Ivan Cerovac, dirigent, Dugo Selo

30.11.2007., petak

Tehnika ili izražaj

Autor: Žanina Bilić 01.06.2007 Vrlo često je pitanje – što je važnije kod pijanista – tehnika ili izražaj? Svjatoslav Richter (1915-1997), jedan od najboljih pijanista, fotografija iz mladih dana Razgraničimo li da ćemo pitanje razmatrati u kategorijama profesionalnih glazbenika pijanista, pa time jasno definiramo cilj sviranja – egzistencija, jasno je da pitanje više nije samo pitanje pojedinca i njegovog osobnog stava ili odluke već i pitanje tržišta. Što će proći, a što pasti. Jasno je da nije sve crno bijelo i da se tržište može donekle prikloniti umjetniku, bilo kroz marketing bilo kroz trend, a trend je opet najčešće posljedica marketinga, ali opet ne ispod nekih kriterija. Tržište je vrlo zahtjevno, naročito u 20. i 21. stoljeću. Isto tako važno je definirati povijesno okruženje u kojem ćemo pitanje razmatrati te kulturni i civilizacijski krug u kojem pitanje promatramo. Kao što brzina putovanja poštanske pošiljke iz zemlje u zemlju nije ista ako ju razmatramo u srednjem vijeku ili u 21. stoljeću, tako ni pitanje tehnike ili izražaja u pijanizmu nije isto u razdoblju romantike, ili čak i ranije, u baroku i u 21. stoljeću. Na stranu zasad stavljajući ali pozivajući u svijest i povijesni razvoj samog instrumenta – glasovira, koji je također značajno uvjetovao i tehniku i izražaj svojim mehaničkim mogućnostima. Što je tehnika, u pijanističkom kontekstu? Fizička spremnost, fizička spretnost, fizička istreniranost cijeloga sviračkog aparata (prsti, zglob, podlaktica, nadlaktica, ramena, lopatice, leđa) i naravno, koordinacija svijesti sa motorikom – dakle mentalna istreniranost (brzo reagiranje, koordinacija), budnost, koncentracija kako bi se sve što skladatelj napiše moglo izvesti na najbolji mogući način. Često se među pijanistima razgovara o 'tehnički zahtjevnom' ili 'tehnički manje zahtjevnom ili nezahtjevnom' djelu. Tehnički zahtjevno djelo sadrži raznovrsne tehničke elemente – od težih primjerice dugački nizovi dvostrukih terci, dvostrukih seksta, dugi neprekinuti nizovi oktava u sitnim ritmičkim jedinicama (šesnaestinke, recimo) u jednoj ili obje ruke, ili posebno kombinirane pasaže (dugi niz= pasaža) s dvohvatima bez odmora za jednu ruku ili u obje ruke i svakojake druge kombinacije. Teško je nabrojati sve mogućnosti jer je kombinacija bezbroj. Što je izražaj, u pijanističkom kontekstu? Izražaj je ono što umjetnik emocionalno daje publici tijekom sviranja. Izražaj se postiže i raznim glazbenim izražajnim sredstvima, i dio toga može se naučiti, ali dio izražajnih sposobnosti je i talent, urođeno osobno bogatstvo. Dio koji se postiže samo talentom je onaj fluid koji se osjeti kod izvrsnih glazbenih izvedbi, kada vas/nas umjetnik ponese i povede u jednu 'višu' sferu, jednu nesvakidašnju dimenziju. Pod glazbenim izražajnim sredstvima mislim na dinamiku (glasnoća sviranja i stupnjevanje glasnoće sviranja, načini prijelaza iz jednog stupnja glasnoće u drugi, i dr.), tempo (brzina sviranja), artikulaciju (način sviranja – kratko, vezano, nevezano i dr.), agogiku (usporavanje, ubrzanje u zadanom tempu i dr.), pedal (zvučni efekti koji se postižu pedalom, a služe kao izražajno sredstvo). U našem, zapadnoeuropskom kulturnom krugu, u 20. i 21. stoljeću, cijeni se ekspresivnost u glazbenim izvedbama, dapače izražaj odnosno buđenje emocija kod publike čak određuje smisao glazbene izvedbe. Katarza je neumitno još vrlo važna. No samo ekspresivnost bez zadovoljavajuće tehnike odnosno preciznosti i spretnosti izvedbe, ne bi prošla. Tehnika je u 20. i 21. stoljeću na izuzetno visokoj razini, odnosno izuzetno visoki kriteriji su postavljeni. Onaj tko želi uspjeti, mora imati izvrsnu tehniku. Dakle, odgovor je i tehnika i izražaj su važni. Jedno bez drugoga ne prolazi. Lijep je ovaj citat engleskog pisca Aldousa Huxleyja (1894-1963) : 'After silence that which comes nearest to expressing the inexpressible is music.' U informativnom prijevodu – 'Ono što nakon tišine najbliže može prići izražavanju neizrazivoga jest glazba.' Elizabeth Leonskaja, pijanistica Svi veliki pijanisti imaju i pokazuju i tehniku i izražaj. Pijanistica kojoj se osobno divim, Elizabeth Leonskaja, ima i tehniku i izražaj, neupitno, te karizmu i muzikalnost kakva se ne susreće često. Gospođu Leonskaju smatraju jednom od vodećih pijanistica današnjice, srednje je generacije. Elizabeth Leonskaja rođena je u Tbilisiju, a glasovir je studirala kod profesora Milsteina na Moskovskom konzervatoriju. Prije emigracije iz Sovjetskog saveza i nastanjenja u Beč, osvojila je prve nagrade na tri prestižna klavirska natjecanja, ali je tek nastup u Salzburgu 1979 lansirao Leonskaju na međunarodnu pozornicu. Njeni nastupi sa Svjatoslavom Richterom bili su ne samo koncerti velikog umjetničkog značaja, već i za nju osobno staze osobnog umjetničkog rasta. Richter je bio osebujan umjetnik, veličanstven pijanist i mnogima je uzor, naravno da je posjedovao briljantnu tehniku i jedinstvenu muzikalnost, čujnu u svim njegovim izvedbama, tako da o izražaju u njegovom sviranju možemo samo razmišljati, nastojati proniknuti i diviti se s dubokim poštovanjem. Leonskaja redovito koncertira po cijeloj Europi kao solist na klavirskim recitalima i kao solist uz pratnju orkestara, u najprestižnijim dvoranama i s ponajboljim dirigentima. Osim toga, Leonskaja redovito i snima te nastupa i kao komorni glazbenik. Prije nešto više od godinu dana Austrija ju je odlikovala najvišim državnim priznanjem Križem časti prvoga reda za umjetnost. Na web stranici njenog managementa, može se pronaći popis njenih zvučnih zapisa: http://www.imgartists.com/?page=artist&id=191&c=3. Po mom mišljenju Leonskajina izvedba Brahmsovog klavirskog koncerta u d molu je veličanstvena. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.11.2007., četvrtak

Epidaur

Autor: Žanina Bilić 24.05.2007 Epidaur Epidaur ili na engleskom Epidaurus, a u grčkom izvorniku ŔŻ´±ĹÁżÂ, Epidauros, je bio gradić (polis) u drevnoj Grčkoj. Današnji grad Epidavros (•ŔŻ´±ĹÁżÂ) u modernoj Grčkoj, nalazi se u blizini drevnoga grada. Epidaur - s jednim od najpoznatijih grčkih kazališta na otvorenom ili grčkih teatara nalazi se na Peloponezu, jednom od grčkih otoka. Mnogi tvrde da je Peloponez srce Grčke. Epidaur se nalazi 30 km istočno od luke Nafplion i 60 km južno od Korinta. U Epidauru je u drevnoj Grčkoj bilo lječilišno okupljalište. Obližnji mineralni izvori vode korišteni su kao dio terapije. Tada vrlo slavno lječilište, u koje su hrlili mnogi ljudi s različitim tegobama i bolestima, slavilo je kult boga Asklepiosa, boga izliječenja. Asklepios je bio Apolonov sin. Osim lječilišnih aktivnosti, odvijala su se i kulturna događanja. Mnoge drame, komedije i tragedije i razna druga umjetnička nadmetanja i natjecanja odvijala su se u ovom teatru. Teatar u Epidauru izgrađen je oko 360 g. pr. n. e. Dimenzije teatra u Epidauru su impresivne. Gledalište (theatron) je široko oko 118m, dugačko 80 metara. Orchestra je širok 20,5 m i isto toliko dugačak. Orchestra (doslovno ‘plesalište’), je obično okrugli ili polukružni prostor ili podij ispred odnosno ispod scene – u razini je često bio fizički niže sagrađen od scene. Na tom podiju su plesali i pjevali i sudjelovali u predstavi članovi chorusa. Scena ili u originalu skene široka je 27 metara. U prednjem dijelu skenea su nastupali glumci, a ostatak skenea je bila scenografija i ulazi i izlazi za glumce. Skene je obično bio natkriven. Teatar u Epidauru može primiti 14.000 (!) gledatelja, i to sjedaćih mjesta, dakle ne računaju se stajaća mjesta. Više informacija o drevnim grčkim teatrima u vrlo preglednom tekstu možete pronaći klikom na ovaj link .... Epidaur Ono što je oduvijek fasciniralo arhitekte i teatrologe, a i javnost, je fantastična akustika teatra u Epidauru. Gledalište ili theatron su izrađeni od kamena vapnenca. Podloga podija (orchestre) za chorus bila je od nabijene zemlje, ograđena punim krugom od kamena vapnenca. Krug orchestre je promjera 20,4 m. Na sredini orchestre je i danas vidljiv bijeli kamen – poput postolja. Vjeruje se da je to bio oltar za slavljenje kulta bogova, budući da je to često bio običaj. Moguće je da je oltar nadograđen u jednom od kasnijih perioda. Orchestra ima drenažni kanal kako se kišnica ne bi nakupljala na podiju orchestre. Redovi sjedala koji se nalaze blizu ruba orchestre malo su udaljeniji kako bi veliki broj gledatelja mogao što učinkovitije i brže otići nakon predstave. Još jedan zanimljiv detalj iz teatra u Epidauru - klinasti (dakle ne potpuni kvadar) oblik klupa omogućavao je komotnije držanje nogu tijekom predstave, i također omogućavalo je gledateljima koji već sjede da onim gledateljima koji tek dolaze i provlače se do svojih mjesta pored njih, da uvuku noge u taj prostor ispod klupe i lakše ih propuste. Gledalište je ‚ugrađeno’ u planinu i savršeno je simetrično. Stručnjaci ukazuju upravo na tu simetriju, prvenstveno, a i položaj gledališta unutar planine koja služi kao površina za specifično primanje i odbijanje zvuka, sekundarno, kao faktore fantastične akustike. Što je akustika? Akustika je znanost koja se bavi proučavanjem ponašanja zvuka u prostoru, ovisno o raznim materijalima koji se u prostoru nalaze i o koje se zvukovi odbijaju. Akustika se kao znanost bavi pitanjima proizvodnje zvuka ili nastanka zvuka, kontrole zvuka, prenošenja zvuka, primanja ili recepcije zvuka te zvučnih efekata. Akustika proučava vibriranje materijala jer zvuk je zapravo određena vibracija na određenoj frekvenciji i određene gustoće valova frekvencije. Akustika proučava zvučne valove iz različitih izvora, kako bi što bolje shvatila zvuk i ta saznanja primijenila u arhitekturi, unutarnjem dizajnu glazbenih dvorana, kazališta, tonskih studija i ostalih raznoraznih prostorija u kojima je važno kakva je akustika ili u geologiji, proučavanju zemljine atmosfere i podvodnim istraživanjima različitih vrsta. Što je rezultat fantastične akustike u teatru u Epidauru? Glumac na sceni može svojim glasom, dakle izgovaranjem teksta drame razgovjetno doprijeti do gledatelja i u posljednjem redu gledališta. Bez mikrofona, kojih u drevnoj Grčkoj ionako nije bilo, ali koji se niti danas na aktualnim predstavama koje se održavaju u teatru u Epidauru ne koriste. Teatar u Epidauru danas je spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a. U njemu se održavaju festivali, koncerti, kazališne predstave, a otvoren je i za posjete turista. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.11.2007., srijeda

Pozivamo vas na koncert u Dugom Selu u subotu 1.prosinca

Plakat za koncert(klikni) Dom HV-a, Dugo Selo, Zagrebačka 24, 1. prosinca, 18.00 sati ----------------------------------------------------------------------------------------------- Glazbeni studio Cerovac(GSC) i Turistička zajednica Dugo Selo pozivaju vas na GODIŠNJI K O N C E R T polaznika tečajeva GSC-a Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja Nastupaju: violina: Josip Budim glasovir: Juliana Lučić, Antonio Paunović, synthesizer: Marija Barbarić, Domagoj Aleraj, Filip Laštro, Gabrijela Kostanjevac, Filipa Čaran, Filip Čuhnil, Blanka Vrhovski, Mario Pavičić, Hrvoje Čuhnil, Ivan Budim, Mihael Ćuže bas-gitara: Ivan Štefinovec gitara: Mislav Ćuže, Fran Tolić, Kristijan Jambrek, Valentina Miloščić, Jura Bijelić i sastav Slytherin. ------------------------------------------------------------------------------------------ Ulaz slobodan

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2007., utorak

Jakov Gotovac

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak

Ruska pijanistička škola (3)

Autor: Žanina Bilić 27.04.2007 Bez članka o Heinrichu Neuhausu, pijanistu i legendarnom klavirskom pedagogu, osvrt na rusku pijanističku školu ne bi bio potpun. Heinrich Neuhaus, pijanist i pedagog Iz obitelji njemačkog (otac) i poljskog porijekla (majka) Heinrich je rođen u Ukrajini 1888. godine. U ruskoj praksi identifikacije očevog imena u srednjem imenu (otac Gustav – Gustavovič) i ruskom izgovoru slova 'h' kao 'g', punim imenom u nekoliko varijanti: Hajnrih Gustavovič Nojhauz ili Heinrich Gustavovič Neuhaus ili Genrih Gustavovič Nejgauz, sadržana je na neki način i obiteljska tradicija bavljenja glazbom, ali i legenda o samom Heinrichu Neuhausu. Ja ću u tekstu koristiti varijantu Heinrich Neuhaus. O nacionalnoj pripadnosti teško je raspravljati, ali Heinrich se danas ipak smatra 'zlatnim stupom' ruske pijanističke škole, jer je na moskovskom konzervatoriju podučavao čak 42 godine, premda se u Ukrajini, gdje je rođen i podučavao 3 godine, zasigurno silno ponose, i s pravom, djelovanjem ovoga klavirskog pedagoga. Nekada se to moglo pojednostaviti 'sovjetskom' etiketom, ali danas te i druge etikete gube na važnosti. Postavimo u fokus Heinrichovo glazbeno djelovanje i životni put. I otac i majka bili su profesori klavira. U malom ukrajinskom gradiću – Elizavetgradu - osnovali su prvu glazbenu školu u kojoj su oboje po cijeli dan podučavali klavir. Otac, Gustav Vilhelmovič Nojhauz, i majka, Olga Blumenfeld, za nadarenog su Heinricha samo izvjesno vrijeme mogli pružiti adekvatnu poduku. Na savjet majčinog brata Felixa Blumenfelda, skladatelja, pijanista, dirigenta i profesora na petersburškom konzervatoriju, Heinrich je u dobi od 17 godina poslan u Berlin, kako bi učio kod Leopolda Godowskog. Leoplod Godowsky (1870-1938), litvanski skladatelj i pijanist, čovjek je posebne životne priče, veliku većinu onoga što je znao, naučio je sam. Takav autodidaktički potencijal rijetko je susretan u glazbenoj povijesti. Nakon kraćeg perioda poduke kod Godowskog, Heinrich je otputovao u Italiju gdje je boravio sljedeće dvije godine. Po svjedočenju njegove studentice, Nine Svetlanove, Heinrich je taj boravak u Italiji smatrao svojim najsretnijim periodom u životu. Heinrich Neuhaus, snimljen 1962. godine Na inzistiranje roditelja vratio se u Elizavetgrad, ali to ga je izuzetno deprimiralo, pa je uskoro ponovno otišao u Berlin, na Hochschule für Musik, gdje je klavir studirao kod Heinricha Barta, ali je slušao i sve predmete iz glazbene teorije i kompozicije. Razočaran što njegov profesor Bart i tada tradicionalna njemačka glazbena obrazovna struktura, nisu prihvaćali suvremene skladatelje i suvremene pijaniste kao relevantne, Heinrich se bez dovršenog studija vratio u Elizavetgrad. Roditelji su ga potom poslali u Beč, ali tek je 1915 Heinrich diplomirao na petersburškom konzervatoriju. Tada je imao 27 godina. Te godine dobio je poziv da podučava na konzervatoriju u Tbilisiju, što je i prihvatio. U nadolazećim nemirima vratio se u Ukrajinu i od 1919 do 1922 podučavao na konzervatoriju u Kijevu. 1922 je prebačen na mjesto profesora na moskovskom konzervatoriju, na kojem je ostao sve do svoje smrti 1964. godine. Uz pedagoški rad, Heinrich se bavio i koncertiranjem, a postoje i zvukovni zapisi njegovog sviranja, dostupna u CD izdanjima. Ovdje možete poslušati kratke isječke izvedbi Heinricha Neuhausa: http://www.musicabona.com/catalog/RCD16245.html.en http://www.musicabona.com/catalog/RCD16247.html.en http://www.musicabona.com/catalog/RCD16246.html.en Iz njegove klase izašli su mnogi legendarni pijanisti – Svjatoslav Rihter, Emil Gilels, Radu Lupu, Lev Naumov, Vera Gornostaeva, Elisso Virsaladze, Valerij Voskobojnikov i drugi. Upravo je u tijeku (od 16. do 28. ožujka 2007) festival posvećen sinu Heinricha Neuhausa – Stanislavu Neuhausu, u Moskvi. Festival se sastoji od mnogobrojnih koncerata, a održava se povodom 80-te obljetnice rođenja Stanislava Neuhausa (1927 – 2007). Stanislav Neuhaus umro je 1980. godine. Nastavljajući slavnu tradiciju svoga oca, Stanislav je također bio pijanist i pedagog. Radio je kao asistent svome ocu na moskovskom konzervatoriju, a kasnije i kao redovni profesor na moskovskom konzervatoriju. Iz njegove klase također je izašlo puno izvrsnih pijanista. I sam je bio vrlo aktivan kao koncertni pijanist. Festivalu će nazočiti Stanislavov sin – također pijanist i pedagog Heinrich Neuhaus Junior i Stanislavov unuk Adi Neuhaus. Bit će predstavljena i knjiga koja opisuje tri generacije glazbene obitelji Neuhaus. Stanislav Neuhaus, sin Heinricha Neuhausa Ovdje možete poslušati audio zapise izvedbi Stanislava Neuhausa: http://www.neuhausfamily.com/sg/rec.shtml te audio zapise sviranja unuka Heinricha Neuhausa Juniora http://www.neuhausfamily.com/gs/rec.shtml Heinrich i Stanislav Neuhaus Stanislav Neuhaus daje poduku na moskovskom konzervatoriju Moj osobni susret sa ruskom pijanističkom školom dogodio se, u svom najkoncetriranijem obliku, na pijanističkom ljetnom seminaru u Francuskoj, 1993. godine, dok sam još bila studentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Imala sam tada 18 godina, ali se svega sjećam kao da je bilo prije dva sata. Seminar je vodila profesorica Vera Gornostaeva, učenica upravo profesora Heinricha Neuhausa (starijeg). Vera Gornostaeva, ruska pijanistica i pedagog (omot CD) Vera Gornostaeva je fantastičan pedagog i pijanist, sa dugogodišnjim iskustvom i jednom sveobuhvatnom muzikalnošću i velikim znanjem. Predaje na moskovskom konzervatoriju, a uz to podučavala i na seminarima u mnogim zemljama Europe, te u Americi i Japanu. Iz njene klase izašlo je 26 pobjednika međunarodnih pijanističkih natjecanja. Ayako Uehara Ayako Uehara (rođena 1980. godine), japanska pijanistica mlađe generacije, s vrlo uspješnom međunarodnom karijerom, također je bila učenica Vere Gornostaeve. Uehara je bila prva japanska umjetnica koja je pobjedila na Međunarodnom pijanističkom natjecanju P. I. Čajkovski u Moskvi, 2002. godine. Kada je profesorica Gornostaeva pokazivala kako neku skladbu odsvirati, bilo je evidentno da je u sjajnoj pijanističkoj formi i da nevjerojatno dobro vlada tonom i izražajem. Ovdje možete poslušati nekoliko isječaka izvedbi Vere Gornostaeve: Vera Gornostaeva Plays Complete Chopin Sonatas Ja sam bila, možda nije ni potrebno naglašavati, upravo začarana mnoštvom impresija i novim spoznajama. Dorađivali smo Chopinovu Baladu u g molu. Na kraju seminara profesorica Gornostaeva je bila vrlo zadovoljna i imala sam čast nastupiti svirajući tu Baladu na završnom koncertu seminara. Na tom koncertu je nastupio, osim nas nekoliko odabranih polaznika seminara i tada vrlo mladi, sjajni pijanist Boris Berezovsky. Sljedeće sam godine uzela i jedan privatni sat kod profesorice Gornostaeve i njene asistentice u Münchenu, kako bih doradila Griegov Klavirski koncert u a molu, kojeg sam 1994. javno izvela na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom u KD Vatroslav Lisinski, pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Na tom koncertu nastupilo je još nekoliko tada najboljih studenata Muzičke akademije. Za taj koncert sam dobila Dekanovu nagradu Muzičke akademije. Kamo god nas pijaniste životni put odveo, sjajno je (bilo) biti u direktnom i osobnom susretu sa izvrsnom ruskom pijanističkom školom.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.11.2007., nedjelja

