Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
29.02.2008., petak
Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda IV.
|
U nekoliko nastavaka objavljujemo znanstveni rad: Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda Ivane Jeđut i Tihane Novak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Cilj i pretpostavka istraživanja Specifičnost projektnih aktivnosti iz kojih je proizišlo ovo istraživanje, ali i samoga metodološkog postupka, ogleda se i u pretpostavkama do kakvih spoznaja ovim putem možemo doći. Krajnji cilj je nastojanje da se poboljša učinkovitost socijalnopedagoškog procesa donošenja odluka i programiranja tretmana za djecu i mlade, koji će se više nego što je dosad uobičajeno temeljiti na uključenosti djece i mladih u taj proces. Njih se s jedne strane uključuje kao aktivne participante u konkretnim situacijama, ali i kao najznačajnije izvore informacija (kroz samoprezentaciju), koje će istraživač minimalno i samo nužno interpretirati. S obzirom na karakteristike polustrukturiranog intervjua pretpostavka je da će djeca i mladi slobodno aktualizirati, za njih, značajne teme. Bit će vidljiva razlika između dvije ispitivane skupine: mladi iz stambene zajednice provodit će slobodno vrijeme organizirano, u druženju i radu, dok će djeca i mladi sa stacionarne dijagnostike rijetko govoriti o strukturiranim aktivnostima, a spominjat će i asocijalna ponašanja. Tim putem dobivene spoznaje moći će se komparirati s već postojećim teorijskim spoznajama, ali će se pokazati i specifičnosti. Rezultati mogu pridonijeti boljem razumijevanju provođenja slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju i kao takvi biti korisni u stvaranju kvalitetnijih društvenih intervencija. Rezultati istraživanja Da bi se iz velikog broja stranica teksta mogli donijeti neki zaključci, nastojala se izraditi pregledna “zbirka” koja može predstavljati vjeran odraz osnovne građe. U svrhu izrade takve zbirke korišteno je hijerarhijsko strukturiranje gradiva. “Vrijedne” izjave djece i mladih izlučene su iz ostalog teksta i nazvane opisnim pojmovima koji nastoje reći o čemu se u izjavi radi – to su dimenzije. Dimenzije imaju nadređeni pojam – kategoriju, odnosno kategoriju kao što je doživljaj slobodnog vremena, možemo opisati pomoću njezinih pripadajućih dimenzija iza kojih stoje izjave djece i mladih sudionika tog istraživanja. U području interesa i slobodnog vremena postoje sljedeće kategorije: a) interesi b) aktivnosti s društvom c) aktivnosti u kući/ samostalno d) organizirane aktivnosti e) specifične aktivnosti f) doživljaj slobodnog vremena Kategoriju interesa čine izjave i opisi u kojima djeca i mladi govore o svojim glavnim preokupacijama i zanimacijama te omiljenim aktivnostima. U toj kategoriji nalazimo sljedeće dimenzije: • Filmovi (Pa horrore, to obožavam i ovak nešto, fantastiku 7/20) • Glazba (Rap i techno 9/20; narodnu glazbu 10/20; punk 13/20) • Glazba kao životni stil (slušam punk, crashmetal, deathmetal, hard core punk, svašta slušam, ono, to mojim roditeljima se ne sviđa ta muzika. Bio sam godinu i pol panker, onda sam poslije prešao u sotoniste 18/20) • Čitanje (obožavam čitati knjige i prepričavati...; ljubavne romane, ali znam čitati i neke knjige šta treba 5/20) • Crtanje (volim crtati 5/20; crtam...; najviše volim crtat aute 10/20) • Stjecanje novih vještina (sama sam učila svirati i sestrična me učila. U domu nekad sviramo klavir, gitaru 16/20; čim mi mama kupi skejt, ono opet ću se skejtati počet, jer želim to naučiti, stvarno to želim naučit 14/20; Htjela bi se baviti još manekenstvom 7/20; Pa... računala. Uključio sam se u ovu sekciju u Domu 3/20) • Orijentacija na fizički rad (pravim nešto kod kuće, neke zvučne kutije, to me interesira. Volim raditi oko drveta, to me zanima 3/20; Znam si koji put motorić popravit i to 18/20) Promatrajući dvije skupine ispitanika iz našeg uzorka možemo zaključiti da nema značajnijih razlika među njima na području interesa: obje skupine navode otprilike jednake interese koji su vidljivi iz navedenih dimenzija. U kategoriju aktivnosti s društvom uvrstili smo sve izjave i opise druženja s vršnjacima izvan kuće (outdoor activities) kroz sljedeće dimenzije: • Izlasci/druženje (pričamo, idemo negdje na piće, pričamo smijemo se, idemo van, zabavljamo se idemo ne znam ... tamo gdje se pleše, u disko 6/20; pričamo, tračamo, idemo na kavu, idemo u kino ... šećemo poslije posla recimo, odemo na kavu, pričamo, o djevojkama, o poslu, skomentiramo nešto, i tako dalje i odemo na utakmicu, na večer malo van pa si recimo malo popijemo, pa smo sretni i tako ... 8/20; Idemo na pizzu, ćevape 11/20; kartat s prijateljima 12/20; Pa dođem van, pričamo, sjedimo na klupi, pričamo smiješne dogodovštine, ne znam vozimo skejt, pretežito većinom vozimo skejt, onda, tak idemo po gradu, zezamo se 13/20; Da ili odemo na biljar negdje na kavu i tak nešto 13/20) • Sport i rekreacija (priroda nas veseli, odemo na vožnju bicikla, s tim da imam jedno priznanje, pohvalnicu iz maratona od nekih 150 km, 12/20; zezamo se, igramo skoro svaki dan košarku, nogomet ... Najbolje je kad igramo košarku, to je najbolje, baviti se sportom 3/20; igramo stolni tenis, nogomet 2/20) • Provođenje vremena sa curom/dečkom (naći se s djevojkom 19/20; odem do cure odemo negdje van na kavu, posudimo si neki video, film, pogledamo ga ... više puta odemo negdje van 8/20; eventualno na večer poslije ... s dečkom i to je to 1/20) • Asocijalno ponašanje (ono kupili smo dvije gajbe piva, nas dvadeset, sjedimo, pijemo ... ha, ha ... 18/20; išao sam van s prijateljima, napio sam se, tukli smo se, razbijali ... 4/20; nabaviti nešto za pušiti idemo pušiti, idemo se drogirati, idemo radit gluposti 14/20) Za obje skupine ispitanika iz našeg uzorka karakterističan je način provođenja slobodnog vremena uglavnom kroz izlaske u kafiće, diskoklubove te vrijeme provedeno u razgovoru i opuštanju u društvu vršnjaka te sportskim i rekreativnim aktivnostima. Ispitanici smješteni u stambenoj zajednici slobodno vrijeme češće provode s curom/dečkom što se donekle može povezati i s njihovom dobi, dok ispitanici iz druge skupine (institucionalna dijagnostika) češće spominju asocijalno ponašanje tijekom slobodnog vremena, vezano uz konzumiranje alkohola, marihuane te tučnjavu. U kategoriji aktivnosti u kući nalaze se sve izjave u kojima djeca i mladi spominju aktivnosti koje uglavnom provode samostalno i u kući (indoor activities). Te se aktivnosti u nekoj mjeri poklapaju s njihovim interesima, dok se dio aktivnosti u kući odnosi i na obavljanje kućanskih poslova ili pasivno provođenje slobodnog vremena. Dimenzije unutar te kategorije su: • Gledanje TV (obično gledam TV 2/20; pogledati televiziju ako ima nešto dobro na njoj 1/20) • Čitanje (najbolje je kada čitam, onda uvijek nešto lijepo pročitam 2/20; volim pročitat ... ne znam ... koju knjigu 20/20; čitam neke knjige koje se mene sviđaju 6/20) • Slušanje glazbe (glazba, normalno, da 19/20; slušam liniju 10/20) • Kućanski poslovi (volim peglati, volim prati veš; volim ovak stan pospremati, ali ne volim svoj ormar pospremati; kuhati 5/20) • Potpuna pasivnost (gotovo stalno sam kod kuće 2/20; Spavam; najviše spavati ...; Jedem, to je jedino kaj radim svaki dan 11/20) Djeca i mladi iz obje skupine uglavnom provode aktivnosti kod kuće na sličan način: gledanje televizije, slušanje glazbe itd. Kod ispitanika iz prve skupine (stacionarna dijagnostika) češće nalazimo izjave o potpuno pasivnom provođenju slobodnog vremena. Kategorija organizirane aktivnosti sadržava sve izjave o provođenju slobodnog vremena na strukturiran i organiziran način, uglavnom u formalnim institucijama slobodnog vremena, i to najčešće u domeni sporta. Te su se aktivnosti pretežno odvijale u prošlosti. |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.02.2008., četvrtak
Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda III.
|
SAMOPREZENTACIJA DJECE I MLADIH S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU O SLOBODNOM VREMENU Metode rada a) uzorak ispitanika Istraživanje je provedeno u institucijama za odgoj djece i mladih s poremećajima u ponašanju. Vodeći se prema specifičnostima kvalitativne analize u ovom slučaju o uzorku je ispravnije govoriti kao o izboru. Izboru istraživača da u proces istraživanja uključi pojedince ili grupe temelji se na pretpostavci da će među tom populacijom naći informacije o problemu ili pojavi o kojoj želi istraživati. (Mesec, 1998:74) Sudionici istraživanja podijeljeni su u dva subuzorka jer postoje specifičnosti i znatnije razlike u institucijama, njihovoj svrsi i odgojnim procesima koji se u njima događaju. Isto tako postoji razlika u dobi i intenzitetu poremećaja u ponašanju tih dviju skupina. Djeca i mladi koji se nalaze u Domu za odgoj djece i mladeži u Zagrebu i Karlovcu u dobi od 12-17 godina (11 M i 3 Ž) nalaze se u takozvanom procesu stacionarne dijagnostike. Ta su djeca i mladi već ranije bili korisnici socijalnih intervencija, međutim zbog intenziviranja neprihvatljivog ponašanja i/ili pogoršanih vanjskih, uglavnom obiteljskih okolnosti trebaju drukčiji oblik tretmana. Mladi koji se nalaze u Stambenoj zajednici Dječjeg doma Zagreb, u dobi od 17-20 godina (2 M i 4 Ž) također su ranije bili korisnici socijalnih intervencija, a zbog smanjenog intenziteta neprihvatljivog ponašanja, ali nepovoljnih okolinskih faktora nalaze se u ovakvom tipu društvene skrbi na koju, međutim, uskoro više ne mogu računati. Uzorak je koherentan s obzirom na poziciju djeteta/mlade osobe koja već neko vrijeme prima socijalnu skrb i stručni tretman, a obzirom da su se potrebe promijenile, nalazi se u procesu procjene potreba i planiranja daljnjih intervencija od strane stručnjaka i društva. Prema Breakwell (2001) riječ je i o “postignutom uzorku”, tj. onima koji su pristali sudjelovati. Stopa odgovaranja, odnosno sudjelovanja ispitanika u tom istraživanju iznosi 100%. Slijedili smo etička načela u istraživanjima s djecom, ponajprije dobrovoljnost, mogućnost izbora, transparentnost, iskrenost i anonimnost. b) prikupljanje podataka U prikupljanju podataka korištena je metoda razgovora, tehnika polustrukturiranog intervjua. U slučaju nerazumijevanja ili potrebe za spoznavanjem šireg konteksta korišten je uvid u dokumentaciju (socijalna anamneza, mišljenja eksperata i sl.) te konzultacije s odgajateljima u ustanovi i drugim stručnjacima – psiholozima, socijalnim radnicima. Mollenhauer i Uhlendorff (1992) navode da podaci dobiveni klasičnim pristupom predstavljaju samo dio “istine” o djetetu/mladoj osobi, a samoprezentacijski intervju uključuje njegov unutarnji/ subjektivni pogled na vlastitu životnu situaciju. U istraživanju smo koristili kao predložak za polustrukturirani intervju Kobolt (1998), “Socialnopedagoške diagnoze – samopercepcija in samoprezentacija otrok in mladostnikov s težavami v socialni integraciji kot osnova za oblikovanje individualnih vzgojnih programov. S obzirom na to da je riječ o polustrukturiranom intervjuu, istraživač neposredno oblikuje proces intervjuiranja, a specifičnost socijalnopedagoškog intervjua je njegova uloga koja je dijagnostička i tretmanska. Takav je intervju izrazito dinamičan, emocionalan, katkad i nepredvidiv. c) uređenje empirijske građe i objektivnost Uređivanje empirijske građe – sažimanje i strukturiranje te razumijevanje i tumačenje dobivene empirijske građe etape su kvalitativne analize koje nisu strogo razdvojene. Protokoli postav- ljeni oko izvedbe etape u pojedinim se područjima isprepleću pa je i u samom početku, sažimanju gradiva, potrebno provjeravati razumijevanje kako bi objektivnost tumačenja bila veća. Prema Mayeringu (1995) cilj sažimanja je reduciranje građe na način da se očuvaju bitni sadržaji, da se stvori pregledna zbirka koja je još uvijek vjeran pokazatelj osnovne građe. Cilj strukturiranja je izlučiti određene aspekte iz teksta prema prethodno utvrđenim kriterijima i procijeniti ga prema kriterijima, kao što je na primjer – presjek cijele građe ili neke teme, kao što je ovdje slobodno vrijeme. Radi objektivnije procjene u prikupljanju i analizi podataka sudjeluje najmanje tri istraživača. Empirijska građa našeg istraživanja je 40 intervjua. Prvotno smo u svakom intervjuu obilježili izjave, rečenice i dijelove teksta, jedinice, koje smo procijenili “korisnima”. To su kodovi prvog reda. Svakom pojedinom kodu prvog reda pridružili smo tzv. relevantni pojam, imenovali ga, nastojeći zadržati bit jedinice teksta. Tako je nastao kod drugog reda. Kodovi drugog reda potom su grupirani u kategorije, svrstani pod zajedničke pojmove “višeg reda” što je pridonijelo boljoj strukturiranosti empirijske građe. Nastojeći razumjeti i protumačiti tako organiziranu građu, pronašli smo mogućnost definiranja dimenzija unutar svake pojedine kategorije. Povezivanje dimenzija nudi jedan od načina interpretacije studiranog materijala. U tom smislu možemo govoriti kako su dimenzije “na najvišem stupnju interpretacije”. U svim etapama studiranja empirijske građe od velike je pomoći Nvivo, računalni program za kvalitativnu analizu podataka (iako je uloženo dosta vremena i truda u savladavanje njegovih alata). Najznačajnija uloga toga računalnog programa je u pohrani svih projektnih i istraživačkih dokumenata, protokola, dodatnih informacija i teorije o istraživanom problemu, ali osobito mogućnost brzog povezivanja različitih “udaljenih” dijelova empirijske građe. To je osobito korisno u procesu razumijevanja, kad istraživač nastoji zadržati u pamćenju veliku količinu podataka (tzv. učenje empirijske građe), kako bi što više relevantnih podataka uzeo u obzir. Mogućnost brzog pronalaska različitih dijelova različitih dokumenata pokazala je svoju značajnost. (Bazeley i Richards, 2000) d) analiza Izbor analitičkog pristupa bio je već u samom početku istraživanja definiran i projektnim zadaćama, približiti se maloljetnikovom doživljavanju i razumijevanju, spoznati značenja i strukturu samopredstavljanja maloljetnika. Kako je tumačenje samoprezentacije osjetljiva zadaća tako i stvaranje modela i interpretacija “predrazumijeva” nastojanje izbjegavanja postojećih teorijskih okvira. Mesec (1998) također smatra kako suspendirati teorijska predrazumijevanja, znači svome znanju ne dopustiti da prebrzo strukturira naše istraživačke postupke i zaključke. Stvoriti “senzibilizirajući koncept”, koji počiva na nekoliko pojmova teorijskog ishodišta, koji usmjerava, a onemogućuje povezivanje i zaključivanje na osnovi već postojećih teorijskih okvira. (Glaser, Strauss, 1967) No na pitanje kako postići da dosadašnje znanje ne utječe na brzopletost pojmovnog povezivanja i zaključivanja, nema jednostavnog odgovora. Čini se važnim držati otvoren pojmovni okvir, ali i pojmovnu mrežu, oblikovati pojmove, ali ih ne vezati u konzistentan model, ostaviti otvorenu mogućnost za oblikovanje različitih modela (Mesec, 1998). Okvir teorijskog predrazumijevanja ovdje je ekološki i kontekstualni model razumijevanja razvoja sa svojim teorijskim premisama da razvojne procese treba razumjeti u najširem smislu sa svim povezanostima i ovisnostima. Analizirati empirijsku građu znači interpretirati, u isprepletenom i neuređenom gradivu prepoznati cjeline te ih imenovati. To je proces čiji je plod konstrukcija građena iz posezanja u gradivo i niza ponuđenih odgovora na pitanja kao što su koja je bit pojave, kako je imenovati, sa čime povezana, kakva je ta veza, kojoj skupini “pojava višeg reda” pripisati (Mesec, 1998). U analizi empirijskog gradiva našeg istraživanja nastojali smo, koliko je moguće, izjave minimalno interpretirati. U fazi postupka otvorenog kodiranja, postupka konceptualizacije, pojave smo imenovali opisno, trudeći se slikovito definirati relevantni pojam (način upoznavanja novih prijatelja, razočaranje u vršnjake, doživljaj sebe među vršnjacima i sl.). Izbor u definiranju i oblikovanju relevantnih pojava bio je minimalna interpretacija te osjetljivost na kontekst. Iz mnogobrojnih “kodova drugog reda” kako smo nazivali relevantne pojmove proizišle su kategorije poput doživljaj slobodnog vremena, interesi, aktivnosti s društvom i dr. Proučavajući takvo, na neki način hijerarhijski strukturirano, gradivo zaključili smo da relevantni pojmovi grupirani unutar nekoliko skupina po kategoriji kreiraju dimenzije kategorija kao što su asocijalna ponašanja, ili potpuna pasivnost, čija je značajnost u tome što definicija uzima u obzir nove odnose pojmova (tzv. odnosno kodiranje) koji grade ukupnu sliku, čuvajući sve specifičnosti. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.02.2008., srijeda
Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda II.
