Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
27.12.2007., četvrtak
Moja treća Božićna priča: S razredom u crkvu
 Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!Bio sam učenik gimnazije i srednje muzičke škole. Prvu godinu srednje škole, zvala se tada Humanistička gimnazija za odgoj klera, pohađao sam u Dubrovniku(Poljana Ruđera Boškovića) . Želio sam postati svećenik i to Družbe Isusove. No, već nakon prve godine iz mnogih razloga, vratio sam se mojim prvotnim namjerama bavljenja glazbom. Međutim se ispostavilo da mojoj mami nipošto nije bilo lako pronaći gimnaziju koja bi me primila. Em se za menom vukla jedna priča o postupku isključenja iz Narodne omladine, još iz osmog razreda Osmogodišnje škole, em sam dolazio iz sjemeništa. Mama se nahodala. I na kraju pronašla direktoricu gimnazije koja me je, nakon savjetovanja s „nadležnima“ primila. Bila je to drugarica Barbara Starčević, direktorica II. gimnazije (Križanićeva). Drugarica Starčević je imala plan za mene. Trebalo me je preodgojiti, to je već i onda bilo jako očito. I smjestila me je u razred u kojem su uglavnom bila djeca vrlo visokih, srednji i nižih komunističkih funkcionara. Ne želim sad ovdje spominjati imena ali dovoljno je ako kažem da se moji razredni kolege i danas sastaju svake godine 29.studenog. No prema meni su novi razredni kolege bili izrazito prijateljski raspoloženi. Iako su znali i bili upozoreni niti jedna ružna riječ nije pala. Nitko nije ni pokušao pridobiti me za komunizam, socijalizam ili slično. Na prvi pogled taj se razred i nije razlikovao od ostalih razreda na školi. Slušali su zabavnu glazbu, (francuska šansona, mislim, je bila posebno popularna), odlazili u kino i bili u svemu sasvim, hvala Bogu, pristojni i razumni kolege. Ali više nego oni meni, ja sam bio zanimljiv njima. Prvo, intenzivno sam se bavio glazbom. Odmah su mi nadjenuli nadimak „Sebi“ od Sebastijan. A tek kad sam počeo na satove glazbenog odgoja donašati partiture i uskakati u predavanja starog profesora Brune Priestera onda je moj ugled još porastao. Nije moglo izostati ni to da se sve češće sretnem s nekim iz razreda na Šalati. Svi su oni, manje-više stanovali u vilama na Šalati. A ja sam tih godina počeo vježbati orgulje u sjemenišnoj crkvi na Šalati koristeći situaciju što je u Sjemeništu predavao glazbu p.Lorand Kilbertus DI, moj dobar prijatelj koji mi je to vježbanje omogućavao. Dolazio je i Mato Lešćan pa me je i on podučavao. (I Mato i Lorand su nažalost već pokojni) Na koncu sam u razredu ispričao zašto sam tako često na Šalati: vježbam orgulje. Orgulje? Velika većina mojih kolega iz razreda nikad ih nije ni vidjela. Dapače, većina nikad nije bila ni u crkvi. Pa iako su me, možda, smatrali natražnjakom i zatucanim katolikom, orgulje su za njih bile pravi izazov. I počeli su pregovori na temu: kako bi oni mogli doći jednom u tu sjemenišnu crkvu i vidjeti i poslušati orgulje. S p.Kilbertusom se nije bilo teško dogovoriti. On je uvijek bio spreman pomoći svakom, pogotovo mladima. I dogovorili smo termin dan ili dva iza Božića. Termin je bio dobro izabran jer su sjemeništarci za Božić išli svojim kućama. Da nisu, ni za p.Kilbertusa u ono vrijeme ne bi bilo zamislivo da pusti u krug sjemeništa i djevojke. I tako smo došli u crkvu. Moj razred (svakako ne baš svi) i ja. P. Kilbertus nas je čekao. Prvo sam im objasnio crkvu kao takvu(o da i jaslice) a onda p.Kilbertus orgulje. Zatim sam smio odsvirati neke početničke skladbe, a onda im je i p. Kilbertus pokazao zvuk orgulja u punom sjaju. Svi su bili zadovoljni i srdačno smo se rastali. Većini je to bio prvi susret s jednim svećenikom u životu i prvi ulazak u jednu crkvu. No, nismo mislili na posljedice. Nitko od nas. Moji kolege su došli kućama i pričali o novom i neobičnom doživljaju. To, može si zamisliti u ono vrijeme oštrog komunističkog kursa nije moglo tek tako proći. Već idućeg dana u naš razred je došao podvornik. Ivica Cerovac neka se smjesta javi direktorici. Kad sam došao u ravnateljstvo drugarica Starčević me je posjela pred svoj stol, sama sjela u direktorsku fotelju, žalosno me pogledala i rekla:“Ivica, zašto mi to radiš?“ Uvaženi i visokopozicionirani roditelji mojih razrednih kolega zvali su direktoricu i raspitivali se o toj novoj modi, opasnoj, gotovo diverzantskoj, da njihova djeca u grupi, ravno iz škole idu u crkvu. Za neke od njih to je bio pravi politički skandal. Sve mi je to drugarica Starčević ispričala i morao sam joj obećati da se to više nikad neće ponoviti. Razmišljala je o ukoru, no kad se sjetila da bi u odluci o ukoru morao pisati i razlog ipak je od ukora odustala, samo je pozvala moju mamu na razgovor. A mama je pustila koju suzu i rekla:“ Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti“. No sad je direktorica znala da se bavim glazbom i da želim postati dirigent. Samo koji mjesec kasnije profesor glazbenog Bruno Priester se razbolio. A bližio se Dan mladosti (25.svibnja, slavljen kao Titov rođendan) i gimnazijski zbor je tradicionalno pjevao na svečanostima u obližnjim poduzećima. Direktorica me je kratkim postupkom delegirala kao dirigenta zboru. Pred mojom mamom morao sam prešutit repertoar. Oni su pjevali a ja dirigirao partizanske pjesme. |