Ruska pijanistička škola (2)

Autor: Žanina Bilić 20.04.2007 Još jedna važna osobnost ruske pijanističke škole, sa samih njenih začetaka, je i pijanist, pedagog, skladatelj i dirigent Aleksandar Iljič Ziloti (;5:A0=4@ ;L8G 8;>B8). Njegovo prezime transkribirano je i uvriježilo se kao Siloti, premda je Ziloti točnije i bliže originalu. Ziloti je rođen 1863 u Ukrajini, a umro 1945 u New Yorku. Obitelj Ziloti u 18. stoljeću došla je iz Italije u Rusiju, prije toga živjevši u Belgiji i Njemačkoj određeno vrijeme. Ziloti (lijevo) i Čajkovski Vrlo rano počeo je pohađati poduku klavira kod Nikolaja Zvereva, a kasnije i kod Nikolaja Rubinštajna (osnivača moskovskog konzervatorija), Sergeja Tanejeva, a i kod samog skladatelja Čajkovskog. Sa moskovskog konzervatorija diplomirao je (sa zlatnom medaljom, što je ekvivalent uspjehu 5,0) 1881. godine, kada je imao samo 18 godina. Ziloti je u Weimaru tri godine (1883-1886) učio klavir kod znamenitog skladatelja i pijanista Franza Liszta. Liszt je volio Zilotija i dao mu je nadimak 'Silotissimus' kao kompliment za njegove pijanističke vještine. Takva pohvala od vrhunskog virtuoza je ozbiljna pohvala. I Liszt i Rahmanjinov i Čajkovski i Stravinski neke su od svojih skladbi posvećivali upravo Zilotiju. Svoju pijanističku karijeru započeo je nastupom u Leipzigu 1883. godine, kada je imao 20 godina. U dobi od 24 godine vratio se u Moskvu gdje je počeo podučavati klavir na moskovskom konzervatoriju. Među njegovim učenicima bili su i Aleksandar Borisovič Goldenweiser, kasnije poznati pedagog (1875-1961) i Sergej Rahmanjinov (1873-1943), kasnije poznati pijanist i skladatelj. Sa Rahmanjinovom, koji mu je bio i rođak, ostvario je dugotrajnu glazbenu suradnju. U Moskvi je Ziloti, kada je imao 24 godine, oženio Veru Tretiakov, kćer poznatog kolekcionara umjetnina Pavela Mihajloviča Tretiakova, čija palača i umjetnine danas čine poznatu rusku Tretiakov galeriju. Vera je bila glazbeno nadarena, čak je Čajkovski, koji je bio kućni prijatelj obitelji Tretiakov savjetovao Veri da upiše konzervatorij, no Verin otac to nije odobrio. U dobi od 29 godina, nakon što je 4 godine podučavao u Moskvi, otišao je s konzervatorija i živio u Europi sljedećih 8 godina. U to vrijeme je dosta i koncertirao, između ostalog, premijerno predstavljajući svijetu skladbe Sergeja Rahmanjinova. Na nekim koncertima je prisustvovao i Čajkovski osobno, a Ziloti je naizmjence nastupao i kao pijanist - solist i kao dirigent u Čajkovskijevim koncertima za klavir i orkestar diljem Europe. 1895. godine, kada je Ziloti imao 32 godine, u Belgiji im je rođena kćer Kyriena. Kyrienu su i majka Vera i otac Aleksandar podučavali klavir. Kasnije je Kyriena studirala i kompoziciju u St. Petersburgu kod poznatog ruskog skladatelja Aleksandra Glazunova. Kyriena je postala cijenjeni klavirski pedagog, i od 1927. je preselila u New York. U Americi je živjela i radila kao pedagog do svoje smrti 1989. godine, kada je imala 94 godine. 1901. godine Ziloti je došao na čelo Moskovske filharmonije i vodio ju sljedeće dvije godine. Od 1903. godine pa narednih 14 godina bio je organizator, financijer i dirigent ciklusa koncerata u St. Petersburgu. Koncerti su nosili naziv 'Zilotijevi koncerti' i postali su vrlo utjecajna i umjetnički relevantna kulturna događanja sa mnogim regionalnim i svjetskim premijerama djela izvrsnih ruskih i međunarodnih skladatelja. 1918. godine, kada je imao 55 godina, zamoljen je da preuzme dužnost intendanta Marijinskog teatra, ali je 1919. godine pobjegao iz Rusije prvo u Englesku, a nakon toga u New York, u kojem se nastanio 1921. godine, u dobi od 58 godina. Narednih 17 godina podučavao je na legendarnoj Juilliard School. Danas Juilliard School of Music ima na raspolaganju više od 200 klavira, te više od 80 soba za vježbanje 1918. je Rusija pala pod šake boljševicima pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina. Premda je Lenjin kontrolirao vrlo mali dio ruskog teritorija, mnogi su počeli žaliti za carstvom. Lenjin je primirjem u ožujku 1918. izvukao Rusiju iz Drugog svjetskog rata, doduše sa velikim teritorijalnim i ljudskim gubitcima. Crvena armija je uspješno odbijala napade svih protivnika Lenjina jer protivnici nisu bili jedinstveni. Lenjinova tajna policija bila je noćna mora svih ljudi. Između ostalih postojala je i naredba da se seljacima oduzima hrana, pa su s vremenom seljaci isključivo uzgajali hranu za svoje minimalne potrebe i nastupila je i kriza hrane. Ilustracija Lenjina Osim te politički uzrokovane krize, i priroda je velikom sušom 1921. godine povećala glad. Postoje podaci da je oko 5 milijuna ljudi umrlo od posljedica gladi. Kompletna industrija bila je 1921. godine na nižoj razini od one ostvarene 1913. godine. Lenjin je shvatio da mora hitno promijeniti ekonomsku politiku kako bi opstao. Proklamirana je tzv. Nova ekonomska politika, koja je donekle popravila stanje, ali ne dovoljno. 1924. godine Lenjin je umro. St. Petersburg je preimenovan u Lenjingrad. Epizoda političkog progona Zilotija bila je neugodna. Njegova kćer opisala je te dane. 1919. godine Zilotija su uhapsili radi 'neposluha'. Samo zahvaljujući poznanstvu njegove supruge sa dr. Manukinom, koji je poznavao Lenjina, Ziloti je pušten iz zatvora i stavljen u kućni pritvor u kuću dr. Manukina. Sva Zilotijeva imovina, uključujući stan, bili su konfiscirani. Ostao je i bez imovine, i bez nota, svojih zapisa, bilješki, cijelokupnog svog rada, pisama, klavira...morao je ići u konzervatorij da bi vježbao na jednom od tamošnjih klavira. Pomoć se pojavila u liku Paula Dukesa, engleskog pijanista, koji je ujedno bio navodno obučavan za tajnog agenta svoje vlade. Dukes je ponudio izlaz iz Rusije za Zilotija i njegovu obitelj. Usred zime, saonicama su došli do obale Finske. U Finskoj im je direktor helsinškog konzervatorija pomogao da otputuju u Ameriku. U Americi je nakon svih preživljenih događaja Ziloti vrlo rijetko javno nastupao na koncertima kao pijanist. Posvetio se pedagogiji, transkripcijama i dirigiranju. Aleksandar Ziloti Još jedna vrlo važna Zilotijeva aktivnost bila je upravo transkripcija i prerada skladbi za klavir, te uređivanje (redakcija) skladbi za klavir. Posebice se bavio djelima Bacha, Beethovena, Liszta, Čajkovskog i Vivaldija. Dosta pohvala dobila je knjiga Charlesa F. Barbera: Lost in the Stars: The Forgotten Musical Life of Alexander Siloti (Izgubljen među zvijezdama: Zaboravljeni glazbeni život Aleksandra Zilotija), ISBN: 0810841088, osobno je još nisam imala priliku čitati, ali bih je rado pročitala. Već spomenuti Aleksandar Goldenweiser, Zilotijev učenik, bio je učitelj mnogih cijenjenih pijanista – Tatjane Nikolaeve i Samuela Feinberga. Tatjana Nikolaeva (1924-1993) profilirala se kao izvrsna intepretatorica Bachovih djela na suvremenom klaviru, njena slava je međunarodna. Nikolaeva je diplomirala i klavir i kompoziciju. Njeno umijeće i nadahnuće potaknuli su skladatelja Dmitrija Šostakoviča da napiše svojih 24 Preludija i fuga za klavir. Ta su djela napisana za Tatjanu Nikolaevu, posvećena su njoj i ona ih je premijerno izvela, što je velika čast. Sudbina je htjela da Tatjana Nikolaeva tijekom koncerta, svirajući upravo Šostakovičeve Preludije i fuge, doživi krvarenje u mozgu, od čijih posljedica je umrla 9 dana nakon toga koncerta, 1993. godine u San Franciscu, u dobi od 69 godina. Tatjana Nikolaeva, vrsna sovjetska pijanistica Mladi Nikolaj Luganski sa profesoricom Nikolaevom Samuel Feinberg (1890-1962), za razliku od Tatjane Nikolaeve, skoro je nepoznat izvan granica bivšeg Sovjetskog saveza. Premda je bio vrhunski pijanist, Feinberg se posvetio pedagoškom radu, i podučavao tijekom gotovo 60 godina. Nikolaj Luganski, vrstan ruski pijanist mlađe generacije Jedan od Feinbergovih učenika je i Viktor Meržanov (rođen 1919-), sjajan pijanist i pedagog, koji podučava na moskovskom konzervatoriju, a bio je i jest i član u mnogobrojnim žirijima međunarodnih pijanističkih natjecanja. Meržanov je rodom iz grada Tamobva, grada koji je 1920 i 1921, kada je Meržanov još bio malo dijete, pružio žestok otpor Crvenoj armiji. Meržanov je ostvario međunarodnu pijanistički karijeru, oduševljavajući kritičare svojim ‘nadnaravnim’ sviranjem i divnim tonom. Od Meržanovih učenika, njih čak 22 je bilo među pobjednicima međunarodnih pijanističkih natjecanja. Samuel Feinberg, na naslovnici nosača zvuka Nemoguće je potpuno prikladno riječima opisati posebnost ruskih pijanista, kao kategoriju ili grupu, a posebno je teško opisati posebnost svakog pojedinog pijanista. Zato, najbolje je – poslušati – koncert, ako ste u prilici, ili snimku na nosaču zvuka ili nekom drugom mediju. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2007., subota

Ruska pijanistička škola (1)

Autor: Žanina Bilić 13.04.2007 Koliko je važna tradicija? Koliko tradicija utječe na izvrsnost? Ne samo u glazbi, već u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Što je zapravo tradicija? Zgrada moskovskog konzervatorija glazbe, punim nazivom Moskovski konzervatorij ‚Pjotr Iljič Čajkovski’ Tradicija ruske pijanističke škole izvrsna je i važna za cijelokupni pijanizam, prisutna je i dan danas i još uvijek je mnogim pijanistima uzor. Mogli bismo suvremenim rječnikom reći da je ruska pijanistička škola ‘pojam’. Pri tome korelacija umjetničke izvrsnosti sa materijalnim uvjetima nije uvijek istosmjerna. Također, korelacija umjetničke izvrsnosti sa političkim i općedruštvenim uvjetima, također nije istosmjerna. Umjetnička izvrsnost opstala je i u lošim ekonomskim uvjetima i u lošim političkim i društvenim okolnostima. Neosporno je da materijalni uvjeti uvelike olakšavaju umjetnički rad, ali nisu ključ umjetničkog rasta i uspjeha. Sam uspjeh treba shvatiti u jednom ‘starijem’ smislu – uspjeh kao osobni napredak, kao osvjedočeno iznadprosječno postignuće pojedinca ili grupe umjetnika, kao duhovna kategorija, kao intelektualna kategorija velikog sakupljenog znanja i iskustva i prenošenja istog, emocionalne živosti i raznolikosti, bogatstva osobne mašte, kao rezultat dugotrajnog i upornog, discipliniranog i minucioznog rada, često u odsustvu dostatnog materijalnog nagrađivanja. Glazba se može u potpunosti shvatiti tek u kontekstu političkih, društvenih, povijesnih događanja i situacija, te uz upoznavanje s drugim umjetnostima i umjetničkim djelima toga razdoblja, stoga se u svojim člancima nastojim osvrnuti na sve te elemente. ‘Osvrnuti se na’ je i u ovom članku jedina mogućnost, jer temeljito ih rasvijetliti i obraditi bila bi tema jedne cijele podebele knjige, a ne samo jednoga članka. Vasilij Iljič Safonov Vasilij Iljič Safonov, ruski pedagog, pijanist i dirigent, rođen je 1852, a umro 1918. godine. Obrazovao se u St. Petersburgu. Kada je Sankt Petersburški glazbeni konzervatorij 1912. godine slavio 50-tu obljetnicu, među eminentnim glazbenicima, poteklima iz svoje ustanove, isticali su Pjotra Iljiča Čajkovskog, Vasilija Iljiča Safonova i druge. Nakon što je kratko podučavao i na Petersburškom konzervatoriju, pozvan je na radno mjesto profesora klavira na Moskovski konzervatorij 1885. godine, u dobi od 33 godine. Njegov značaj za klavirsku pedagogiju je ogroman. Safonova se smatra ‘ocem’ ruske pijanističke škole, jer je bio izuzetan pedagog i pijanist.1889. godine Safonov je postavljen za ravnatelja moskovskog konzervatorija. Tu dužnost obavljao je do 1905. godine, nakon čega se povukao i posvetio dirigiranju. Dirigirao je mnogim ponajboljim orkestrima u Europi, te se proslavio kao entuzijastičan i strastven tumač ruske glazbe izvan Rusije. Tri godine (1906-9) bio je dirigent Njujorške filharmonije, nakon što je postigao fantastičan uspjeh na svom prvom koncertu s tim orkestrom. Također je u to vrijeme radio i kao ravnatelj Njujorškog nacionalnog glazbenog konzervatorija. Za vrijeme njegovog mandata kao ravnatelja, izgrađena je i 1901. godine službeno otvorena nova velika koncertna dvorana pri Moskovskom konzervatoriju. U toj dvorani bilo je 2.000 sjedaćih mjesta i zabilježeno je da niti jedna druga visokoškolska ustanova u svijetu nema (ili tada nije imala) u svom okrilju tako veliku i tako značajnu koncertnu dvoranu, koja bi bila kulturni centar i prestižni centar za predstavljanje najboljih glazbenih dostignuća u državi. Kako se to odražava na nastavni proces, možda i ne treba posebno naglašavati, samo reći – izuzetno pozitivno. Studenti imaju priliku svjedočiti mnogim izvrsnim glazbenim interpretacijama. U dvorani su postavljene i orgulje. Francuski skladatelj i orguljaš Charles Vidor je toliko bio oduševljen akustikom te dvorane, da je izjavio da po akustici toj dvorani nema premca, među svim dvoranama u kojima je do tada svirao, bez obzira na to o kojem se instrumentu radi na nekom nastupu – i orgulje, i klavir, i harfa, i orkestar zvuče sjajno. Osim Velike dvorane, u moskovskom konzervatoriju postoje još 4 dvorane: Mala dvorana, Rahmanjinova dvorana, Konferencijska dvorana i Bijela dvorana te posebno zanimljivo muzej Nikolaja Grigorjeviča Rubinštajna (1835-1881), ruskog skladatelja i pijanista, osnivača moskovskog konzervatorija, koji se nalazi u sklopu velike dvorane, a u muzeju su u funkciji još dvije dvorane – Ovalna i Izložbena. Velika dvorana moskovskog konzervatorija, otvorena 1901. godine Mala dvorana moskovskog konzervatorija, na slici komorni orkestar Amadeus Proba u Rahmanjinovoj dvorani moskovskog konzervatorija U Konferencijskoj dvorani moskovskog konzervatorija održavaju se seminari, radionice, predavanja i dr. Među Safonovim učenicima bio je i slavni pijanist i skladatelj Aleksandar Skrjabin (1872-1915). 1903, u toj istoj dvorani izvedena je Druga Skrjabinova simfonija, a dirigirao je nitko drugi doli profesor Safonov. Kritičari su oštro napali Skrjabina opisujući tu simfoniju ‚kakofonijom, a ne simfonijom’, no profesor Safonov nije se dao pokolebati i visoko je cijenio to Skrjabinovo djelo. Tri godine ranije, kada je, u toj istoj dvorani izvedena i Prva simofnija Skrjabina, njegov učitelj, Safonov, svjedoci su zapisali, podigao je partituru rukom u zrak i rekao: ‚Ovo je Biblija 20. stoljeća’. Još jedan od Safonovih učenika, Nikolai Medtner (1880-1951), također se proslavio i kao pijanist i kao skladatelj. Posljednjih 15 godina Medtner je živio u Londonu. Prije nego se skrasio u Londonu, promijenio je mnogo gradova, u stalnoj i neuspješnoj potrazi za onim što je ostavio u Rusiji - osjećajem pripadnosti? Aleksandar Grečanjinov (1864.-1956.), poznati pijanist i skladatelj, također je bio jedan od Safonovih učenika. Pri tome je zanimljivo uzeti u obzir da je razdoblje kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća vrijeme svojevrsne krize u Rusiji. Industrija i tehnologija uslijed manjka kapitala nisu se razvijale kao one na Zapadu. Rusija je bila i jest zemlja velikog broja stanovnika, puno većeg od mnogih europskih zemalja. Oko 1900. godine Rusija je imala oko 128 milijuna stanovnika. St. Petersburg je bio veći grad o Moskve tada, sa 1.260.000 stanovnika, naprema 1.040.000 stanovnika Moskve. Tramvaj s konjskom zapregom u Moskvi, oko 1900-te godine Rusija je tada bila carevina. Plemstva je tada bilo oko 1,8 milijuna. No čak 85% stanovništva živjelo je na zemlji i od zemlje. Radnici u tvornicama radili sup o 11 sat na dan svaki dan i 10 sati subotama. Sindikati su bili ilegalni i nije se moglo puno učiniti na poboljšanju uvjeta rada i samoga zdravlja radnika. Poraz u Krimskom ratu (1853.-1856.) šokirao je Rusiju i pokazao slabost u usporedbi sa zapadnim svijetom. Specifičnost tadašnje Rusije bio je i ogroman broj kmetova, skoro 22 milijuna kmetova, koji su bili u vlasništvu pomeščika – vlasnika zemlje, kojih je bilo jedva oko 100.000. Rusk iintelektualci zalagali su se za poboljšanje položaja kmetova i za ukidanje tog robovlasničkog odnosa. Ruski kmetovi u radu na polju 1856. godine car Aleksandar II. najavio je i proveo oslobađanje kmetova. Proveo je i druge reforme – decentralizaciju, podjelu na ‘zemstva’ – područja u ruralnim krajevima u kojima je bilo nešto autonomije. Kasnije se autonomija dodijelila i gradovima i većim naseljima. Smanjio je obavezan vojni rok sa 25 godina na 6 godina. Podupirao je gradnju željeznica, koja je zauzvrat omogućila bolje i veće iskorištavanje rudnih bogatstava. Prateća industrija otvarala je nova radna mjesta. Ruski car Aleksandar II Politički i vojno Rusija je nastojala ojačati sovj položaj sklopivši savez sa Austro-ugarskom i Prusijom. Nakon mnogih nemira i studentskih protesta i pokušaja atentata na Aleksandra II, Aleksandar III ponovno je zaustavio dah reformi. Ponovno je bilo nekoliko pokušaja atentata na cara, no nakon prirodne smrti na prijestolje je došao car Nikolaj II. Nakon dugog perioda gušenih reformi, niti Nikolaj II nije donio Rusiji prosperitet, bio je isključivo posvećen veličanju Boga i to je pratilo sva njegova djelovanja. Krajem stoljeća stanovništvo Rusije popelo se na 135 milijuna stanovnika, međutim i dalje je oko 80% stanovništva bilo određeno poljoprivrenom i opstajalo je zahvaljujući obradi zemlje. U međuvremenu su studenti ibli poistovjećivani sa revolucionarima, premda je bilo nekoliko grupacija revolucionara. U tom je razdoblju bilo i dosta ratova i ratnih sukoba. 1877-1878 trajao je rusko-turski rat, i završio primirjem. Rusi su ostali s osjećajem 1904. godine započeo je rusko-japanski rat, koji je završio ruskim porazom 1905. godine, i to je uz sve ostale faktore, bio direktan uvod u rusku revoluciju 1905 – protiv cara, protiv vlade, protiv autokracije. Tek je revolucija 1917. godine uspjela svrgnuti carevinu. Valja spomenuti i dio Zlatnoga doba ruske poezije te Srebrno doba ruske poezije, koje je trajalo baš u tom razdoblju od 1800 pa tijekom cijelog 19. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća, sa Žukovskim, Puškinom (1799-1837), Ljermontovom, te Jesenjinom (1895-1925), Pasternakom, Majakovskim, Cvetajevom i drugima. Svi su ti pjesnici, autori, umjetnici živjeli i izražavali svoje doba, sebe i svoju zemlju. Koliko su važni dobri profesori, pokazuje i daljnji uspjeh odličnih ruskih pijanista, kao što je primjerice Lev Nikolajevič Oborin (1907-1974), koji je satove kompozicije pohađao i kod Grečanjinova, koji je pak, kako sam spomenula, bio učenik Safonova. Lev Oborin je bio pobjednik prvog pijanističkog natjecanja Frederica Chopina u Varšavi 1927. godine. Lev Oborin je i sam podučavao na Moskovskom konzervatoriju. Nastupao je i s violinistom Davidom Ojstrahom, dugo. Među Oborinovim učenicima su pak, nastavljajući sjajnu rusku pijanističku školu, Vladimir Aškenazi, Andrej Jegorov, Dmitrij Saharov i drugi izvrsni i poznati pijanisti. Ruska pijanistička škola uključuje i druga važna i izvrsna imena – i učitelja i učenika raznih generacija. O njima nešto više u sljedećim člancima. Obilježja ruske pijanističke škole su visoki kriteriji, vrhunska tehnička pripremljenost, vrhunska i individualna interpretacija, glazbena logika, emotivnost s razumijevanjem glazbenog djela, apsolutna predanost i proživljenost glazbe, vrhunsko poznavanje glazbene literature i svih detalja i slojeva pojedine skladbe. Ruska umjetnost izuzetno je bogata i zanimljiva za proučavanje, nadam se da vas je nešto iz ovoga članka nagnalo da se dalje zainteresirate i pozabavite se odabranom temom. Slika Ilje Rjepina, ‘1905’ Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2007., petak