|
Slobodno vrijeme djece i mladih Prema zaključcima 4. svjetskog foruma mladih Ujedinjenih naroda (2001) svi mladi ljudi trebaju imati pravo i mogućnost sudjelovati u socijalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima bez obzira na spol, rasu, religiju, socioekonomski status ili mjesto gdje žive. Slobodno vrijeme trebalo bi omogućiti različite vidove zadovoljavanja potreba kroz individualni ili timski rad. Sami mladi, k tome, od slobodnog vremena očekuju da im osigura zabavu, druženje, učenje novih vještina te priliku da budu aktivni u životu svoje lokalne zajednice. Aktivnosti i prostor slobodnog vremena tako postaju važno sredstvo za osnaživanje mladih kao i sfera realizacije interesa svakog pojedinca ili grupe. Ilišin (2002) promatra interese kao fenomen usko povezan s načinom korištenja slobodnog vremena. Pantić (prema Ilišin, 2002) navodi kako su interesi jedan oblik vrijednosti, uglavnom terminalnih, za koje je karakteristična zaokupljenost svijesti omiljenim sadržajima i/ili bavljenje određenim aktivnostima. Isti autor navodi osnovne značajke interesa: interesi su jedno od distinktivnih ljudskih obilježja, oni su univerzalni (svi ljudi pokazuju neke interese), govore o zrelosti i kapacitetima neke osobe, predstavljaju stalne, svjesne i stabilne pokretače te se može tvrditi da su jedna od najstabilnijih ljudskih dispozicija. Interesi imaju veliku ulogu u oblikovanju identiteta i u samoaktualizaciji pojedinca, te su jedan od čimbenika kohezije malih i neformalnih grupa, kao što su vršnjačke grupe koje prepoznajemo kao bitan čimbenik socijalizacije. Rot (1983) definira vršnjačku grupu kao posebnu malu grupu u kojoj su članovi, kao i u obiteljskoj grupi, međusobno emocionalno povezani. Najvažnijim vršnjačkim grupama smatra adolescentne (12 do 18 godina) vršnjačke grupe u kojima dominiraju osjećaj simpatije u međusobnim odnosima članova te zajednička iskustva na temelju zajedničkih aktivnosti. Te se aktivnosti uglavnom ubrajaju u sferu slobodnog vremena. Rot navodi sljedeće karakteristike vršnjačkih adolescentnih grupa: 1. postojanje zajedničkih aktivnosti koje se ponajprije odnose na način korištenja slobodnog vremena (pojavljuju se i određene vrste adolescentnih potkultura), ali i razgovor o tome što autor naziva tekućim društvenim problemima, a može se nazvati i temama aktualnim za mlade poput odnosa sa odraslima, odnosa među spolovima, odnosa prema društvenim normama i dr. 2. adolescentna grupa kao mjesto odnosno prostor za zadovoljenje određenih potreba i želja (potreba za pripadanjem, druženjem, kontaktom sa suprotnim spolom, udruživanjem). Jedna od važnijih je težnja za samostalnošću. 3. adolescentne grupe se formiraju na temelju uzajamne privlačnosti članova, te su uspostavljene veze vrlo čvrste. 4. ne postoji formalizirana hijerarhija vodstva i moći; postoji više pojedinaca od kojih svaki ima veći udio u nekoj aktivnosti. Karakteristično je stvaranje podgrupa. 5. očito konformiranje s normama grupe uz istodoban rigidni antikonformizam u odnosu na norme odraslih. Govoreći o vršnjačkim grupama, Ropuš-Pavel (1999) navodi da u adolescenciji vršnjaci postaju pojedincu mnogo važnijima od obitelji te se u krugu vršnjaka počinju zadovoljavati potrebe koje su se prije zadovoljavale u obitelji. U vršnjačkoj grupi mladi nalaze potrebnu potporu za svoje interese, motive, stajališta te pogled na život. Holt spominje (1998) slobodno vrijeme kao prostor za “authentic selves” – autentično ja. U svom istraživanju, na temelju intervjuiranja 19 mladih navodi kako mladi iznose da je slobodno vrijeme, osobito ono provedeno s prijateljima i na mjestima poput kafića ili kod kuće, prostor gdje mogu biti doista ono što jesu – real self. Tako slobodno vrijeme postaje prostorom gdje ne postoje barijere postavljenje u radnom, obrazovnom ili obiteljskom okruženju te prostor gdje se mladi mogu opustiti i izraziti svoj pravi identitet. Irby i Tolman (2002) o slobodnom vremenu govore kao o prilici za samoizražavanje, relaksaciju, vježbanje samokontrole te razvoj i učenje u drukčijim uvjetima – manje kritizerskim nego u školskom okruženju. Pozitivni učinci aktivnosti slobodnog vremena na djecu i mlade prema njima su: • Socioemocionalni razvoj i angažman – uključujući i održavanje prijateljstava te angažman u zabavi i druženju kao i sposobnost da se nosimo sa različitim situacijama; • Profesionalni razvoj/orijentacija i angažman – vještine nužne za zapošljavanje, razumijevanje profesionalne karijere i načina ostvarivanja iste; • Fizički razvoj i angažman – biološka maturacija i zdravlje; • Kognitivni razvoj i angažman – kritičko mišljenje, kreativnost, rješavanje problema; • Civilni razvoj i angažman – vlastiti utjecaj na socijalnu okolinu te odgovornost prema drugima uz priliku da se zajednički radi na postizanju nekog cilja. Isti autori također napominju da je slobodno vrijeme ujedno i prostor za očitovanje problematičnog ponašanja mladih (pušenje, pijenje, delinkvencija, nasilje, lutanje, rizična seksualna ponašanja do pretjeranog gledanja televizije). U kategoriji “značaj društva i druženja” Ropuš-Pavel (1999) navodi kako maloljetnice iz odgojnog doma opisuju druženje u prošlosti kao druženje povezano s alkoholom, drogom, nabavkom droge, slušanjem glazbe, zabavom, igrom, sportskim aktivnostima, kaznenim djelima. Nužno je, dakle, u svakoj raspravi i/ili pokušaju unapređivanja slobodnog vremena mladih voditi računa o svim njegovim socijalizacijskim efektima i čimbenicima. Vežući pojam slobodnog vremena uz pojam rada (Ilišin, 2002) izdvajaju se dva načina gledanja na slobodno vrijeme: slobodno vrijeme kao ostatak vremena nakon društveno obaveznog rada, koji obuhvaća različite društvene i obiteljske aktivnosti, dodatni rad te neobvezujuće aktivnosti i slobodno vrijeme kao vrijeme u kojem se upražnjavaju aktivnosti odabrane isključivo slobodnom voljom – tzv. dokolica (leisure time). Dokolica ima tri osnovne funkcije: odmor, zabavu i razonodu te razvoj ličnosti. Kad govorimo o djeci i mladima, imajući na umu već naznačen intenzivan razvojni i socijalizacijski moment toga životnog razdoblja, funkcija razvoja ličnosti je od iznimnog značenja. Stoga se nikako ne smije ignorirati uloga slobodnog vremena ili umanjivati njegov značaj. Nerijetko je, ipak, prisutna okolnost da se aktivnosti slobodnog vremena u društvu i zajednici smatraju fakultativnim – zgodnim, ali ne i nužnim, prisutnim, ali ne i važnim (Irby i Tolman, 2002). Aktivnosti slobodnog vremena često postaju sredstvima i metodama kažnjavanja i uskrate mladim ljudima: primjerice pogoršanje uspjeha u školi rezultira uskraćivanjem slobodnog vremena. Isti trend vidljiv je, kako autori navode, i u situacijama kad dolazi do smanjenja novčanih sredstava u lokalnim zajednicama – sportski i kulturni programi se najprije prestaju financirati. Osim navedenoga, neke od aktivnosti slobodnog vremena jednostavno su samo nastavak školskih i obiteljskih obveza. Stoga, Irby i Tolman (2002) definirajući slobodno vrijeme, naglašavaju da su to oni sati u danu kad mladi nisu formalno angažirani u školskim, kućanskim ili radnim aktivnostima. Kao aktivnosti slobodnog vremena navode se one koje mladi slobodno izabiru te se smatraju njihovim diskrecijskim pravom. Izbor sadržaja dokolice uvjetovan je subjektivnim i objektivnim čimbenicima (Ilišin, 2002). Subjektivni čimbenici su npr. društveni položaj, obrazovanje, navike, sposobnosti, dok se objektivni čimbenici odnose na socijalnu okolinu: njezino kulturno nasljeđe, ponudu i dostupnost određenih sadržaja. U istraživanju u Danskoj (Mehlbye i Jensen, 2003) pokazalo se da je jedna od glavnih aktivnosti slobodnog vremena bavljenje sportom. Govoreći o svojim interesima i željama u sferi provođenja slobodnog vremena, dio djece i mladih ističe da su određene aktivnosti i interesi uvjetovani i ograničeni njihovom cijenom. S tim u vezi i Lucaciu (2002) navodi kako aktivnosti slobodnog vremena uglavnom ovise o ekonomskoj i društvenoj realnosti određenih zemalja. Aktivnosti, sadržaji i programi slobodnog vremena trebali bi težiti kako razvoju samog pojedinca tako i razvoju lokalne zajednice i društva općenito. Leisure/dokolica je, ponavljamo, ključni kontekst za edukaciju i učenje, zdravlje mladih ljudi te jedan od važnih prostora za njihovu participaciju. Larson i Verma (prema Irby i Tolman, 2002) su proveli istraživanje o slobodnom vremenu mladih diljem svijeta (kroskulturalno). Izdvajaju se tri glavna pitanja: Koliko slobodnog vremena, što se radi (aktivnosti) u slobodno vrijeme i s kime ga se provodi? Koliko vremena: Larson i Velma navode razliku između neindustrijskih i postindustrijskih nacija. Tako se, na primjer, u Keniji 10% tzv. budnog vremena djece i mladih može shvatiti kao slobodno vrijeme, dok je u SAD-u taj udio otprilike 50%. Također, u neindustrijskim nacijama, dječaci imaju znatno više slobodnog vremena od djevojčica koje su zadužene za više kućanskih obaveza. Aktivnosti slobodnog vremena: u postindustrijskim društvima kao značajni faktor provođenja slobodnog vremena spominje se media use (gledanje tv, slušanje glazbe). Također mladi iz ovih društava slobodno vrijeme značajnije više provode u aktivnim i strukturiranim aktivnostima (poput sporta, umjetnosti itd.). U terminima nestrukturiranog provođenja slobodnog vremena što je u dječjoj dobi period igre, u neindustrijskim društvima se u adolescenciji taj period odnosi uglavnom na rad a u europskom i američkom društvu taj dio vremena otpada na razgovor (često više od dva sata dnevno). Vrijeme provedeno u tome da se “ne radi ništa” (čekanje, razmišljanje, “hanging out”) uglavnom se odnosi na mlade iz postindustrijskih društava. S kime se provodi slobodno vrijeme: U neindustrijskim društvima većina slobodnog vremena se provodi unutar obitelji i kuće, s time da dječaci češće slobodno vrijeme provode s vršnjacima. U postindustrijskim društvima mladi slobodno vrijeme uglavnom provode s vršnjacima. Govoreći o kategoriji “vrijednosti druženja”, Ropuš-Pavel (1999) spominje sljedeće pojmove dobivene kvalitativnom analizom intervjua sa maloljetnicama u Odgojnom zavodu: zabava, povjerenje, razgovor, razumijevanje, pomoć, humor, mirenje te ostalo (trošenje novaca, ne raditi ništa/ trošenje vremena). Pod pojmom zabava u istom istraživanju navode se sljedeće aktivnosti i interesi: sport, rekreacija, likovni, glazbeni, dramski, plesni, filmski, literarni, kolekcionarski i drugi interesi. U Velikoj Britaniji na području Gatesheada, Tynea i Weara provedeno je dvogodišnje istraživanje (Hayes, 2002) na uzorku od djece/mladih u dobi od 11 do 14 godina sa svrhom boljeg razumijevanja životnog stila mladih ljudi te dobi iz njihove perspektive. Ukupan uzorak činilo je 2 000 mladih, a dodatno su rađeni dubinski intervjui s 37 mladih koji su vodili dnevnik o tome što im se događa u slobodno vrijeme. Jedan od ciljeva bio je i vidjeti koliko su mladi izloženi rizicima i povredama u slobodno vrijeme. Zanimljivima su nam se učinili sljedeći rezultati: • Najpopularnija mjesta za provođenje slobodnog vremena su kuće/stanovi prijatelja, potom ulice, kafići, parkovi te trgovački centri. • Rijetko se provodi slobodno vrijeme u i sa obitelji. • Mali broj ispitanika provodi slobodno vrijeme u organiziranim aktivnostima izvan škole poput izviđača. • 40% ispitanika navodi da provodi slobodno vrijeme na opasnim mjestima. • Polovina ispitanika navodi da je participirala u rizičnim aktivnostima pri izlasku s vršnjacima. • Više od polovine ispitanika je izjavilo da redovito konzumira alkohol te se čini da su mnogi roditelji tolerantni prema takvom ponašanju. • Glavna