Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
14.12.2007., petak
Muzio Clementi
|
Autor: Žanina Bilić 31.08.2007  Muzio Clementi Muzio Clementi talijanski je skladatelj klasike. Rođen je 1752 u Rimu, a umro 1832. godine u Eveshamu. Otac mu je bio zlatar. Muzio je zarana pokazao glazbeni dar, pa je već sa 13 godina radio kao orguljaš u lokalnoj crkvi. Sljedeće godine prilikom posjete Sir Petera Beckforda Rimu, Beckford je predložio Clementijevom ocu da povede dječaka sa sobom u Englesku gdje će mu financijski pomagati da se dalje obrazuje u glazbi, a zauzvrat će Muzio morati priređivati koncerte u obiteljskoj kuriji. O Sir Peteru Beckfordu ima malo dostupnih podataka. Peter Beckford uglavnom se spominje kao imućni Englez, u kontekstu podrške Clementiju. Spomenuto je i da je rođak Williama Beckforda (1709-1770). William Beckford bio je značajna politička figura u Londonu u 18. stoljeću. Dva puta je bio gradonačelnik Londona te član Parlamenta. Svoje bogatstvo stekao je iskorištavanjem robova na Jamajci. William Beckford izgradio je velebnu kuću u Fonthillu, blizu Salisburyja, pod nazivom Fonthill Splendens. Uživao je veliku moć. Muzio je na imanju Sir Petera Beckforda u Dorsetu proveo sljedećih sedam godina, učeći o sviranju čembala. U dobi od 18 godina je po prvi puta javno nastupio kao orguljaš. Publika je bila oduševljena. To je toliko odjeknulo da je Clementi tada iznio puno, vrlo uspješnih koncerata i smatrali su ga ponajboljim koncertnim pijanistom/orguljašem/čambalistom. Beckford ga je oslobodio obaveza na njegovom imanju, pa je Clementi preselio u London gdje je njegova slava i dalje rasla. 1781., kada je imao 29 godina organizirana je koncertna turneja po ostatku Europe. Te godine upriličen je i glazbeni dvoboj između Clementija i Mozarta, koji je car Jozef II morao proglasiti neriješenim jer je pokazana vještina sviranja i virtuoznost te umijeće improviziranja kod obojice bila izuzetna. Premda je Clementi poštivao Mozarta i divio mu se, Mozart nije imao previsoko mišljenje o Clementiju. Od svoje 30-te godine te narednih 20 godina Clementi je živio i radio u Engleskoj, svirao, skladao i podučavao. Jedan od njegovih učenika postao je slavan John Field, koji je kasnije snažno utjecao na Chopina. Clementi je bio jedan od najtraženijih profesora klavira u Engleskoj u to doba. London je 1800. godine postao najveći grad na svijetu sa više od milijun stanovnika. I tada je u londonu bilo ljudi sa svih strana svijeta. Infrastruktura – makadamski putevi i ulična rasvjeta nastojali su biti dovedeni i u najudaljenije dijelove grada, no odvoz smeća, pitka voda i kanalizacija predstavljali su veliki problem. Zrak je bio zagađen nusproduktima sagorijevanja ugljena. Društvo je bilo raslojeno na bogate i siromašne, a unutar siromašnih postojale su i daljnje podjele, te krhka srednja klasa. London je bio centar proizvodnje, centar financija i centralna luka toga doba. Zbog velikog izbora poslova i mogućnosti zapošljavanja, London je bio silno privlačan ljudima iz različitih zemalja. London je bio i središte umjetnosti svih vrsta pa su mnogi umjetnici ili živjeli i radili ili radili u Londonu. Vrlo vjeran opis Londona iz toga doba dao je poznati pisac Charles Dickens. Clementi se kao pravi poduzetnik bacio i u proizvodnju glasovira i izdavaštvo. Clementijeva tvornica klavira zvala se Clementi & Co. Kasnije je tvornica postala Collard & Collard i nastavila je proizvodnju klavira. S Beethovenom je Clementi dogovorio pravo korištenja njegovih skladbi pa je i kao izdavač postigao zamjetnu slavu i financijski uspjeh. 1813. godine, nakon što je prestao aktivno koncertirati kako bi se posvetio skladanju i proizvodnji glasovira, osnovao je u Londonu s nekolicinom kolega "Philharmonic Society of London", koje se razvilo u Royal Philharmonic Society 1912. Royal Philharmonic Society je jedno najstarijih glazbenih društava u svijetu. Ideja pri osnivanju Društva bilo je promoviranje instrumentalne glazbe putem redovitih orkestralnih koncerata. Rastom Društvo je podiglo osim strukture koncerata i strukturu predavanja, nagrada, stipendija za mlade umjetnike – skladatelje i izvođače. Zlatnu medalju Društva u 20. su stoljeću dobili i Mstislav Rostropovič, Alfred Brendel, Joan Sutherland, a ove 2007. godine Daniel Barenboim. Clementi se ženio tri puta, tako navode svi izvori, no podatke o trećoj supruzi nisam usjela pronaći. Prva je supruga bila pijanistica Caroline Lehmann, s kojom se vjenčao 1804. godine, te koja je rodila jednoga sina i ubrzo umrla. Druga supruga bila je Emma Gisborne, s kojom se vjenčao 1811. godine i s kojom je stvorio petero djece. Podaci o trećoj supruzi nisu mi dostupni. Clementi je umro u Engleskoj u dobi od 80 godina. Njegova najpoznatija zbirka didaktičkih djela za klavir je Gradus ad Parnassum kojoj su se divili i u svojim djelima kasnije koristili Debussy i Satie. Clementijeve sonate za klavir trebale bi biti 'u rukama' svakoga pijanista. Clementi je napisao više od stotinu klavirskih sonata. Osim sonata i sonatina, Clementi je za klavir pisao Allegra, Cappriccia, duete za 2 klavira, osam sonata za flautu i klavir, klavirska trija, i od orkestralnih djela šest simfonija. Treba uzeti u obzir da je Clementi veliki dio svoga vremena posvećivao podučavanju klavira, te poslovima u tvornici klavira i izdavačkoj kući, te vlastitim kocnertnim nastupima. Zasjenjen Mozartom i Beethovenom, Clementi je rjeđe spominjan i uvrštavan među klasike, premda to po svojoj glazbi svakako zaslužuje. Na web stranici amazon.com možete poslušati isječke Clementijevih skladbi. Prenosimo: Hrvatski povijesni portal |