Marcato

Autor: Žanina Bilić 23.03.2007 Marcato je glazbena oznaka za način izvođenja, ili artikulaciju – u klavirskom slogu znači naglašeno, istaknuto, a kod artikulacije također naglašeno, istaknuto samo što se artikulacija proizvodi donekle drugačijim sredstvom – načinom sviranja koji ulazi u dubinu tipke i pritom koristi i snagu i težinu. Biti koncertni pijanist, ako govorimo o profesionalnom bavljenju koncertnim pijanizmom, dakle, da su koncerti jedini ili glavni izvor prihoda pijanistu, što je to? To je puno vježbanja, puno discipline, puno odricanja, puno adrenalina, puno emocija, puno senzibiliteta...i puno sreće. Puno vježbanja – zašto? Skladbe koje pijanist prezentira na koncertima su zahtjevne. Zahtijevaju dugotrajne pripreme – osim dugogodišnjeg školovanja i usavršavanja, pojedini nastup može se pripremati od 6 mjeseci pa do godinu ili dvije. Osim samih skladbi pijanist održava i svoju kondiciju – kondiciju prstiju i ruku – gipkost, kombinatoriku, izdržljivost, snagu, sve vrste udaraca, tehniku – tehničke zahvate ( razne vrste skala, rastvorbi, dvohvata (oktava, duplih terci, kvarti, kvinti i sl.), akorada, koncentraciju, memoriju. Održavanje pijanističke kondicije vrlo je osjetljivo, jer kondicija pada već nakon jednog propuštenog dana vježbanja, tako da ni subota ni nedjelja, ni ljetni odmor za aktivnog pijanista nemaju neko posebno značenje – bolje rečeno, ne odvlače ga od vježbanja. Nema potrebe naglasiti da pijanist mora silno voljeti klavir (drugi glazbenici također silnu ljubav prema svom instrumentu ili području djelovanja), do granice s opsjednutošću, da bi postojala osnova za motivaciju prema vježbanju. Slično kao i kod sportaša, za izdržavanje napornih treninga i rigoroznih pripremi za natjecanja, sportaš mora voljeti svoj sport više nego što mu treninzi i pripreme teško padaju, jer on ili ona to onda može izdržati i čak to postane nešto normalno, dio svakodnevice. Alicia de Larrocha, (rođena 1923.), španjolska pijanistica Puno discipline – zašto? Za višesatno svakodnevno vježbanje, pogotovo nakon završenog školovanja, potrebna je disciplina, ali prije svega samodisciplina tvrda poput dijamanta. Bez tutora, pijanist mora sam u sebi pronalaziti inspiraciju i motivaciju za vježbanje – odupirući se lošim danima, umoru, svakodnevnim problemima, utjecajima društva. Puno odricanja – zašto? Zato što puno discipline i puno vježbanja traži i uglavnom dobija stanovita odricanja. Od razdoblja školovanja koje, u standardnoj varijanti, znači (za sad) pohađanje dviju škola paralelno ('obične' općeobrazovne škole i muzičke škole), više dnevnih zadataka, manje izlazaka, manje odmora. A i kasnije, vježbanje uvijek zahtijeva određeni dio dana, nauštrb možda nekih drugih aktivnosti ili razonode. Yvonne Loriod (rođena 1924), francuska pijanistica Puno adrenalina – zašto? Svaki nastup nosi svojevrsnu napetost, koja je čak i neophodna, kao što je oprez neophodan pri hodanju po mraku, budi naša osjetila. Pijanisti, a i ostali glazbenici imaju različite načine svladavanja treme – autogeni trening, yoga, meditacije različitih vrsta, hodanje niz hodnik, čitanje, dubljenje na glavi i sl. Puno emocija – zašto? Glazba je sama po sebi niz osjećaja, glazba je izražavanje osjećaja – skladatelja i pijanista, koji nastoje prenijeti te emocije slušateljima. Nemoguće je svirati skladbu posvećenu bolnom rastanku s voljenim bratom ili neizvjesnom iščekivanju rezultata medicinskog nalaza o kojem ovisi život, ili skladbu o ponovnom sjedinjenju u ljubavi nakon 3 godine odvojenog života, a da se te emocije ne percipiraju, ne prožive i ne izraze sviranjem. Zapravo, moguće je, ali to nije ono pravo. Publika to odmah primjećuje i nezainteresirano prati nastavak koncerta ili odlazi s koncerta – u težim slučajevima. Kaže se da svira 'prazno' ili 'dosadno', ili u protivnom kaže ' dirnulo me' ili 'oduševilo me'. Pavica Gvozdić (rođena 1937), najistaknutija hrvatska pijanisticaPavica Gvozdić (rođena 1937) Puno senzibiliteta – zašto? Imamo vrlo lijepu riječ – tankoćutnost – koja je kod profesionalnih glazbenika vrlo primjetna, osjetljiviji su, lakše ih je povrijediti, plahiji su, 'naštelani' su tako da percipiraju vrlo tanke nijanse osjećaja, promjene osjećaja i raspoloženja kod drugih i kod sebe, da ih i prožive, jer su trenirani da ih znaju kroz glazbu potom izraziti. Bez senzibiliteta nema pravog umjetnika. Kako u glazbi, pa tako ni u drugim umjetnostima. Uobičavalo se reći, da primjerice Chopina ne može svirati onaj tko nije iskusio gorčinu odbijanja u ljubavi, nesretnu ljubav, sladostrast ljubavnog sjedinjenja, melankoliju, tugu, patnju tijela i duha. Drugim riječima, Chopina ne mogu svirati djeca od 12 i 15 godina, potrebna je izvjesna zrelost. I nije rijetkost da pijanisti tek sa 50 ili 70 godina dožive zrelost potrebnu za izvođenje nekih skladbi onako kako je to autor zamislio i potpuno ponirući u sve razine shvaćanja odnosno iščitavanja glazbenih izraza. Često u tumačenju djela treba u samom pijanistu postojati i poznavanja povijesti, i filozofije, i ostalih umjetnosti u to vrijeme, i teologije i psihologije. Usporediti to možemo sa nekim zahtjevnim književnim djelom, koje nije puki opis situacije ili događanja, razgovor ili putopis, već od čitatelja zahtijeva određenu mentalnu aktivnost, zaključivanje, razmišljanje, stvaranje ideja. Puno sreće – zašto? Uz sav talent i sav trud tijekom mnogih godina rada, vrlo je rijetko da pijanist može živjeti samo od koncertnih nastupa ili ozbiljnih ugovora za snimanje nosača zvuka. Najčešće su koncerti tek rjeđa pojava, a stalan posao je poduka u nekoj školi, akademiji ili drugoj ustanovi. Poneka snimanja nosača zvuka ili emisija, nastupi u komornim sastavima, u prosjeku vrlo često se kombiniraju s osnovnim solističkim koncertnim nastupima – pri 'solističkim' mislim na solo klavir ili solo klavir uz orkestar. U nas je još jedna otegotna okolnost što imamo malo tržište i nedovoljno razvijenu strukturu koja prati industriju klasične glazbe. No niti u svijetu nije lako uspjeti kao pijanist, čak i uz veće tržište i razvijeniju strukturu. Uz naravno osnovne pretpostavke da imate natprosječan talent, natprosječnu tehniku sviranja, natprosječnu marljivost i posvećenost pijanizmu, da fantastično svirate i aktivno se bavite upravo time – sviranjem. Ako pokušamo procijeniti koliko pijanista godišnje izlazi iz većih muzičkih akademija, konzervatorija i visokih škola za glazbu u Europi (geografski gledano, ne politički), uzevši samo primjera radi da možda ima oko 200 takvih obrazovnih ustanova, pa da u prosjeku samo 50 diplomiranih pijanista na godinu izađe iz svake od ustanova, to je već pozamašna brojka od 10.000 pijanista godišnje. S time da treba uzeti u obzir i godine prije i godine poslije vlastite diplome – dakle ako je Pero Perić diplomirao 2005. godine, 2004 i 2006 diplomiralo je daljnjih 20.000 pijanista, a da ne spominjemo i sve ostale godine i generacije pijanista koje također treba uzeti u obzir. Jer Pero Perić će biti u istom brodu sa pijanistima koji su diplomirali i 1995. godine i 1985. godine, dakle računamo sa još najmanje 200.000 pijanista. Jasno je da neće svi ti pijanisti krenuti istim putem – neki će odmah početi raditi u školama, neki će odustati od pijanizma, neki će se zaposliti kao korepetitori, ali je ipak i podosta onih koji će se pokušavati probiti u sferu pravog pijanizma, ići će na natjecanja, borit će se za nastupe. Tim više treba poštivati one koji su uspjeli – dakle one pijanističke zvijezde, premda se oni sigurno ne vole takvima nazivati – one pijaniste koji su postali priznati, poznati i koji mogu živjeti od svoje profesije. Takvih je u geografskom prostoru Europe možda tek trideset ili najviše pedeset, slobodna procjena. U ovom članku ću ih navesti samo nekoliko. Od najmlađih, obećavajućih to je svakako još relativno nepoznati poljski pijanist (rođen 1985) Rafał Blechacz, koji je kao prvi Poljak, 2005. godine, nakon 30 godina odnio prvu nagradu na prestižnom Chopinovom pijanističkom natjecanju u Varšavi. Prije njega, to je 1975 bio Krystian Zimerman. U mlađoj generaciji to su primjerice Hélčne Grimaud (rođena 1969), mlada pijanistica rođena i obrazovana u Francuskoj, a trenutno s boravištem u Americi, koja je sa 15 godina osvojila visoku francusku nagradu za svoju snimku djela Druga Sonata Sergeja Rahmanjinova, što ju je lansiralo u orbitu uspjeha. Poznata je i po svojoj brizi za vukove, za koje je osnovala Centar za očuvanje vukova u državi New York, u Americi. Finski pijanist Olli Mustonen (rođen 1967) koji se intenzivno bavi i skladanjem i dirigiranjem te koncertnim pijanističkim nastupima. Njegove snimke djela Šostakoviča i Alkana također su nagrađene visokim nagradama. Kao pijanist nastupao je i sa svim većim svjetskim orkestrima. U srednjoj generaciji primjerice Maurizio Pollini (rođen 1942), talijanski pijanist. Njegove uspjehe i nastupe teško je nabrojati u samo nekoliko rečenica, a pogotov odabrati samo neke snimke kojima je ostavio duboki trag u pijanizmu dvadesetog stoljeća. Mađarski pijanist Zoltán Kocsis (rođen 1952) također je već legenda pijanizma 20. stoljeća, koji uz raznovrsni repertoar, mnogobrojne nagrade, nastupe i organizacijsko-umjetničke pothvate (osnivanje Budimpeštanskog festivalskog orkestra) naročito impresivno tumači djela svog sunarodnjaka Béle Bartóka (1881-1945). U starijoj generaciji svakako Paul Badura-Skoda (rođen 1927), austrijski pijanist koji se specijalizirao za izvođenje djela Bacha, Mozarta, Beethovena i Schuberta, te koji je snimio više od 200 LP nosača zvuka različitog repertoara i nastupao također na mnogobrojnim koncertima. Također legenda pijanizma Alfred Brendel (rođen 1931), koji je rođen u Češkoj, a jedno vrijeme je živio i u Zagrebu. Vrlo zanimljivog životnog puta, kasnije je živio i nastupao gotovo samo u Austriji. Posebice je cijenjen u tumačenju cjelovitog opusa Beethovenovih sonata. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak

Moderato

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.11.2007., srijeda

HRT i etičko povjerenstvo su odbili emitirati slijedeći video spot:

- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2007., utorak

Pozivamo vas na koncert u Dugom Selu 1.prosinca

Plakat za koncert(klikni) Dom HV-a, Dugo Selo, Zagrebačka 24, 1. prosinca, 18.00 sati ----------------------------------------------------------------------------------------------- Glazbeni studio Cerovac(GSC) i Turistička zajednica Dugo Selo pozivaju vas na GODIŠNJI K O N C E R T polaznika tečajeva GSC-a Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja Nastupaju: violina: Josip Budim glasovir: Juliana Lučić, Antonio Paunović, synthesizer: Marija Barbarić, Domagoj Aleraj, Filip Laštro, Gabrijela Kostanjevac, Filipa Čaran, Filip Čuhnil, Blanka Vrhovski, Mario Pavičić, Hrvoje Čuhnil, Ivan Budim, Mihael Ćuže bas-gitara: Ivan Štefinovec gitara: Mislav Ćuže, Fran Tolić, Kristijan Jambrek, Valentina Miloščić, Jura Bijelić i sastav Slytherin. ------------------------------------------------------------------------------------------ Ulaz slobodan

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

Legato

Autor: Žanina Bilić 15.03.2007 Legato (iz talijanskog jezika, od glagola legare = povezivati, vezati) je glazbena oznaka za način sviranja, tzv. Artikulaciju sviranja, a znači 'vezano, povezano'. Proba filharmonijskog orkestra Pijanist može raditi i kao producent i kao organizator glazbenih događanja, stalno ili povremeno. Premda producenti i organizatori ne moraju nužno biti glazbenici, postoje neke prednosti kada producent i organizator poznaje glazbenu struku 'iznutra', kada je i sam prošao kroz glazbena događanja kao izvođač i svjestan je svojih potreba prije, za vrijeme i nakon nastupa. Producent glazbenog događanja odgovoran je za (detaljne) pregovore o nastupu glazbenika (ne uvijek, ovisi o veličini organizacije ili institucije koja organizira kulturni događaj), terminima proba, kontroli osiguranih ugovorom određenih uvjeta (put, smještaj, honorar, uvjeti za vježbanje, dostupnost nota i dr.), pojavljivanje svih potrebnih glazbenika na vrijeme na pravom mjestu, za probe (dolazak, koordinacija, sitne potrebe tijekom proba, odlazak) i za sam nastup. Proba komornog orkestra Producent mora biti uglavnom uvijek dostupan za pitanja ili neke logističke potrebe (npr. instrument zapeo na carini, kritično vrijeme do probe 2h, ili zalutala prtljaga na aerodromu u kojoj su i note neophodne za izvođenje skladbe, ili nenajavljeno kašnjenje aviona, nemogućnost pronalaska taxija, u vrijeme kada javni prijevoz ne prometuje i sl.) Sam nastup također iziskuje neke organizacijske poteze, odnosno producent je odgovoran za dolazak svih glazbenika na nastup na vrijeme, na glatko protjecanje samog nastupa, koordinaciju tijekom samog nastupa i sitne potrebe prije nastupa, te odlazak glazbenika i ispraćaj sa svim potrebnim stvarima, potpisanim ugovorima, isplaćenim dnevnicama i sl. u skladu sa dogovorom i ugovorom, ukoliko to sve nije obavljeno unaprijed ili nije moglo biti obavljeno unaprijed. Osim produciranja glazbenih događanja, pijanist može raditi i kao producent snimanja – audio i video – dakle, na radiju, na televiziji ili tijekom snimanja za nosač zvuka ili drugi medij za trajni zapis. Producent snimanja ima vrlo sličnu ulogu producentu u filmovima – osmišljava i oblikuje snimku glazbenog djela tijekom i nakon snimanja. Producent također ima ključnu ulogu u osmišljavanju i izvedbi, te konačnom oblikovanju nosača zvuka – u glazbenom smislu. Producent snimanja mora biti glazbenik, jer mora jako dobro poznavati glazbu koja se snima, mora znati čitati note i pratiti skladbe koje se snimaju u notama/partituri. Producent snimanja mora biti vrlo skoncentriran i smiren. Vrlo često su tijekom snimanja umjetnici koji snimaju – dakle, izvođači, naročito nervozni ili u jednom povišenom osjetilnom stanju, kako bi dali sve od sebe tijekom snimanja, pa je potrebna osoba koja će osim dobrih savjeta davati i stanovitu podršku i održavati smirenost i dobru radnu atmosferu. Jako je važno izvrsno poznavanje rada na računalu i kako funkcionira snimanje sa tehničke strane. Producent mora također dobro poznavati prirodne i tehničke zakonitosti svih instrumenata i ljudskog glasa, kako bi mogao unutar realnih mogućnosti tražiti određene preinake ili davati izvedive savjete. Organizator glazbenih događanja ima vrlo slične organizacijske i koordinacijske zadatke kao i bilo koji drugi organizator kongresa, festivala ili sličnih događanja. Organizator je odgovoran za izračun potrebnih sredstava (budžeta) i nabavu istog (sponzori, donatori, pokrovitelji), te ostvarenje događanja unutar tog budžeta, pregovore s glazbenicima, najam dvorane, opreme, marketing i PR, koordinaciju sa svim suradnicima prije, tijekom i nakon događanja te dobru radnu atmosferu tijekom cijelog tog procesa. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja

Sjećanja na Vukovar

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.11.2007., subota

Allegro

Autor: Žanina Bilić 08.03.2007 Allegro – glazbena oznaka za tempo brzinu izvođenja glazbenog djela, na talijanskom jeziku, a znači = brzo, živo, veselo. Pijanist kao član komornog sastava ima široke mogućnosti izbora. Može nastupati sa još jednom osobom, sa još dvije, tri, četiri i više osoba. Pa tako primjerice može svirati i nastupati sa još jednim pijanistom/icom u klavirskom duu (ne duetu, jer duet označava dvije osobe koje pjevaju zajedno) – četveroručno na jednom klaviru ili svatko za svojim klavirom, dakle na dva klavira. Obično je skladba ta koja određuje kako se svira. Pijanist može napraviti duo i sa violinistom ili bilo kojim drugim gudačem i puhačem. Pijanist može osnovati i klavirski trio, u (klasičnom) sastavu klavir, violina, violončelo ili klavirski kvartet u (klasičnom) sastavu klavir, violina, viola, violončelo. Popularan je također i klavirski kvintet u (klasičnom) sastavu klavir, dvije violine, viola i violončelo. Klavirski kvintet, a i drugi komorni sastavi, mogu imati i drugačiji sastav – ovisno o ideji skladatelja i samoj skladbi. Primjerice, klavirski kvintet može imati i ovakav sastav: klavir, oboa, klarinet, korna (rog) i fagot ili neku drugu kombinaciju 4 instrumenta i klavira. Ključna riječ u komornom muziciranju je koordinacija. Plete se jedna fina mreža suradnje, slušanja, povjerenja i koordinirano se predstavlja glazbeno djelo. Komorno je muziciranje vrlo lijep oblik muziciranja, kako za same glazbenike tako i za publiku. Broj skladbi napisanih za razne komorne sastave je ogroman. Ja sam imala priliku svirati u različitim komornim sastavima i nastupati s njima. Premda je svaka takva suradnja posebna i neponovljiva, najdublje mi je ostao u sjećanju nastup i pripremni proces sa skladbom francuskog suvremenog skladatelja Oliviera Messiaena: Quatuor pour la fin du Temps (Kvartet za kraj vremena) sa kolegama – polaznicima (privatne) Međunarodne akademije za komornu glazbu International Mozart Academy, sa tadašnjim sjedištem u Krakowu i Wrocławu. Kvartet je u ovoj skladbi bio u sastavu: klarinet, violina, violončelo i klavir. Svi smo bili stipendirani od same Akademije. Klarinet je svirao kolega iz Mađarske, violinu kolegica također iz Mađarske, violončelo kolegica iz Kanade, i ja za klavirom. Po cijele dane i dobar dio noći smo vježbali u raznim komornim sastavima, bilo je izuzetno poučno i zanimljivo. Messiaenov Kvartet izveli smo na koncertu u Varšavi, 1996. godine, na kraju našeg šestomjesečnog učenja u Akademiji. Poznati violončelist Miša Majski i poznata pijanistica Marta Argerič u nekoliko su navrata zajedno muzicirali te snimili nekoliko nosača zvuka. Violina i klavir. Na slici je proba komornog sastava – korna (rog) i klavir. Proba flaute i klavira, za razliku od prethodne slike gdje pijanistica svira na koncertnom kalviru, pijanistica ovdje ima na raspolaganju pianino. Klavirski duo, četveroručno na jednom klaviru. Poznati čelist Yo Yo Ma i Condoleeza Rice, ovaj put, u ulozi pijanistice, nakon koncertnog nastupa 2002. godine Klavirski kvartet klasičnog sastava. Peta osoba – mladić koji stoji pored pijanistice, nije član komornog sastava, već okretač nota pijanistici. Klasični klavirski kvintet. Za klavirom je poljski pijanist Wladyslaw Szpilmann, čija je životna priča postala poznata prikazivanjem filma ‘Pijanist’, u kojem glavnu ulogu igra Adrien Brody. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2007., petak