aktivnost slobodnog vremena za te mlade ljude je gledanje televizijskog programa, nakon čega slijedi slušanje glazbe te druženje s vršnjacima. • Pisanje zadaće, rad na računalu te gledanje videa su također vrlo uobičajene aktivnosti. • Sportske aktivnosti manje su zastupljene i to uglavnom nogomet i vožnja biciklom za dječake i hodanje i plivanje za djevojke. Drugo britansko istraživanje (2004) o aktivnostima slobodnog vremena mladih iznad 16 godina u Bath and East Somerset regiji došlo je do sljedećih naputaka: • Potrebno je ponuditi aktivnosti koje su cijenom dostupne mladima (zabava, igra i dokolica) • Kreirati mjesta za druženje (formalnih i neformalnih) • Pokretanje projektnih aktivnosti (npr. Cyber Cafe) • Omogućavanje prilika za kreativne aktivnosti i upoznavanje sebe • Omogućiti pristup glazbi Petrova (2001) je provela istraživanje u Rusiji na dvjema grupama ispitanika: prvu grupu činili su oni koji imaju djecu, unuke, rođake tinejdžere, a drugu grupu su činili oni koji nemaju tinejdžere u užoj ili široj obitelji. Objema grupama postavljeno je isto pitanje: Što mislite o slobodnom vremenu mladih? Što mislite da oni čine u slobodno vrijeme? Prva grupa ispitanika navela je da tinejdžeri većinu slobodnog vremena provode kod kuće pomažući i brinući o svojoj mlađoj braći/sestrama, radeći na računalu, gledajući televiziju, slušajući glazbu, a manje vremena provode na ulici s prijateljima. Samo 5% ispitanika iz prve grupe navelo je da tinejdžeri ne rade ništa ili slobodno vrijeme provode u antisocijalnim ponašanjima poput pijenja alkohola, uzimanja droga i sl. Ispitanici iz druge grupe, koji nemaju tinejdžere u svojoj obitelji izrazili su posve drukčije gledište: njih 29% smatra da današnja mladež provodi slobodno vrijeme na način da “piju pivo, lutaju ulicama, ne čine ništa dobro”. Gledište samih mladih o načinu provođenja slobodnog vremena i životnog stila iznosi se u jednom škotskom istraživanju iz 1989. (Hendry, Schucksmith i Love): mladi se od strane odraslih, uglavnom percipiraju kao lijeni, oni koji ne mare ni za koga osim za sebe i ne žele raditi dok je stajalište samih mladih da im društvo ne nudi puno sadržaja i prilika u kojima bi mogli pokazati svoje potencijale. Mladi su posebno isticali problem pronalaska mjesta za druženje na kojima se ne poslužuje alkohol. Pitanjem slobodnog vremena mladih u našoj zemlji bavilo se u sklopu istraživanja vrijednosnih sustava i oblika ponašanja mladih u okviru tranzicijske Hrvatske: Mladi uoči trećeg milenija. Istraživanje je provedeno na 1700 ispitanika na području cijele Hrvatske. Tako Ilišin (2002), na populaciji mladih Hrvatske, faktorskom analizom izdvaja sljedeće faktore/orijentacije vezano uz interese: spoznajnu interesnu orijentaciju gdje je zajednička komponenta intelektualni angažman mladih, socijabilnu interesnu orijentaciju usmjerenu na socijabilnost i određeni hedonizam, tradicionalističku interesnu orijentaciju te kompeticijsku interesnu orijentaciju s naglaskom na elementima kao što su snaga, vještina, natjecanje i obučenost. Promatrajući rezultate, autorica zaključuje da su mladi Hrvatske nehomogeni u socijabilnoj, tradicionalističkoj te kompeticijskoj orijentaciji, a homogeni u spoznajnoj orijentaciji. Rezultati pokazuju da su najutjecajniji socijalizacijski čimbenici utjecaj osobnog obrazovanja, socioobrazovnog podrijetla te uže i šire društvene sredine. Razlike su također pronađene u odnosu na izrazito ruralne (istok Hrvatske) i izrazito urbane regije (grad Zagreb, Istra i Primorje) i to u aktivnostima svakodnevice (Ilišin, 2002). Uspoređujući dobivene rezultate s rezultatima sličnog istraživanja iz 1986. Ilišin (2002) navodi kako mladi u današnje vrijeme u većoj mjeri odlaze na tulume, izlaze u kafiće ili ljenčare, a manje posjećuju kina, umjetničke izložbe, sportske priredbe, kazališne predstave, slušaju narodnu glazbu, odlaze u šetnje i na izlete te manje sudjeluju u igrama na sreću. Slušanje rock i klasične glazbe kao i posjećivanje diskoklubova ostalo je zastupljeno u jednakoj mjeri. Više od polovine mladih često prakticira one aktivnosti koje su povezane s druženjem, zabavom i razonodom, što možemo povezati s činjenicom da je slobodno vrijeme prije svega prilika za razonodu, opuštanje i rekreaciju. Faktorskom analizom izdvojeno je sedam obrazaca: elitni kulturni obrazac, urbani kulturni obrazac, zaokupljenost društvenim radom, zaokupljenost sportom, zaokupljenost medijima, ruralni kulturni obrazac, zaokupljenost glazbom. S obzirom na količinu slobodnog vremena dvije trećine mladih iz uzorka raspolaže s više od tri sata slobodnog vremena dnevno dok desetina navodi kako uopće nema slobodnog vremena. Rezultati također pokazuju da je od korištenja psihoaktivnih supstanci u slobodno vrijeme najraširenije korištenje duhana i alkohola te lakih droga i različitih psihofarmatika. U zaključnim razmatranjima svog istraživanja Ilišin (2002) kaže da se o današnjoj mladeži može govoriti kao o prilično pasiviziranoj te osiromašenoj generaciji što povezuje sa općim padom životnog standarda u Hrvatskoj. Napominje kako je hrvatska mladež primarno zainteresirana za fenomene iz područja privatnosti (prijateljstva, zabava, razonoda i dr.) te da je najrašireniji urbani kulturni obrazac: izlasci u kafiće, diskoklubove, druženja, tulumi, ljenčarenje te odlasci na koncerte. Povezujući faktore interesne orijentacije i kulturne obrasce, Ilišin (2002) zaključuje da mlade u Hrvatskoj možemo načelno podijeliti na tzv. socijalno kompetentniju mladež (socijabilna orijentacija i elitni i urbani obrazac) koju čine mladi višega socijalnog podrijetla te boljeg obrazovanja koji su socijalizirani u urbanim sredinama te na drugoj strani mladi nižega socijalnog podrijetla koji su se školovali za radnička ili obrtnička zanimanja te su vezani uz ruralnu sredinu (tradicionalistička interesna orijentacija i ruralni obrazac). |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.02.2008., utorak
Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda
|
U nekoliko nastavaka objavljujemo znanstveni rad: Provođenje slobodnog vremena djece i mladih s poremećajima u ponašanju – kvalitativna metoda Ivane Jeđut i Tihane Novak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. IVANA JEĐUD Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Smjer poremećaji u ponašanju e-mail: jivana@nrt.hr TIHANA NOVAK Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Smjer poremećaji u ponašanju e-mail: tnovak@email.htnet.hr Prethodno priopćenje Slobodno vrijeme prostor je koji treba omogućiti zadovoljavanje različitih potreba kao što su igra, zabava, učenje novih znanja i vještina, gradnja važnih odnosa, osnaživanje i mnogi drugi. U adolescenciji vršnjaci postaju “važnijima“ od obitelji, stoga se u krugu vršnjaka počinju zadovoljavati potrebe koje su se prije zadovoljavale u obitelji. U vršnjačkoj skupini mladi nalaze potrebnu potporu za svoje stavove, interese, motive, poglede na život. Zbog tih, ali i drugih razloga, suvremena literatura koja se bavi djecom i mladima s poremećajima u ponašanju i onima u riziku, slobodno vrijeme procjenjuje kao značajno područje u kojem se pojavljuju mnogi rizici za razvoj poremećaja u ponašanju, ali i snage za prevenciju, rano otkrivanje i djelovanje stručnjaka. Ovo istraživanje dio je projekta Socijalnopedagoška dijagnoza – participacija korisnika u procesu procjene potreba i planiranje intervencija, nastalog u želji da se približi odgovorima na pitanje kako bolje prosuditi potencijale djeteta i njegova okruženja i pronaći kvalitetnije načine postizanja ciljeva odgoja i socijalizacije. Tema kojom se bavi ovaj rad dio je cjelokupne slike, a odnosi se na slobodno vrijeme. Ispitivano je dvadesetoro djece i mladih s poremećajima u ponašanju koji se nalaze u procesu stručne procjene potreba i planiranja intervencija, u dobi od 12-17 godina. S njima je vođen polustrukturirani intervju, a podaci su obrađeni kvalitativnom metodom, postupcima sažimanja i strukturiranja, pomoću Nvivo programa. Uvod Čovjekov subjektivni svijet predmet je proučavanja mnogih disciplina U okviru psihologije time se bavi socijalna psihologija i psihologija osobnosti u okviru proučavanja samoprocjene, poimanja sebe, samorazumijevanja i sl. U sociologiji je to interpretativna sociologija i njezine tri tradicije – interakcionizam, fenomenološka sociologija i etnometodologija, koje nastoje dati logički uređen opis kako pojedinac u interakciji s drugima stvara socijalni svijet, objašnjava ga kroz perspektivu sebe i drugih te u njemu pronalazi svoje mjesto. Pedagoške znanosti, a među njima i socijalna pedagogija, istražuju pojmove u okvirima pedagoškog procesa kroz različite socijalne kontekste i tako pridonose vlastitim istraživačkim trendom na tom području. Jedan od osobito značajnih načina na koji stručnjak može dobiti uvid kako dijete ili mlada osoba doživljavaju sebe, druge osobe, neku situaciju, svoje ponašanje i sl. jest tehnika samopredstavljanja, samoprocjene, koju je moguće operacionalizirati na mnogo načina, kroz razgovor, ček liste, anketni upitnik, kreativne tehnike. Samopredstavljanje, samoocjena i samorefleksija u socijalnopedagoškom istraživanju poseban su metodološki problem jer moramo odgovoriti na pitanje kako valjano razumjeti. S vrlo izravnim metodološkim pristupom u socijalnopedagoškom istraživanju, istraživač lako iskrivi samoprezentaciju u smjeru svojih očekivanja. Zbog toga su metodološki pristupi koje koristimo u proučavanju subjektivnog svijeta uglavnom otvoreni i usmjereni kvalitativno. Kvalitativna metodologija na pedagoškom području u većoj mjeri predstavlja dijalektičan odnos između implicitne teorije i eksplicitne pedagoške prakse (Ropuš-Pavel, 1999). Proces kvalitativne analize je eklektičan, nema jednoga “ispravnog puta”. Od istraživača zahtijeva otvorenost u kreiranju, stvaranju usporedbi, prepoznavanju kontrasta, sposobnosti da vidi drukčiju mogućnost povezivanja i stvaranja slike (Creswell, 1994). Ovo je istraživanje dio projekta “Socijalnopedagoška dijagnoza – participacija korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija“, nastalog u želji da se približimo odgovorima na pitanje: kako najbolje prosuditi i objasniti potencijale djeteta i njegova okruženja te kako pronaći kvalitetnije načine postizanja ciljeva odgoja i socijalizacije djece? Na koji je način moguće kreirati socijalni prostor koji pruža potporu u razvijanju kompetencija, strategija i vještina? Kako djeci i mladima s poremećajima u ponašanju ili riziku na njih pružiti pomoć i potporu u nošenju sa zadaćama koje im društvo postavlja sa svrhom njihove optimalne socijalne integracije? Mnoge se teme isprepleću u nastojanju pružanja odgovora na postavljena pitanja. O njima smo razgovarali s djecom i mladima s poremećajima u ponašanju (ili riziku na razvoj poremećaja). Neke od tih tema su: kako oni vide sebe, svoju obitelj, vršnjake, kako provode slobodno vrijeme, koji su im interesi, kako se nose sa školskim zadacima, očekivanjima odraslih, kojim se strategijama suočavanja i rješavanja problema u životu koriste, kakvi su okviri njihovih normativnih orijentacija te što žele i očekuju od sebe, drugih, budućnosti. Riječ je o temama koje bi trebale pokazati kako mladi iz uzorka doživljavaju svoj život i sebe u vremenskoj perspektivi i perspektivi drugih osoba, što sami procjenjuju kao svoje rizične i zaštitne čimbenike. Tema kojom se bavi ovaj rad samo je dio cjelokupne slike, a odnosi se na samoprezentaciju mladih o slobodnom vremenu. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.02.2008., ponedjeljak
I psi slušaju radio, zar ne?
