Marketing
Koliko još ima magije?
Jerko Bakotin
Ovaj bend mnogo je puta zvučao kao komorni orkestar ili kao kabaret, slobodno miješajući jazz, ambijentalnu glazbu, neoromantizam, world music ruskog ili arapskog utjecaja, elektroniku, klasičnu glazbu, minimalizam, elektropop, eksperimentalizam u stilu Laurie Anderson, sve do potpuno avangardističkih skladbi rastrganih konstrukcija i prepunih različitih šumova
Uz koncert skupine Tuxedomoon, Zagreb, Aquarius, 22. veljače 2007.
Teško je pisati osvrt na nastup grupe poput Tuxedomoon. Za početak, riječ je o grupi koja svoju umjetnost stvara na priličnoj razini apstrakcije. Glazba po definiciji jest apstraktna umjetnost, no često se uranja u različite ideološke i/ili idejne kontekste. Promatrano s te točke gledišta, Tuxedomoon je skupina koja je prepoznatljiva prvenstveno po svojoj glazbi. Time ne želim nijekati činjenicu da su kroz njihovu karijeru prisutne skladbe s vrlo snažnim egzistencijalističkim momentom (L`Etranger, Desire, Loneliness, The Cage, This Beast), ili da Tuxedomoon kreira vrlo specifičnu atmosferu. No, stvar je prije svega u činjenici da imamo posla s implicitnom poetikom.
Tuxedomoon su osnovani svega dvije godine nakon Sex Pistols i zasigurno je riječ o komplementarnim pojavama; tj. obje grupe su se pojavile kao reakcija na iscrpljenost dotadašnjih glazbenih formi. Hard rock i heavy metal su mnogim tadašnjim pripadnicima rock kulture, koji su rock asocirali prije svega s pobunom i određenim stavom, izgledali kao bezidejni manirizam. Prisjetimo se da Clash 1977. proglašavaju “no Elvis, Beatles or Rolling Stones”, a na prostorima bivše države kultni jugoslavenski novovalni-punk bend Pekinška Patka 1980. pjeva “Kasno je za hard rock / Umorni su Gillian i Plant / Ubila ih velika lova / Sveža krv je novi val / Bolje da nosim kratku kosu…”. Ali, golema je razlika između “I wanna destroy the passer by / ‘cos I wanna be anarchy” Sex Pistols i odsustva ikakvog manifestnog, deklarativnog stava kod Tuxedomoon. Atmosfera unutar Velike Britanije u kojoj je nastala društveno-politički nabijena eksplozivna poruka i u kojoj se cijenio rebel attitude bila je drukčija od artistički nastrojenih krugova San Francisca.
Drugim riječima, pričamo o dva fundamentalna stava unutar umjetnosti: prvi, koji težište baca na društveni angažman i poruku, te drugi, koji još uvijek najjasnije možemo opisati esteticističkom parolom “umjetnost radi umjetnosti”. Pritom treba imati na umu da je te dvije kategorije, ideju i formu dakle, nemoguće razdvojiti, osim na konceptualnoj razini: sadržaj je određen oblikom i obrnuto. Zahvaljujući ljudskoj težnji/potrebi/nužnosti za interpretacijom, sva formalna obilježja imaju tendenciju biti shvaćena u kategorijama smisla. Esteticizam, dakle, kao težnja prema formi, bit će interpretiran kao određen estetsko-idejni i ideološki stav, makar se on svodio i na apolitičnost ili na jednostavan “želimo piti, svirati i zajebavati se” stav.
Ovisno o kontekstu, ludizam dosljedno provedenog rada na eksperimentiranju formom može biti mnogo snažniji nego moguće bitna poruka sadržana u slabom djelu. Tuxedomoon, uvjetno govoreći, pripada artističkoj struji. Počevši od samog imena, jasna je razlika od bendova koji se formiraju u sličnom razdoblju i koji su obilježili punk/punk-rock. Za razliku od ekspresionističko-frojdovsko kontroverznog imena Sex Pistols, ili čisto provokativnih Dead Kennedys, Tuxedomoon (tuxedo = smoking, večernje odijelo) prije prizivaju magijsko-nadrealističke konotacije.
