaj članak napravila sam malo istraživanje koliko ima naših na tim najvećim natjecanjima među pobjednicima. Vrlo malo, ali treba biti sretan i zadovoljan i sa ovim uspjesima. Utvrđivanje razloga bi zahtjevalo opširnu analizu, alli s druge strane i mirno prihvaćanje. Ako nije, bit će. A ako i ne bude, nema veze. Miroslav Kultišev, dvadesetdvogodišnji ruski pijanist koji je na nedavno završenom natjecanju Čajkovski u Moskvi (30.06.2007 je bio završni koncert) osvojio drugu nagradu, odnosno srebrnu medalju, nakon što prva nije niti dodijeljena ove godine. Izvještaji govore da je debata u žiriju bila uzburkana. Srebrna medalja nosi mu 30.000 USD i niz nastupa. Na natjecanju Čajkovski nije nikada bilo naših pobjednika, na Chopinovom nitko – osim što su Ivo Pogorelić i Kemal Gekić senzacionalno nastupili i pokrenuli svoje karijere nakon tog natjecanja, na Van Cliburnu nitko, na Queen Elizabeth u Bruxellesu nitko, na Clari Haskil u Švicarskoj Nataša Veljković 1985 osvojila je jedinu (prvu) nagradu, na natjecanju u Leedsu Aleksandar Madžar 1996 osvojio je treću nagradu, na Beethovenovom natjecanju u Beču Jasminka Stančul 1989. osvojila je prvu nagradu. Na manjim natjecanjima – spomenut ću samo neke - Bruno Vlahek osvojio je prvu nagradu na natjecanju u Pinerolu, Danijel Detoni prvu nagradu na natjecanju komorne glazbe Leo Weiner. Kemal Gekić, njegovo sviranje kanadski glazbeni kritičar opisao je kao divlju ekstravagantnost, koja se suprotstavlja zakonima prirode i fascinira Kemal Gekić svakako je pijanističko ime koje bi trebalo biti u prosječnoj 'općoj kulturi' poznato široj javnosti. Kemal Gekić se u jednom intervjuu prisjetio kako je tijekom odrastanja ‘plivao’ u zvukovima klavira, jer su i njegova majka i njegove dvije tete – njene sestre – svirale klavir vrlo dobro. Otac je bio ortopedski kirurg, ali je silno volio glazbu i puno glazbe je slušao kod kuće. Kemal Gekić je 13 godina stariji od mene i nisam bila na nitijednom njegovom koncertu u Hrvatskoj. Njegovo sviranje smatra se eksentričnim i ekstravagantnim, no vrlo impresivnim i uspješnim. Kao i kod Pogorelića, kod Gekića je pijanističko Chopinovo natjecanje na kojem je svirao 1985. godine, izazvalo negodovanje žirija, ali odobravanje publike i glazbenih kritičara. Nakon tog natjecanja Društvo Chopin iz Hannovera dodijelilo mu je na svoju ruku nagradu za najbolju izvedbu Chopinove sonate. Snimka Gekićevog nastupa na tom natjecanju postavljena je na nosač zvuka i puštena u prodaju – u nekoliko mjeseci prodana je u 140.000 primjeraka. Čak ga je Varšavska filharmonija pozvala da s njima kao solist nastupi svirajući Chopinov Koncert za klavir i orkestar u e-molu, što bi u natjecanju bio dio nastupa u finalu. Koncert je održan čak u istoj dvorani u kojoj se održavalo i natjecanje. Kemal Gekić, pijanist, kojeg je Boston Globe nazvao najnadarenijim pijanistom nakon Horowitza Gekića zastupaju dvije ozbiljne agencije. Gekić je izuzetno cijenjen zbog izvedbi Liszta i Chopina. Za pripremu Liszta nekoliko je godina apstinirao od javnih koncertnih nastupa. Nedavno je završila, prije nekoliko dana, njegova turneja po Japanu na kojoj se predstavljao solo recitalima, a na programu su bili Beethoven, Schumann i Ravel. Gekić živi i radi u Sjedinjenim američkim državama, gdje ima i dosta, ali ne previše nastupa jer, kako je sam rekao, želi kvalitetno provoditi vrijeme s obitelji, što je i potpuno shvatljivo. Stvar je stava i hrabrosti, pa i odluke i zrelosti, da se odbijaju ponude za nastupe. Jedan poljski glazbeni kritičar nazvao je Gekića glazbenim genijem neograničenoga talenta. Nakon nastupa u Washingtonu 2005. godine, u jednom intervjuu Gekić je rekao: ‘Ja sam strašno tvrdoglav i nisam išao onim ustaljenim putem, da se dobije markica nekih istaknutih pedagoga ili nekih institucija zato što ja u to ne vjerujem. Ne vjerujem u kreaciju bilo kakve individualnosti putem institucija. Vjerujem da obrazovne institucije, akademije – pa i sam sam predavao na jednoj 20 godina, a i sad sam na Floridi gdje imam jednu počasnu poziciju na Međunarodnom univerzitetu Floride, dakle i sam predajem - ali mogu reći da univerzitet ima više odgojno obrazovnu funkciju nego što bi mogao stvarati umjetnika. Umjetnik se rađa i naravno da mu bilo koja škola može pomoć, može mu napraviti da ono što je u njemu sazrije brže ili sporije. Ja sam imao u sebi dozu tvrdoglavosti i možda malo prkosa, otpor prema tim institucijama.’ Kemal Gekić, kojeg je kanadski glazbeni pisac i Lisztov biograf opisao kao fenomenalnog pijanista, čije se izvedbe LIsztovih djela ne mogu ni sa kim usporediti Gekića možete poslušati na CD-ovima, na snimci uživo njegovog koncerta u Japanu 2002. godine ili na snimci iz 1999. godine ili u ovim kratkim isječcima - klikni na link. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2007., četvrtak