 Prva internetska radiostanica namijenjena isključivo i jedino psima počela je s radom. No, ne u Americi, kao što bismo možda pomislili, već, zamislite, na Tajlandu. preuzeto s net.hr Image Na DogRadioThailand.com između ostalih, posao su našli i lajući DJ-i, a glazba koja se pušta je vokalna i instrumentalna, piše Bangkok Post. Vlasnik on line radio stanice, Anupan Boonchuen, vjeruje da slušanje glazbe ima velikog utjecaja na ponašanje pasa. "Primijetio sam da psi često reagiraju na glazbu. Neki mašu repom. Neki, pak, podižu svoje glave dok leže na podu", priča Anupan. "U školi za njegovanje pasa koju sam pohađao, otkrio sam da se svaki put kada bih pustio glazbu, raspoloženje pasa popravilo. Bili su poslušniji i tada smo ih s lakoćom mogli češljati". Deset učenika iz te škole trenutno su zaposleni na radio stanici kao DJ-i. "Jedna od mnogih kvalifikacija za taj posao je da ona ili on moraju biti dobri u lajanju, jer ipak su naši slušatelji psi. DJ mora znati ispuštati razne zvukove, poput lajanja ili zavijanja, koji bi se slagali sa glazbom koju pušta", kazao je Anupan, te za kraj dodao: "Uza sve to moraju znati dobro komunicirati sa psima, čak i kada ih ne vide". |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.02.2008., nedjelja
Droge istjerale ljubav iz pjesama
 Analizom tekstova najprodavanijih singlova znanstvenici su došli do zaključka da trećina njih govori o konzumaciji droga. Tradicionalno demonizirani rock'n'roll ispao je pravo nevinašce. Istraživanje koje je provedeno u SAD-u na tekstovima popularnih pjesama, različitih žanrova i pravaca, pokazalo je da, osim o ljubavi, glazbeni hitovi najčešće govore o drogama. Začuđujuće, po prisustvu narkotika u pjesmama country-glazba našla se daleko ispred rocka, no rap ih je sve nadmašio. Kada je riječ o pjesmama u kojima je opjevano korištenje droga i ostalih opojnih supstanci, country je ''opasniji'' od rock'n'rolla. No, analiza tekstova najprodavanijih singlova i najslušanijih pjesama pokazala je kako o drogama i alkoholu najviše govori rap. Rezultati su pokazali da čak 37% country-hitova govori o korištenju opojnih supstanci, dok za rock taj postotak iznosi 14, a za rap čak 77%. Iako znanstvenici koji su radili na ovom projektu nisu pronašli vezu između slušanja glazbe i ponašanja, upozorili su da djeca između 8 i 18 godina slušaju ovakvu glazbu najmanje dva sata dnevno, što smatraju zabrinjavajućim. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.02.2008., subota
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU VIII.
|
Sve do otprilike sredine 20. stoljeća naricanje je bilo društveno propisani način žaljenja. Ipak, od 19. stoljeća se mogu uočiti promjene u stavu ljudi spram naricanja. Sve izraženije su postajale društvene i psihološke funkcije, dok je magijska slabjela. Ono je i nadalje bilo normom, ali se očekivalo da bude ponajprije izrazom osobne tuge ožalošćenih. Podaci iz tog razdoblja svjedoče o naricanju žena iz najužega obiteljskog i rodbinskog kruga, ponekad i ožalošćenih susjeda, no sve češće potvrđuju i kritički stav lokalne zajednice prema unajmljenim narikačama, odnosno prema oplakivanju za koje je očito da ne izražava iskrene osjećaje. Glumljena bi se žalost još dopuštala rodbini, no onome "tko nije ni rod, ni pomoz Bog, pa plače nad mrtvim", seljani bi se narugali (Lovretić 1898:32; v. i Kamenar 1878:94; Božićević 1910:248). Navedene bi se promjene mogle dovesti u odnos s društvenim promjenama do kojih je u zapadnoeuropskim društvima došlo već u 18. stoljeću, a koje su se snažno odrazile i na obiteljske odnose i stav prema smrti. "Opadanje moći crkve kao svjetovne sile i sekularizacija života u industrijskom društvu" otvorili su put kratkoročnoj orijentaciji građanskoga svijeta, sve više okrenuta sadašnjosti i životu (Rihtman-Auguštin 1978:118-119). Obitelj se sve više zasnivala na povjerenju, privrženosti i nježnoj osjećajnosti te se pomisao na razdvajanje sve teže podnosila. Bliskost i sentimentalnost u obitelj- skim odnosima dovele su do emocionalnog odbijanja smrti, a u 20. stoljeću do prikrivanja smrti, uvođenja tabua smrti te potiskivanja, pa i zabrane javnoga izražavanja tuge (v. Aričs 1989:53-58, 68-71, 180-200). Premda sporije i u manjoj mjeri nego u gradskim sredinama, taj je proces postupno zahvaćao i tradicijske seoske zajednice. U nekim je sredinama bio izražen, primjerice, u stišavanju naricanja na javnim mjestima. Nasuprot spomenutom pravilu da se u sprovodu nariče glasno (koje je u 17. stoljeću naveo Valvasor), podaci od kraja 19. stoljeća svjedoče o pravilu da se u pogrebnoj povorci i na groblju nariče tiše, "iza glasa" (Lovretić 1898:41; Gaál 1987:XXII). Daljnjim procesom mijenjanja stavova prema smrti i izražavanju osjećaja, naricanje je prestalo biti normom. Izvori iz druge polovice 20. stoljeća uglavnom svjedoče o naricanju kao spontanom i iskrenom izrazu najveće tuge (v. npr. Žganec 1962:205; Rajković 1973:192; Bezić 1981:33), pri čemu nije bilo neobičnim da nariče i muški srodnik (Marošević 1993:246-247). "Glasno" naricanje pred drugima ustupilo je mjesto "tihom" naricanju za sebe, pa su i prijašnji ustaljeni obrasci i formule naricanja sve češće bili zamjenjivani slobodnijim improvizacijama. To potvrđuju i usputna zapažanja nekih istraživača. Žganec, primjerice, početkom 1960-ih primjećuje da u koprivničkom kraju "više nema ustaljenih forma tih 'narekanja'" (Žganec 1962:205). Prestajući biti društvenom normom, naricanje se u mnogim sredinama i posve napustilo. NAVEDENA LITERATURA Aričs, Philippe (Filip Arijes). 1989. Eseji o istoriji smrti na Zapadu: Od srednjeg veka do naših dana. Beograd: Rad. [Z. Banjac, prev. Naslov izvornika: Essais sur l’histoire de la mort en Occident. Paris: Editions du Seuil, 1975] Bezić, Jerko. 1967-1968. "Muzički folklor Sinjske krajine". Narodna umjetnost 5- -6:175-275. Bezić, Jerko. 1974. Naricaljke (Izbor). Magnetofonska vrpca u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, IEF mgtf 694. Bezić, Jerko. 1981. "Folklorna glazba otoka Zlarina". Narodna umjetnost 18:27-148. Bezić, Jerko. 1988. "Objavljeni notni zapisi napjeva naricaljki u Hrvatskoj". U Zbornik radova 35. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije. Rožaje, 1988. I. Kujević, ur. Titograd: Udruženje folklorista Crne Gore, 166-171. Bezić, Jerko. 1997. "Liturgijska glagoljaška pjesma 'Ideš li, milostivniče' iz Novog Vinodolskog". Bašćinski glasi 6:51-59. Božićević, Juraj. 1910. "Običaji u Šušnjevu selu i Čakovcu". Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 15/2:204-254. Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... 46 De Diversis, Filip. 1973. Opis Dubrovnika. Dubrovnik: Časopis "Dubrovnik". [I. Božić, prev. Naslov izvornog rukopisa: Situs aedificiorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii ad ipsius Senatum descriptio, 1440. Prijepis iz druge polovice 18. st. objavio V. Brunelli u Zadru 1880.-1882.]. Dobrovich, Jakob i Ingeborg Enislidis, ur. 1999. Volksmusik im Burgenland – Spričanje: Das Toten-Abschiedslied der Kroaten im Burgenland. Wien: Burgenländischen Volksliedwerk. [Corpus Musicae Popularis Austriacae 11] Fortis, Alberto. 1984. Put po Dalmaciji. Zagreb: Globus. [M. Maras, prev. Naslov izvornika: Viaggio in Dalmazia dell’ Abate Alberto Fortis. Venezia: [S.n.], 1774.] Gaál, Károly. 1987. "Die Totenklage in Stinatz". U Gerhard Neweklowsky i Károly Gaál: Totenklage und Erzählkultur in Stinatz. Wien: Gesellschaft zur Förderung slawistischer Studien, XIV-XXV. [Wiener slawistischer Almanach 19] Galin, Krešimir. 1974. Javkanje u Sv. Jani kraj Jastrebarskog, u Lomnici i Dubrancu u Vukomeričkim Goricama. Diplomski rad iz etnologije, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Rukopis u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, IEF rkp 1046. Gortan, Veljko i Vladimir Vratović, prir. 1969. Hrvatski latinisti. Croatici auctores qui latine scripserunt, sv. 1. Zagreb: Matica hrvatska – Zora. [Pet stoljeća hrvatske književnosti 2] Grbić, Jadranka. 2001. "Vjerovanja i rituali". U Hrvatska tradicijska kultura na razmeđu svjetova i epoha, Z. Vitez i A. Muraj, ur. Zagreb: Barbat [etc.], 459-495. Huzjak, Višnja. 1978. "Pogrebni običaji u turopoljskom selu Donjoj Lomnici". U Etnološki prilozi, sv. 1., B. Bratanić et al., ur. Zagreb: Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 149-157. Ivanišević, Frano. 1905. "Poljica: Narodni život i običaji (Svršetak)". Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 10/1:11-111. Kamenar, Đuro. 1878. Narodne pjesme, pripovijetke i zagonetke iz Karlovca i okolice Jaske. Rukopis u Odboru za narodni život i običaje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, MH rkp 171; prijepis u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, IEF rkp 2. Kiss, Lajos i Benjamin Rajeczky, ur. 1966. Corpus Musicae Popularis Hungaricae, sv. 5: Siratók (Laments). Budapest: Magyar Tudományos Akadémia. Kligman, Gail. 1988. The Wedding of the Dead. Ritual, Poetics, and Popular Culture in Transylvania. Berkeley – Los Angeles – London: University of California Press. Kuhač, Franjo Ksaver. 1941. Južno-slovjenske narodne popievke, sv. 5., B. Širola i V. Dukat, prir. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Lorković, V. 1863. "Odgovor na njeka pitanja družtva za povjestnicu i starine jugoslavenske: Iz okolice karlovačke". U Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... 47 sv. 7., I. Kukuljević Sakcinski, ur. Zagreb: Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, 233-248. Lovretić, Josip. 1898. "Otok: Narodni život i običaji. Smrt". Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 3:26-45. Marošević, Grozdana. 1993. Izvedba kao odrednica folklornosti glazbe: Etnomuzikološko istraživanje u Karlovačkom Pokuplju. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Rukopis u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, IEF rkp 1429. Milićević, Josip. 1967-1968. "Narodni običaji i vjerovanja u Sinjskoj krajini". Narodna umjetnost 5-6:433-515. Perić-Polonijo, Tanja. 1996. "Oral Poems in the Context of Customs and Rituals". Narodna umjetnost 33/2:381-399. Rajković, Zorica. 1973. "Narodni običaji okolice Donje Stubice". Narodna umjetnost 10:153-216. Rajković, Zorica. 1981. "Običaji otoka Zlarina". Narodna umjetnost 18:221-255. Rihtman-Auguštin, Dunja. 1978. "Novinske osmrtnice". Narodna umjetnost 15:117- -175. Rožić, Vatroslav. 1908. "Prigorje: Narodni život i običaji". Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 13/1:16-112. Rupel, Mirko. 1969. Valvasorjevo berilo: Iz slave vojvodine Kranjske. Ljubljana: Mladinska knjiga. [Drugo izdanje] Seremetakis, Nadia C. 1991. The Last Word: Women, Death, and Divination in Inner Mani. Chicago – London: The University of Chicago Press. Sušić, Zvonimir. 1970. "Valvasor o Liburniji". Dometi 3/6:114-123. Šehu, Đultekin. 1988. "O nekim sličnostima u albanskim i korzikanskim tužbalicama". U Zbornik radova 35. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije. Rožaje, 1988., I. Kujević, ur. Titograd: Udruženje folklorista Crne Gore, 160-165. Širola, Božidar. 1942. "Žumberačke narodne popijevke". Etnografska istraživanja i građa 4:91-118. Štrekelj, Karel, prir. 1904-1907. Slovenske narodne pesmi, sv. 3. [K. Štrekelj, zbral in vredil]. Ljubljana: Slovenska matica. Tolbert, Elisabeth. 1990. "Magico-Religious Power and Gender in the Karelian Lament". U Music, Gender, and Culture, M. Herndon i S. Ziegler, ur. Wilhelmshaven: Noetzel, 41-56. Žganec, Vinko. 1962. Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Žganec, Vinko. 1974. Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj. Čakovec: Tiskarsko-izdavački zavod "Zrinski". U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.02.2008., petak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU VII.