Tutti

Autor: Žanina Bilić 01.03.2007 Tutti – iz talijanskog jezika, znači 'svi'. Oznaka u glazbi da sviraju svi u orkestru. Pijanist može u sklopu svog koncertnog rada biti i član orkestra. Ovisno o zahtjevima skladbe, može svirati dionicu klavira, orgulja (ukoliko dionica orgulja nije previše zahtjevna, jer onda zahtijeva dublje poznavanje sviranja orgulja, takvu dionicu svira orguljaš), čembala (ukoliko dionica čembala nije previše zahtjevna u smislu improvizacija ili ukrašavanja, jer onda zahtijeva dublje poznavanje sviranja čembala i barokne (najčešće) glazbe, takvu dionicu svira čembalist) ili čeleste. Yamahina čelesta sa 5 oktava. Dionica se u glazbenom smislu koristi kao termin za dio glazbenog materijala koji svira točno određeni instrument, npr. Dionica violine – glazbeni materijal koji svira violina u toj skladbi, ili dionica oboe – glazbeni materijal koji svira oboa u toj skladbi. Kod posudbi ili kupnje nota, također se može posuditi ili kupiti samo dionica nekog instrumenta, skup dionica (primjerice sve dionice gudača) ili partitura. Partitura je cjeloviti glazbeni materijal, u partituri su okomito ispisane sve dionice paralelno kako bi se vidjelo tko što svira u svakom trenutku. Partituru najčešće koristi dirigent, kako bi točno i uspješno ravnao cijelim orkestrom. Iz dionice se vidi samo dio, a iz partiture – cjelina. Čelesta je glazbeni instrument, na prvi pogled vrlo sličan malom pianinu, no po zvuku i mehanici ipak različit. Tipke pokreću male čekiće koji udaraju o metalne ploče i proizvode zvuk sličan zvoncima. Naziv 'čelesta' dolazi od francuskog 'celeste' što znači 'nebesko'. Zvuk je vrlo nježan, pomalo tajanstven i vrlo zanimljiv. Orkestri mogu biti različiti – operni, simfonijski, filharmonijski, komorni. I koncerti i skladbe koje se izvode (iz različitih povijesnih razdoblja, od različitih skladatelja i dr.) mogu također biti vrlo različite, tako da i uloga pijanista može biti različita – u jednoj skladbi on je samo dio boje zvuka, a u drugoj ima i solističku dionicu, unutar sudjelovanja kao član orkestra… Svirati u orkestru kao član orkestra za pijanista je zanimljivo iskustvo. U svojoj uobičajenoj praksi, pijanist nema često priliku svirati kao član orkestra, već više kao solist uz pratnju orkestra, što je korjenito različito. Solist je uz dirigenta glavni pokretač cijelog glazbenog događaja, a član orkestra je dio velike glazbene cjeline u kojem nema puno prostora za samostalnost. Također potrebno je naučiti snalaženje u brojanju praznih taktova do trenutka u kojem nastupa pijanist kao član orkestra, tj. do trenutka u kojem počinje klavirska dionica. Tijekom izvedbe glazbenog djela, pijanist kao član orkestra mora pomno pratiti dirigenta i slijediti njegov tempo i sve ostale naznake (za dinamiku i izražaj sviranja). Simfonijski orkestar. Klavir se vidi u lijevom gornjem uglu (zelena strelica), pored harfe, a sasvim naprijed su orgulje. Na malom podiju, u sredini zamišljenog polukruga, naprijed (u prvom redu) stoji dirigent. Manji orkestri najčešće nemaju stalno zaposlenog pijanista kao člana orkestra, po potrebi se zapošljava honorarno, dok neki veći orkestri imaju. Pogledajte i poslušajte isječak iz baleta Pjotra Iljiča Čajkovskog: Ščelkunčik ili Orašar, i to: Ples Vile Šećera na ovom linku: http://www.youtube.com/watch?v=h0pzt001aZM. U toj glazbi pojevljuje se i zvuk čeleste, potražite ga…

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Tranquillo

Autor: Žanina Bilić 23.02.2007 Tranquillo – glazbena oznaka za način izvođenja, znači 'mirno'. Korepetitor često treba pokazati veliko strpljenje i mir u ponekad burnim probama i reakcijama pjevača, dirigenta ili redatelja. Osim pedagoškim radom, pijanist se može baviti i koncertnim radom. Jedna od mogućnosti je korepetiranje. Pijanist koji korepetira je korepetitor. Što je korepetiranje ili korepeticija? Iz same riječi to se može naslutiti – ko-repeticija, poput ko-ordinacije i ko-operacije, imaju u svom nastanku latinske riječi 'com' što znači 'sa' i neki glagol/imenicu, primjerice 'com' + 'operari' , 'sa' + 'raditi' , dakle surađivati, lat. Cooperationem=suradnja. Pa tako i lat. Repetitio – ponavljanje, ponovno govorenje, ponovni izgovor uz 'com' = 'sa' daje riječ za 'ponavljanje uz nekoga'. Korepetiranje je pomoć u vježbanju i klavirska pratnja za drugog glazbenika, koji nije pijanist. Drugi glazbenik može biti pjevač, gudač, puhač, udaraljkaš (rjeđe) ili zbor. Korepetiranje je manje izloženo od samostalnih koncertnih nastupa, pa tako pijanist koji voli biti 'u sjeni', ne previše izložen svjetlu reflektora i uhu publike, može u korepetiranju pronaći odgovarajući posao, ukoliko korepetiranje kao završni rezultat ne traži javni nastup. Vrlo često na kraju procesa vježbanja i korepetiranja dolazi javni nastup, ali ne uvijek. Ukoliko vrsta korepetiranja ne traži javni nastup, pijanist – korepetitor ostaje 'u sjeni', 'nevidljiva' snaga i 'nevidljiva' asistencija u procesu vježbanja. Korepetiranje je vrlo zahtjevno i treba puno truda i znanja kako bi se dobro radilo. Kod nas u sustavu glazbenog akademskog obrazovanja korepetiranje se uči, ali tek praksa nakon studija dopušta poniranje u dubinu problematike i uvid u načine rješavanja iste. Osobno sam isprobala i radila u svim vrstama korepetiranja, iskustvo je dragocjeno. Korepetiranje opernim pjevačima vrlo je specifično. Proces uvježbavanja operne uloge zahtijeva svakodnevne pripreme sa korepetitorom – individualne pjevačke probe, ali i bez njega. Sa korepetitorom, koji u tom procesu 'glumi' orkestar, dakle svira sve ono što u završnoj opernoj izvedbi svira orkestar, pjevač vježba svoje 'ulaske', odnos sa drugim ulogama, kada se nadovezuje na njih ili pjeva istovremeno sa njima, te glazbeno tkivo – upoznaje i usavršava poznavanje cjelovitog glazbenog materijala kojeg je skladatelj osmislio, naravno uz poznavanje svoje melodije. Individualna pjevačka proba Osim glazbenog tkiva, korepetitor pjevaču pomaže u uvježbavanju ritma i teksta, te izgovora. U idealnom slučaju, kada korepetitor izvrsno poznaje tehniku opernog pjevanja i specifičnosti svakoga glasa, korepetitor može sugerirati i neke vokalne finese ili upozoriti na neke detalje u samoj izvedbi. Od velike je prednosti, ako korepetitor poznaje i dirigiranje, te i na taj način pomagati u pripremi uloge. Vrlo često, korepetitori su mlađi dirigenti, koji dobro vladaju sviranjem klavira, a još bolje iz dirigentske perspektive poznaju cjelinu glazbenog djela u svoj svojoj zahtjevnosti. Specifičnost korepetiranja pjevača, je, kao i kod korepetiranja puhača, pjevačeva neophodnost disanja. Svaki dah, koji je logički i muzikalno inkorporiran u glazbenu cjelinu, korepetitor mora poznavati, uzeti u obzir i pričekati. Budući da se radi o djeliću sekunde, protok glazbe se ne narušava. Budući da su tekstovi opera većinom na talijanskom, često na francuskom, ruskom ili njemačkom jeziku, rjeđe na hrvatskom, i za pjevača i za korepetitora je dobro poznavanje stranih jezika od velike pomoći. Unutar profesionalnih opernih kuća postoji i stručnjak – lingvist, koji pomaže u pravilnom izgovoru i tumačenju teksta, tijekom priprema nove uloge. Nakon individualnih proba s jednim opernim pjevačem, korepetitor je potreban i na tzv. Ansambl-probama. Ansambl-probe uključuju dva, tri ili više pjevača, ovisno o tome što glazbeno djelo zahtijeva, na kojima pjevači uz korepetitora, a često i dirigenta, uvježbavaju zajedničke scene. Ukoliko je korepetitor ujedno i dirigent, stvar je jednostavnija, ali i napornija za korepetitora, jer mora istovremeno raditi dvije stvari – korepetirati i dirigirati, odnosno dirigirati i korepetirati. Ansambl proba, korepetitor u pozadini za klavirom, dvije pjevačice i dirigent, s leđa Muzička proba Nakon ansambl-proba slijede tzv. Muzičke probe – probe svih pjevača koji sudjeluju u toj operi uz korepetitora i dirigenta. Na pripremnim muzičkim probama dirigirat će asistent glavnog dirigenta, a na pravim muzičkim probama dirigent koji će dirigirati i predstavom. Te probe znaju potrajati i 4-5 sati, pa su kao takve za korepetitora vrlo naporne. Nije rijetkost da budu u dvije muzičke probe na dan, pa tako korepetitor može, uz nekoliko individualnih pjevačkih proba, korepetirajući u operi provesti i po 12-14 sati na dan. Iz pijanističke perspektive, dodatni napor zahtijeva prilagodba orkestralno pisanog glazbenog tkiva pijanističkom izrazu, koji ima na raspolaganju samo dvije ruke i deset prstiju, dok operni orkestar ima na raspolaganju 40 – 60 osoba, dakle 80-120 ruku i 400-600 prstiju. Korepetitor najčešće svira iz tzv. Klavirskog izvatka (njemački Klavierauszug) koji je, ovisno o tvorcu, manje ili više prilagođen klaviru. Također, sviranje pod ravnanjem dirigenta nije uobičajena praksa za pijanista, koji uglavnom svira sam, u svom tempu, te je tu potrebna prilagodba i fleksibilnost od strane pijanista. Nakon muzičkih proba slijede režijske probe, neke u dvorani za vježbanje, a neke i na sceni. Korepetitor i dalje glumi orkestar, s time što je sada fizički smješten u 'orkestralnu rupu', dakle ispod razine pozornice, u kojoj je potpuni mrak, uz radna svjetla na pultu s notama. Operna scena Pariške nacionalne opere. Na sceni je spušten zastor, u orkestralnoj rupi sjedi orkestar, publika je na svojim mjestima, očekuje se dolazak dirigenta i početak operne predstave. Nakon svih ovih priprema, orkestar zauzima svoje mjesto i prati pjevače na nekoliko orkestralno-režijskih proba, prije generalne probe i same predstave. Korepetitor je u tom trenutku završio većinu svog posla, osim ako ne nastavlja si ndividualnim pjevačkim probama, sa svrhom obnavljanja naučenog. Korepetitori opernim pjevačima kao krajnji rezultat nemaju javni nastup, jer na javnom nastupu – predstavi svira orkestar. No, korepetitori s pjevačima mogu nastupati na koncertima, gdje pjevači pjevaju uz pratnju klavira. Češka mezzosopranistica Magdalena Kožená prima aplauz od publike nakon uspješnog recitala, zajedno sa pijanistom koji stoji pored klavira. On je osigurao klavirsku pratnju koncertnom nastupu pjevačice. Korepetiranje gudačima je za mene osobno vrlo lijep oblik muziciranja. Gudači – dakle violinisti, violisti, violončelisti i kontrabasisti rijetko nastupaju bez klavirske pratnje. Velika prednost kod ovog korepetiranja je da je veliki dio skladbi napisan u originalu za gudački instrument i klavir, tako da nije potrebna prilagodba pratnje za klavirski slog. Vrlo rijetko takvim probama biva nazočan dirigent, češće profesor gudača, ukoliko se radi o studentu gudaču, kako bi pomogao u formiranju izvedbe. Ukoliko su oba glazbenika završili studij, dakle profesionalni su glazbenici, probe se odvijaju u međusobnom dogovoru i radu. Najčešće krajnji rezultat jest javni nastup. Vrlo često je klavirska dionica sastavni dio glazbenog djela, te kao takva nije uvijek ' u sjeni' solista gudača, već ravnopravno sudjeluje u glazbenom tkivu. U tom slučaju zapravo se radi o komornom muziciranju, više nego o korepetiranju. O komornom muziciranju bit će više govora u jednom od sljedećih članaka. Korepetitor – pijanist treba razvijati istančan sluh, stalno osluškivati svog glazbenog partnera, biti fleksibilan u dogovorima o glazbenoj izvedbi, te zvučno usklađivati delikatniji ili masivniji zvuk gudača sa zvukom klavira. Ukoliko korepetiranje gudačima u određenim slučajevima predstavlja pripremu za solistički nastup gudača oz orkestar, tada klavir, kao i kod korepetiranja opernim pjevačima, 'glumi' orkestar i krajnji rezultat nije javni nastup, jer na javnom nastupu u tom slučaju nastupa orkestar – orkestralna pratnja. Poznata njemačka violinistica Anne-Sophie Mutter na ovoj slici nastupa uz klavirsku pratnju. Korepetiranje puhačima po svojim odlikama vrlo je slično korepetiranju gudačima. Jedina specifičnost, koja ima sličnosti sa korepetiranjem pjevačima, jest specifičnost neophodnosti disanja kod puhača, i pjevača. U trenutku kada puhač (flautist, oboist, fagotist, saksofonist, trubač, hornist, tubist) treba uzeti zrak, a taj trenutak je logički postavljen unutar glazbenog tkiva, pijanist treba pričekati i tek onda nastaviti. Kako se radi o dijeliću sekunde, glazbena izvedba nije narušena. Korepetiranje udaraljkašima relativno je rijetko, jer udaraljkaši obično ne trebaju klavirsku pratnju, osim ako se ne radi o djelu koje je u originalu napisano za udaraljke i klavir, no tada je riječ više o komornom muziciranju, nego o korepetiranju. Korepetiranje zboru najsličnije je korepetiranju pjevačima. Vrlo često je dirigent ujedno i korepetitor, dakle dvije funkcije u jednoj osobi, ali ima i slučajeva kada dirigent dirigira, a korepetitor korepetira. Zborsko korepetiranje može i ne mora kao krajnji rezultat imati javni nastup uz klavirsku pratnju, ovisno o tome što zahtijeva skladba. Klavirska pratnja koja 'glumi' orkestar isto tako moguća je i vrlo korisna kada pijanist prati drugog pijanista u pripremama za nastup klavira solo uz orkestar. Tada je također orkestralni slog prilagođen klavirskom i u notama (klavirskom izvatku) pratimo prvi klavir (solo klavir) i drugi klavir (orkestar). Budući da se radi o procesu uvježbavanja, ovdje je riječ više o korepetiranju nego o komornom muziciranju. Pijanisti u ovom slučaju sviraju na dva klavira istovremeno. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2007., srijeda

Con passione

Autor: Žanina Bilić 01.02.2007 Sat klavira nekada Da li možete nabrojati tri poznata profesora klavira u Hrvatskoj? Ako niste bili u sustavu muzičkih škola ili privatno učili klavir, pa onda možete nabrojati svoje profesore i profesore iz sobe do, vjerujem teško. Zanimanje profesora klavira vrlo je samozatajno, ali i vrlo plemenito. S jedne strane - nema zvijezda, nema zvjezdane prašine, nema kuća s bazenom, nema skupih Porschea, nema medijskog zanimanja za dužinu kose ili vrstu odijela koju nosite. S druge strane – iz ljubavi prema glazbi pružate učenicima tijekom mjeseci i godina rada svo svoje znanje, svo svoje strpljenje, svu svoju mudrost, svu svoju moć zapažanja, sve svoje pedagoške metode s jednim, jedinim ciljem – da učenik nauči, da se učenik razvije. Naučiti ili steći znanje – što je to? Zašto nam to treba? Za početak, jedan neimenovani učitelj napisao je: Ako ovo možete čitati, zahvalite učitelju. Nadalje: Ropo Oguntimehin, o kojem kao osobi nema gotovo nikakvih biografskih podataka, ali čije se izjave o važnosti obrazovanja u cijelom svijetu često koriste kao inspiracija, rekao je: Obrazovanje je suputnik kojeg niti jedno razmišljanje o budućnost ne može deprimirati, niti jedan zločin ne može uništiti, niti jedan neprijatelj ga od tebe ne može udaljiti i niti jedan nepotizam ne može zarobiti. Izvrstan primjer samozatajnosti učitelja, ako je g. ili gđa. Oguntimehin učitelj. Ako nije, po širem shvaćanju pojma 'učitelj', u kojem su najdalje otišli dalekoistočni mudraci, koji smatraju da je 'učitelj' za svakoga od nas, svaka osoba, pa čak i životinja, biljka ili prirodna pojava koja nas je nečemu naučila, on/ona to svakako jest. Pretpostavljam da je g. ili gđa Oguntimehin bio/bila/jest učitelj/ica iz Nigerije, iz razloga što je Oguntimehin nigerijsko prezime. A možda je filozof/filozofkinja? Ili znanstvenik/znanstvenica prirodnih znanosti? Ili osoba koja je iz vlastitog traumatičnog iskustva žrtve zločina ili iskustva fizičkog ili psihičkog zarobljavanja došla do tog zaključka? Ako vi pronađete/znate neke informacije o ovoj osobi, javite mi mailom, bit će mi jako drago! Na slici slikarice Marguérite Gérard, dijete i majka koja podučava dijete klaviru Slično kao i mnogi profesori i nastavnici, i profesor klavira pozitivna je i konstruktivna snaga u životu djeteta. Naravno, ukoliko profesor nije frustriran, opterećen svojim problemima, ne svojom voljom natjeran u tu struku, podučavan pogrešnim metodama koje prenosi na učenika i negativistički nastrojen, pa djeluje upravo suprotno na učenika i učenik zamrzi ne samo klavir već i glazbu općenito. O mojim profesorima klavira, koji su svi redom bili fantastični, možete više pročitati na mojoj web stranici www.zaninabilic.com. U ovom, 21. stoljeću i skoro cijelom prošlom, 20. stoljeću, u Hrvatskoj, profesor klavira nakon završene Muzičke akademije, sa predmetima pedagoške grupe, glavni predmet klavir, može raditi u državnim školama/akademijama ili u privatnima. Obje opcije imaju svoje prednosti i svoje mane, a konačni izbor uvjetuju: osobni izbor profesora u odnosu na njegove sklonosti i opći uvjeti u kojima se zapošljava – situacija u tom trenutku u tom gradu i toj državi. U povijesno udaljenijim, prošlim vremenima, kada institucije osnovnih i srednjih muzičkih škola nisu postojale, bilo je uobičajeno poduku primati privatno od profesora klavira niz godina. Nekada je bilo slučajeva kada su umjetnici putovali stotinama kilometara u potrazi za pravim učiteljem. Vrlo često profesori klavira su ujedno i pijanisti, dakle i sami sviraju na koncertima, ali ima i onih koji su se isključivo posvetili pedagoškom radu i ne nastupaju na koncertima. Clara Schumann, njemačka pijanistica, skladateljica i profesorica klavira (1819-1896), majka petero djece, supruga skladatelja Roberta Schumanna Portret Clare Schumann na nekadašnjoj novčanici od 100 maraka Teško je reći koji je omjer 'dobrih' i 'loših' profesora klavira, koliki je omjer 'dobrih' i 'loših' iskustava u učenju klavira. Moglo bi se provesti istraživanje, i na temelju dobivenih činjenica doći do nekog zaključka. A možda i do postavljanja teza: zašto je to tako – jedno ili drugo, ako dobro, zašto dobro, što napraviti da se to mudro iskoristi, ili ako loše, zašto loše, što napraviti da se to popravi. Vratimo naš fokus u ovom članku na sve ono pozitivno i dobro što klavir jest, znanje sviranja klavira jest, što klasična glazba jest, što znanje iz područja klasične glazbe jest i što učenje klasične glazbe za nas može učiniti. Učenje klavira razvija mnoge vještine i sposobnosti Učenje sviranja klavira razvija: * koncentraciju, * finu motoriku, koordinaciju ruku * potiče razvoj i aktivnost obiju polutki mozga, * omogućuje izražavanje emocija, kreativnost * razvija kombinatoriku i apstraktno razmišljanje * razvija radne navike i disciplinu uma, upornost, usmjerenost cilju * upoznaje učenika sa velikim brojem skladatelja i njihovih djela, * obogaćuje opću kulturu * donosi nove spoznaje, znanje i aktivno bavljenje umjetnošću * oplemenjuje i raduje. Heinrich Neuhaus (1888-1964), znameniti sovjetski pijanist i pedagog, iz čije su klase izašli mnogi znameniti ruski pijanisti i pedagozi Vera Gornostaeva, ruska pijanistica i pedagoginja, studentica Heinricha Neuhausa, sa zavidnim iskustvom od preko 40 godina iskustva u podučavanju, mnogi njeni učenici pobjednici su međunarodnih pijanističkih natjecanja, i dan danas redovito održava majstorske tečajeve diljem svijeta. Klasična glazba jest i potiče: * Trajna vrijednost, tijekom stoljeća su se preispitivanjem selektirala i nanovo dokazala trajna značajna umjetnička postignuća u području glazbe, i kao takva ona čine 'klasiku' – djela vrhunske kvalitete * Znatiželju, dovodi do novih spoznaja * Proširuje vlastite obzore i razmišljanja * Proširuje raspon osobnih osjetilnih doživljaja, uključuje intenzivno sluh i analitičko slušanje, te emocije Nikad nije prerano za uživanje u klavirskoj glazbi Konačno jedan divan citat o glazbi općenito, iz pera engleskog političara i pisca Josepha Addisona (1672-1719): Muzika, najveće dobro koje smrtnici poznaju i sve što od Raja imamo, ovdje dolje. U originalu: Joseph Addison Music, the greatest good that mortals know, And all of heaven we have below. Franz Liszt (1811-1886), veliki skladatelj, briljantan pijanist virtuoz i klavirski pedagog mađarskog porijekla Na mojim satovima klavira, u nekoliko navrata, učenici su mi rekli: 'Ja to ne mogu'. Jedini razlog tome je što im je u tom trenutku nešto bilo novo ili nepoznato. Ja uvijek odgovorim: 'Ma naravno da možeš. Pokušaj još jednom, nije to tako teško.' Iz drugog ili trećeg pokušaja im, naravno, to uspije. Vjerujem u to da ne postoji ništa što se ne može uvježbati. Jedan iz niza sjajnih CD izdanja koje su snimili Karl-Hermann Mrongovius i Begońa Uriarte, pijanisti i klavirski pedagozi, bračni parkoji čine klavirski duo, čijem se pijanističkom umijeću dive diljem svijet Poslužit ću se još jednim citatom. Mark Twain rekao je: Ne postoji ništa što se vježbanjem ne može postići. Ništa nije izvan dosega vježbanja. Vježbanje može pretvoriti loš moral u dobar, vježbanje može uništiti loše principe i nanovo stvoriti dobre principe; vježbanje može uzdići ljude do anđela. U originalu: Mark Twain There is nothing training cannot do. Nothing is above its reach. It can turn bad morals to good; it can destroy bad principles and recreate good ones; it can lift men to angelship. Ladislav Šaban (1918-1985) znameniti hrvatski klavirski pedagog, znanstvenik, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, član suradnik HAZU Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