Gdje su naši? (1)

Autor: Žanina Bilić Osim ako Vam nisu prijatelji ili znanci, priznajte jeste li čuli za Dejana Lazića, Kemala Gekića, Brunu Vlaheka, Danijela Detonija, Aleksandra Madžara, Gorana Filipeca? Ako jeste, odlično, ako niste, evo prilike. To su mladi pijanisti, nadareni i perspektivni. Većina ih je otišla iz Hrvatske, rade i žive u inozemstvu. Ne želim raspravljati koliko su naši, koliko nečiji tuđi, već samo s Vama podijeliti radost njihovih uspjeha. U ovom članku početak kratkog pregleda njihovog rada i njihovih uspjeha. Svaki njihov uspjeh me veseli, bolje rečeno uspjeh svakog pijanista me veseli, jer znam iz osobnog iskustva koliko je teško baviti se koncertnim pijanizmom, a porijeklom biti iz siromašne države. Istraživanje za ovaj članak odvelo me na mnoge izvore informacija, no posebno me obradovalo kada sam neovisno naišla na najavu koncerta u kojem će sudjelovati Dejan Lazić. Radi se o izuzetno visokorangiranom ciklusu pijanističkih koncerata International Piano Series u Londonu. Ciklus International Piano Series započeo je s koncertima 1998. godine. Otada svake godine ugošćuje i predstavlja dvadesetak ponajboljih pijanista u svijetu. Ciklus organizira Intermusica Artists’ Management agencija iz Londona. Sljedeće sezone će uz legende pijanizma Alfreda Brendela, Maurizia Pollinija, Lang Langa, Krystiana Zimermana i gospođe Mitsuko Uchida nastupiti i Dejan Lazić. Dejan Lazić, pijanist Osim solističkih nastupa, Dejan Lazić nastupa i sa violončelistom Pieterom Wispelweyom. Lazić i Wispelwey snimili su sva Beethovenova djela za violončelo i klavir 2005 godine, i taj je nosač zvuka New York Times ocijenio kao jedan od najzapaženijih u 2005. godini. Lazić ima ozbiljnu agenciju koja ga zastupa. Ja ga se osobno sjećam kao ‘zvijezde’ u moje školsko doba, dvije godine je mlađi od mene. Svi koji smo pohađali glazbene škole smo uglavnom pratili tko gdje i kada i kako svira po Zagrebu. Lazić je bio tadašnja ‘Wunderkind’ zvijezda koja je svirala izvrsno i klavir i klarinet. Usuđujem se konstatirati da je Lazić i sada zvijezda, no zrelija i veća. Lazić ujedno i sklada, posebno se spominje Lazićev prvi gudački kvartet kojeg je napisao za 70-ti rođendan, sada pokojnog, Mstislava Rostropoviča kojem sam posvetila jedan od prethodnih članaka (Glazbenici velikoga srca). Dejan Lazić Lazić dosta nastupa, snima, uglavnom u inozemstvu. Do sada je nastupao u Berlinu, Parizu, Beču, New Yorku, Chicagu, Tokiju, Buenos Airesu, te na visoko profiliranim festivalima u Edinburghu, Verbieru, Huntingtonu i Menuhin/Gstaadu. Ove sezone nastupa sa Filharmonijskim orkestrom London i Vladimirom Ashkenazyjem, Londonskom filharmonijom (drugi orkestar), sa filharmonijama Rotterdama i Hong Konga, Australskim i Nizozemskim komornim orkestrima. Također će imati solo recitale u Lincoln centru u New Yorku, u Amsterdam Concertgebouwu, u Antwerpu, te na festivalima Schleswig-Holstein i Menuhin Gstaad. Ima u planu 2008 turneje po Kini i Koreji, a i nastup sa Simfonijskim orkestrom Sappora/Japan. Ja nikada nisam prestala sanjati, i vjerojatno ni neću. Sanjam da sve glazbene škole u Hrvatskoj budu smještene u prekrasnim i funkcionalnim zgradama, unutar lijepih parkova, sa cvijećem i vodoskocima u dvorištu. Da učenici glazbenih škola u Hrvatskoj sviraju na novim i kvalitetnim instrumentima. Da učenici glazbenih škola u Hrvatskoj imaju pristup notama, knjigama, nosačima zvuka i ostalim nastavnim pomagalima, na način koji će biti toliko utkan u nastavu i izvan nastavne aktivnosti, da se neće ni primjećivati. Jer kad se primijeti da nedostaje, to je nešto drugo. Da posebno nadareni imaju mogućnost dobivanja stipendija za daljenje obrazovanje. Da nakon dugog i zahtjevnog obrazovanja i svakodnevnih ‘treninga’, ako to njihov dar opravdava, mogu bezbolno prijeći iz zaštićenog školskog/akademskog života u nezaštićeni tržišni život i budu uspješni u ostvarivanju karijera koncertnih pijanista, odnosno da od svoje profesije mogu živjeti. Živjeti i ovdje. Dio Lincoln centra noću Vrlo poticajno meni osobno bilo je čitati o povijesti nastanka Lincoln centra, u kojem je i Dejan Lazić svirao. 