|
I sadržaj je naricanja nekoć bio propisan. Podaci iz starijih izvora upućuju na uporabu ustaljenih obrazaca i formula. Tako je, primjerice, u Slavoniji svako selo imalo poseban obrazac za naricanje (Kuhač 1941:479). Postojala su i pravila s obzirom na broj izvođačica i način naricanja. Primjerice, prema Valvasorovu svjedočanstvu iz 17. stoljeća, na sprovodima u Rijeci morale su naricati četiri žene iz najbliže rodbine, uvijek po dvije zajedno, dakle naizmjenično, i k tomu vrlo glasno (Sušić 1970:117). Pravila u Sinjskoj krajini nalagala su pak da se nariče sve vrijeme dok je mrtvac u kući, osim noću. Tu je obvezu stoga preuzelo pet do šest žena koje su se izmjenjivale u naricanju i time omogućile jedna drugoj kraće predahe (Bezić 1967-1968:207; Milićević 1967-1968:468). Izvori koji sadrže podatke o načinu izvođenja potvrđuju da je naricanje bilo solistički žanr. Često je naricala samo jedna žena, a ako ih je bilo više, naricale su naizmjenično, ponegdje i istodobno, ali ne obazirući se jedna na drugu (v. npr. Širola 1942:115; Gaál 1987:XX). Noću je naricanje u gotovo svim sredinama bilo strogo zabranjeno zbog straha da se ne uznemire duše umrlih (v. npr. Milićević 1967-1968:467; Huzjak 1978:153-154; Gaál 1987:XXIII). Navedeni razlog zabrane naricanja noću također potvrđuje naricanje kao jezik komuniciranja s umrlima. Duše u svijetu mrtvih danju ga nisu mogle čuti – čula ga je samo duša pokojnika koja još nije napustila ovaj svijet. Međutim u noćno doba, koje pripada dušama, naricanjem ih se moglo uznemiriti. Zato su se za noćnih bdijenja pjevale mrtvačke i crkvene pjesme, ali se nije naricalo. U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.02.2008., četvrtak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU VI.
|
Zbog važnosti navedenih funkcija naricanje je postalo društveno propisani oblik žaljenja koji je zajednica očekivala od rodbine, jednako kao i neke druge radnje predviđene u sklopu posmrtnih običaja. Njihovo nepravilno izvođenje ili izostavljanje bilo bi shvaćeno i kao nepoštovanje pokojnika i same zajednice. Na naricanje kao društvenu normu ponašanja upućuju brojni izvori. Primjerice, u okolici Novigrada na Dobri, prema Lorkovićevu navodu iz 1863. godine, rođakinje umrloga su morale naricati "po dva puta na dan tako dugo, dok mrtvac leži u sobi a i dosiže tja do groba" (Lorković 1863:238). U okolici Josipdola, prema Božićevićevu svjedočanstvu iz 1910. godine, rodbina "plače i javče mrtvaca" jer "ča bi rekal svit, da nigdôr ne javče?" (Božićević 1910:248). I pojava profesionalnih narikača – koje spominje još De Diversis u prvoj polovici 15. stoljeća (De Diversis 1973:70), a navode ih i drugi izvori sve do kraja 19. stoljeća (npr. Valvasor u Rupel 1969:199; Kamenar 1878:94; Štrekelj 1904-1907:611; Rožić 1908:68-72) – svjedoči o obvezatnosti naricanja unutar običaja vezanih uz smrt. Ako bi se dogodilo da žene iz užega rodbinskog kruga ne bi znale ili zbog potresenosti ne bi mogle naricati, prisutnost tih specijalistica jamčila je da pokojnik neće ostati neoplakan. Obvezu naricanja nadopunjavale su i norme s obzirom na izvođače, trenutke i načine izvođenja. U većini zajednica obvezne su bile naricati žene najbliže umrlome, kao što su supruga, majka i sestra. U nekim su zajednicama s njima ili umjesto njih naricale profesionalne narikače. Žene su morale naricati u sasvim određenim trenucima, obično u emotivno najintenzivnijima i najnapetijima, npr. kad se lijes iznosi iz kuće, kad se zatvara poklopac lijesa, kad pogrebna povorka kreće prema groblju, kad se zemljom zatrpava grob. Propisana je bila i praksa da se i u određenim danima nakon ukopa javno nariče na groblju. Tako su žene u Stinjakima (Gradišće) bile obvezne naricati na grobu svoga umrloga prigodom sljedeća tri pogreba, kao i nedjeljama poslijepodne tijekom naredne četiri godine (Gaál 1987:XVII). U pojedinim selima u Hrvatskoj ta je obveza trajala kraće – primjerice, u nekim selima Sinjske krajine godinu dana (Milićević 1967-1968:470), u nekima tri mjeseca (Bezić 1967-1968:207), a u Turopolju samo za prvoga posjeta grobu i na Dušni dan (Huzjak 1978:153). Zamjeralo se ženi koja, zbog bilo čega, nije ispunila tu svoju obvezu. Jednu je ženu u Stinjakima svijet prilično ogovarao zato što na sprovodu nije oplakala muža, premda je razlog tomu bila njezina velika potresenost zbog koje, jednostavno, nije mogla naricati (Gaál 1987:XIX). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.02.2008., srijeda
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU V.
|
No, neovisno o vjerovanju u magijsku moć određenih postupaka, posmrtni su običaji uvijek imali i važnu psihološku i društvenu funkciju. Pomagali su, kao što i danas pomažu, ožalošćenima podnijeti tugu i prebroditi krizu zbog smrti bliske osobe, a zajednici iznova uspostaviti ravnotežu poljuljanu gubitkom njezina člana. Povezujući ljude koji u njima sudjeluju, oni omogućavaju obnavljanje društvenih odnosa i time održavaju koheziju uže skupine neposrednih srodnika i šire lokalne zajednice (usp. Rihtman-Auguštin 1978:119-121). Naricanje je pozicioniralo ožalošćene u odnosu prema široj zajednici i pomoglo im izraziti zajednički gubitak. Pritom je bilo i psihoterapijski djelotvorno. Svojom strukturiranošću kanaliziralo je osjećaje ožalošćenih – omogućilo im je izraziti tugu, štiteći ih tako od posljedica (danas uobičajenog) potiskivanja osjećaja, a istodobno ih je sprječavalo prepuštanju podjednako opasnoj bujici nekontroliranih osjećaja. Nakon smrti bliskoga člana obitelji žene su često naricale i samo za sebe – na groblju, kod kuće ili vani, za rada na polju (Galin 1974; Rajković 1981:236; Bezić 1981:33; Gaál 1987:XX, XXII). Kad bi im se u duši skupilo odviše čemera i tuge, prekidale bi posao i počele naricati. Privatnost doma dopuštala im je slobodnije izražavanje, pa su naricale prema vlastitu osjećaju, tiho ili glasno, kraće ili duže, uz manje ili više izražene pokrete i gestikulaciju. Poznato je da su se neke žene naricanjem – vjerojatno zbog ponavljanja istih obrazaca, ali i istih pokreta – znale dovesti u osobito psihičko stanje, nalik transu, kojim bi se uspijevale osloboditi pritiska nakupljene boli i tuge i potom se vratiti u normalno stanje. Tijekom istraživanja u Stinjakima (Steinitz) u Gradišću 1965. godine etnolog Károly Gaál je krišom promatrao kroz prozor ponašanje neke žene dok je sama u kući naricala – neko je vrijeme klečala ljuljajući tijelom, potom je vrtjela rukama, pa je, prislonivši dlanove na sljepoočice, njihala glavom lijevo-desno; mijenjala je mjesta u kući, ponekad glasno dozivala pokojnika, potom se bacila svom dužinom na pod i neko vrijeme ležala da bi se na posljetku digla, vratila u kuhinju i, gledajući u prazno, kraće vrijeme mirno stajala, a onda se naglo prihvatila posla koji je prije bila prekinula (Gaál 1987:XXII). I druge su žene potvrdile da ponekad nisu znale što se s njima zbivalo dok su naricale – nisu bile svjesne ni svojih pokreta ni riječi što su ih izgovarale (ibid.:XX, XXIII). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.02.2008., utorak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU IV.
|
I nakon ukopa, kad su nedjeljama poslijepodne posjećivale grobove, naričući su "razgovarale" s pokojnicima. Svjedoči o tome više izvora. Primjerice, Alberto Fortis u svom putopisu Put po Dalmaciji iz 1774. godine u poglavlju o životu i običajima Morlaka navodi kako su se žene tom prigodom naričući ispričavale pokojnicima ako su izostale posjetiti ih, pitale ih o prebivanju na onome svijetu, obavještavale ih o novostima na ovome svijetu (Fortis 1984:62). Kao jezik komuniciranja s umrlima naricanje je imalo nekoliko važnih funkcija. Čini se da je prvotna funkcija naricanja bila magijska – dušu pokoj- nika trebalo je valjano otpremiti na drugi svijet (usp. Perić-Polonijo 1996:393). Naricanjem se opraštalo od pokojnika i time pomagalo njegovoj duši da se smiri i lakše ode u svijet mrtvih. Na tu funkciju posebno upućuju stariji zapisi naricanja, u kojima nema zazivanja umrloga da se vrati i ne napušta ovaj svijet. Naprotiv, u njima se spominje grob kao njegov novi dom, a smrt kao putovanje na drugi svijet. Vjerovanje da se dušama umrlih može olakšati prelazak u svijet mrtvih, ali i spriječiti njihov povratak u svijet živih, u pozadini su i drugih radnji i postupaka koji su se izvodili ili se i danas izvode u sklopu posmrtnih običaja. Primjerice, u Turopolju bi se širom otvarali prozori da duša umrlog ode na onaj svijet. Prekrivala bi se ogledala da se duša slučajno ne ugleda, uplaši svojih grijeha i pobjegne. Neposredno po nečijoj smrti nije se smjelo naricati da se umrli slučajno ne bi probudio (Huzjak 1978:151, 153). Na otoku Zlarinu se jastuk koji se stavljao pod glavu mrtvaca punio slamom, a ne perjem jer bi mu ono omogućilo da leti te da se vraća i uznemiruje ukućane. S istom su se svrhom na nogama umrloga zašile zajedno čarape (da ne može hodati i vraćati se), a za svaku sigurnost za sprovodom se prolilo još i malo vode (Rajković 1981:235; v. i Grbić 2001:460-462). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.02.2008., ponedjeljak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU III.
|
Pristup naricanju kao pjevanju otežavao bi istraživačima komunikaciju i sporazumijevanje s kazivačima, koji ponekad ne bi razumjeli što ih se zapravo pita (v. Gaál 1987:XIV). I sama sam se u to uvjerila tijekom svojih istraživačkih početaka. Na pitanje: "Jesu li u vašem kraju, kad je netko umro, žene pjevale naricaljke?", kazivači bi redovito odgovarali: "Ne, žene su samo plakale", misleći pritom i na stvarno i na stilizirano plakanje, tj. naricanje. Praksa naricanja redovito se označavala glagolima kojima je značenje plakanje i žaljenje: plakati, žaliti, tužiti, javkati (jafkati), narikati, kukati i tomu slično. Nijedan lokalni naziv za naricanje ne upućuje na povezanost ili srodnost s koncepcijom glazbe (usp. Bezić 1988:166). I u starijim povijesnim izvorima naricanje se ne određuje u smislu njegova poetskog i glazbenog strukturiranja, premda se uočavaju sličnosti s pjevanjem. Primjerice, Filip de Diversis u svom Opisu Dubrovnika iz 1440. godine navodi kako su "neke siromašne ženice vješte posebnom načinu plakanja koje se neupućenima čini kao napjevanje" (De Diversis 1973:70). Johann Weikhard Valvasor u djelu Die Ehre des Herzogthums Krain iz 1689. godine, opisujući naricanje u Liburniji (tj. okolici Rijeke u Hrvatskom primorju), određuje ga kao "pjevano cviljenje« i izričito kaže da to što žene »bolno pjevajući izjadikuju i nije prava pjesma" (Sušić 1970:117-118). I u jednom od izvora o pjevanju gradišćanskih Hrvata, u djelu Croaten und Wenden in Ungarn iz 1828. godine, Johann von Csaplovics svjedoči da je rodbina "gorko i gotovo pjevajući oplakivala" ("bitterlich und zwar singend beweint") umrloga oca ili majku (Dobrovich i Enislidis 1999:9). Naricanje, dakle, nije ni pjevanje, ni govorenje, ni plakanje – nego je, moglo bi se reći, sve troje zajedno. Govor, glazba i plač gube u naricanju pojedinačne identitete i stvaraju poseban zvukovni sustav, poseban jezik kojemu je i svrha posebna – komuniciranje s pokojnikom i onozemaljskim svijetom (usp. Tolbert 1990:45). Naricanjem se izravno obraćalo pokojniku – kao da se s njime razgovaralo. Kad bi naricale, žene bi se okrenule umrlomu koji je ležao na odru, a na ukopu bi stale sasvim blizu ili kleknule uz grob i naricale u još otvorenu raku (v. npr. Lovretić 1898:42; Gaál 1987:XXIII). Pokojniku bi nabrajale njegove vrline i dobra djela koja je učinio za života te bi se, izražavajući tugu zbog njegova odlaska, od njega opraštale. K tomu, poručivale bi mu da pozdravi na drugome svijetu njihove bližnje koji su prije umrli (v. npr. Lovretić 1898:32; Ivanišević 1905:91; Huzjak 1978:154). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.02.2008., nedjelja
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU II.