Kratka (pri)povijest
Tuxedomoon su 1977. osnovala dva studenta elektroničke glazbe San Francisco City Collegea, Blaine L. Reininger (gitara, violina) i Steven Brown (klavijature, saksofon, itd.). Uskoro su im se pridružili Peter Principle (bas), Winston Tong (vokal) i vizualni umjetnik Bruce Geduldig. Govoreći o glazbi, San Francisco je bio iznimno živahan grad u to doba: upravo je došlo do eksplozije punka i new wavea. U Friscu su bili prisutni glazbenici poput Residents i Snakefinger, koji su pratili što se događa u Europi i poznavali krautrock. Uskoro nakon što su izdali svoj prvi singl Pinheads on the move, Tuxedomoon su 1978. nastupili kao predgrupa za Devo; planirali su turneju po Europi zajedno s Joy Division; međutim, zbog Curtisovog samoubojstva od toga nije bilo ništa. Izdaju singl s naslovnom hit-skladbom No tears, koja je do danas klupski klasik; ubrzo su potpisali za Ralph Records Residentsa. Na tom labelu objavljuju albume Desire (1978.) i Half Mute (1980.).
Osjećajući se privučenim avangardističkom atmosferom Europe, bend se početkom osamdesetih seli na stari kontinent. U narednih petnaestak godina objavili su Divine (1982.), Holy wars (1985.), Ship of Fools (1986.), Pinheads on the Move (1987.), kolekciju nepoznatijih ranijih pjesama Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories (1987.), You (1987.), The Ghost Sonata (1991.). Slijedi poprilično duga pauza u radu grupe (Reininger i Brown su se posvetili solo karijerama), no 1998. konačno objavljuju Joeboy in Mexico. Uskoro su objavili live albume Live in St. Petersburg (2002.) i poluslužbeni Ten Years in one night. Objavljivanjem No Tears / What Use Remixes & Originals (2000.) pokazali su da prate suvremene glazbene trendove, jer su im na tom EP-u skladbe No Tears i What Use obradili neki od najpoznatijih pripadnika techno/electro scene, poput Adult. i Ectomorpha. Svojevrsni comeback ostvaruju 2004. albumom Cabin in the Sky, a prošle godine izlazi Bardo Hotel Soundtrack, što zapravo nije album, nego soundtrack za eksperimentalni film redatelja Georgea Kakanakisa koji je još u procesu snimanja.
Istraživanje nepoznatih glazbenih prostora
Tijekom zaista duge i bogate karijere čini se da je jedino pravilo kojeg su se članovi Tuxedomoona držali ono sadržano u naslovu skladbe Break the rules. Započevši kao punk/postpunk/new wave grupa, bend već na Desire započinje s iznenađenjima; album je mnogo više zvučao kao komorna glazba nego kao bilo što povezano s rock glazbom – u širem značenju odrednice rock. Više od sljedeća dva desetljeća Tuxedomoon će istraživati nepoznate glazbene prostore, tu i tamo se vraćajući na klasičnije strukture pojedinih skladbi. Čini se da su sintetizirali sve što je moguće spojiti; nakon odmaka od prvih “klasičnih” skladbi, poput No Tears i Pinheads on the Move, započinje velika kreativna avantura. Sam Blaine L. Reininger je par godina nakon Tuxedomoonovih početaka rekao kako Tuxedomoon neće više dominantno koristiti postpunk/elektronsku šablonu, jer su nju potrošili drugi bendovi koji su postali daleko popularniji, npr. Suicide, Joy Division, Wire, Cabaret Voltaire ili A Certain Ratio. Umjesto toga, ovaj bend je mnogo puta zvučao kao komorni orkestar ili kao kabaret, slobodno miješajući jazz, ambijentalnu glazbu, neoromantizam, world music ruskog ili arapskog utjecaja (Ninotchka, Courante Marocain), elektroniku, klasičnu glazbu, minimalizam, elektropop, eksperimentalizam u stilu Laurie Anderson, sve do potpuno avangardističkih skladbi rastrganih konstrukcija i prepunih različitih šumova. Kada je na njihovim skladbama bilo ikakvog beata, obično je bila riječ o prigušenim zvukovima mašina.