1955 godine odjel za obnovu New Yorka dobio je prvo zeleno svjetlo da se Lincolnov trg preuredi, s još nejasnom namjenom. Nakon nekoliko mjeseci razgovaralo se o kulturnoj namjeni, odnosno o izgradnji kulturnog centra. Dva tjedna nakon zaključka da će se graditi kulturni centar osnovan je neformalni odbor za izgradnju tog kulturnog centra, na čelo odbora imenovan je John Rockefeller Treći. Nakon pola godine osniva se tvrtka koja će voditi projekt izgradnje novog kulturno centra. Tijekom sljedeće godine Filharmonija New Yorka, Juilliard School of Music i Metropolitan opera izglasale su na svojim upravnim odborima da će se uključiti u projekt izgradnje novog kulturnog centra. 14. svibnja 1959. godine tadašnji američki predsjednik Dwight Eisenhower položio je kamen temeljac Lincoln centra za izvedbene umjetnosti. Taj naziv Lincoln centar zadržao je i danas - Lincoln center for performing arts. Danas Lincoln centar sadrži dvanaest rezidentnih organizacija, od koji je Centar za izvedbene umjetnosti samo jedna. Ostalih jedanaest su: Komorno glazbeno društvo Lincoln centra, Filmsko društvo Lincoln centra, Jazz u Lincoln centru, Juilliard škola, Kazalište Lincoln centra, Metropolitan opera, Balet grada New Yorka, Opera grada New Yorka, Filharmonija New Yorka, Javna knjižnica za izvedbene umjetnosti New Yorka i Škola američkog baleta. Svaka od tih organizacija ili ustanova ima svoju adminsitraciju i svoj Upravni odbor. Sve te organizacije godišnje organiziraju nekoliko tisuća umjetničkih, edukativnih, turističkih i drugih događaja. Dvorana Avery Fisher, unutar Lincoln centra, u kojoj ‘stanuje’ Filharmonija New Yorka. Dvorana se koristi za vrlo raznolike događaje, ne samo za koncerte. Unutar Lincoln centra postoje dvadeset dvije dvorane u kojima se odvijaju razni umjetnički i ini događaji. Ono što me posebno razveselilo jest što se spominje i cijeni pozitivan gospodarski učinak tog kulturnog centra na grad i njegove stanovnike. Lincoln centar nije samo kulturni i intelektualni centar, izvor zabave, znanja, edukacije, razonode, već i značajan ekonomski faktor za sve zaposlenike centra, ali i sve gradske sadržaje. Godišnje Lincoln centar posjeti 5 milijuna ljudi. Dakle cijela jedna Hrvatska...Posjetitelji sigurno i prenoće u New Yorku, koriste usluge restorana, trgovina, prijevoza, hotela i na taj način – kulturnim turizmom – doprinose gradskim prihodima, a i osiguravaju egzistenciju tisućama zaposlenih u Lincoln centru i njihovim obiteljima. Na web stranici Lincoln centra www.lincolncenter.org može se pročitati i cjelovita ekonomska analiza upravo gospodarskog učinka kulturnog centra. 1955. i 1956. godina u američkoj povijesti obilježena je slanjem pomoći u Vijetnam, pomoći poslijeratnoj Europi, održavanju podjela i zona u Njemačkoj, dok se ‘kod kuće’ intenzivira problem rasne segregacije. Te godine Amerikanci uživaju u velikom ekonomskom napretku, velikom zamahu domaće ekonomije ponajviše zahvaljujući automobilskoj industriji. General Motors je te godine ostvario prvi put u povijesti neto profit u iznosu od 1 milijarde dolara. General Motors te je godine pod vodstvom Harlowa Curticea bio sjajna zvijezda vodilja američkog gospodarstva. Snaga snova leži i u tome da održavaju nadu. Nadu da ćemo i mi jednom možda imati dovoljno ekonomske snage, razumijevanja i entuzijazma za projekte poput Lincoln centra. Bitan je koncept i ideja, ne toliko veličina tog centra, jer sve treba smjestiti u realni okvir prostora i vremena i društvenih uvjeta. Marian Anderson (1897-1993) bila je prva Amerikanka afričkoga porijekla koja je angažirana da pjeva u Metropolitan operi, i to upravo te 1955. godine, kao Ulrica u operi Bal pod maskama. Te iste godine i prvi Amerikanac afričkoga porijekla, Robert McFerrin, također je angažiran u Metropolitan operi Robert McFarrin, Amonasro u operi Aida 1955. godine u Metropolitan Operi New York Prenašamo:

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.12.2007., srijeda

Ingrid Fliter

Autor: Žanina Bilić Ingrid Fliter, argentinska pijanistica, dobitnica srebrne medalje na Chopinovom pijanističkom natjecanju u Varšavi 2000. godine Ovako izgleda dobro popunjeni kalendar međunarodno priznate mlade argentinske pijanistice Ingrid Fliter: u lipnju 2007 godine 2 koncerta - u Londonu i Risřru (Norveška), u kolovozu 7 koncerata – u Anconi, u New Yorku, Aspenu, Chicagu, Miamiju, u rujnu turneja po Japanu i koncert u Kong Kongu, u listopadu dva velika nastupa s orkestrom – ni manje ni više nego sa maestrom Abbadom i Simfonijskim orkestrom San Francisca u San Franciscu te Bečkim komornim orkestrom u Beču, u studenom i prosincu 4 koncerta u Kanadi i Americi. I godina 2008 je popunjena sasvim solidno: siječanj donosi 8 solističkih nastupa s orkestrima u Americi i Kanadi, u veljači 11 nastupa, od toga većina recitali, a ostalo solistički nastupi s orkestrima u Americi, u ožujku 6 nastupa s ponajboljim svjetskim orkestrima, u travnju 10 koncerata u Španjolskoj i Americi što recitala na prestižnim festivalima što nastupa s orkestrom, u svibnju 4 koncerta u Americi, Austriji i Italiji, u lipnju dva recitala – u Njemačkoj i Engleskoj i u listopadu nekoliko nastupa s Rotterdamskom filharmonijom. Za sada. Ostale datume popunit će tri managerske agencije koje ju zastupaju u Sjevernoj Americi, Japanu, Španjolskoj, Portugalu i četvrta agencija koja je i glavni manager koji je zastupa po cijelom svijetu. To je prava podjela posla. Na Ingrid je da vježba i bude briljantno pripremljena za nastupe, a na managerima da pronalaze i ugovaraju koncerte i brinu o papirologiji, uplati honorara, samim nastupima preko producenata koncerata ili dvorana. Washington Post je za koncert Ingrid Fliter napisao: Ravnoteža izvanredne tehnike i glazbenih izjava izrazite jasnoće, dubine i zvučnosti. Ingrid je rođena 1973 u Buenos Airesu. Do svoje devetnaeste godine učila je klavir u Argentini kod profesorice Westerkamp. Preselila je u dobi od dvadeset godina u Europu, poslušavši savjet legendarne argentinske pijanistice Marthe Argerich, s kojom je neki kritičari uspoređuju, pa čak i izjednačuju, kako bi u Njemačkoj nastavila studij i izučavanje klavira kod profesora Margulisa te kasnije i u Rimu te Imoli kod profesora Bruna, Scale i Petrušanskog. Svakome pijanistu važni su i seminari – odnosno majstorski tečajevi –pa je tako i Ingrid mnogo znanja upila i od profesora Lonquicha, Fleischera i briljantnog mađarskog pijanista Zoltána Koscisa. Prije velikog međunarodnog uspjeha na Chopinovom natjecanju u Varšavi 2000. godine, Ingrid je već bila pobjednica na mnogim argentinskim natjecanjima te na natjecanju Busoni u Italiji i gradu Cantů, također u Italiji. Fliter je nakon tih nagrada nastupala u svim većim kulturnim centrima u svijetu, uključujući i turneju po Americi s Varšavskom filharmonijom 2002. godine. Ingrid Fliter, o mladoj pijanistici New York Times piše: ‘ Radoznala inteligencija pokretana žestokim temperamentom – izvanredan talent.’ Nedavno je zamijenila Marthu Argerich na koncertu s Filharmonijom Los Angelesa. 2006 Fliter je dobitnica Gilmore nagrade za umjetnika (Gilmore Artists Award) – pijanista koji pokaže izvrsnost, neospornu muzikalnost, karizmu i niz uspješnih nastupa te ostvarivanje međunarodne karijere, bez dobnih ili nacionalnih ograničenja. Tu nagradu dobitnik zadržava 4 godine. Gilmore nagrada osnovana je (kao i Gilmore natjecanje) u sjećanje na lokalnog poduzetnika i američkog filantropa Irvinga Gilmorea, koji je neobično snažno bio enotivno vezan uz klavir i pipjanizam, a i sam je svirao kalvir, kao hobi, uz svoj glavni posao – vođenje obiteljskog biznisa – robne kuće. Irving Gilmore, uspješni poslovni čovjek i ljubitelj umjetnosti, filantrop koji je mnogim umjetnicima pomogao i čija fondacija nastavlja njegovu misiju i nakon njegove smrti. Nagrada iznosi 300.000 USD. Osim Gilmore Artist Award, Gilmore fondacija financira i pijanističko natjecanje te niz projekata u zdravstvu i obrazovanju. Još tijekom života, g. Gilmore je diskretno ali obilno podupirao mlade i talentirane pijaniste. Jednom mladom nadarenom pijanistu, bez posjetnice poslao je na dar novi koncertni klavir. Bio je to veliki čovjek. U ovoj sezoni 2006/7 Fliter po prvi puta nastupa u Hollywood Bowl dvorani sa Filharmonijom Los Angelesa, i u Carnegie Hallu u New Yorku. U zemljama tako tako daleko koncertni pijanizam ipak živi. Pa i ne kaže se uzalud – nada umire posljednja. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.12.2007., utorak