|
Uz regionalne razlike i lokalne osobitosti u naricanju mnogih zajednica je zamjetno više zajedničkih obilježja. Izražena su s obzirom na izvođače (redovito su to žene), a očituju se i u osnovnim stilskim i formalnim obilježjima, u strukturi izvođenja te funkcijama i značenjima koje naricanje ima u sredinama u kojima se izvodi. U ovom ću ih radu sažeto prikazati, potkrepljujući ih ponajprije primjerima iz Hrvatske, zabilježenima u pisanim izvorima od 15. do 20. stoljeća, te malobrojnijim podacima o naricanju u Gradišću, koji upućuju na velike sličnosti s naricanjem u Hrvatskoj. Primjerice, iscrpan opis naricanja iz Stinjaka u radu Károlyja Gaála iz 1987. u mnogim se pojedinostima podudara s opisima naricanja u središnjoj Hrvatskoj. No, na samome početku bih željela upozoriti na nesporazume oko određenja naricanja. U sredinama u kojima se prakticiralo, naricanje se nije smatralo pjevanjem, premda je bilo oblikovano sredstvima poetskog i glazbenog izražavanja. S idejom glazbe (pjesme i pjevanja) počeli su ga od sredine 19. stoljeća povezivati folkloristi i etnomuzikolozi, uočivši u njemu strukturiranost teksta u stihove, a ponekad i jasnije oblikovanu melodijsku liniju, uporabu istih ili sličnih melodijsko-ritamskih obrazaca pri izvođenju pojedinih riječi1 te elemente tonskih odnosa karakterističnih za glazbu određenog područja. Mnogi su istraživači stoga pristupali naricanju kao posebnoj glazbeno-poetskoj vrsti – pojedine su primjere obrađivali kao pjesme, nazivajući ih naricaljkama ili tužaljkama, a njihovo izvođenje pjevanjem. Takvim su pristupom ustanovili sličnosti u sadržajnim i izvedbenim obilježjima naricanja i pojedinih vrsta pjesama, osobito onih koje su se također izvodile u sklopu posmrtnih običaja ili u sličnim prigodama, primjerice na Veliki petak. Više izvora potvrđuje da su se u takve pjesme svjesno unosili elementi naricanja. Primjerice, u Drugom glagoljskom misalu iz Vrbnika na otoku Krku iz 1462. godine uz zapis teksta "Idešiže milostivniče", koji se izvodio na Veliki petak u obredu otkrića i adoracije križa, navodi se da ga pjevaju dva klerika "umileno kako žene plačivice" (Gortan i Vratović 1969:123; usp. i Bezić 1997:55-56). Međusobni su utjecaji vjerojatno išli i obrnutim smjerom, od pjevanja k naricanju, na što upućuju u naricanju uočljivi elementi glazbenog i poetskog izražavanja. Doduše, valja napomenuti da su oni izraženiji u primjerima naricanja koji su zabilježeni u primarno istraživačkim situacijama negoli u primjerima autentična naricanja (v. npr. snimke naricanja u izboru Jerka Bezića; Bezić 1974). 1 Vidi npr. obrazac kojim se izvodi riječ majka u naricanju za djetetom koje je na otoku Zlarinu zapisao Jerko Bezić 1978. godine (Bezić 1981:89-90). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.02.2008., subota
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU
|
Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... Izvorni znanstveni članak Primljeno: 5.7.2005. Prihvaćeno: 18.10.2005. UDK 393.9(497.5) 39 GROZDANA MAROŠEVIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Budući da je oblikovano elementima poetskog i glazbenog izraza, naricanje su folkloristi i etnomuzikolozi povezali s idejom pjesme i glazbe (pjevanja) i obrađivali ga kao glazbeno-poetsku vrstu, premda se u sredinama u kojima se prakticiralo nije smatralo pjevanjem. Riječ je o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, komunicira s umrlima i onozemaljskim svijetom. Na osnovi podataka zabilježenih od 15. do 20. stoljeća u radu se razmatra magijska, društvena i psihološka funkcija naricanja kao obredne prakse koju je, osobito u prošlosti, obilježavao visok stupanj formaliziranosti i propisanosti s obzirom na izvođače, vrijeme i mjesto, sadržaj (obrasce, formule) i način izvođenja. Povezano s promjenama u obiteljskim odnosima i u njima sve izraženijom privrženošću i osjećajnošću, što je dovelo do emocionalnog odbijanja, prikrivanja i uvođenja tabua smrti te potiskivanja javnoga izražavanja tuge, od 19. stoljeća moguće je pratiti promjene u stavu ljudi spram naricanja: ono je postupno prestajalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo. Svake godine obilježavamo dan Svih svetih i Dušni dan (Dan mrtvih) – pohodimo grobove svojih najmilijih, prethodno ih uredivši i okitivši cvijećem, palimo na njima svijeće, okupljamo se na obiteljskom ručku i tako izražavamo svoje poštovanje prema pokojnicima. Prije nekoliko desetljeća, početkom 1970-ih, u selima u neposrednoj blizini Zagreba, npr. na groblju u Velikoj Gorici, na Dan mrtvih su se mogle čuti i žene kako oplakuju svoje mrtve naričući (javčući). Riječ je o drevnoj praksi usmene kulture, široko rasprostranjenoj u tradicijskim zajednicama raznih dijelova svijeta, koja se i u Europi – posebno u mediteranskim i balkanskim regijama, ali i u nekim područjima središnje Europe, pa i na samome sjeveru (npr. u istočnoj Finskoj) – unatoč brojnim zabranama i svjetovnih i crkvenih vlasti, uspjela održati i tijekom 20. stoljeća, a u nekim područjima i do današnjih dana (v. npr. Bezić Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... 40 1981:33-40, 86-91; Gaál 1987; Kiss i Rajeczky 1966; Kligman 1988; Seremetakis 1991; Šehu 1988; Tolbert 1990; Žganec 1974:170-175). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
15.02.2008., petak
Važnost glazbe i pjevanja
|
Značenje glazbe i pjevanja U zapadnim društvima uživanje glazbe i drugih umjetnosti aktivnost je koja je odstranjena iz našega svakodnevnog (potrošačkog) života (u kojem zgrćemo i trošimo). Odvajamo posebno vrijeme za odlazak u koncertne dvorane, galerije da bismo našli ono za čime težimo. Čini se da se umjetnost nastoji izolirati, kao da bi ona bila više nije bitan dio čovječjeg života, već je luksuz. U staroj Grčkoj, koja se obično uzima kao kolijevka zapadne civilizacije, glazba je bila sveprisutna (i vrlo važna) u svakodnevnom životu. Iako zapravo malo znamo kako je grčka glazba zvučala, klasici nas izvještavaju o tome da ja glazba kao umjetnost u staroj Grčkoj bila sastavni dio njihova života. Kao što je to i u današnjoj kulturi, vrhunskim instrumentalnim umijećem vladali su profesionalni glazbenici, ali su Grci smatrali da pouka u pjevanju i sviranju lire treba biti sastavni dio obrazovanja svakog slobodnog građanina. Glazba je bila važno obilježje obiteljskih proslava, svečanosti i religijskih obreda. “Mi pridajemo iznimnu važnost glazbenom odgoju jer ritam i harmonija najdublje poniru u unutrašnjost duše i tu zauzimaju najsnažnije uporište, donoseći vrlinu u odgoj i čineći čovjeka krepkim.” Platon. Ideja kako je glazba tako snažna da može pozitivno ili negativno utjecati na pojedinca i društvo nestala je. Danas kad je cijeli čovjekov unutrašnji razvoj pod jakim utjecajem materijalističkog svjetonazora, vokalna umjetnost omogućuje čovjeku ponovni susret s duhovnim. Pjevanjem čovjek se može uzdići iznad granica tjelesnosti, pronaći vezu sa svojim duhovnim bićem i svojim bližnjim, koristeći vlastito tijelo kao instrument. Glazba i pjevanje dosežu dublje nego spoznaja i to može biti vrlo dobar ili najvažniji doprinos u približavanju čovjeka njegovim unutrašnjim pobudama. Pjevanje može povezati misli i osjećaje, a može i pomoći pri ostvarivanju ravnoteže u svakodnevnom životu. Na taj način mogu nastati nove mogućnosti za ljude i za cijeli ljudski rod. Pjevanje uzdiže ljude iz njihove svakodnevnice u nova životna iskustva koja mogu biti poticaj u njihovim životnim zadacima. To se može nazvati glazbenim disanjem. Na taj način glazba može steći konkretno značenje za nečiji život i tako svakodnevni život postaje pjevniji. Pjevanje danas S obzirom da je tijekom zadnjih stoljeća cijeli kulturni život, a tako i obrazovanje, doživio veliku promjenu, ljudi danas pjevaju manje nego ikada prije. Milijuni ljudi više ne pjevaju tijekom svakodnevnog života. Oko 200-300 godina ranije ljudi su imali raspon od 3-4 oktave, a danas jedva nešto više od jedne. Tendencija je da naši glasovi postaju niži, nepokretljiviji, krući (tjelesniji). Naši se glasovi ne mogu razvijati kao što je to bilo moguće ranije. Kada pjevanje u društvenim situacijama prestane (na obali ili pri druženju u parku), počinje se slušati reproducirana glazba (radio, TV, ploče, kazete, CD-i). Praznina koja je nastala popunjava se supstitutom. Supstitut (na jedan način "savršena", ali nestvarna, neživa glazba), odvraća našu svijest i čini nas zavisnim na takav način da osjećamo njezin nedostatak kad je ne čujemo. Nakon određenog vremena uživanja zamjenske glazbe teško se zadovoljavamo bilo kojom izvedbom koja bi se mogla usporediti s glazbom s CD-a, kasete ili sa radija. U isto vrijeme naše se sposobnosti smanjuju, teže nam je aktivno se baviti glazbom. Puno je lakše uključiti radio i čuti “savršenu” izvedbu nego pokušati samostalno izvoditi glazbu što donosi mnogo više zadovoljstva nego slušanje radija ili CD-a. Prenosimo: Grombol |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.02.2008., četvrtak
OPERA: ZAJC'S 'NIKOLA SUBIC ZRINSKI'
|
Malo je hrvatskih dirigenata koji su u velikim glazbenim centrima i u najboljim dvoranama velikih gradova stranoj publici uspjeli prezentirati hrvatsku glazbu. Meni je to uspjelo svojedobno s koncertnom izvedbom Zajčeva "Nikole Šubića Zrinskog" u Europi, Americi i Australiji. Ja sam još danas ponosan na činjenicu da sam prvi u prekomorju izveo jednu hrvatsku operu na hrvatskom jeziku, a da su izvođači bili Nijemci. Na jednu od tih izvedbi u Avery Fisher Hallu u New Yorku podsjetila me je kritika mog koncerta koju je donio New York Times, a koju sam nedavno, lutajući internetom pronašao. Donosim je ovdje u engleskom originalu kao i u prijevodu.  Evo kako sam nekad bio mlad. Ali slika nije iz New Yorka nego iz Petrinje. U crkvi sv.Lovre, u okviru Koncerata mira i nade, dirigiram Mozartovu "Krunidbenu misu"(1991). Monday, January 28, 2008 OPERA: ZAJC'S 'NIKOLA SUBIC ZRINSKI' By JOHN ROCKWELL Published: April 29, 1986 IVAN ZAJC counts as the father of Croatian music, and his opera ''Nikola Subic Zrinski'' is his most famous and popular work back home. But unlike Glinka and Mussorgsky, or Smetana and Dvorak, Zajc remains unknown in the West. Indeed, when it was performed Friday night at Avery Fisher Hall, the opera was apparently receiving its New York premiere, 110 years late. It is difficult to believe that claim entirely, however: given the large numbers of Americans of Croatian descent, there must have been amateur productions. But Friday probably marked the first full-scale, major-league performance of the piece here - and even it was presented in concert form and heavily cut. Croatia occupies what is now the northwestern part of Yugoslavia. During most of the second millennium it lay under the suzerainty of the Austrians, the Hungarians or, briefly, the Turks. Zajc (1832-1914) was trained in Italy and active in Vienna before he decided to return to his homeland and bring its musical life into the Western mainstream. He was an internationalist, like Tchaikovsky, rather than an overt musical nationalist, like Mussorgsky. There are Croatian tunes here and there in his work, but mostly the music on Friday sounded vigorous and direct in the manner of early-middle Verdi. ''Nikola Subic Zrinski'' recounts the heroic defiance of the Croats against the Turks as a metaphor for their nationalist impulses within the Hapsburg monarchy. Zrinski was a 16th-century Croatian hero who defeated the Turks a couple of times before perishing sacrificially, along with his family and close supporters, in a siege of his castle. The opera is skillfully crafted, tuneful and stirring in a straightforward patriotic way. How it coheres as drama would be difficult to say, since nearly half the score was cut, with one bit of curious rearranging (Zrinski sang a soulful ballad in the midst of the Turkish harem ballet). But at least the most famous portion of the score, the martial final scene, remained intact. The performance was assembled in Munich and supported on a tour of five Canadian and American cities by local Croatian communities. It was led by the conductor Ivan Cerovac, who emigrated from Yugoslavia to Munich in 1972, and enlisted the Philharmonic Hungarica (a West German orchestra originally stocked by Hungarian refugees), the men of the Munich Chamber Chorus and the Choir of the Munich Sangerrunde, and an octet of Munich-based singers, all of whom sang from memory. Of this generally undistinguished lot, the best were Werner Geilsdorfer, a light-voiced but enthusiastically impassioned Zrinski, and Barbara Hofstetter, who had a nice Slavic fullness to her soprano as Zrinski's wife, Eva. The others were Ozana Carrington (the recipient of armfuls of flowers and impassioned embraces from audience members after her every utterance), Hartmuth Elbert, Dietrich Schneider and, deputizing for the missing women's chorus in one number, Gabriele Niemann, Johann von Mikusch and Heidemarie Loy-Feldner, as ''Croatian sprites.'' More impressive than any individual contribution was the confidence and sweep of the choral singing and orchestral playing under Mr. Cerovac's direction. He may have sliced up the score something fierce, but he clearly was laboring lovingly on its behalf. Ads by Google Prenašamo:New York Times ponedjeljak, 28. siječnja 2008.g. OPERA: ZAJC: 'NIKOLA ŠUBIC ZRINSKI' autor: JOHN ROCKWELL objavljeno: 29. travnja 1986.g. IVAN ZAJC se smatra ocem hrvatske glazbe. Njegova opera ''Nikola Subic Zrinski'' je napopularnije i najpoznatije djelo koje dolazi iz Hrvatske. Međutim, za razliku od Glinke i Mussorgskog, ili Smetane i Dvoraka, Zajc na Zapadu ostaje nepoznat. Znači kad je opera izvedena u petak navečer u Avery Fisher Hallu, bila joj je to premijera u New Yorku, sa zakašnjenjem od 110 godina. Ipak, ovoj je tvrdnji teško u potpunosti vjerovati: : ako uzmemo u obzir veliki broj Amerikanaca koji su hrvatskoga podrijetla,do sada su morale postojati amaterske produkcije. No ovaj je petak vjerojatno označio prvu potpunu, veliku i prvorazrednu izvedbu ovoga djela – čak iako je bila predstavljena u koncertnoj verziji i uz značajne skokove. Hrvatska se prostire na dijelu koji je sada sjevernozapadni dio Jugoslavije. U drugom je mileniju većinom potpadala pod vlast Austrijanaca, Mađara ili Turaka. Zajc (1832-1914) je studirao u Italiji i bio je aktivan u Beču prije no što se odlučio vratiti u domovinu, skrenuvši glazbeni život u njoj na zapadni kolosijek. Bio je internacionalist poput Čajkovskog, no više od glazbenog nacionalista, poput Musorgskog. U njegovu djelu ima hrvatskih melodija tu i tamo, ali je glazba u petak većinom zvučala žustro i direktno na način rano-srednjeg Verdija. ''Nikola Subic Zrinski'' prepričava herojski otpor Hrvata protiv Turaka u obliku metafore njihovih nacionalnih impulsa unutar Habzburgške monarhije. Zrinski je bio hrvatski heroj iz 16. stoljeća koji je porazio Turke nekoliko puta prije no što je žrtveno nestao, zajedno s obitelji i prisnim zagovornicima, u opsadi svojega dvorca. Opera je vješto oblikovana, melodična i uznemirujuća na izravan rodoljuban način. Kako opstoji kao drama teško je reći, jer je gotovo polovica partiture preskočena, s jednim djelićem zanimljivog prearanžmana (Zrinski pjeva sjetnu baladu usred baleta u turkom haremu). Ali je barem najpoznatiji dio partiture, ratnička scena u finalu, ostala netaknuta. Predstava je nastala u Muenchenu nakon čega joj je pružena podrška lokalnih hrvatskih zajednica u pet kanadskih i američkih gradova. Dirigirao je dirigent Ivan Cerovac, koji je emigrirao iz Jugoslavije u Muenchen 1972.g., angažiravši Philharmonic Hungarica (zapadno-njemački orkestar s prvim članovima- mađarskim izbjeglicama), muške članove Muenchenskog komornog zbora i Zbora Munich Sangerrunde, kao i oktet muenchenskihi pjevača, koji su svi pjevali napamet. Od ove nerazlikovne većine, najbolji su bili Werner Geilsdorfer, lagani glas ali ushićeno strastveni Zrinski, i Barbara Hofstetter koja je imala lijepu slavensku punoću u svojem sopranskom glasu kao supruga Zrinskog Eva. Ostali su bili Ozana Carrington (dobitnica pregršta cvijeća i strastvenih odobravanja iz publike nakon svake arije), Hartmuth Elbert, Dietrich Schneider i, zamjenjujući nepostojeći ženski zbor u jednome članu Gabriele Niemann, Johann von Mikusch i Heidemarie Loy-Feldner, kao ''hrvatske vile.'' Impresivniji od bilo kojeg pojedinačnog doprinosa bila je uvjerljivost i zamah zborskog pjevanja kao i muziciranja orkestra pod ravnanjem gosp. Cerovca. Možda je malo prežestoko razrezao (na kriške) partituru, no sa svoje strane uz jasan trud pun ljubavi. Prenašamo:New York Times |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.02.2008., srijeda