Logično, uz ovakav zvukovni izričaj išlo je i dodavanje instrumenta; tako su vrlo izraženu ulogu dobili violina, klavijature i razni puhački instrumenti, uz razne druge nedefinirane zvukove. Naravno, uvijek su se znali vraćati i na album uvrstiti pokoju elektro-(post)punk pjesmu – izvedenu na vlastit način, npr. What Use, Nervous Guy, 59 to 1, Dark Companion. Mnogo češći su bili čitavi albumi izvedeni u potpuno avangardno – ludičkoj maniri, npr. Ghost Sonata, Desire, Divine. S vremenom su postali poznati kao majstori komorno-orkestralnog, nadrealno-kabaretskog, magičnog, ponekad gotovo ekspresionističkog, i, mora se pridodati, prilično tamnog zvuka. Tu bi, na primjer, spadale potpuno tematska impresivna skladba L’Etranger (“…has anybody dared to be more than dead…”) te npr. In the Manner of Speaking, The Cage. Skladba Desire, sa svojim depresivnim refrenom “…Live a thousand lives by picture…” naročito snažno pogađa u suvremen način života.
Potrebno je istaknuti da Tuxedomoon imaju izrazito inteligentne tekstove, no oni nikada nisu bit njihove umjetnosti na način da bi sadržavali neku eksplicitnu poruku. Obratno, tekstovi na pozadini glazbe čine s njom integralno jedinstvo, koje paučinom obuhvaća cijeli svijet i rasprostire se po njemu. Nazovimo tu zemlju tuxedomoonija ili jednostavno planet Tuxedomoon, svakako planet koji funkcionira po drukčijim principima od zemaljskih. Dodajmo da im na albumu Cabin in the Sky, koji je donio nekoliko njihovih novih klasičnih skladbi (Luther Blisset, Annuncialto, Baron Brown) gostuju svjetski poznati glazbenici – John McEntire (Tortoise), Tarwater, DJ Hell. No, dalo bi se argumentirati i da su na tom albumu prisutni znakovi iscrpljenja njihove vlastite poetike, istog iscrpljenja zbog kojeg su oni prije trideset godina odlučili stvoriti vlastiti svijet.
Trideset godina nakon početka: Aquarius
Tuxedomoon su već nekoliko puta dolazili u Zagreb; između ostalog, jednom u Močvaru prije nešto manje od tri godine. Tada su ljudi bili toliko oduševljeni koncertom da su iza stajali u redu da Reiningeru stisnu ruku. Jednom su svirali još tijekom rata – Reininger se popevši se na binu prisjetio toga rekavši kako su “onda imali i vlastiti yugo…”. Stalnu postavu benda sada sačinjavaju Reininger, Brown, Principle te nizozemski puhač Luc Van Lieshout. Sam izbor mjesta je bio ponešto netipičan; naime, Aquarius ipak prati aura party-kluba i dizajnu njegovog interijera sigurno bolje odgovoraju electro ili d’n’b nego eklektični kabaret.
Teško se oteti dojmu da je Tuxedomoonu prikladnija romantika stare tvornice. Pritom se mora istaknuti da je riječ isključivo o maloj “zamjerki ambijenta”; inače je organizacija u režiji tvrtke Nota i osoblja kluba bila besprijekorna. Cijena karte – 90/110 kn, vjerojatno prikladna za velik i izuzetno utjecajan bend koji nikada nije postao fenomen koji bi punio stadione. Osvrnimo se još i na plakat – bio sam spreman ispljuvati još jednog organizatora zbog loše riješenog plakata; zapravo, plakati su više-manje isti na svim koncertima ove turneje. Od multitalentiranog benda čovjek bi očekivao više: članovi skupine naslonjeni na zid u nekoj pozerskoj poziciji djeluju pomalo… šablonizirano, trivijalno i umorno. No dobro, glazba je ono što je bitno.