Veliki uspjeh našeg koncerta u Dugom Selu

Koncert naših polaznika tečajeva održan u Dugom Selu, u Domu HV-a, u subotu 1. prosinca uspio je iznad svih očekivanja. Djeca i mladi držali su se odlično i svirali isto tako. Na ovom blogu će još biti govora o tom koncertu a ovdje donašamo fotoreportažu o tom za sve nas važnom događaju. (Ukoliko želite povećati bilo koju od slika kliknite mišem na nju) Naši učenici su vježbali za koncert vrlo intenzivno. Dvije nedjelje za redom imali smo probe pod motom "svi sviraju pred svima". Okupili su se svi učenici, ali i brojni roditelji, pa su te predprobe ispunile zadaću: oslobađanje od treme. Ovdje se vidi kako ozbiljno i koncentrirano vježba Domagoj Aleraj... ... a ovdje to isto radi Filip Laštro. Jura Bijelić vježba u našim prostorijama neposredno prije koncerta. Dvorana je bila spremna, koncert je mogao započeti. Mladi umjetnici su imali počasna mjesta tako da ih svi mogu vidjeti. Među njima u drugom redu, treći s lijeva je kolega Eduard Kobešćak voditelj tečajeva gitare. Objavljujemo ovu sliku iako nije dobro osvijetljena ali se na njoj vidi kako ravnatelj GSC-a pozdravlja uzvanike a u tome mu pomaže Gabrijela Galović(6) najmlađa učenica. Svojim dolaskom razveselili su nas gradonačelnik Dugog Sela gospodin Boris Mahač (prvi s lijeva) i gospodin Anto Bauer, predsjednik Gradskog vijeća (drugi s lijeva). Najteži instrument koji se može učiti kod nas svakako je violina. Naš Josip Budim(3.r.OŠ) svirao je duet iz Njemačke knjige dueta iz 1740.god. A kako za duet trebaju dvije violine, drugu violinu svirao je ravnatelj GSC-a. Najmlađa sudionica koncerta bila je Marija Barbarič (1.r.OŠ) koja nam je na synthesizeru odsvirala njemačku dječju pjesmu Kukavica, Domagoj Aleraj (2.r.OŠ) svirao je na synthesizeru veselu dječju pjesmu Kad si sretan. Filip Laštro(2.r.OŠ) odsvirao je gospel Kumbaya, porijeklom s američkog juga a pjeva se i u našim crkvama uz hrvatski tekst. Prvi gitarist ove večeri, Mislav Čuže(4.r.OŠ) svirao je dvije skladbe od Antona Diabellija (1781-1858). Gabrijela Kostanjevac (2.r.OŠ) svirana je na synthesizeru jednu pomalo zaboravljenu narodnu pjesmu: Farandine moj. Poznatu kaubojsku pjesmu Oh, Suzana, svirala je Filipa Ćaran(2.r.OŠ). Neobičnu kombinaciju izveli su Fran Tolić(8.r.OŠ), gitara i Ivan Štefinovec (8.r.OŠ),bas-gitara svirajući nam skladbu Joe Satriani: Tears in the rain Filip Čuhnil(5.r.OŠ) svirao je na synthesizeru poznatu pjesmu Mi smo djeca vesela. U dodatku programu Filip je odsvirao i božićnu Veselje ti navješćujem. Prva polaznica naših tečajeva glasovira Juliana Lučić (6.r.OŠ) odsvirala je Menuet J.Kriegera. Hajde da ludujemo poznatu skladbu Z.Tutića svirao je Hrvoje Čuhnil(7.r.OŠ) koji je u dodatku programu odsvirao američku božićnu Zvončići. U Hrvatsko Zagorje pošli smo s Blankom Vrhovski(7.r.OŠ) i pjesmom Lepe ti je Zagorje zelene, a u dodatku programu Blanka je svirala božićnu Radujte se narodi. U daleku Argentinu odveo nas je Mario Pavičić(7.r.OŠ) s tangom La Cumparsita, skladatelja R.Matosa. U dodatku programu Mario je izveo najpoznatiju njemačku božićnu pjesmu Tiha noć. Joe Striani i njegova skladba Midnight bili su na programu našeg gitariste Kristijana Jambreka(8.r.OŠ) Tradicionalnu Mi rastemo zajedno svirao je Ivan Budim koji je u dodatku programu svirao i božićnu U sve vrijeme godišta. Neslužbenu škotsku himnu Scotland the Brave odsvirao je na synthesizeru Mihael Ćuže(5.r.OŠ) a u dodatku programu svirao je božićnu Narodi nam se. Carlos Santana i njegova skladba za gitaru Samba pa ti bili su na programu Valentine Miloščić(3.r.Gim.) Na glasoviru je svirao Antonio Paunović(4.r.Gim.) poznatu skladbu Maple Leaf Rag afroameričkog skladatelja S.Joplina. Skladbu Apache poznatog sastava The Shadows svirao je Jura Bijelić. Na kraju koncerta mladi umjetnici a s njima i nastavnici su se još jednom, svi zajedno, pokazali oduševljenoj publici.

- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2007., ponedjeljak

Hiroko Nakamura

Autor: Žanina Bilić 21.06.2007 Hiroko Nakamura Japanska koncertna pijanistica Hiroko Nakamura održala je više od 3.000 koncerata diljem svijeta, Gospođa Nakamura snimila je 40 nosača zvuka, od kojih se snimka Chopinovog Prvog klavirskog koncerta u izvedbi s Londonskim simfonijskim orkestrom prodala u 100.000 primjeraka u jednoj godini. 1965. godine bila je najmlađa nositeljica nagrade na izuzetno jakom Chopinovom međunarodnom pijanističkom natjecanju u Varšavi. Od tada je osim još brojnih nagrada i ogromnog broja koncerata ostvarila i pedagošku karijeru – glazbena je direktorica Međunarodne Hamamatsu glazbene akademije te predsjednik stručnog žirija Međunarodnog Hamamatsu glazbenog natjecanja. Gospođa Nakamura podučava mlade pijaniste Osim tog natjecanja, bila je član žirija u svim velikim i važnim pijanističkim natjecanjima u svijetu. I dan danas nastupa na koncertima. Osim sviranja bavi se i pisanjem – njena sjećanja na rad u žiriju poznatog Čajkovski pijanističkog natjecanja u Moskvi 1982. i 1986. godine pretočena u knjigu osvojila su japanski ekvivalent Pulitzerove nagrade. Ta je knjiga pod naslovom ‘Natjecanje Čajkovski’ prodana u više od 250.000 primjeraka. Osim svega toga, gospođa Nakamura aktivna je i kao dobrotvorka u raznim dobrotvornim akcijama. Hiroko Nakamura 30. lipnja 2007 u velikoj dvorani Tokyo Bunka Kaikan, sa 2.300 sjedala, gospođa Nakamura svirat će neizrecivo težak program i rijetkost u pijanističkom svijetu - svih 5 Beethovenovih klavirskih koncerata zaredom. Koncert će trajati 5 sati. Orkestralna pratnja bit će joj Simfonijski orkestar Tokyo Metropolitan, a dirigent Naoto Otomo, ujedno glazbeni direktor dvorane Tokyo Bunka Kaikan. Koncert počinje u 14 sati, a vrata za publiku bit će otvorena već u 13 sati. Nema adekvatne usporedbe, ali možda orijentacije radi to je kao 5 uzastopnih, zbijenih košarkaških utakmica istoga tima – na način da prva utakmica počinje primjerice u 10 sati, sljedeća u 11, sljedeća u 12, sljedeća u 13 i zadnja – peta – u 14 sati, bez velikih prekida i pauza. Gospođa Nakamura počela je svirati klavir u dobi od tri godine i uskoro došla na glas kao čudo od djeteta. Sa 15 godina bila je najmlađa pobjednica nacionalnog glazbenog natjecanja u Japanu ikada u povijesti tog natjecanja. Studirala je na Juilliard School of Music u New Yorku kod profesorice Lhevinne. Od tada počinje njena fantastična pijanistička karijera. Gospođa Nakamura slovi kao jedna od najboljih japanskih pijanistica. Hiroko Nakamura na naslovnici nosača zvuka sa snimkama klavirskih koncerata Čajkovskog i Rahmanjinova uz dirigenta Evgenija Svetlanova. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2007., nedjelja

Pijanisti ne stare (2): Magda Tagliaferro

Autor: Žanina Bilić 14.06.2007 Fondacija Magde Tagliaferro u Brazilu i danas daje stipendije mladim nadarenim brazilskim pijanistima te brine o malenom muzeju posvećenom njenom životu i radu. Magda Tagliaferro (1893-1986) brazilska je pijanistica francuskog porijekla. Njen otac bio je inženjer na zadatku u Južnoj Americi. Nakon obavljenog posla, otac je započeo i završio studij glazbe i postao popriliöno renomirani pijanist do rođenja svoje kćeri. Magda je svoju prvu poduku klavira dobila upravo od oca. U dobi od deset godina nastavila je glazbeno obrazovanje na pariškom konzervatoriju u klasi profesora Marmontela. Kasnije je uzimala poduku i od slavnog pijanista Alfreda Cortota. Bila je izvrsna studentica. Nakon završetka studija na pariškom konzervatoriju osvojila je publiku u Europi, Aziji, Africi i Južnoj Americi svojim koncertnim nastupima. Posebno se isticala njena nježnost i jasnoća u sviranju. Veliki skladatelji, dirigenti i kolege glazbenici izvođači uvijek su rado nastupali s njom. Među njima svakako valja istaknuti poznatog francuskog skladatelja Gabriela Fauréa, pa slavnog rumunjskog violinista Georgea Enescua, o kojem sam na Hrvatskom povijesnom portalu već pisala, pa priznatog violončelista Pabla Casalsa i njenog profesora Alfreda Cortota, pa istaknutog njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera i drugih. Magda Tagliaferro, brazilska pijanistica francuskog porijekla Njen život u Parizu uključivao je i šetnje sa skladateljem