Van Cliburn

Autor: Žanina Bilić 25.01.2007 Van Cliburn je jedno od najjačih pijanističkih natjecanja na svijetu. Nešto poput Olimpijskih igara za atletiku. Pijanistička natjecanja često služe kao katapult za izbacivanje mladih i nadarenih pijanista u orbitu uspjeha i velikih koncerata. Mnogi su poznati pijanisti sadašnjice upravo nakon briljantnog nastupa na nekom od važnih pijanističkih natjecanja dobili pažnju medija i koncertne angažmane koji su ih odveli u uspješnu karijeru. Najpoznatiji primjer je Ivo Pogorelić, a primjera ima još. Natjecanje je dobilo naziv po američkom pijanistu Harveyju Lavan Cliburnu Jr., kojeg su svi zvali Van Cliburn. Van Cliburn je rođen 1934. godine u Americi, u državi Louisiana. I danas u dobi od 73 godine i dalje je aktivan i na koncertnim nastupima i u nizu drugih aktivnosti vezanih uz glazbu. Van Cliburn 2003 sa G. Bushom prilikom preuzimanja Predsjedničke medalje za slobodu, najvišeg civilnog odlikovanja u SAD Van Cliburn je prve satove klavira dobivao od svoje majke, i to već u dobi od tri godine. Sa šest godina obitelj je preselila u Texas. Sa 12 godina već je osvojio prvo mjesto na natjecanju na državnoj razini i mogućnost da nastupi sa Houstonskim simfonijskim orkestrom. Već sa 17 godina upisao je Juilliard School of Music u New Yorku gdje je učio kod profesorice Rosine Lhevinne. 1958. godine, kada je imao 24 godine, prouzročio je pravi urnebes pobjedivši na prvom po redu, dakle tek osnovanom, pijanističkom natjecanju koje nosi ime velikog ruskog skladatelja romantike Pjotra Iljiča Čajkovskog u Moskvi. Natjecanje 'Čajkovski' i danas je među najjačim i najzahtjevnijim pijanističkim natjecanjima na svijetu. Tim natjecanjem, u jeku međusobnog prepucavanja SSSR-a i SAD-a tkoje bolji i pametniji i moćniji i u naoružanju i u znanosti, pa i u umjetnosti, SSSR htio je dokazati superiornost ruske tradicije u glazbenoj umjetnosti. Van Cliburnova fantastična izvedba u finalu natjecanja oduševila je i žiri i publiku koja ga je nagradila ovacijama i to u trajanju od 8 minuta, sva je publika bila na nogama. Navodno su se članovi žirija savjetovali sa tadašnjim ruskim premijerom Hruščovom da li da daju prvu nagradu Amerikancu? Hruščov je upitao: 'Je li on uistinu najbolji?' Žiri je jednoglasno ustvrdio: 'Je!' Hruščov je na to odgovorio: 'Onda mu je dajte!' Van Cliburn i Hruščov 1958. u Moskvi Van Cliburn je dospio na naslovnicu američkog tjednika 'Time', sklopio ugovor s izdavačkom kućom RCA Victor, za koju je snimio Klavirski koncert P. I. Čajkovskog i upravo je taj album prvi u povijesti postigao milijun prodanih primjeraka u području klasične glazbe. Njegov put ka uspjehu i slavi tako je započeo. Povijesna je činjenica i za veliku pohvalu inicijativa grupe profesora glazbe i volontera iz Fort Wortha u Texasu koji su Van Cliburnu u čast osnovali pijanističko natjecanje. Tijekom godina natjecanje je postiglo zavidnu reputaciju i slovi kao direktni konkurent natjecanju Čajkovski u Moskvi – po visokim kriterijima. Zanimljivo je da je na prošlom natjecanju, 2005. godine (natjecanje se kao i Olimpijada održava svake 4 godine) zlatnu medalju osvojio mladi ruski pijanist Aleksandar Kobrin. Aleksandar Kobrin Ruska je pijanistička škola, uprkos normalnim usponima i padovima po godinama i generacijama, vrhunska. Srebrnu medalju osvojila je mlada pijanistica iz Južne Koreje, sa samo 19 godina – Joyce Yang, a Kristalnu nagradu mlada Kineskinja Sa Chen. Joyce Yang Na ovoj stranici možete poslušati kako Joyce Yang svira Bacha: http://www.cliburn.org/index.php?page=winner_detail&compID=19 Sa Chen Sljedeće natjecanje održat će se 2009. godine u Fort Worthu u Texasu. Osim samog profesionalnog natjecanja, postoji i natjecanje za pijaniste amatere Van Cliburn kao i niz sjajnih obrazovnih projekata. Van Cliburn djeluje i kao organizacija i kao fondacija, unutar koje se odvijaju mnoge aktivnosti. Projekti su vrlo smisleni i pozitivno afirmiraju vrijednost kalsičnog obrazovanja iz klavira, kao osnove za svako daljnje glazbeno obrazovanje ili kao osnovu poznavanja glazbe i razvijanja u bilo kojem smjeru, čak i izvan glazbene sfere i stoga ću ih pobliže opisati. 'Glazbena buđenja' je projekt koji učenicima osnovnih škola u lokalnoj zajednici predstavlja koncerte na klaviru uživo, u njihovim školama, uz pijanista i voditelja koji djecu vodi kroz program i objašnjava kulturni i povijesni kontekst glazbenih djela. Poduka klavira – omogućena je odabranim učenicima tijekom cijele godine, uz predavanja i materijale za učenje. 'Posvojite natjecatelja' – popularan projekt koji omogućuje školama da 'posvoje' jednog od natjecatelja na profesionalnom natjecanju i ugoste ga na manjem kocnertu u dvorani svoje škole, te kasnije prate prolazak 'svog' natjecatelja kroz natjecanje. Fort Worth, Texas, promovira se pod motom ‘Kauboji i kultura – samo u Fort Worthu’ Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.11.2007., ponedjeljak

Dirigent

Autor: Žanina Bilić 19.01.2007 A što je to? Bolje rečeno, tko je to? Što on ili ona točno radi? Sergiu Celibidache (1912-1996), jedan od najboljih dirigenata svijeta Dirigent je glazbenik i to, umjetnički voditelj ili ravnatelj glazbenog ansambla – zbora ili orkestra. Dirigent vježba skladbu sa zborom ili orkestrom i na taj način je priprema za koncertnu izvedbu. Dirigent vodi ansambl kroz skladbu na dva važna načina: 1) tehnički – usklađuje - koordinira, usklađivanje - koordinaciju svih članova ansambla postiže pokazivanjem početka, protoka i kraja taktova. Ujedno određuje zajedničku brzinu izvođenja (tempo), koja je jednaka za sve članova ansambla; Pokazivanje – dirigiranje (stručni izraz, bolji odabir riječi) odvija se pravilima struke definiranim kretnjama u odnosu na mjeru skladbe (mjera u glazbenom rječniku označava koliko doba (vremenskih mjernih jedinica) ima u jednom taktu; takt je jedna glazbena cjelina u kojoj ima onoliko doba, koliko mjera određuje – primjerice mjera valcera je trodobna, vrlo često u ľ (tročetvrtinskoj mjeri) mjeri, što znači da u jednom taktu postoje tri četvrtinke, ili možemo reći da je zbroj ritmičkih vrijednosti unutar takta jednak trima četvrtinkama. Trodobna mjera dirigira se (pokazuje), primjera radi, kao da se crta trokut u zraku i to u ovom smjeru: Dirigiranje trodobne mjere Dirigiranje – pokazivanje protoka taktova kretnjama – razlikuje se po stilu kretnji od dirigenta do dirigenta i vrlo je individualno. Zadane kretnje su okvir. Na koncertima je moguće vidjeti mnogo inačica. Drugi važan način na koji dirigent vodi ansambl jest: 2) umjetnički – dirigent ima ideju o zvučanju skladbe i tu ideju prenosi izvođačima, koji onda zajedničkim sviranjem oblikuju izvedbu. Note koje je napisao skladatelj su osnova glazbene izvedbe. Note čine skladbu, a skladba se interpretativno oblikuje idejom. Ideja se sastoji od svih detalja koji čine interpretaciju (tumačenje) tog glazbenog djela – dinamiku (tiho, srednje tiho, glasno itd.), agogiku (s usporenjem, s ubrzanjem), obilježja u odnosu na stilsko razdoblje (strogo u tempu klasičkog stila, pokretljivo u romantičkom stilu itd.), na skladatelja (Bach se svira drugačije od Händela, a pogotovo drugačije od Brucknera ili Beethovena itd.), na povijesni kontekst nastanka djela (da li je djelo nastalo u 17. stoljeću ili na početku 20. stoljeća je korjenito različito), na glazbene zahtjeve same skladbe (da li je to misa, oratorij, simfonijska pjesma ili violinski koncert, vrlo je različito) i svoju vlastitu glazbenu intuiciju i maštu (osobno shvaćanje svih ovih odlika od strane samoga dirigenta). Dirigent Lorin Maazel Dirigent na probama može, i ne mora imati dirigentski štapić (koji se još zove i baton – od francuske riječi štap), obično od drva, premda materijal može biti i metal i staklo, ili kombinacija navedenih, koji se drži u desnoj ruci. Da li ga ima ili nema ovisi o stupnju službenosti probe – ukoliko se radi o opuštenoj, gotovo prijateljskoj atmosferi, dirigent može dirigirati rukama i prstima, dok u službenijim okruženjima dirigenti koriste tzv. dirigentski štapić. Vrlo često, dirigenti imaju dirigentski štapić i u manje formalnim probama, kao znak pripadanja toj struci i svojevrstan ponos. Neki dirigenti nikada ne koriste štapić, čak niti za formalne probe, niti za nastupe – jer je to sloboda njihovog izbora i odrednica njihovog osobnog stila. Oni dirigiraju samo svojim rukama i prstima. U današnje vrijeme štapić je relativno malen i tanak – promjera 5-6 milimetara, duljine od 30 – 40 cm. U prošlosti je baton bio pravi štap, promjera i do 20 milimetara, visine i do 1,50 m, kojim se udaralo o pod i na taj način ne samo kretnjom već i zvukom lupanja davalo takt. Struka ili profesija dirigenta kakvu poznajemo danas postoji od početka 19. stoljeća, premda je dirigiranje postojalo i ranije. U 17. i 18. stoljeću dirigiranje je obavljao čembalist ili violinist, koji je osim sviranja svog instrumenta i vodio tj. ravnao ansamblom. U današnje vrijeme također postoje instrumentalisti – violinisti, pijanisti i drugi, koji se na koncertnim pozornicama pojavljuju u dvostrukim ulogama – kao solisti na svom instrumentu te ujedno i dirigenti. Time pokazuju svoje veliko muzičko znanje u oba područja i izazivaju divljenje. Ukoliko je izvedba uistinu izvrsna, divljenje je zasluženo. Ukoliko se radi o reklamnom potezu, koji želi zamaskirati neke nedostatke, ili predimenzionirati razinu kvalitete, publika će to osjetiti i samo slegnuti ramenima. Do 1938. godine, dirigiranje je bila gotovo isključivo profesija za muškarce. Te godine dogodila se prekretnica, kada je Nadia Boulanger ravnala Bostonskim simfonijskim orkestrom i otvorila put mnogim današnjim ženama – dirigenticama. Biti dirigent nije lako, zahtijeva temeljitu glazbenu naobrazbu i izvrsno poznavanje svih detalja pojedine skladbe. Cijeli ansambl – a u simfonijskom orkestru to može biti i broj od 120 glazbenika, slijedi dirigentove kretnje i svira po njegovim naputcima. Dirigenti su u djelima s velikim izvođačkim ansamblom ključne osobe, u glazbeničkim krugovima vrlo uvažavane i cijenjene ličnosti. Često se među kolegama ili iz naročitog poštovanja dirigenta oslovljava sa 'maestro'. Maestro je talijanska riječ i znači 'majstor'. Dva meni osobito draga dirigenta su: Zubin Mehta i Herbert von Karajan. Zubin Mehta dirigira na koncertu Herbert von Karajan na koncertu Da li ste čuli za ove dirigente - neke od najpoznatijih dirigenata 20. i 21. stoljeća? Sergiu Celibidache? Kurt Masur? Lorin Maazel? Zubin Mehta? Leonard Bernstein? Herbert von Karajan? Sir Colin Davis? Wilhelm Furtwängler? Bernard Haitink? Lovro pl. Matačić? Pavle Dešpalj? Dmitrij Kitajenko? James Levine? Riccardo Muti? Ima ih još mnogo. Kada sljedeći put naiđete na TV snimku nekog koncerta klasične glazbe, obratite pažnju na dirigenta, i ako ste u mogućnosti, zapišite ili zapamtite njegovo/njezino ime. Pogledajte i kako dirigira – velikim ili malim kretnjama, da li se njegovo tijelo puno kreće ili se uopće ne miče s mjesta? Sve to što ćete uočiti čini njegov osobni stil dirigiranja. Pred nekim se možete pohvaliti da znate tog i tog dirigenta, i da možete opisati čak i stil njegovog dirigiranja, to će biti veliki plus za vašu opću kulturu i naobrazovanost! Fotografija cijelog ansambla jednog simfonijskog orkestra. Dirigent stoji u sredini, sasvim naprijed, obučen je u frak. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.11.2007., nedjelja