Glazbena terapija
 Znanstvenici su otkrili kako se pjevanjem mogu izliječiti brojni zdravstveni problemi poput poteškoća s disanjem, problema s pamćenjem i ovisnosti o nikotinu. Naime, istraživanja su pokazala kako pjevanje dovodi u formu mišiće na stražnjoj strani grla što, recimo, rješava problem hrkanja. Nadalje, pjevušenje odagnava depresiju. Osobe koje pate od astme i imaju problema s dišnim sustavom trebale bi se priključiti zboru. Australski znanstvenici su otkrili da se djeci na intenzivnoj njezi ubrzava oporavak pjevanjem, dok su kanadski znanstvenici otkrili da pjevanje pozitivno djeluje na osobe s degenerativnim poremećajem pamćenja. A njemački su, pak, znanstvenici došli do zaključka kako pjevanje pomaže u smanjivanju stresa kao i ovisnosti o nikotinu. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.02.2008., utorak
Sedam vrsta inteligencije
 Čovjek se svakodnevno služi sa sedam različitih vrsta inteligencije. Ono što mu društvo nudi je mogućnost mjerenja vlastite inteligencije putem IQ testa. Mjereći svoju inteligenciju na takav način, rezultate istog shvaća kao granice onoga za što je sposoban. No, činjenično stanje je da IQ test može izmjeriti samo mali dio čovjekove inteligencije. Zbog postojanja tolikog broja inteligencija, ako ih čovjek poznaje i nauči prepoznavati u sebi lakše će razumijeti svoje potencijale. Psiholog Howard Gardner izvršio je identifikaciju tih 7 vrsta inteligencija: 1. VERBALNO – LINGVISTIČKA INTELIGENCIJA 2. GLAZBENA INTELIGENCIJA 3. LOGIČKO – MATEMATIČKA INTELIGENCIJA 4. VIZUALNA INTELIGENCIJA 5. TJELESNO – KINESTETIČKA INTELIGENCIJA 6. INTRAPERSONALNA INTELIGENCIJA 7. INTERPERSONALNA INTELIGENCIJA 1. Što predstavlja verbalno – lingvističku inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava sposobnost upotrebe riječi. U širem značenju ona predstavlja kapacitet efektivne upotrebe riječi i u govoru i u pisanju. U ovu inteligenciju je uključena i sposobnost promjene značenja, zvuka i strukture jezika. Osoba koja ima razvijenu ovu vrstu inteligencije senzitivna je na značenje, zvuk i ritam riječi te na funkciju i snagu jezika. Čitanje, pisanje, slušanje i pričanje traže ovu vrstu inteligencije. Čovjek u kojem dominira verbalno – lingvistička inteligencija rođeni je pisac ili pjesnik. Isto tako voli čitati knjige i sve vrste printa te ima ogromni kapacitet memorije za sve vrste riječi. U poziciji je naučiti više od jednog stranog jezika. Osoba s ovom vrstom inteligencije najbolje uči slušanjem, gledanjem te bilježenjem podataka. Kako prepoznati verbalno – lingvističku inteligenciju? Osoba koja ju ima razvijenu može biti dobra u kreiranju vlastitog jezika, u "prikupljanju" fraza i priča, pamćenju citata iz knjiga ili s TV-a, pričanju priča ili pisanju poezije te je vjerojatno počela čitati u ranoj dobi tako da je sama naučila. 2. Što predstavlja glazbenu inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava sposobnost razumijevanja i upotrebe glazbe. U širem značenju ona uključuje kapacitet percepcije, kreiranja i izražavanja muzičkih formi. Individualac koji ju posjeduje ima osjećaj za ritam i zvuk glazbe, lako pamti zvukove te uživa u svim vrstama istih. Također mu zvukovi vrlo lako mogu odvući pozornost. Ova vrsta inteligencije omogućava čovjeku da čuje glazbu u svom umu te da razmišlja muzički. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije obično pjeva sam sebi. Nadaren je za glazbu općenito i u stanju je zapamtiti neku melodiju nakon samo 3 – 4 puta što ju je čuo. Kad svira glazba, jedan dio njegovog tijela je uključen u to što čuje. Svjestan je i svih zvukova kao što je puhanje vjetra, zujanje kukaca, buke u prometu... Zbog toga ne čudi što su takvi individualci odlični glazbenici i to otkriju još u ranom djetinjstvu. Čovjek s ovom vrstom inteligencije ima bolju koncentraciju ako svira glazba u pozadini. Kako prepoznati glazbenu inteligenciju? Osoba koja ju ima razvijenu pjeva melodije s potpunom točnošću, pamti pjesme po melodiji ali bez riječi i proizvodi različite vrste zvukova. 3. Što predstavlja logičko – matematičku inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava primijena logike u sistemima i brojkama. U širem značenju ona uključuje sposobnost efektivne upotrebe brojeva. Individualac s ovom vrstom inteligencije tendira uspostavljanju logičkih odnosa, prijedloga i postavki ( ako – tada, uzrok – posljedica ). Onaj koji ju posjeduje dobar je u analiziranju, kalkulacijama i planiranju te svrstava stvari na principu logike. Teži za onime što ima smisla te rješava probleme na principu logike. Također priča u sekvencama – 1. xy, 2. xz, 3. yz. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije razmišlja logički. Tipičan primjer ove inteligencije su igrači šaha. Ovakva osoba ima svjetlosno brzu vizualnu analizu i sposobnost izlaganja informacija na siguran način. Dobro joj ide u školi što je usko povezano s ovom inteligencijom. IQ testovi najviše se oslanjaju na mjerenje ove vrste inteligencije. Kako prepoznati logičko – matematičku inteligenciju? Osoba koja ju ima razvijenu vrlo je organizirana počevši od slaganja odjeće i obuće, uočava sličnost i različitost stvari, apstraktna je i sposobna izgraditi imaginarni svijet. 4. Što predstavlja vizualnu inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava sposobnost viđenja stvari u umu. U širem značenju ona uključuje sposobnost vizualne percepcije pojavnog svijeta ili promjenu vizualne percepcije ( npr. dekorater interijera ). Ona uključuje i osjetljivost na boje, linije, formu i prostor. Osoba koja ju posjeduje može osjetiti kako će nešto izgledati jer vidi jasno stvari u svojoj glavi. Ima sposobnost vizualizacije i kreiranja umjetničkog pogleda na svijet. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije ima sposobnost razmišljanja i gledanja na stvari u obliku slika. Ovu inteligenciju imaju slikari koji mogu iz uma iznijeti ono što drugi ne mogu vidjeti. Kako prepoznati vizualnu inteligenciju? Osoba koja ju ima razvijenu ima vizualizacije u svojoj glavi, gledajući u sliku svojim tijelom će kopirati oblik iste, ima sposobnost slikanja onoga što vidi, lako nalazi svoj put. 5. Što predstavlja tjelesno – kinestetičku inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava sposobnost adekvatne uprabe tijela. U širem značenju individualac koji ju posjeduje upotrebljava cijelo svoje tijelo kako bi izrazio svoje ideje i osjećaje ili upotrebljava svoje ruke za kreiranje stvari. Najbolje uči djelovanjem. Ova inteligencija zahtijeva fizičke vještine kao što su koordinacija, balans, snaga i brzina. Ova inteligencija je prisutna do određenog nivoa u svakom čovjeku. Kao primjer ove inteligencije mogu se navesti plesači koji su postali majstori u pokretanju svoga tijela. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije ne može sjediti u miru. Konstantno mora biti u pokretu. Ovakva osoba često ima intuitivne osjećaje o rješenju problema, ali ne zna kako do njih doći. Ona ga samo osjeća. Ona uči putem svog tijela. Kako prepoznati tjelesno – kinestetičku inteligenciju? Osobu koja ju ima razvijenu može zanimati sport, ples ili bilo koja druga tjelesna aktivnost te bilo koja aktivnost koja upošljava ruke. 6. Što predstavlja intrapersonalnu inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava razumijevanje vlastitih misli i osjećaja. U širem značenju ona je bazirana na znanju o samom sebi i sposobnošću djelovanja koje se bazira na tom znanju. Karakterisitke ove inteligencije uključuju čovjekovu sliku o samome sebi, svjesnost unutarnjih kretanja, namjere i motivacije, sposobnost samodiscipline, samorazumijevanja i samopoštovanja. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije ima jaku osobnost, ali ju manifestira na puno osobniji način nego što to čine osobe s razvijenom interpersonalnom inteligencijom. Ovakva osoba se lako nosi sama. Ima duboku svjesnost o sebi i jako razvijen unutarnji svijet kojeg ne iskazuju niti ne dijele s drugima. Ako je ovakva osoba nadarena za neku umjetnost, može postati jako dobra u onome što radi pod uvjetom da nije sramežljiva. Čini se vrlo neovisnom i izražava snažna mišljenja i osjećaje u diskusijama. Kako prepoznati intrapersonalnu inteligenciju? Osoba koja ju ima razvijenu je vrlo neovisna, zna i razumije svoje emocije, pronalazi tajna mjesta i radi stvari na svoj način. 7. Što predstavlja interpersonalnu inteligenciju? To je inteligencija koju obilježava sposobnost dobre interakcije s drugim ljudima. U širem značenju ona uključuje sposobnost percepcije stanja, intencija, motivacija i osjećaja drugih ljudi. Također može uključivati i senzitivnost gesti lica, glasa i gesti općenito. Ovakva osoba je dobra prema drugim ljudima, zna što treba učiniti da se poveže s nekim, ljudi ju doživljavaju senzitivnom, voli kontakte s ljudima i društvena događanja. Čovjek u kojem dominira ova vrsta inteligencije ima jaku osobnost i osjeća sve ono što se događa oko ljudi s kojima je u kontaktu. Najuspješniji prodavači imaju ovu vrstu inteligencije. Osoba s razvijenom ovom vrstom inteligencije može biti izvrstan političar ili medijator. Kako prepoznati interpersonalnu komunikaciju? Osoba koja ju ima razvijenu lako sklapa prijateljstva, brine se o drugima te ima ulogu vođe drugih. Svih sedam vrsta inteligencija nalazi se u mozgu svakog čovjeka. Što više razvija svaku od njih, to će ona biti stimuliranija te će se više manifestirati. Prenosimo:Proaktiva |
- 07:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
11.02.2008., ponedjeljak
Ludwig van Beethoven: Za Elisu
|
Od ozbiljnih skladbi starih majstora moji učenici ništa tako ne vole kao Beethovenovu "Za Elisu" iliti Fuer Elise. Ima je naime na svakom synthesizeru a kako ta kompozicija lako ulazi u uši i lako se pamti, mladi ju pokušavaju naučiti svirati putem synthesizera. Kad i predložim da nauče neku laganu obradu te skladbe onda neće jer im ne zvući dovoljno dobro. A kad im pokažem original, onda naravno odustanu jer im je tom za njihov stupanj znanja još uvijek preteško. Za njih a i za sve druge koje zanima donosim ovdje sjajnu izvedbu te skladbe, pa poslušajte i uživajte. Svira Ivo Pogorelić |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.02.2008., nedjelja
Šarm stare glazbe
 "Laura Vadjon" novi je album naše višestruko nagrađivane violinistice Laure Vadjon, u suradnji sa švedskim čembalistom Peterom Lönnerbergom. Na albumu se nalaze djela njemačkih i talijanskih ranobaroknih majstora. Takav repertoar nije čest kod nas, a dosljedno ga mogu izvoditi samo dobri poznavaoci prakse baroknog muziciranja. Laura Vadjon, umjetnička voditeljica i koncertna majstorica Hrvatskog baroknog ansambla, usavršavala se i specijalizirala u sviranju barokne violine te u sviranju baroknog repertoara na autentičan način. Prije pet godina, s orguljašem Mariom Penzarom snimila je CD s djelima talijanskih ranobaroknih skladatelja pod nazivom "Ceccini & Co.". Uspoređujući ta dva albuma, na ovom posljednjem uočljiv je velik napredak u interpretaciji, zvuku i produkciji. Naime, na albumu "Ceccini & Co." orgulje su bile vrlo tihe, često gotovo neprimjetne, u sjeni, što je samo violinu isticalo u prvi plan što je bilo nepotpuno. Na albumu "Laura Vadjon", produkcijski je stvoren vrlo dobar balans u zvuku čembala i violine. Međusobno se nadopunjuju, oba instrumenta imaju jednaku važnost u izvođenju te se sve napisane note i u izvedbi mogu dobro čuti i razumjeti. Naime, filozofija barokne glazba predstavlja osnovni red svemira, a u skladbama svaka nota ima svoje mjesto i tako ju se treba i tretirati, da se sve razumije. Nazvan jednostavno "Laura Vadjon"; album je očiti prikaz Laurine unutarnje ljubavi prema glazbi baroka, prema starim majstorima. Poput osobne iskaznice, album predstavlja njenu strast i entuzijazam prema toj glazbi. Albumom nam izlaže sebe samu. Umjetnica je sviranjem na baroknoj violini jednostavno, bez stalnog vibrata, virtuozno i radosno, s odličnim odabirom tempa i artikulacije pokazala kako je, iako mlada, pravi stručnjak za staru glazbu. No u baroku je najvažniji duh same glazbe, afektiranje svih emocija. Slušanjem ovog CD-a, prekrasan čisti zvuk violine, u izvedbi s pravom senzitivnošću, odmah je prisvojilo moju pažnju. Melodija i karakter glazbe, kristalno jasan zvuk violine su me na početku oduševile i stvorilo još veću želju i ljubav prema takvoj glazbi. Drago mi je što je ovaj album tako djelovao na mene. Uz CD, u bookletu se nalazi tekst o repertoaru kojega su napisali sami izvođači, što je još dodatni plus cijele produkcije, jer sami žele informirati slušatelje o čemu se radi. Ovo je oduševljavajuća snimka, čisti barok na autentičnim instrumentima. Da bi izvedba baroknih djela bila prava i autentična, u sviranju izvođača se treba osjetiti poštovanje prema glazbi i radost u izvođenju. Na ovom albumu taj osjećaj je konstantan, a to je barok. Popis skladbi: Marco Uccelini: Sonata overo Toccata Quinta a violino solo "Detta la Laura Rilucente", op.4 :: Dario Castello: Sonata Prima :: Johann Heinrich Schmelzer: Sonata Quarta :: Vincenzo Albrici: Sinfonia a 2 Violini e Basso :: Dario Castello: Sonata Seconda :: Girolamo Frescobaldi: Toccata Ottava :: Johann Erasmus Kindermann: Sonata a Violino solo :: Kaspar Förster: Triosonata in F :: Biagio Marini: Sonata Variata :: Johann Jakob Froberger: Toccata Seconda :: Antonio Pandolfi Mealli: Sonata Quarta, op.4, "La Biancuccia" |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.02.2008., subota
KOJI STIL SLUŠAŠ?