Mauriceom Ravelom, tijekom kojih su oboje uglavnom šutjeli, zapisala je Magda u svojim memoarima. Upoznala je i skladatelje Milhauda i Poulenca. Prokofjev i Villa-Lobos pisali su djela čija je ona bila prvi izvođač ili jedan od znamenitih izvođača. To je sasvim normalno, da se ljudi unutar glazbene struke poznaju i druže, bez obzira što nama danas pada kapa s glave kad čitamo ta značajna imena. Kao da čitamo tko je šetao sa Emileom Zolom ili Marcelom Proustom kao njegovim suvremenikom. Među njene znance ili prijatelje ubrajao se i pijanist Arthur Rubinstein, kojemu sam posvetila prethodni članak, koji je vrlo laskavo prilikom jedne zabave u Španjolskoj Magdi šaptao da je razmišljao o ženidbi njome, ali ipak odustao jer su ‘isuviše slični ljudi’. Osim koncertnih nastupa kao solist na klavirskim recitalima ili pak kao solist s orkestrima, Magda je veliki dio svog vremena i znanja posvetila i pedagoškom radu. U dobi od 44 godine gospođa Tagliaferro počela je podučavati na pariškom konzervatoriju. Sljedeće 4 godine, do 1941. godine nastavila je redati koncerte i nastavila podučavati u Parizu. 1941. godine otišla je u Ameriku na planiranu koncertnu turneju. Zbog 2. svjetskog rata nije se nakon američke turneje vratila u Pariz već se uputila u rodni Brazil gdje je nastavila podučavati. Po završetku rata vratila se u Europu gdje je nastavila koncertirati i podučavati. Odbila je ponudu da zamijeni Alfreda Cortota u renomiranoj Nacionalnoj glazbenoj školi, smatrajući da bi je bilo kakva birokracija gušila. Umjesto toga, osnovala je kako u Parizu tako i u Brazilu svoje neovisne privatne pijanističke škole. Isto tako utemeljila je i pijanističko natjecanje, a mnogo puta bila je uvaženi član žirija poznatog i već spominjanog pijanističkog međunarodnog natjecanja u Varšavi koje nosi ime Frédérica Chopina. Među njenim učenicama su i Cristina Ortiz, i naša najistaknutija pijanistica Pavica Gvozdić. Gospođa Tagliaferro mnogo je i snimala, no zbog nedovoljno razvijene tehnologije, mnogi smatraju da snimke ne odražavaju puni raspon njenog pijanističkog umijeća. Omiljeni skladatelj bio joj je Chopin, često ga je uvrštavala u programe svojih koncertnih nastupa. Često je svirala i Schumanna, niz djela španjolskih i francuskih skladatelja, a i djela Prokofjeva i Rahmanjinova. Magda Tagliaferro se dvaput udavala, ali nije imala djece. Iz njenih memoara i ova je njena rečenica: ‘Što je bolje? Voljeti? Ili biti voljen? Ja kao osoba koja je malo kada zadovoljna, u životu sam trebala i jedno i drugo.’ Magda Tagliaferro napisala je svoje memoare koji su izdani u Brazilu 1979. godine pod naslovom ‘Quase Tudo’ (‘Baš sve’) Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2007., subota

Pijanisti ne stare (1): Artur Rubinštajn

Autor: Žanina Bilić 07.06.2007 On je rođen u Poljskoj, ona u Brazilu. Oboje su u dobi od deset godina otišli iz domovina kako bi učili kod renomiranih profesora. Oboje su razvili sjajne karijere. Oboje su izbjegli strahotama 1. i 2. svjetskog rata. U vrijeme 2. svjetskog rata, on je bio u Americi, a ona u Brazilu. Oboje su živjeli duže od 90 godina, on 95, a ona 93. Oboje su radili do duboko u starost – on do 89. godine, kada je već bio djelomično slijep, ona do 92. godine, skoro u potpunosti slijepa. On je Artur Rubinštajn (Arthur Rubinstein), a ona Magda Tagliaferro. Oboje vrhunski pijanisti. Kakva to mora biti strast da čovjek do tako duboke starosti radi taj posao? Iskonska. Glazba može upravo tako očarati čovjeka i postati svojevrsna opsesija. Artur Rubinštajn (1887-1982) veliko je ime svjetskog pijanizma. U dobi od deset godina majka ga je odvela u Berlin. U Berlinu je Rubinštajn učio klavir kod profesora Heinricha Bartha. Nakon 3 godine poduke, Rubinštajn je po prvi puta nastupio sa Berlinskom filharmonijom. Kritičari su ga hvalili. Nastupao je i diljem Europe, te 1906. godine u Carnegie Hallu u New Yorku, nakon čega je, uprkos nešto suzdržanijim kritikama, dovršio turneju po Americi koja je sadržavala 75 koncerata. Mladi Rubinštajn Nakon te turneje vratio se u Pariz i nije nastupao sljedeće četiri godine. Sam je bio vrlo svjestan svoje mladosti, i potrebe da sazrije – i kao čovjek i kao glazbenik. Nastavio je vježbati, ali nije javno nastupao. U tom periodu njegovba egzistencija bila je nepostojana – ponekad nije imao niti za pristojan ručak, a ponekad je živio na 'visokoj nozi' među umjetničkom i društvenom elitom. 