Johann Sebastian Bach

Autor: Žanina Bilić 28.12.2006 Detalj opisane slike slikara Edwarda Rosenthala koja prikazuje Bacha i dio njegove obitelji Kroz cvjetne zavjese i otvoreno desno krilo prozora dopirao je prohladni zimski zrak. Tik ispod prozora miješao se s mirisom toploga mlijeka na stolu s doručkom. Pod od drvenih dasaka nije škripao. Svi su ili sjedili ili stajali mirno na svojim mjestima. Zvukovi skladne i ugodne glazbe ispunjavali su prostor nevelike sobe. Ivan, nasmiješen, za klavikordom, jednim je okom pratio puzanje najmlađeg djeteta, ne prekidajući sviranje. Ana je ruku prekriženih u krilu pjevala i zamišljeno gledala u stari goblen na suprotnome zidu. Troje mlađe djece pratilo je muzičko jutro pomno slušajući, dok je četvrti sin ne mareći toliko za glazbu, čeznutljivo gledao prema stolu s doručkom. (Žanina Bilić) Iz opisa ove obiteljske slike ne bi svakome od prve uspjelo odgonetnuti o kojoj se obitelji radi. Tek spominjanje klavikorda sluti da se radi o davno prošlim vremenima. A radi se o velikoj i povijesno značajnoj obitelji. Ivan je Johann - Sebastian Bach, ili ako bismo na hrvatski htjeli prevesti i njegovo drugo ime i prezime - Sebastian Potok. Johann Sebastian Bach bio je njemački skladatelj, izuzetno snažna i važna glazbenička ličnost iz tzv. razdoblja baroka. Johann Sebastian Bach živio je od 1685. do 1750. godine. Niti dan danas njegov značaj ne jenjava. Bez rasprave Bach je jedan od deset najznačajnijih skladatelja u svijetu ikada. Ludwig van Beethoven, još jedan njemački genijalni skladatelj, jednom prilikom je rekao: 'Njegovo prezime nije trebalo biti Potok, vec Ocean'. Pa ipak, imao je sasvim običan život - pun borbi, ushita, ali i razočaranja, nesreća, i svakako pun rada. Bio je suprug i otac - čak dvadesetoro djece, iz dva braka. Nažalost, samo nekoliko ih je doživjelo zrele godine. Nekolicina starijih sinova nadživjela ga je i nastavila utirati glazbeni put u povijest. Bach u dobi od 30 godina Moji susreti s Bachom počeli su već u osnovnoj muzičkoj školi, na satovima klavira, jer je Bach rado pisao i djela za one koji se tek uče vještinama sviranja. Bach je sam i podučavao. Barokne orgulje Klavikord Rani model klavira graditelja Cristoforija, oko 1709. godine Njegova druga supruga Ana Magdalena u ulozi učitelja opisala ga je ovako. 'Vjerujem da na svijetu nikada nije bilo boljeg učitelja. Bio je vrlo strpljiv (osim sa lijenima), neumoran, a njegove oči i uši nisu nikada propuštale ni najmanju grešku.' Bacha se za njegova doba najčešće hvalilo kao orguljaša - dapače kao vrhunskog svirača orgulja, 'gospodara orgulja'. Redoviti javni nastupi tijekom službovanja na radnom mjestu kantora u crkvi Sv. Tome u Leipzigu doprinijeli su da se glas o njemu kao izvrsnom orguljašu nadaleko pročuje. Pohvale su se prenosile usmenim putem i ljudi su uobičavali putovati u Leipzig samo da bi ga zamolili da im nešto odsvira. Što je Bach rado činio, koliko god su mu to radne i obiteljske obaveze dopuštale, i ukoliko bi sam procijenio da se radi uistinu o iskrenom interesu ka glazbi, a ne pozerstvu ili pomodarstvu. Glas o njegovom umijeću sviranja orgulja proširio se po cijeloj Njemačkoj, pa i Europi. Bach je bio skroman i volio se našaliti na račun vlastite popularnosti. U radu je bio vrlo temeljit, ozbiljan i predan. O svojim religioznim i filozofskim nazorima rijetko je govorio. Zna se da je bio vrlo religiozan, na jedan iskren i nepretenciozan način. Luteranstvo je prožimalo svaki njegov dan, no istovremeno bio je čovjek vrlo prizemljen. Crkva Sv. Tome u Leipzigu danas Treba skinuti kapu takvim ciljanim putovanjima, sa žeđu za umjetničkim doživljajem kao poticajem, a i svim drugim putovanjima u to doba. Podsjetimo se, u to vrijeme se putovalo kočijama u koje su bili upregnuti konji. Prosječna brzina takvih kočija bila je 2 km/h. Na primjer ako je netko iz Londona putovao za Chester, 1657. godine putovao bi 6 dana. Ili kada bi oko te godine netko putovao iz Muenchena za Leipzig, za razdaljinu od 362 kilometra trebalo bi mu 11 dana i to truckajući se u kočiji 16 sati dnevno. Putovanja su bila i vrlo skupa, a i opasna zbog pljačkaša i drugih mogućih nezgoda na putu. Bach - skladatelj je pisao glazbu za potrebe crkve, škole, orkestara, komornih sastava za tjedne koncerte, uvježbavao je zbor, komorne sastave, sam svirao - kažu na svim tada poznatim instrumentima, a i u svojoj kući imao je poveliku zbirku instrumenata. Ne smetnuvši s uma da je i podučavao, a k tome bio i suprug i otac, možemo ustvrditi - pune ruke posla! Njegova supruga piše: 'Kako su bile divne one duge jesenje i zimske večeri, kad su sva djeca, toplo umotana, već bila u krevetu, a Sebastian i ja sjedili jedno kraj drugoga i prepisivali muziku - takvog posla je uvijek bilo, dakako, a glasove za nedjeljne kantate smo najčešće ispisivali oboje. Između nas bi stajale dvije svijeće.' Treba uzeti u obzir da je umnožavanje tada bilo moguće jedino ručnim prepisivanjem. U Bachovim rukom ispisanim stranicama uvijek sam s divljenjem promatrala trag genijalne ruke i genijalnog uma, ispisan crnilom prije više od 300 godina. Samo jedna Bachova Kantata tiskana je tijekom njegovog života. Portret J.S.Bacha u dobi od 35 godina 1725 godine, kada je Bach imao 40 godina, škotski zlatar William Ged izumio je tiskanje pomoću ploča u koju bi se izmodelirala sva slova i svi znakovi za tekst jedne stranice, tzv. stereotyping. Tiskanje je bilo vrlo skupo i godinama nakon Bachove smrti, pa su Bachove skladbe jako dugo ostale samo u rukopisima, što je također bio jedan od razloga malobrojnih izvedbi njegovih glazbenih djela u godinama iza njegove smrti - nota jednostavno nije bilo u opticaju. Ako bi originalne note bile, primjerice, posuđene jednom orguljašu, nitko drugi u svijetu nije mogao u isto vrijeme svirati tu istu skladbu. Teško je to danas zamisliti – kao da primjerice na svijetu postoji samo jedan originalni primjerak Goethove knjige Faust, pa tako jedino sretnik u posjedu te jedne jedine knjige može čitati genijalne riječi. U sviranju Bachovih djela uvijek mi je prvi dojam – upravo pune ruke posla, a osjećaj - smirenost, geometrijska uređenost, stalno kretanje i božanski sklad. Bach je uistinu bio velemajstor višeglasja - od dvoglasnih i troglasnih invencija, dvo-, tro-, četvero- i peteroglasnih fuga, do toccata i koncerata. O odabiru tema za svoje skladbe, bilješka supruge Ane Magdalene: 'Volio je reći da ne može napisati nikakvu ljubavnu pjesmu, pa čak ni za mene...kako da prezadovoljni kantor piše pjesme pune čežnje, kad njegova ženica sjedi sa smiješkom u njegovom krilu? Morao bih se vratiti u ono vrijeme i zamisliti da su nam tvoji roditelji uskratili odobrenje za naše vjenčanje, jer upravo imam melodiju u glavi koja vapi za jednim ili dva tužna stiha.' Po mnogim svjedočanstvima, Bachov brak sa Anom bio je skladan i sretan, premda je on bio 16 godina stariji od nje. Njegova prva supruga umrla je, ostavivši mu četvero djece. Godinu dana nakon smrti prve supruge, Bach je zaprosio Anu Magdalenu. Ona je bila glazbeno obrazovana i imala je vrlo lijepi visoki glas - sopran. Usrdno se brinula za njega i njegovu djecu, kasnije i za svoju. Najveći dio zajedničkog života živjeli su u Leipzigu. Zanimljivo je da naziv grada Leipziga dolazi od staroslavenskog naziva Lipsk - zbog lipa koje su rasle u tom gradu. Spomenik J. S. Bachu u Leipzigu, u blizini crkve Sv. Tome Bach je pisao glazbu u različitim formama - pisao je kanone, kantate, komorne skladbe, korale, koncerte i orkestralne suite, mise, pasije, oratorije, vokalna djela različita od kantata i već spomenuta djela za klavir i orgulje. Bitno je razlučiti da su tada instrumenti s tipkama dostupni Bachu bili: orgulje, klavikord i tadašnji klavir u razvoju - koji se zvao i dobro-temperirani klavir. Kod dobro-temperiranog klavira je sustav ugađanja - temperiranja bio podešen tako da daje usklađene, identične zvukove neovisno o tome u kojem se smjeru kreće melodijska linija, što do tada nije bio slučaj. Zanimljiva su proučavanja numerologa, koji su u Bachovoj glazbi otkrili pravi rudnik blaga - mnoge podudarnosti za koje se smatra da su bile Bachova razbibriga – nešto poput igre brojki i slova. Slova njegovog imena B-A-C-H u mističkoj numerologiji imaju pridodane brojke 2-1-3-8. Njihov zbroj je 14, a 41 - ogeldalna slika broja 14, bio je omiljeni Bachov broj. Ti brojevi pojavljuju se nebrojeno mnogo puta skriveni u notama njegovih skladbi. Kada kažemo skriveni - mislimo na primjerice - broj nota u taktu, broj taktova u skladbi i sl. Radi se o fantastičnoj kombinatorici, nešto poput sastavljanja složene križaljke. Leipzig u Bachovo doba Bachova nemogućnost putovanja u zreloj dobi - što radi nadzora u službi, što zbog brojnih radnih obaveza i brojne obitelji i nedostatka vremena, a i samih troškova, nije nipošto utjecala na njegove društvene kontakte i mnogobrojna poznanstva. Kao što sam već spomenula, mnogi su posjećivali njegov dom - njegovi učenici, glazbenici koji su sudjelovali u koncertima - njegova supruga spominje da su se probe za koncerte tijekom hladnih zimskih mjeseci redovito odrzavale u njihovom toplome domu, umjesto u hladnoj crkvi - poklonici iz raznih mjesta i gradova koji su ga posjećivali s namjerom da čuju njegovo fascinatno i nadaleko poznato sviranje na orguljama. Tada nije bilo nepristojno nepoznavajući domaćina jednostavno pokucati na vrata nečijeg doma, predstaviti se i reći s kojom namjerom ste došli. Gostoprimstvo je bilo sasvim drugačije od današnjeg. Danas bez prethodne najave ili dogovora gotovo je nazmislivo nekome, čak i znancu, a kamoli neznancu, banuti na vrata i još nešto tražiti od njega. Ali tada, u doba bez telefona, kada su kočije ili čak obavijesti slane po glasnicima – konjanicima ili kočijama bile skupe i nepouzdane - radi pljačkaša i mogućih nezgoda na putu, banuti na vrata činilo se sasvim normalno. Nije isključeno da je i Giuseppe Valentini bio jedan od onih koji su pokucali na vrata Bachovog doma u Leipzigu, s molbom za malim koncertnim performansom. Moguće je i da je Valentini prisustvovao i kojoj nedjeljnoj misi i slušao Bacha kako veličanstveno svira na orguljama. Ili je možda bio pozvan na jedan od koncerata na kojemu je iz publike imao mogućnost diviti se skladbama Bacha u izvedbi nekog komornog sastava ili manjeg orkestra. Giuseppe Valentini bio je talijanski skladatelj. Živio je od 1681 do 1753. godine. Valentini je najviše radio u Rimu, ali je mnogo i putovao. Odazvao se pozivima dubrovačkog senata i održavao koncerte u Dubrovniku te podučavao. Jedan od njegovih učenika bio je i Luka Sorkočević, koji će tijekom povijesti postati poznat kao najvažniji hrvatski skladatelj pretklasike te prvi hrvatski skladatelj simfonija. Dubrovnik je tada bio značajniji kulturni centar u Hrvatskoj od Dubrovnika. Kada je Bach umro u dobi od 65 godina, u godini 1750, Sorkočević je imao tek 16 godina. Sorkočević je tek tada vjerojatno počeo otkrivati svoj interes prema glazbi i usmjeravati ga učenjem kod znamenitog talijanskog skladatelja Giuseppea Valentinija. Valentini je bio Bachov suvremenik - 4 godine stariji, umro je u dobi od 72 godine, 3 godine nakon Bacha - 1753. godine. Barokna fontana 'Četiriju rijeka' u Rimu Vrlo je vjerojatno, ukoliko je došlo do susreta Valentinija i Bacha, da je Valentini o tom iskustvu i novim spoznajama pričao svome dubrovačkom đaku, Luki Sorgu, kako su ga u Italiji zvali - ili Luki Sorkočeviću, kako su ga u Hrvatskoj zvali. Na taj način Valentini je mogao povezati znanja talijanske i njemačke barokne glazbe - tada suvremene glazbe i prenijeti te spoznaje i tekovine svojim đacima. Barokna palača iz 17.stoljeća u Dubrovniku Nije isključeno niti da je Sorkočević kasnije kao mladi muškarac, putujući svojim diplomatskim pozivom u Francusku i Austriju, a kao veliki poznavatelj i ljubitelj glazbe, naišao i na glazbu Bachovih sinova. Sorkočević se glazbom bavio samo u ranoj mladosti, kasnije se u potpunosti posvetio diplomatskom zvanju. Bio je član ugledne dubrovačke plemićke obitelji Sorkočević. Njegov ogromni značaj za povijest hrvatske glazbe svakako je u njegovim simfonijama, koje se smatraju prvim simfonijama u hrvatskoj glazbi. Zanimljivo je da je nakon Bachovog dugogodišnjeg rada u Leipzigu u javnoj službi, jer radno mjesto kantora služilo je gradu i javnosti, nakon njegove smrti, njegova supruga umrla u dubokoj bijedi. Pokopana je na groblju za siromahe. To je značajno kao primjer hladnoga odnosa gradskih otaca prema stvaralaštvu tog velikana, kojim se Njemačka ponosi već stoljećima. Isto tako tužna je činjenica da su njegova djela nakon njegove smrti vrlo brzo pala u zaborav. Tek su zahvaljujući Bachovom mlađem kolegi, još jednom njemačkom skladatelju - Felixu Mendelssohnu Bartholdyju, čak 85 godina kasnije, ponovno izašla na svjetlo dana, na koncertne pozornice i u svijest ljudi - kako opće publike tako i stručnjaka - muzikologa, skladatelja, izvođača. Otad je Bachova glazba i Bachova ličnost neizbrisivo upisana u svijest svijeta i svjetsku kulturnu baštinu bez premca. Poslušajte tri zvučna primjera Bachovih skladbi na ovim linkovima! http://www.youtube.com/watch?v=ipzR9bhei_o http://www.amazon.com http://www.towerrecords.com Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2007., subota

Jota

Autor: Žanina Bilić 21.12.2006 Jezero St. Maurici, Nacionalni park Poznata kolumbijska pop pjevačica Shakira po majci je katalonskog porijekla. Upoznajmo pobliže tu španjolsku pokrajinu i njenu glazbu! Katalonija, autonomna pokrajina na sjeveroistoku današnje Španjolske, ili na katalonskom Comunitat Autňnoma de Catalunya, pokriva područje od 32,114 km˛ i službeno broji 7 milijuna stanovnika. Katalonski jezik zaseban je jezik. U pokrajini su dva službena jezika - katalonski i španjolski. Krajolik sadrži mnoge planinske vrhove planinskog lanca Pireneja, mnoga jezera i rijeke. Teritorij koji danas pripada Kataloniji u antici bio je koloniziran od strane drevnih Grka. Kasnije je bio dio Rimskog carstva. U srednjem vijeku pripadao je Aragonskom carstvu, kojim je vladala španjolska carska dinastija Aragona (1137 – 1479). Aragonski imperij bio je poznat i pod nazivom Mediteranski imperij, zbog izuzetne moći nad morskim plovidbama i kontrolom morskih puteva. Na vrhuncu svoje vlasti, Aragoni su smatrani jednom od vodećih sila u tadašnjoj Europi. Ferdinand Aragonski Istovremeno, odvijali su se i sramotni, kriminalni progoni Židova i ostalih koji su se razlikovali od većine – katoličke. U nerazumnoj borbi sa krivovjerstvom (hereza), u ime religije počinjeni su mnogi strašni zločini. Ironija sudbine htjela je da čak i kralj Ferdinand Aragonski ima židovskog porijekla, premda to nije nikada htio priznati. Neobrazovanost većine puka, u kombinaciji sa neutaživom žeđu plemstva za vlašću i materijalnim bogatstvima, pružala je priliku okrutnosti i primitivizmu. Važno je zapamtiti da znanje i obrazovanost mogu uvelike doprinijeti boljitku čovječanstva i u velikoj mjeri spriječiti manipulaciju političara. U sljedećih nekoliko stoljeća Španjolska je sudjelovala u mnogim ratovima i gubila. Nakon sukoba uzrokovanog podršci habsburškoj monarhiji, dok je ostatak Španjolske podržavao francusku monarhiju, 1714 Felipe V pokorio je Kataloniju i ukinuo njene autonomna politička tijela. Katalonija se razvila u industrijski centar tijekom 19. stoljeća. U 20. stoljeću pod generalom Francom ponovno je izgubila svoje autonomne odlike, čak je i katalonski jezik bio zabranjen na javnim mjestima. 1978 Katalonija je ponovno uspostavila kulturnu autonomiju. Glavni grad moderne Katalonije - Barcelona, pa i cijela regija i danas su ekonomski najrazvijeniji dio Španjolske. Katalonija ima jednu od najstarijih glazbenih tradicija u Europi. Barcelona je još u vrijeme drevnih Rimljana imala živopisnu glazbenu scenu. Maskerade i plesovi bili su toliko popularni i raskošni, da su u 4. stoljeću bili zabranjeni od kršćanske crkve. U srednjem vijeku u Barceloni su djelovali mnogi trubaduri. I u renesansi nastavila se bogata glazbena aktivnost. U 18. stoljeću razvijala se opera, kao i u Italiji u to vrijeme. U 19. stoljeću osnovano je Filharmonijsko društvo Barcelone, a 20. stoljeće obilježili su veliki katalonski skladatelji klasične glazbe Isaac Albeniz i Enrique Granados. Isaac Albeniz, skladatelj (1860-1909) Enrique Granados, skladatelj (1867-1916) Vrlo je zanimljiva, osim već opisane umjetničke glazbe, i tradicionalna, narodna glazba. Narodna glazba je izvor inspiracije umjetničkoj glazbi. Narodna glazba je vrlo značajna jer u sebi sadrži specifičnosti podneblja iz kojeg dolazi. Upravo te specifičnosti čine glazbu prepoznatljivom i dragocjenom u svojoj različitosti. Tradicionalni plesovi poput sardone, ball de bastones (ples sa štapovima), ball de gitanes (ciganski ples) i jota [ hota ] vrlo su popularni i poznati i izvan Španjolske. Jota je tradicionalni ples udvaranja u sjevernoj Španjolskoj. Jota je i vrsta tradicionalne pjesme koja može prethoditi samome plesu. Španjolci vole reći, s ponosom ističući kvalitete ovoga plesa, da lijepa djevojka koja pleše jotu, odašilje strelice u srce svakoga tko je gleda, svakim svojim plesnim pokretom. U jota plesu, par drži ruke visoko iznad glave, koristi kastanjete (mali udaraljkaški instrument koji se natakne na ruku, svira se brzim pokretima gornjeg i donjeg dijela šake, kastanjete udaraju jedna o drugu i tako proizvode zvuk) dok stopalima izvodi brze korake, obično uz pratnju gitare. Kastanjete Par pleše aragonsku jotu u dvorani Aragonska jota je najpoznatiji oblik tradicionalnog katalonskog plesa. Smatra se da je nastao u 18. stoljeću. U današnje vrijeme plešu se različite inačice jote. Folklorni ansambli pripremaju izvedbe za festivale i druge priredbe. Izvorna jota može se vidjeti na vrlo malo mjesta, primjerice u mjestašcu Foz-Calanda ili u gradiću Alcańiz, te na još nekoliko mjesta u Kataloniji. Poslušajte jedan zvučni primjer aragonske jote! http://www.altoaragon.org/jotas/la_magallonera.mp3 Glinka Slavni ruski skladatelj Mihail Ivanovič Glinka (1804-1857), najpoznatiji po svojim dvjema operama Život za cara i Ruslan i Ljudmila, bio je toliko oduševljen aragonskom jotom, s kojom se susreo za svojega putovanja po Španjolskoj, da je napisao jednu orkestralnu skladbu upravo toga naziva 'Aragonska jota'. Poslušajte odlomak te skladbe na ovom linku: http://www.amazon.com/gp/music/wma-pop-up/B000053HJX001001/ref=mu_sam_wma_001_001/103-6826737-6257428 Puno je poznatiji ples flamenco, koji je međutim specifičan za regiju Andaluzije, premda se općenito poistovjećuje sa Španjolskom. Flamenco i jotu ne treba miješati. Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2007., petak

Oud

Autor: Žanina Bilić 14.12.2006 Snježni vrh planine Libanon Poznata latinoamerička pjevačica pop glazbe Shakira po ocu je libanonskog porijekla. Doznajmo nešto više o toj dalekoj zemlji, njenoj povijesti i njenoj glazbi! Libanon se nalazi na srednjem Istoku. Graniči sa Sirijom i Izraelom. Na libanonskoj zastavi nalazi se crtež libanonskog cedra (vrsta stabla). Glavni grad Libanona, Beirut dugo je bio poznat pod nadimkom 'Pariz Srednjeg Istoka'. Dugi petnaestogodišnji rat napravio je mnogo štete (1975-1990) i tek ove godine zemlja polako ponovno staje na svoje noge. Međutim aktualni Izraelsko-libanonski sukob i dalje spriječava normalni dalnji razvoj i napredak zemlje. Ime Libanona dolazi od arapske riječi 'Lubnan', starog korijena 'LBN' koji označava 'mlijeko' ili 'bijelo', a opisuje snježni vrh istoimene planine Libanon. Libanon ima vrlo bogatu kulturnu tradiciju, jer je tisućljećima bio sjecište puteva raznih civilizacija i kulturnih krugova. Libanon je u davnini bio domovina Feničana, i to prije uspona Aleksandra Velikog. Libanon je kasnije postao dio Otomanskog carstva, a još kasnije i dio Sirije. Libanon je postao neovisna država 1943. godine. Jedan od tipičnih libanonskih i srednjeistočnih glazbenih instrumenata je oud. Naziv 'oud' navodno potječe, tvrde određeni stručnjaci, od arapske riječi 'D9H/ al'ud = 'drvo'. Drugi stručnjaci tvrde da 'oud' potječe od arapske inačice perzijskog naziva rud = žičani instrument. Oud sa prednje i stražnje strane Oud ima 11 žica. Svira se trzanjem žica posebnom trzalicom (nekada je trzalica bila izrađena od orlovog pera ili kornjačinog oklopa, danas je to obično neki plastični materijal). Dok jedna ruka trza, druga se kreće po vratu instrumenta i mijenja visinu tona klizanjem uz žicu. Libanonski oudist Mahmoud Turkmani tijekom koncertnog nastupa Oud se ugađa na mnogo različitih načina. Oud je u upotrebi i dan danas u Libanonu, Egiptu, Turskoj i mnogim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. Mnogi stručnjaci smatraju da je oud prethodnica europskog instrumenta lutnje. Poslušajte jednu skladbu u kojoj oud ima glavnu riječ! Radi se o ljubavnoj poeziji, sjetnog karaktera, tzv. Muwashah. http://www.mahmoudturkmani.com Kliknite na izbornik Discography i odaberite neku od Muwashah u mp3 formatu. Muwashah je forma klasične arapske poezije u kojoj se strofe ponavljaju nekoliko puta, u ovisnosti o podvrsti forme. Zanimljivo je da se porijeklo te pjesničke forme smješta u Andaluziju (dio Španjolske), a vremenski u srednji vijek. Arapska je kultura došla u Španjolsku sa prognanim skladateljem Harunom el-Rashidom. Arapskih utjecaja bilo je i ranije, prvenstveno zbog blizine sjeverne Afrike – Maroka, Tunisa. Muwashah je postala vrlo omiljena forma poezije i vokalne, odnosno vokalno-instrumentalne glazbe te se proširila arapskim svijetom, gdje i danas opstaje, uglavnom usmenom predajom. Muwashah je opstala i u sefardskoj (židovskoj) poeziji. Tema neuzvraćene ljubavi vječna je inspiracija, kako u srednjem vijeku, tako i danas. Naslovnica knjige Al-Muwashahat Al-Andalusiya (The Andalusian Muwashah, Andaluzijska Muwashah), Soliman El-Attar, Cairo Al-Kindi, umro 873. godine n.e., prvi je arapski filozof koji je pisao o glazbi i njenom učinku na ljude. Al-Kindi je napisao: ' Glazba širi, skuplja i umiruje pokrete duše.' Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.11.2007., četvrtak

Sydney Opera House

1986. povodom 200 godišnjice Australije dirigirao sam u Sydney Opera House. Već sama zgrada, kao i grad, su svjetsko čudo. Malo je pak poznato da se u sklopu Sydney Opera House nalazi velika koncertna dvorana (2800 mjesta) te pet kazališnih dvorana od kojih je najveća Opera s 1600 mjesta. Ova slika snimljena je za vrijeme mog koncerta u koncertnoj dvorani. Objavljujem ju zbog toga da se vidi veličina prostora. Od mjesta dirigenta, gdje me možete vidjeti kao malu piknjicu do vrha kupole ima 70 metara. Veliki tanjuri koji su obješeni iznad orkestralnog prostora služe uštimavanju akustike. Vješti inženjeri, već na prvoj probi su tako uskladili orkestar, zbor i soliste da se i na najudaljenijim mjestima odlično čulo u što sam se sam uvjerio. (kliknite na sliku da se poveća) U unutrašnjosti zgrade vrlo je lako izgubiti se. Gosti poput mene dobivaju zato paža koji me je vodio na pozornicu i natrag u moj apartman ili u restoran. (kliknite na sliku) Glavni ulaz u Sydney Opera House. Sasvim naprijed, lijevo je restoran. A zatim velika građevina lijevo je koncertna dvorana, a manja desno je zgrada opere. (klinite na sliku) Presjek građevine Sydney Opera House. Tek pomoću njega dobiva se predodžba o mnoštvu sadržaja koji su tu smješteni. Panoramska slika opere. Zašto pišem o Sydney Opera House? Pa zgrada je za mene svjetsko čudo. Nezaboravno.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2007., srijeda