Što se publike tiče, koncertu je prisustvovalo nekih tristo ljudi, što je otprilike isti broj kao i prije tri godine. Sastav – raznolik, od zaista starih, proćelavih fanova, za koje se vidi da ih prate od početaka njihove karijere, do klinaca koji su došli prvi put vidjeti svoje novopečene heroje. Većina publike je ipak upadala u kategoriju “dvadesetpet naviše”. Zanimljivo je da na Tuxedomoon obično dođe grupacija ljudi koji izgledom odaje stereotip intelektualaca, te za koje bi se reklo da inače baš i ne briju po koncertima… U svakom slučaju, prikladno za bend koji u tekstovima ima riječi poput “cloroformed cell” ili “semantics”, a opet pripada nekud na marginu popularne glazbe. Značajan dio publike je nosio izrazito stilizirani, naglašeni look, nešto između gothica i kabukija, ali bitno suptilnije. Forsiramo li klišeje, reći ćemo – prikladno za bend koji prati “intelektualno-avangardna aura” i koji su, uostalom, osnovali studenti glazbe. Želimo li biti romantični, reći ćemo – oni na jednu večer žele pobjeći na planet Tuxedomoon…
Artikulirani i neartikulirani krikovi
Sam koncert je započeo oko 23h i trajao oko sat i pol vremena, što je više nego pristojno. Doduše, članovi benda su izgledali ponešto umorno – koliko sam shvatio, upravo su bili doletjeli iz Beograda. Odmah nakon instrumentalnog uvoda je odsvirana Luther Blisset, skladba s Cabin in the Sky. To je dalo naslutiti dinamičan koncert; međutim, tuxedomoonovci su se odlučili za nešto drugo. Ovaj koncert je većinom protekao u zaista komorno-orkestralnom duhu, tako da se teško oteti dojmu da se koncert trebao odviti u prostoru sa sjedećim mjestima. Konkretnije, koncert se savršeno mogao odviti u Lisinskom, ili u Kinu SC, npr. Doduše, Tuxedomoon uvijek ima po nekog asa u rukavu, pa su znali iznenaditi brzim skladbama poput Dark Companion ili This Beast – skladba s kojom su se vratili na bis. Unatoč tome, većinom su u pitanju bile laganije skladbe poput Muschos Colores ili Triptych. Pritom se mora priznati da koncert nije cijelo vrijeme zadržavao istu razinu. Neke od majstorija koje je bend izvodio su bile zaista oduševljavajuće, prvenstveno Reininger na gitari i violini ili Brown jednostavno lupajući po klavijaturama u istinskoj avangardnoj maniri. Osim toga, vjerojatno je riječ o rijetkom bendu koji je sposoban nabrijati publiku do ludila skladbama na kojima nisu prisutni ni bubnjevi ni ritam mašina.
Uz to, imali smo priliku čuti neke od još neobjavljenih skladbi benda. Jedna od tih skladbi je bila na grčkom, s obzirom na to da je novo Reiningerovo prebivalište Atena. Tuxedomoon je, što se adrese benda tiče, potpuno policentričan. Naime, Reininger živi u Ateni, Brown u Meksiku, Principle u SAD-u te Van Lieshout u Bruxellesu. No mora se priznati da je koncert oscilirao; bilo je momenata na kojima je izgledalo da se publika prorjeđuje, da se pomalo uvlači dosada… To se pogotovo odnosi na duže, melankolične i polagane skladbe, te je na momente izgledalo nevjerojatno da i sami članovi benda nisu toga svjesni. Unatoč tome, svaku skladbu je popratio glasan pljesak, a bend je svaki put uspio iznova pridobiti publiku. Na kraju je publika glasnim krikovima, pljeskom i povicima uspjela pridobiti bend za jedan bis. Međutim, unatoč tome što su se artikulirani i neartikulirani krikovi čuli još dugo nakon kraja tog bisa, to joj nije uspjelo ponoviti. Još je neko vrijeme trajao party koji je započeo s, naravno, No Tears…
Može li stari Cadillac još stići na Mjesec?