1914. godine, netom prije početka Prvog svjetskog rata, otišao je iz Pariza i preselio u Španjolsku. Ponovo je počeo nastupati na koncertima, sada već zreliji umjetnik i zreliji čovjek. Publika ga je s oduševljenjem prihvatila. Počeo je proučavati i svirati djela španjolskih skladatelja. Uslijedila je i vrlo uspješna, velika turneja po Južnoj Americi. Nizom uspjeha prikupio je i novu dozu samopouzdanja, a i znatno popravio svoje financijsko stanje. Vratio se u Pariz i nastavio nastupati na koncertima diljem Europe. Rubinštajn za klavirom Nakon što je upoznao kćer poljskog dirigenta Nelu Mlynarski, odlučio je osnovati obitelj, te se s Nelom vjenčao 1932. godine u Londonu, kada je imao 45 godina. Nedugo nakon rođenja prvog djeteta, Rubinštajn je osjetio potrebu da se vrati intenzivnom vježbanju klavira, te je počeo opsesivno vježbati po 12 sati na dan. Nakon mnogo godina ponovno je nastupio u Carnegie Hallu u New Yorku i oduševio i publiku i kritiku. Pogotovo u izvedbama djela svog zemljaka Frédérica Chopina, Rubinštajn je slovio kao velebni interpret i često je nazivan genijem. Rubinštajn na naslovnici američkog časopisa Time, 1966. godine Planiranu turneju po Italiji otkazao je nakon Mussolinijevih istupa protiv Židova. Osjećajući rastuću prijetnju od nacista i antižidovskih djelovanja, s obitelji je preselio 1940. godine u Ameriku, u Los Angeles. 1946. postao je i američki državljanin. Tijekom rata izgubio je cijelu svoju obitelj u Poljskoj. Ta osobna tragedija ponukala ga je na odluku da nikada više neće nastupati u Njemačkoj. Njegov prvi poslijeratni nastup u Poljskoj 1958. godine izazvao je neviđene ovacije i snažne emocionalne reakcije. Nakon rata, odlučio je mnoge javne koncerte posvetiti Izraelu. Za nastupe u samom Izraelu nije htio primati honorar. Novac namijenjen njemu iskorišten je za osnivanje katedre koja nosi njegovo ime na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu – The Arthur Rubinstein Chair of Music. Otvorenju katedre i osobno je prisustvovao 1964. godine. Iz njegovog stana u Parizu, nacisti su 1940. godine otuđili mnogo rukopisa i tiskanih primjeraka raznih skladbi, nota djela posvećenih Rubinštajnu. Većina tih rukopisa ili tiskanih nota čuvana je u Njemačkoj i tek su 2006. godine vraćeni Rubinštajnovoj djeci koja žive u New Yorku. Rubinštajn je bio nositelj brojnih nagrada Rubinštajn je izrekao i ovu rečenicu: Većina ljudi traži sreću pod uvjetom. Sreću je međutim moguće osjetiti samo ako se ne postavljaju nikakvi uvjeti. Rubinštajn je putovao i svirao do duboko u starost. U dobi od 83 godine dovršio je i pisanje svojih memoara, knjige u dva dijela pod naslovom 'Moje mlade godine' i 'Moje mnoge godine'. Tu sam knjigu pročitala u jednom dahu još kao studentica glazbe, prevedena je na hrvatski, i može se pronaći u gotovo svakoj knjižnici. Sjećam se dojma koji je na mene ostavila – divila sam se životnoj strasti Rubinštajna. U jednoj rečenici Rubinštajn je sažeo tu ljubav za životom: 'Čak i kada sam bolestan i deprimiran, ja volim život.' Poznate su i njegove ljubavne afere i navodno jedno vanbračno dijete sa jednom južnoameričkom ženom, dok je kod kuće imao suprugu i četvero vlastite djece. U dobi od 90 godina ostavio je svoju suprugu zbog puno mlađe žene, tajnice koja mu je pomagala oko pisanja drugog dijela memoara, premda se nije razveo. S njom je živio u Švicarskoj do svoje smrti. Njegovo zdravlje je neumitno slabilo, ali zadnji nastup dao je tek u svojoj 89. godini, u Londonu. Zadnjih nekoliko godina živio je u Parizu i Ženevi, gdje je i umro. Njegov pepeo sahranjen je u Izraelu. Rubinštajn je bio cijenjen interpret Chopina Rubinštajn je jednom prilikom izjavio: 'Došao sam do zaključka da ako volite život i život će voljeti vas.' Ove, 2007. godine, obilježava se 120 godina Rubinštajnovog rođenja. Društvo Artur Rubinštajn u Izraelu redovito organizira koncerte te međunarodno pijanističko natjecanje posvećeno liku i djelu Rubinštajna. Na YouTube možete pogledati snimku odabranih Rubinštajnovih nastupa. http://www.youtube.com/watch?v=jK7bHaBWPV4 U sljedećem članku doznajte nešto više o pijanistici Magdi Tagliaferro. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.