Seikilova pjesma

Autor: Žanina Bilić 28.11.2006 Seikilova pjesma Seikilova pjesma, poznata i pod nazivom Seikilov skolion i Seikilov epitaf, jedina je i najstarija u potpunosti sačuvana skladba u svijetu. Seikilova pjesma pripada drevnoj grčkoj kulturi. Tekst pjesme i notni zapis (melodija i ritam) u drevnoj grčkoj notaciji isklesani su u stupu. Stup je nadgrobni spomenik koji je otkriven 1883. godine u današnjoj Turskoj prilikom arheološkog istraživanja. Smatra se da je pjesma nastala oko 200 g. Pr. N.e., premda se mišljenja o točnoj vremenskoj odrednici razlikuju. Seikilova pjesma zapravo je nadgrobna pjesma – epitaf, koju je stanoviti Seikilos napisao za svoju suprugu, koja je na tom mjestu, pretpostavlja se, bila pokopana. Tekst pjesme u transkripciji na latinicu: Hoson zes, phainou Meden holos su lupou Pros oligon esti to zen To telos ho chronos apaitei Tekst pjesme u hrvatskom prijevodu: 'Dok živiš, pleši i pjevaj, budi radostan. Jer život je kratak, I vrijeme odnosi svoj plijen.' Tekst pjesme prepisan novogrčkim jezikom te sa pojednostavljenom drevnom grčkom notacijom – oznakama za melodiju i ritam - izgleda ovako: Grčka notacija Notacija – način zapisivanja melodije i ritma - od drevne Grčke do danas prošla je dug put razvoja. Ta ista pjesma – bez teksta, ispisana u suvremenoj notaciji izgleda ovako: Suvremena notacija U drevnoj Grčkoj glazba je bila važan dio života. Glazba je bila usko povezana s poezijom i plesom. Veličanja božanstava, vjenčanja, sprovodi, svečane večere, bitke, pa i neki manji, svakodnevni događaji sadržavali su neki oblik glazbene izvedbe. Postoje fizički dokazi o postojanju profesionalnih glazbenika i koncertnih dvorana. Ostaci koncertne dvorane otkriveni su na atenskoj akropoli. Arheološke iskopine - vaze s prikazima glazbenih događanja i glazbenika i ostaci drevnih glazbenih instrumenata govore nam da su se koristila tri glavna instrumenta: kithara, lira i aulos. Kithara i lira bili su žičani instrumenti, a aulos je bio puhački instrument. Grčka Većina muškaraca učila je svirati neki instrument te pjevati. Grčki matematičari otkrili su i proučavali matematičke odnose u nastajanju zvuka kao fizičkog fenomena – Pitagorina otkrića služila su još mnoga stoljeća kao osnova razvoja zapadnoeuropske glazbene kulture. Grčki teoretičari glazbe razvili su složen sustav pravila o sviranju i pjevanju, koji se i dan danas proučava s velikim interesom. Grčki filozofi promatrali su glazbu kao izraz svemirskog sklada i ljudske duše. Sama riječ muzika dolazi od grčkih muza, kćeri boga Zeusa, zaštitnica kreativnih i intelektualnih postignuća. Poslušajte suvremenu rekonstrukciju melodije Seikilove pjesme! Na linku: Zvučni primjer Prenosimo:Hrvatski povijesni portal

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.11.2007., utorak

Glazba kao anestetik

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2007., ponedjeljak

Katarza

Autor: Žanina Bilić 01.12.2006 Božica Hera Katarza u psihoanalizi predstavlja čišćenje psihe, mentalnog prostora od napetosti i emocionalnih sukoba proživljavanjem emocija, naročito onih skrivenih. Katarzu može potaknuti interakcija s umjetničkim djelom – knjigom, kazališnom predstavom, koncertom, slikom, filmom, zapisom glazbe na nosaču zvuka. Zaplakati nakon ganutljivog filma, osjetiti polet nakon odslušane pjesme omiljenog pjevača, osjetiti navalu olakšanja i radosti nakon odgledanog horor filma – sve su to odlike proživljene katarze ili emocionalnog pročišćenja koje smo barem jednom u životu doživjeli osobno. Katarza ili emocionalno pražnjenje i osjećaj olakšanja i ugode nakon ‘očišćenja’, stoljećima leži duboko u osnovi objašnjenja čemu služi umjetnost. Catharsis je latinska riječ koja potječe od grčke riječi Katharsis (š¬¸±ÁĂąÂ) i znači ‘pročišćenje’ ili ‘čišćenje’. Od drevnog grčkog pridjeva katharos i danas je u modernom grčkom jeziku ostala u upotrebi ta riječ, sa značenjem ‘čist’. Katarzu je prvi definirao grčki filozof Aristotel u svom djelu ‚Poetika’. Katarzu čine snažne emocije koje nakon osjećaja žaljenja, simpatije, empatije, tuge, straha, smijeha ili nagle promjene u osjećajima (primjerice, nakon tragičnih događaja u većem dijelu filma, preokret prema ipak sretnom završetku ili obrnuto) i posebno bitan dio – osjećaj nakon tih emocija, koji se opisuje kao obnova životne radosti, poleta, ili revitalizacija, nova snaga. Grčka vaza oslikana prizorom iz starogrčke komedije Aristotel je opisivao katarzični učinak književnosti, koji bi, u idealnom slučaju, ‘preporodio’ publiku nakon odgledane grčke tragedije. Činjenica da publika može vidjeti, svjedočiti goroj i težoj sudbini likova u tragediji od njihove vlastite, može potaknuti olakšanje – katarzu i/ili ekstazu. Ekstaza (grčki şĂıùÂ, ekstasis) kao vrlo snažno oduševljenje, kao obnovljen osjećaj za dragocjenost života i svih dijelova u životu, kao obnovljena nada, utjeha. Isti princip vrijedio bi i za starogrčke komedije. Katarza postoji i u religiji, u različitim oblicima pod utjecajem različitih kulturnih krugova i povijesnog razvoja. Čišćenje u religioznom smislu može se provoditi vodom, vinom, vatrom, mirodijama. U grčkoj kulturi katarzička čišćenja, osim u umjetnosti, bila su poznata i korištena i u obredima mističkih proročišta Delfi i Eleuz. Božica Demetra U drevnoj grčkoj kulturi katarza se promatrala i sa medicinskog gledišta, gdje se uzrok bolesti ili epidemiji tražio u nečijim zlodjelima ili grijehovima. Jedan od poznatih primjera opisan je u sadržaju Sofoklove tragedije Oedipus Rex, u kojoj Sofoklov incest uzrokuje epidemiju kuge. Kuga koja kao kazna za njegov grijeh pohara grad Tebu. Nakon što je Oedipus kažnjen za svoj grijeh, nestajo i kuga iz grada Tebe i Teba je očišćena. Aristotel spominje katarzu i u svojoj Politici, gdje raspravlja o dobrim stranama učenja glazbe ili bavljenja glazbom. ‘Glazbu treba proučavati zbog mnogobrojnih prednost, a ne samo jedne. Treba je učiti zbog obrazovanja, zbog pročišćenja (katarze) (…) , radi pravilnog korištenja slobodnog vremena i za opuštanje i odmor nakon napora.’ Imajući u vidu da su drevni Grci postavili sustav s pravilima o korištenju pojedinih ljestvica (uređenih niza tonova) u skladu s prigodom ili raspoloženjem namjeravane skaldbe, Aristotel nastavlja: ‘Jasno je, dakle, da moramo koristiti sve ljestvice, ali ne sve u istu svrhu. U svrhu obrazovanja moramo koristiti one koje najbolje izražavaju postojanost karaktera, ali možemo koristiti melodije pune akcije i entuzijastičke melodije u koncertima na kojima nastupaju drugi ljudi.’ Grčke ljestvice, njih 7, zvane i starogrčki modusi, bile su: Jonska Dorska Frigijska Lidijska Miksolidijska Eolska Lokrijska Razvoj ljestvica od starogrčkih, preko starocrkvenih ili srednjevjekovnih do suvremenih dur i mol ljestvica bio je višestoljetan i postepen. Odlika pojedinih ljestvica u smislu oslikavanja ili poticanja pojedinih raspoloženja ili asocijacija, međutim, u načelu je zajednička odlika svih ljestvica, neovisno o povijesnom razdoblju iz kojega potječu. O poticanju osjećaja glazbom Aristotel govori: ‘Svaki osjećaj koji snažno utječe na neke duše, utječe na sve duše, na neke jače, na neke slabije, razlika je samo u stupnju jačine utjecaja. (…) u točnoj proporciji s njihovom prijemljivošću ka takvim emocijama. Svi osjećaju određeno pročišćenje (katarzu) i ugodno olakšanje.’ Pitagorejci su koristili glazbu kao lijek. Glazba je u njihovom uvjerenju bila sredstvo za vraćanje sklada duši. U opisima Hipokratovih medicinskih postupaka pronađeno je mnogo poveznica terapeutskih katarza i ritualnih katarza s umjetnošću – umjetnost se koristila u svrhu pročišćenja. Drevni Grci održavali su mnogobrojne festivale, tijekom kojih su mogli uživati u blagodatima svih umjetnosti – glazbe, plesa, poezije i ostalih književnih vrsta, kazališnih izvedbi. Navest ćemo ih nekoliko: * Antesterija – festival cvijeća, koji se održavao na proljeće * Afrodizija – festival posvećen božici Afroditi – božici ljubavi, ljepote, seksualne želje i seksualnosti * Brauronija - festival posvećen božici Artemidi – božici divljine, lova, divljih životinja i plodnosti * Dionizija - festival posvećen bogu Dionizu – bogu vina, misterija i kazališta * Eleuzinske misterije – događaj svetog karaktera posvećen božici Demetri – božici poljoprivrede i plodnosti i njenoj kćeri Persefoni – božici Podzemlja, supruzi Hada * Olimpija – festival održavan na proljeće, posvećen bogu Zeusu, sadržavao je religiozne svečanosti i atletske susrete * Panatenaja – jedan od najvažnijih festivala, posvećen rođendanu božice Atene – božice mudrosti, rata i obrta * Teogamija – događaj posvećen proslavi ‘svetog vjenčanja’ (‘hieros gamos’) boga Zeusa – vladara Olimpa i božice Here – božice braka * Tezmoforija – festival plodnosti, u kojemu su sudjelovale isključivo žene, posvećen božici Demetri – božici poljoprivrede i plodnosti. Drevni Grci pridavali su veliku pažnju zdravlju duše i tijela, te ravnoteži mentalnog i fizičkog dobrostanja. U suvremenom društvu i mi često otkrivamo ‘toplu vodu’ naglašavajući ili prizivajući k svijesti važnost duševne okrijepe, duševnog odmora i fizičke aktivnosti i rekreacije, često u kombinaciji s opuštajućom ili poticajnom glazbom. Možete li se sjetiti kada ste posljednji put rekli ili pomislili: ‘Idem poslušati onu pjesmu, da me oraspoloži’? Eto, baš tada ste i vi koristili katarzični učinak glazbe. Zvučni primjer na linku:Link Tradicionalni grčki ples Na što vas podsjeća ovaj tradicionalni grčki ples? Kakve osjećaje izaziva? Ples i glazba u nama oslobađaju pozitivne osjećaje. Ne treba zaboraviti da su i drevni Grci, koliko god od nas bili vremenski i zemljopisno udaljeni, znali uživati u plesu i glazbi. Glazba koja, poput Seikilove pjesme, danas zvuči pomalo daleko i neshvatljivo, njima je bila suvremena, kao što je nama ovaj primjer ili bilo koja aktualna hit-pjesma.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2007., nedjelja

Kofeinska maksimalnost

Jess Harvell Mirrored kreće putevima koje su prva dva instrumentalna EP-ja – post-rock odsviran s pravovjernom ozbiljnošću modernog techno zvuka – samo navješćivali Battles, Mirrored, Warp Records, 2007. Marc Bolan je možda mrtav, ali grupa Battles može ga rekonstruirati. Imaju tehnologiju potrebnu za to. U pjesmi Atlas, drugoj po redu na debitantskom albumu ovog benda, udarcima bubnjara Johna Staniera nastaje steroidna verzija bolanovskog zaštitnog plesnog, topotavog ritma. Trojica njegovih kolega – Ian Williams, Dave Konopka i Tyondai Braxton – ograničavaju klavijaturu na dva tona i gitaru na jedan ton sve dok se pjesma ne stopi u čvrst, dopadljiv, ritmičan robotski rock. Kao da je riječ o radionici razmjene sposobosti, u kojoj se mehanički nastrojene krautrockere potiče da podijele svoje znanje s glam bendovima na produžnoj nastavi, koje zanimaju samo jaka ritmička uzbuđenja. Ona je, kao gotovo klupski singl, savršen uvod u ostatak ploče Mirrored, uvodeći vas polagano u mješavinu pretjeranih hirova, ekstremnih analognih ritmova, koji često podjednako podsjećaju na jazz-fusion, koliko i na IDM i techno metal, vokala zbog kojih bi Roger Troutman bio ponosan, te željezno točnih, “je li to uživo odsvirano ili na laptopu?” glazbeničkih sposobnosti, povezanih podjednako toliko s USB ulazima i Firewire kabelima, koliko i s improvizatorskom međuigrom četvorice momaka koji samo sviraju zajedno. Zapravo, Battles je možda prvi bend koji se uistinu poigrava načinom na koji softver 21. stoljeća može proširiti i rastegnuti zvuk rock benda u stvarnom vremenu; Mirrored kreće putevima koje su prva dva instrumentalna EP-ja – post-rock odsviran s pravovjernom ozbiljnošću modernog techno zvuka – samo navješćivali. Rani nastupi Battlesa mogli bi zvučati kao metal bend koji izvodi Music for 18 Musicians Stevea Reichea, a Mirrored prezire sola, favorizirajući kofeinsku maksimalnost, u kojoj se kompozicije grade od stotinu mikroskopskih dijelova. Gitarist/klavijaturist niže pjesme iz rifova koji se križaju s pažljivim, unaprijed isplaniranim sustavom podzemne željeznice. Svaki instrument u prvoj pjesmi Race In – Stanierovi vojnički točni koncentrirani udarci bubnja, gitare koje se intenzivno uzdižu i spuštaju niz nekoliko tonova, što zvuči poput sintetičkih cjevastih zvona – dodan je s namjernom strpljivošću, poput one u kompozicijama Terryja Rileyja. Pjesma zvuči nervozno repetitivna, kao da boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja Ludo kompilirane strukture Ako ste gledali Battles uživo, najvjerojatnije ste vidjeli frazu “bivši članovi” napisanu na flajeru, i možda vas zato ništa od ovoga ne iznenađuje. Osim Staniera, svi iz Battlesa su multiinstrumentalisti – sviraju gitare, elekroniku i/ili klavijature onoliko koliko i dolikuje jednom progresivnom albumu. Braxtonovo vremensko smještanje čini razliku između IDM-a i avangardne elektronike; Konopka je svirao s potcijenjenim indie instrumentalistom Lynxom; Stanier je bubnjao u skolastično-metalskim pionirima Helmet; Williams je lupkao prstima za Dona Caballera. Ali, iako na albumu Mirrored postoji više od nijanse zamršenosti matematičkog rocka, pjesme poput kratke, kvazi funk stvari popraćene zveketanjem defa, naslovljene Tonto, ili Stanierove vremenski karakteristične zafrkancije s tempom u poludjelom krešendu pjesme Tij, ozbiljnost neprestano potkopava atmosfera koja je više adolescentska nego dječja. Ono na što se u pjesmi Race In možete uhvatiti jest melodija koju možete fućkati dok radite, koju najvjerojatnije i pjevuše dolje u Fraggle Rocku. Zaprepašćujuća Rainbow vrti se pretvarajući se u vrtoglave Rube Goldberg čepove na klavijaturama, ksilofonu i bezglavim, brzinom razrijeđenim simfoničnim metal bubnjevima. Zvuči kao da grupa pokušava stvoriti Looney Tunes crtani film, u kojem Zekoslav i Patak izvode dvoboj s dirigentima orkestra, od kojih svaki svoj orkestar tjera prema sve luđim i luđim vrhuncima melodija postavljenih kao pitanje i odgovor. Ono po čemu se vesele melodije albuma Mirrored zaista ističu nisu njihove ludo kompilirane strukture ni fina preciznost izvedbe. Riječ je o mahnitom blebetanju Braxtonova elektronski procesuiranog vokala kojem je pomaknut tonalitet – kao neka vrsta ekstatičnog robota koji govori glasovima iz crtanih filmova. Kada se prije nekoliko mjeseci pojavila pjesma Atlas, čije je vokale sačinjavala škripava dionica, koja se za stare obožavatelje pojavila i na Internetu, svi su pomislili istu stvar: “Zašto Battles odjednom oponašaju Animal Collective?” Ali, Avey Tare i društvo teško da su izmislili vokal koji pjeva u visokom registru – slobodno pitajte Davida Sevillea. U pjesmi Leyendecker, Braxton opušteno i sentimentalno pjevucka falsetom koji je podignut na tu visinu pomoću tehnologije, sve dok ne zazvuči poput neutralnog glasa D’Angela. U kombinaciji s glazbom, tihim kvazi R&B ritmom, zrnatim poput loše snimke, Braxtonovi strujni krugovi guraju pjesmu Leyendecker prema dalekim čudnim predjelima u koje je zalutao bilo tko iz Collectivea. Kroz cijeli album Mirrored, on sjecka svoj vokal post-humanom radošću svojih warpovskih kolega s etikete, Jacskon and His Computer Band, bilo da da je riječ o radošću ispunjenoj provali vokala u pjesmi Ddiamondd, u kojoj ispljuvava konsonante iskrivljenog tonaliteta, ili pjesmi Tij, u kojoj Braxton uzdiše i hriplje u stravičnom astmatičnom nižem registru. Ne bi se mogli niti približiti pjesmi Leyendecker, niti bilo kojoj od 11 pjesama s albuma Mirrored, samo s akustičnim gitarama i glasom. Estetički zaokret Istodobno, pažljivo poslušajte uvodni dio pjesme Atlas, i čut ćete pedalu Stanierova bubnja kako udara o bas-bubanj u fizičkom svijetu studija, raspršujući zrak kada se batić spoji s opnom bubnja. Čak i kada podsjeća na neuvjerljivo programiranje post-mehaničke bas elektronike, Battlesov spastički bubanj odsviran je u stvarnom vremenu, s brutalnom snagom metronomski fokusiranog tipa koji dolazi s područja žestokog rocka. Ali, avangardni pop napjevi i ultravesele melodije rastavljaju i ponovno sastavljaju nemilosrdni procesori u jednako tako realnom vremenu. To je uzbudljivo i dezorijentirajuće, zato što virtuoznost kako čovjeka, tako i stroja znači da je, za razliku od ranijih rock/techno hibrida, koje su podjednako kočili i tehnički nevješti svirači i nerafinirana tehnologija, zvuk Battlesa neodjeljiv. Battles možda nije prva bionička rock grupa na svijetu, ali oni su učinili više od bilo koga drugoga kako bi proširili ideju o živom bendu usavršenom kompjutorskom tehnologijom, još od pokojnih, oplakivanih Disco Inferno. Mirrored je estetički zaokret koji oduzima dah i zvuči manje poput rocka 2007., nego onog 2097, svijeta u kojem Marshallovi stupovi i mikroprocesuiranje idu ruku pod ruku. S engleskoga prevela Lada Furlan. Tekst je objavljen na stranici http://www.pitchforkmedia.com/article/record_review/4210-mirrored. Prenosimo:Zarez

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2007., subota

Koliko još ima magije?