Što reći na kraju? Na početku sam napisao da je teško pisati osvrt na bend poput Tuxedomoona, i to iz razloga što je njihov izričaj dominantno poprilično hermetična glazba s tu i tamo ponekim tekstualnim aluzijama. A u takvim slučajevima se riječi uvijek doimaju neprikladnima i nedostatnima; glazba im uvijek iscuri iz značenja. Drugim riječima: dosljedno govoreći, glazbu shvaćenu imanentno je nemoguće opisivati – nju se može samo slušati. I što se toga tiče Tuxedomoon zaslužuje svaku preporuku – u povijesti popularne glazbe skupine koje su stvarale ovako kvalitetnu glazbu su iznimno rijetke.
Drugi razlog zbog kojeg je teško pisati osvrt je pitanje – koliko Tuxedomoon danas može još ponuditi? Naime, kao netko tko ih je otkrio prije nekoliko godina, što je relativno nedavno, ne mogu ne osjetiti blago razočaranje. Ako bend ne želi svirati skladbe s početka svoje karijere, poput No Tears ili Pinheads on the Move, to je potpuno legitimno. Štoviše, treba poštovati i cijeniti želju benda da nastupa s novim stvarima, novim aranžmanima, u konačnici – s novom umjetnošću. Uvijek je bilo zastrašujuće tužno prisustvovati koncertu benda koji ima objavljenih 358 albuma, ali više od pola koncerta su još prisiljeni svirati hitove iz svog zlatnog doba. Naime, da sviraju recentne stvari na koncert im nitko ne bi došao. Tuxedomoon je svakako kontinentima daleko od tako nečeg. Ali treba reći – postoji blagi osjećaj umora, iscrpljenosti, i to kako osjećaj čisto fizičkog umora samih izvođača, tako i osjećaj zamora materijala. I zato je teško reći mišljenje o nastupu benda koji – kao nedavni fan – poimam kao nešto herojsko. Jer, nastup u Aquariusu nije bio na herojskoj razini. Bio je to vrlo korektan nastup, relativno dugog trajanja, Bardo Hotel Soundtrack je sasvim korektan i na momente čak i uzbudljiv album. No, to je možda najgore što se velikom bendu može dogoditi – da objavljuje dominantno korektne albume i održava korektne koncerte.
Upitno je koliko je pošteno zahtijevati od umjetnika njihovog kalibra da konstantno izbacuju vrhunske i revolucionarne albume koji će redefinirati naše shvaćanje glazbe; to je vjerojatno posao mladih glazbenika. Tuxedomoon su najsličniji starom Cadillacu iz šezdesetih: on je prekrasan, elegantnih linija, savršen estetski objekt. Intuitivno vam je jasno da je u sebi i po sebi savršen, fascinira vas na pogled. Krasi ga predivan, snažan motor koji može progutati milijarde kilometara. No istovremeno vam je jasno da je riječ o nečemu što pripada jednom drugom vremenu, nečem prekrasnom, a s druge strane već vječnom, bezvremenskom. I zato – što reći nego – uđite u taj stari Cadillac, kojem na stražnjem sjedalu sjede magičari naoružani violinama, trubama, saksofonima, flautama, usnim harmonikama, gitarama, klavijaturama; na krovu je postavljen sekvencer. Uđete, okrenete ključ, sjedala su od kože, motor predivno bruji, dodajete gas, nosite svoj elegantni smoking, sve je savršeno. Ipak, pitate se – može li taj Cadillac još stići na mjesec?
Prenosimo:Zarez
Post je objavljen 03.11.2007. u 07:00 sati.