Jerko Bakotin Ovaj bend mnogo je puta zvučao kao komorni orkestar ili kao kabaret, slobodno miješajući jazz, ambijentalnu glazbu, neoromantizam, world music ruskog ili arapskog utjecaja, elektroniku, klasičnu glazbu, minimalizam, elektropop, eksperimentalizam u stilu Laurie Anderson, sve do potpuno avangardističkih skladbi rastrganih konstrukcija i prepunih različitih šumova Uz koncert skupine Tuxedomoon, Zagreb, Aquarius, 22. veljače 2007. Teško je pisati osvrt na nastup grupe poput Tuxedomoon. Za početak, riječ je o grupi koja svoju umjetnost stvara na priličnoj razini apstrakcije. Glazba po definiciji jest apstraktna umjetnost, no često se uranja u različite ideološke i/ili idejne kontekste. Promatrano s te točke gledišta, Tuxedomoon je skupina koja je prepoznatljiva prvenstveno po svojoj glazbi. Time ne želim nijekati činjenicu da su kroz njihovu karijeru prisutne skladbe s vrlo snažnim egzistencijalističkim momentom (L`Etranger, Desire, Loneliness, The Cage, This Beast), ili da Tuxedomoon kreira vrlo specifičnu atmosferu. No, stvar je prije svega u činjenici da imamo posla s implicitnom poetikom. Tuxedomoon su osnovani svega dvije godine nakon Sex Pistols i zasigurno je riječ o komplementarnim pojavama; tj. obje grupe su se pojavile kao reakcija na iscrpljenost dotadašnjih glazbenih formi. Hard rock i heavy metal su mnogim tadašnjim pripadnicima rock kulture, koji su rock asocirali prije svega s pobunom i određenim stavom, izgledali kao bezidejni manirizam. Prisjetimo se da Clash 1977. proglašavaju “no Elvis, Beatles or Rolling Stones”, a na prostorima bivše države kultni jugoslavenski novovalni-punk bend Pekinška Patka 1980. pjeva “Kasno je za hard rock / Umorni su Gillian i Plant / Ubila ih velika lova / Sveža krv je novi val / Bolje da nosim kratku kosu…”. Ali, golema je razlika između “I wanna destroy the passer by / ‘cos I wanna be anarchy” Sex Pistols i odsustva ikakvog manifestnog, deklarativnog stava kod Tuxedomoon. Atmosfera unutar Velike Britanije u kojoj je nastala društveno-politički nabijena eksplozivna poruka i u kojoj se cijenio rebel attitude bila je drukčija od artistički nastrojenih krugova San Francisca. Drugim riječima, pričamo o dva fundamentalna stava unutar umjetnosti: prvi, koji težište baca na društveni angažman i poruku, te drugi, koji još uvijek najjasnije možemo opisati esteticističkom parolom “umjetnost radi umjetnosti”. Pritom treba imati na umu da je te dvije kategorije, ideju i formu dakle, nemoguće razdvojiti, osim na konceptualnoj razini: sadržaj je određen oblikom i obrnuto. Zahvaljujući ljudskoj težnji/potrebi/nužnosti za interpretacijom, sva formalna obilježja imaju tendenciju biti shvaćena u kategorijama smisla. Esteticizam, dakle, kao težnja prema formi, bit će interpretiran kao određen estetsko-idejni i ideološki stav, makar se on svodio i na apolitičnost ili na jednostavan “želimo piti, svirati i zajebavati se” stav. Ovisno o kontekstu, ludizam dosljedno provedenog rada na eksperimentiranju formom može biti mnogo snažniji nego moguće bitna poruka sadržana u slabom djelu. Tuxedomoon, uvjetno govoreći, pripada artističkoj struji. Počevši od samog imena, jasna je razlika od bendova koji se formiraju u sličnom razdoblju i koji su obilježili punk/punk-rock. Za razliku od ekspresionističko-frojdovsko kontroverznog imena Sex Pistols, ili čisto provokativnih Dead Kennedys, Tuxedomoon (tuxedo = smoking, večernje odijelo) prije prizivaju magijsko-nadrealističke konotacije. Kratka (pri)povijest Tuxedomoon su 1977. osnovala dva studenta elektroničke glazbe San Francisco City Collegea, Blaine L. Reininger (gitara, violina) i Steven Brown (klavijature, saksofon, itd.). Uskoro su im se pridružili Peter Principle (bas), Winston Tong (vokal) i vizualni umjetnik Bruce Geduldig. Govoreći o glazbi, San Francisco je bio iznimno živahan grad u to doba: upravo je došlo do eksplozije punka i new wavea. U Friscu su bili prisutni glazbenici poput Residents i Snakefinger, koji su pratili što se događa u Europi i poznavali krautrock. Uskoro nakon što su izdali svoj prvi singl Pinheads on the move, Tuxedomoon su 1978. nastupili kao predgrupa za Devo; planirali su turneju po Europi zajedno s Joy Division; međutim, zbog Curtisovog samoubojstva od toga nije bilo ništa. Izdaju singl s naslovnom hit-skladbom No tears, koja je do danas klupski klasik; ubrzo su potpisali za Ralph Records Residentsa. Na tom labelu objavljuju albume Desire (1978.) i Half Mute (1980.). Osjećajući se privučenim avangardističkom atmosferom Europe, bend se početkom osamdesetih seli na stari kontinent. U narednih petnaestak godina objavili su Divine (1982.), Holy wars (1985.), Ship of Fools (1986.), Pinheads on the Move (1987.), kolekciju nepoznatijih ranijih pjesama Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories (1987.), You (1987.), The Ghost Sonata (1991.). Slijedi poprilično duga pauza u radu grupe (Reininger i Brown su se posvetili solo karijerama), no 1998. konačno objavljuju Joeboy in Mexico. Uskoro su objavili live albume Live in St. Petersburg (2002.) i poluslužbeni Ten Years in one night. Objavljivanjem No Tears / What Use Remixes & Originals (2000.) pokazali su da prate suvremene glazbene trendove, jer su im na tom EP-u skladbe No Tears i What Use obradili neki od najpoznatijih pripadnika techno/electro scene, poput Adult. i Ectomorpha. Svojevrsni comeback ostvaruju 2004. albumom Cabin in the Sky, a prošle godine izlazi Bardo Hotel Soundtrack, što zapravo nije album, nego soundtrack za eksperimentalni film redatelja Georgea Kakanakisa koji je još u procesu snimanja. Istraživanje nepoznatih glazbenih prostora Tijekom zaista duge i bogate karijere čini se da je jedino pravilo kojeg su se članovi Tuxedomoona držali ono sadržano u naslovu skladbe Break the rules. Započevši kao punk/postpunk/new wave grupa, bend već na Desire započinje s iznenađenjima; album je mnogo više zvučao kao komorna glazba nego kao bilo što povezano s rock glazbom – u širem značenju odrednice rock. Više od sljedeća dva desetljeća Tuxedomoon će istraživati nepoznate glazbene prostore, tu i tamo se vraćajući na klasičnije strukture pojedinih skladbi. Čini se da su sintetizirali sve što je moguće spojiti; nakon odmaka od prvih “klasičnih” skladbi, poput No Tears i Pinheads on the Move, započinje velika kreativna avantura. Sam Blaine L. Reininger je par godina nakon Tuxedomoonovih početaka rekao kako Tuxedomoon neće više dominantno koristiti postpunk/elektronsku šablonu, jer su nju potrošili drugi bendovi koji su postali daleko popularniji, npr. Suicide, Joy Division, Wire, Cabaret Voltaire ili A Certain Ratio. Umjesto toga, ovaj bend je mnogo puta zvučao kao komorni orkestar ili kao kabaret, slobodno miješajući jazz, ambijentalnu glazbu, neoromantizam, world music ruskog ili arapskog utjecaja (Ninotchka, Courante Marocain), elektroniku, klasičnu glazbu, minimalizam, elektropop, eksperimentalizam u stilu Laurie Anderson, sve do potpuno avangardističkih skladbi rastrganih konstrukcija i prepunih različitih šumova. Kada je na njihovim skladbama bilo ikakvog beata, obično je bila riječ o prigušenim zvukovima mašina. Logično, uz ovakav zvukovni izričaj išlo je i dodavanje instrumenta; tako su vrlo izraženu ulogu dobili violina, klavijature i razni puhački instrumenti, uz razne druge nedefinirane zvukove. Naravno, uvijek su se znali vraćati i na album uvrstiti pokoju elektro-(post)punk pjesmu – izvedenu na vlastit način, npr. What Use, Nervous Guy, 59 to 1, Dark Companion. Mnogo češći su bili čitavi albumi izvedeni u potpuno avangardno – ludičkoj maniri, npr. Ghost Sonata, Desire, Divine. S vremenom su postali poznati kao majstori komorno-orkestralnog, nadrealno-kabaretskog, magičnog, ponekad gotovo ekspresionističkog, i, mora se pridodati, prilično tamnog zvuka. Tu bi, na primjer, spadale potpuno tematska impresivna skladba L’Etranger (“…has anybody dared to be more than dead…”) te npr. In the Manner of Speaking, The Cage. Skladba Desire, sa svojim depresivnim refrenom “…Live a thousand lives by picture…” naročito snažno pogađa u suvremen način života. Potrebno je istaknuti da Tuxedomoon imaju izrazito inteligentne tekstove, no oni nikada nisu bit njihove umjetnosti na način da bi sadržavali neku eksplicitnu poruku. Obratno, tekstovi na pozadini glazbe čine s njom integralno jedinstvo, koje paučinom obuhvaća cijeli svijet i rasprostire se po njemu. Nazovimo tu zemlju tuxedomoonija ili jednostavno planet Tuxedomoon, svakako planet koji funkcionira po drukčijim principima od zemaljskih. Dodajmo da im na albumu Cabin in the Sky, koji je donio nekoliko njihovih novih klasičnih skladbi (Luther Blisset, Annuncialto, Baron Brown) gostuju svjetski poznati glazbenici – John McEntire (Tortoise), Tarwater, DJ Hell. No, dalo bi se argumentirati i da su na tom albumu prisutni znakovi iscrpljenja njihove vlastite poetike, istog iscrpljenja zbog kojeg su oni prije trideset godina odlučili stvoriti vlastiti svijet. Trideset godina nakon početka: Aquarius Tuxedomoon su već nekoliko puta dolazili u Zagreb; između ostalog, jednom u Močvaru prije nešto manje od tri godine. Tada su ljudi bili toliko oduševljeni koncertom da su iza stajali u redu da Reiningeru stisnu ruku. Jednom su svirali još tijekom rata – Reininger se popevši se na binu prisjetio toga rekavši kako su “onda imali i vlastiti yugo…”. Stalnu postavu benda sada sačinjavaju Reininger, Brown, Principle te nizozemski puhač Luc Van Lieshout. Sam izbor mjesta je bio ponešto netipičan; naime, Aquarius ipak prati aura party-kluba i dizajnu njegovog interijera sigurno bolje odgovoraju electro ili d’n’b nego eklektični kabaret. Teško se oteti dojmu da je Tuxedomoonu prikladnija romantika stare tvornice. Pritom se mora istaknuti da je riječ isključivo o maloj “zamjerki ambijenta”; inače je organizacija u režiji tvrtke Nota i osoblja kluba bila besprijekorna. Cijena karte – 90/110 kn, vjerojatno prikladna za velik i izuzetno utjecajan bend koji nikada nije postao fenomen koji bi punio stadione. Osvrnimo se još i na plakat – bio sam spreman ispljuvati još jednog organizatora zbog loše riješenog plakata; zapravo, plakati su više-manje isti na svim koncertima ove turneje. Od multitalentiranog benda čovjek bi očekivao više: članovi skupine naslonjeni na zid u nekoj pozerskoj poziciji djeluju pomalo… šablonizirano, trivijalno i umorno. No dobro, glazba je ono što je bitno. Što se publike tiče, koncertu je prisustvovalo nekih tristo ljudi, što je otprilike isti broj kao i prije tri godine. Sastav – raznolik, od zaista starih, proćelavih fanova, za koje se vidi da ih prate od početaka njihove karijere, do klinaca koji su došli prvi put vidjeti svoje novopečene heroje. Većina publike je ipak upadala u kategoriju “dvadesetpet naviše”. Zanimljivo je da na Tuxedomoon obično dođe grupacija ljudi koji izgledom odaje stereotip intelektualaca, te za koje bi se reklo da inače baš i ne briju po koncertima… U svakom slučaju, prikladno za bend koji u tekstovima ima riječi poput “cloroformed cell” ili “semantics”, a opet pripada nekud na marginu popularne glazbe. Značajan dio publike je nosio izrazito stilizirani, naglašeni look, nešto između gothica i kabukija, ali bitno suptilnije. Forsiramo li klišeje, reći ćemo – prikladno za bend koji prati “intelektualno-avangardna aura” i koji su, uostalom, osnovali studenti glazbe. Želimo li biti romantični, reći ćemo – oni na jednu večer žele pobjeći na planet Tuxedomoon… Artikulirani i neartikulirani krikovi Sam koncert je započeo oko 23h i trajao oko sat i pol vremena, što je više nego pristojno. Doduše, članovi benda su izgledali ponešto umorno – koliko sam shvatio, upravo su bili doletjeli iz Beograda. Odmah nakon instrumentalnog uvoda je odsvirana Luther Blisset, skladba s Cabin in the Sky. To je dalo naslutiti dinamičan koncert; međutim, tuxedomoonovci su se odlučili za nešto drugo. Ovaj koncert je većinom protekao u zaista komorno-orkestralnom duhu, tako da se teško oteti dojmu da se koncert trebao odviti u prostoru sa sjedećim mjestima. Konkretnije, koncert se savršeno mogao odviti u Lisinskom, ili u Kinu SC, npr. Doduše, Tuxedomoon uvijek ima po nekog asa u rukavu, pa su znali iznenaditi brzim skladbama poput Dark Companion ili This Beast – skladba s kojom su se vratili na bis. Unatoč tome, većinom su u pitanju bile laganije skladbe poput Muschos Colores ili Triptych. Pritom se mora priznati da koncert nije cijelo vrijeme zadržavao istu razinu. Neke od majstorija koje je bend izvodio su bile zaista oduševljavajuće, prvenstveno Reininger na gitari i violini ili Brown jednostavno lupajući po klavijaturama u istinskoj avangardnoj maniri. Osim toga, vjerojatno je riječ o rijetkom bendu koji je sposoban nabrijati publiku do ludila skladbama na kojima nisu prisutni ni bubnjevi ni ritam mašina. Uz to, imali smo priliku čuti neke od još neobjavljenih skladbi benda. Jedna od tih skladbi je bila na grčkom, s obzirom na to da je novo Reiningerovo prebivalište Atena. Tuxedomoon je, što se adrese benda tiče, potpuno policentričan. Naime, Reininger živi u Ateni, Brown u Meksiku, Principle u SAD-u te Van Lieshout u Bruxellesu. No mora se priznati da je koncert oscilirao; bilo je momenata na kojima je izgledalo da se publika prorjeđuje, da se pomalo uvlači dosada… To se pogotovo odnosi na duže, melankolične i polagane skladbe, te je na momente izgledalo nevjerojatno da i sami članovi benda nisu toga svjesni. Unatoč tome, svaku skladbu je popratio glasan pljesak, a bend je svaki put uspio iznova pridobiti publiku. Na kraju je publika glasnim krikovima, pljeskom i povicima uspjela pridobiti bend za jedan bis. Međutim, unatoč tome što su se artikulirani i neartikulirani krikovi čuli još dugo nakon kraja tog bisa, to joj nije uspjelo ponoviti. Još je neko vrijeme trajao party koji je započeo s, naravno, No Tears… Može li stari Cadillac još stići na Mjesec? Što reći na kraju? Na početku sam napisao da je teško pisati osvrt na bend poput Tuxedomoona, i to iz razloga što je njihov izričaj dominantno poprilično hermetična glazba s tu i tamo ponekim tekstualnim aluzijama. A u takvim slučajevima se riječi uvijek doimaju neprikladnima i nedostatnima; glazba im uvijek iscuri iz značenja. Drugim riječima: dosljedno govoreći, glazbu shvaćenu imanentno je nemoguće opisivati – nju se može samo slušati. I što se toga tiče Tuxedomoon zaslužuje svaku preporuku – u povijesti popularne glazbe skupine koje su stvarale ovako kvalitetnu glazbu su iznimno rijetke. Drugi razlog zbog kojeg je teško pisati osvrt je pitanje – koliko Tuxedomoon danas može još ponuditi? Naime, kao netko tko ih je otkrio prije nekoliko godina, što je relativno nedavno, ne mogu ne osjetiti blago razočaranje. Ako bend ne želi svirati skladbe s početka svoje karijere, poput No Tears ili Pinheads on the Move, to je potpuno legitimno. Štoviše, treba poštovati i cijeniti želju benda da nastupa s novim stvarima, novim aranžmanima, u konačnici – s novom umjetnošću. Uvijek je bilo zastrašujuće tužno prisustvovati koncertu benda koji ima objavljenih 358 albuma, ali više od pola koncerta su još prisiljeni svirati hitove iz svog zlatnog doba. Naime, da sviraju recentne stvari na koncert im nitko ne bi došao. Tuxedomoon je svakako kontinentima daleko od tako nečeg. Ali treba reći – postoji blagi osjećaj umora, iscrpljenosti, i to kako osjećaj čisto fizičkog umora samih izvođača, tako i osjećaj zamora materijala. I zato je teško reći mišljenje o nastupu benda koji – kao nedavni fan – poimam kao nešto herojsko. Jer, nastup u Aquariusu nije bio na herojskoj razini. Bio je to vrlo korektan nastup, relativno dugog trajanja, Bardo Hotel Soundtrack je sasvim korektan i na momente čak i uzbudljiv album. No, to je možda najgore što se velikom bendu može dogoditi – da objavljuje dominantno korektne albume i održava korektne koncerte. Upitno je koliko je pošteno zahtijevati od umjetnika njihovog kalibra da konstantno izbacuju vrhunske i revolucionarne albume koji će redefinirati naše shvaćanje glazbe; to je vjerojatno posao mladih glazbenika. Tuxedomoon su najsličniji starom Cadillacu iz šezdesetih: on je prekrasan, elegantnih linija, savršen estetski objekt. Intuitivno vam je jasno da je u sebi i po sebi savršen, fascinira vas na pogled. Krasi ga predivan, snažan motor koji može progutati milijarde kilometara. No istovremeno vam je jasno da je riječ o nečemu što pripada jednom drugom vremenu, nečem prekrasnom, a s druge strane već vječnom, bezvremenskom. I zato – što reći nego – uđite u taj stari Cadillac, kojem na stražnjem sjedalu sjede magičari naoružani violinama, trubama, saksofonima, flautama, usnim harmonikama, gitarama, klavijaturama; na krovu je postavljen sekvencer. Uđete, okrenete ključ, sjedala su od kože, motor predivno bruji, dodajete gas, nosite svoj elegantni smoking, sve je savršeno. Ipak, pitate se – može li taj Cadillac još stići na mjesec? Prenosimo:Zarez

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2007., petak

I kad dođe trenutak

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.11.2007., četvrtak

Svi sveti

Na današnji dan mi katolici spominjemo se svih onih koji su se spasili i gledaju slavu nebesku, dakle su sveti, ali ih Crkva nije službeno proglasila svetima. Mi vjerujemo ili se nadamo da su to svi naši mili i dragi pokojni. Rijetko se za nekog može sa sigurnošću reći da je svetac. Ja sam imao sreću u životu da sam upoznao fra Antu Antića, franjevca splitske provincije za kojeg mirne duše mogu reći da je živio svoju vjeru i da je zaslužio da ga se naziva svetim. Kao srednjoškolac želio sam postati svećenik. No, nije se bilo lako odlučiti. S kime se posavjetovati? Moja mama mi je predložila da se savjetujem s ocem Antićem. To sam ja, naravno kao isusovački đak, glatko odbio. I onda jednog dana, slučajno sam prolazio Zvonimirovom i spontano skrenuo u franjevački samostan uz crkvu Majke Božje Lurdske. Zapitao sam za fra Antu a portir mi je pokazao rukom smjer. Zakucao sam na vrata. S druge strane se čuo glas:“ Uđi Ivica“. Do danas si to ne mogu objasniti. Mi katolici vjerujemo u nadnaravne pojave. Ali tko i kad ih doista doživi. Možda je fra Ante upravo očekivao nekog Ivicu pa sam naletio ja. Tko zna? Ušao sam. Razgovarali smo o svemu i svačemu samo ne o mom problemu. U tijeku razgovora, sasvim en passant fra Ante je spomenuo:“ Tvoj put je glazba, loših svećenika ima i bez tebe dovoljno“. Nastavio sam ga posjećivati a njegova dobrota me je osvajala i hrabrila. Fra Ante Antić (1893-1965) mi je u životu pomogao na čemu sam mu i dan danas zahvalan. Više podataka o njemu možete naći na linku fra Ante Antić. Njegova smrt me je strahovito pogodila. Kao da sam izgubio oca. Bio sam mu na pogrebu. Pogrebne obrede vodio je tada mladi zagrebački pomoćni biskup Franjo Kuharić i neću nikad zaboraviti kad je nad rakom zapjevao "Kraljice neba, raduj se". Od onda, dakle preko četrdeset godina kao uspomenu čuvam osmrtnicu iz Večernjeg lista koju ovdje donosim. Čuvam je u molitveniku "Nasljeduj Krista" u čemu nisam baš daleko dospio. O današnjem blagdanu postoji bezbroj predrasuda i krivih mišljenja. Zato zahvaljujem onima koji su priredili ove opaske: PREDRASUDA BR 1 -blagdan Svih svetih je dan mrtvih Nažalost vrlo, vrlo često spominjemo 1. studenog, odnosno blagdan Svih svetih kao "Dan mrtvih". Kako je došlo do tog velikog nesporazuma teško je reći - ili zbog neznanja ili zbog nedostatka vjere ili zbog pogrešnog tumačenja tradicije... U kršćanstvu NEMA DANA MRTVIH, jer nema mrtvih. Ljudska duša je besmrtna, njen život se nakon smrti mijenja ali ne prestaje i zato postoji Dušni dan koji se slavi nakon Svih svetih i koji je posebno posvećen molitvi i sjećanju na pokojne. PREDRASUDA BR.2 - blagdan Svih svetih je zajednički blagdan svih svetaca koje je Crkva do danas proglasila svetima Blagdan Svih svetih posvećen je svim ljudima koji su došli do svetosti BEZ OBZIRA JE LI IH CRKVA PROGLASILA SVETIMA ili ne. Postoji puno više svetih ljudi koje nikad nismo upoznali ili čuli za njih nego onih koje je Crkva proglasila svetima. Proglašavanje svetim nekog čovjeka nije "evidentiranje svetaca" nego izdvajanje pojedinaca koji su poznati kao sveti i koje možemo smatrati svojim uzorima, učiteljima i iskazivati im štovanje. Budući da je nemoguće sve svete ljude poznavati i proglasiti svetima njihov zajednički blagdan je 1. studenoga. PREDRASUDA BR. 3 - sveci su bili savršeni ljudi, ljudi bez mane Mi vrlo rado vjerujemo u takve "istine" jer onda lako zaključimo da takvo nešto nije za nas pa smo "mirni". A sveci su imali i svoje mane i svoje slabosti i nisu uopće lako došli do svetosti, ali nisu odustajali. Njihova ljubav prema Bogu i ljudima bila je jača od njihovih nedostataka, bila im je pokretač u svakoj borbi sa sobom, vodila ih je u njihovom duhovnom rastu i u njihovim djelima, tako da su mogli unatoč svemu biti nositelji Božjeg svjetla u svijetu. (prema:Ženska opća gimnazija Sestara milosrdnica)

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.