|
Mali pojmovnik popularne glazbe Za glazbu bi se, kao i za ljubav, s pravom moglo reći da je začin života. Sve je ljepše raditi uz ritam glasne ili prigušene mjuze – od čišćenja sobe do pisanja domaće zadaće. Glazbenih stilova ima zaista mnogo, a ovo je kratak prikaz najpoznatijih i među njima ACID ROCK Rock glazba koja ima određeni ritam koji se stalno ponavlja, a riječi pjesama sugeriraju psihodelična iskustva. Primjeri pjesama: The End (The Doors), See Emily Play (Pink Floyd), Lucy in the Sky with Diamonds (The Beatles), Ball and Chain (Janis Joplin), Dazed and Confused (Led Zeppelin)... Nirvana je bila jedan od najuspješnijih alternativnih grupa ALTERNATIVA Rock baziran na izvedbi gitare sa isprekidanim muškim vokalom ili cvrkutavim ženskim vokalom. Ova vrsta glazbe nastala je 90-ih kao odgovor na zadnje trzaje starih bendova iz 70-ih godina 20. stoljeća i komercijalnog uspjeha bendova kao što su Nirvana i Pearl Jam. Alternativna glazba je još poznata pod nazivom moderni rock, a uključuje i razne podžanrove, kao što su grunge, indie rock, britpop, gothic rock i indie pop. Još primjera: R.E.M., The Smashing Pumpkins, Violent Femmes, The Cure... BLUEGRASS Rana forma country glazbe koja kombinira vokale prožete gospel zvukom iz regije Blue Ridge Mountain (SAD) s narodnom glazbom. Od instrumenata koristi se gitara, mandolina i violina. Primjeri: Bill Monroe, Blue Grass Boys, Stanley Brothers, Jimmy Martin, soundtrack filma 'O Brother, Where Art Thou?' (Tko je ovdje lud)... Soundtrack filma 'Tko je ovdje lud' je primjer bluegrassa BLUES Glazbeni stil koji je nastao iz afroameričkih svjetovnih pjesama s juga SAD-a, a karakterizira ga spori tempo. Blues je utjecao na razvoj rocka, rhythm'n'bluesa i country glazbe. Primjeri: Blind Blake, Charlie Patton, Leadbelly, Blind Lemon Jefferson, Lonnie Johnson, Son House... BOOGIE-WOOGIE Stil jazz klavira, a karakterizira ga određeni uzorak u ritmu koji se stalno ponavlja te serija improvizacija na njega. Postao je popularan krajem 30-ih i početkom 40-ih. Primjeri: Clarence Williams, Pinetop Smith, Meade Lux Lewis... BOP Ovo je također glazba u stilu jazza, a karakterizira je ritmička i harmonička kompleksnost i improvizacija solo dionica. Primjeri: Miles Davis, Thelonious Monk, Stan Getz... CALYPSO Ova glazba potječe iz Kariba, a glavna oznaka su joj duhoviti tekstovi koji se improviziraju i uvijek su o nekoj aktualnoj temi. Primjeri: Attila the Hun, Roaring Lion, Lord Invader, Lord Kitchener, Andrews Sisters... DANCE Stil glazbe koji se najčešće pušta u noćnim klubovima i rave partyjima, a karakterizira je izvedba glazbe uglavnom elektronički, tj. samo putem kompa i sintisajzera. Od kasnih 70-ih taj termin obilježava nove oblike disco i rock glazbe, funka i postpunka. Ti novi stilovi uključuju house, jungle, hip house, techno, trance i dr. DOO-WOP Glazbeni stil populariziran 50-ih godina 20. stoljeća s besmislenim slogovima koji se pjevaju u malim grupama. Zanimljivo je da se doo-wop grupe često zovu prema pticama. Primjeri: The Ravens, The Cardinals, The Crows, The Wrens, The Robins, The Swallows, The Larks, The Flamingos, The Penguins, The Feathers… FOLK GLAZBA Za ovu vrstu glazbe postoje dva objašnjenja: 1. Glazba koja je nastala među ljudima određene nacije ili regije, a širi se s generacije na generaciju. Karakteriziraju je jednostavne melodije. 2. Suvremena glazba koja se bazira na tradicionalnoj narodnoj glazbi i vrlo često sadrži političke i satirične tekstove. Prince - poznati funk izvođač FUNK Tip popularne glazbe koji kombinira jazz, blues i soul, a karakterizira ga skladan ritam i jak, ponavljajući bas. GANGSTA RAP Forma rap glazbe čija su glavna karakteristika nasilni i degradirajući tekstovi. Primjeri: LL Cool J, EPMD, Public Enemy, Ice-T, Run DMC, Ice Cube... GRUNGE Ovo je forma rock glazbe koju karakteriziraju izobličene gitarske dionice, cvileći vokali i sljedbenici koji nose karirane flanel košulje. Popularizirana je američkim bendovima iz Seattlea – Nirvana i Alice in Chains. Još primjera: Stone Temple Pilots, Pearl Jam, Temple of the Dog, Hole, Love Battery, Mad Season, Malfunkshun, Melvins... HEAVY METAL Ovo je vrlo teška rock glazba koju karakteriziraju bljeksovite gitarske dionice, neprirodni, visoki muški vokali i fascinaciju tamnim, depresivnim iskustvima. Ova vrst glazbe je nastala kasnih 60-ih godina 20. stoljeća s bendovima Deep Purple i Black Sabbath, a trenutno su njeni najpoznatiji predstavnici Metallica i Soundgarden. Ovu glazbu još zovu i metal i speed metal. Još primjera: Deep Purple, Led Zeppelin, Iron Maiden, Scorpions, The Stooges, Dust... HIP-HOP Ovo je forma rap glazbe koja se javlja u urbanim sredinama, a označavaju je urbano odijevanje, govor i umjetnost. Primjeri: Fat Boys, Herbie Hancock, Soulsonic Force, Jazzy Jay, Egyptian Lover, Dr. Jeckyll and Mr. Hyde, Stetsasonic, TBF... JAZZ Američka glazba nastala početkom 20. stoljeća iz afričkih ritmova i robovskih pjesama. Proširila se od svojih afroameričkih korijena po cijelome svijetu. Primjeri: Louis Armstrong, Glenn Miller, Charles Mingus, Thelonious Monk, Charlie Parker, James Newton... Glazba The Velvet Undergrounda se zove new age NEW AGE Moderna glazba čija su glavna obilježja tiha improvizacija na akustičnom klaviru, gitari i sintisajzeru te sanjivi, opuštajući zvuci. Primjeri: The Velvet Underground, Enya, Medwyn Goodall, Yanni... NEW WAVE Osjećajima nabijena glazba u stilu rocka ili punk rocka, a karakteriziraju je sintetički zvukovi i ponavljajući ritam. Primjeri: The Heartbreakers, Talking Heads, The Runaways... PUNK Forma rocka koji karakterizira agresivan zvuk, kratki i ljuti vokali i vrlo često ogorčeni i beznadni stihovi. Ovaj pravac u glazbi je nastao kao reakcija na bezličan rock iz 70-ih godina 20. stoljeća. Predvodnici punka su bili Sex Pistols, The Clash, Ramones i Buzzcocks. Naša najpoznatija punk grupa je Hladno pivo. RAGA Ovo je tradicionalna hindu glazba koja se sastoji od teme koja izražava religijski osjećaj. Također, improvizira se unutar poznatih melodičkih formula. Postoji čitav niz indijskih raga stilova. RAGTIME Američki stil jazza sa skladnim ritmom i stalno naglašenim pratećim vokalima. Glazbenik Scott Joplin se smatra kraljem ragtimea. RAP Urbana, tipična afroamerička glazba u kojoj se stihovi više govore nego pjevaju, a često odražavaju trenutna društvena i politička stanja. Primjeri: The Streets, So Solid Crew, Eminem, 2 Pac, Beasty Boys, DJ Collie, Edo Maajka, Tram 11, Bolesna braća... REGGAE Popularna glazba jamajčanskih korijena, u sebi ima elemente Calypsa, soula i rocka, a glavna karakteristika je jaka, naglašena nekonvencionalnost. Primjeri: Bob Marley, Gregory Isaacs, Roots Radics, Toots and the Maytals... BB King - jedan u nizu R'n'B pjevača RHYTHM AND BLUES (R'n'B, R&B) Rhythm and blues se često koristi kao sveobuhvatni naziv za svu afroameričku glazbu nastalu nakon rata. Ipak, ovaj glazbeni pravac stavlja naglasak na vokale te dodaje naglašeni ritam. Primjeri: Ray Charles, B.B. King, Aretha Franklin, Marvin Gaye... ROCK Rock je možda najpopularniji glazbeni pravac 20. stoljeća. To je kombinacija afroameričkih ritmova, urbanog bluesa, folk i contry glazbe ruralnog juga SAD-a. Karakteristične su gitare i bubnjevi. Razvija se ranih 50-ih godina 20. stoljeća u stotine glazbenih podgrupa, a svaka od njih ima svoju publiku. Primjeri: The Beatles, The Beach Boys, The Rolling Stones, The Animals, Jethro Tull, The Shadows, Prljavo kazalište, Parni valjak, Vatra... SALSA Popularna forma latinoameričke plesne glazbe, a karakteriziraju je afrokarispki ritmovi, kubanske plesne melodije te elementi jazza i rocka. SKA Živahan jamajčanski rock nastao iz reggaea i rocka. Populariziran je ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, a tome su pridonijeli britanski 'crno-bijeli' multirasni bendovi koji su formirali lakšu frakciju punk pokreta. Primjeri: Symarip, Laurel Aitken, Desmond Dekker, The Pioneers... SOCA Zapadnoindijski stil glazbe koji je mješavina soula i Calypsa. Primjeri: Shadow, Mighty Sparrow, Krosfyah, Byron Lee & the Dragonaires, Alison Hinds, Machel Montano, Destra Garcia, Shurwayne Winchester, Maximus Dan... SOUL Ovo je rhythm'n'blues glazba izgrađena na elementima gospela i duhovne glazbe. Jedan od najznačajnijih predstavnika soula Sam Cooke imao je uspješnu karijeru i kao soul pjevač i kao pjevač popularne glazbe. Još primjera: Ray Charles, Aretha Franklin, Whitney Houston, Little Richard, Marvin Gaye, Macy Gray, Tina Turner, Barry White, Stevie Wonder, Joss Stone... ZYDECO Glazba porijeklom iz Louisiane koja se spaja s ritmovima rhythm'n'bluesa. Najviše se koriste električni instrumenti. Primjeri: Chris Ardoin, Beau Jocque, Keith Frank, Zydeco Force... T-Portal ponedjeljak, 26.02.2007. Prenosimo:T-Portal |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.02.2008., petak
Započeli tečajevi harmonike
|
Glazbeni studio Cerovac od ovog tjedna priređuje tečajeve harmonike za početnike i napredne, za sve uzraste. Pojedinosti možede doznati u našem uredu ili telefonom. Zagorci sviraju harmoniku |
- 05:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.02.2008., četvrtak
Započeli tečajevi harmonike
|
Glazbeni studio Cerovac od ovog tjedna priređuje tečajeve harmonike za početnike i napredne, za sve uzraste. Pojedinosti možede doznati u našem uredu ili telefonom. Austrijanci sviraju harmoniku |
- 05:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.02.2008., srijeda
Ivo Pogorelić svira Chopina II.
|
|
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.02.2008., utorak
Marcel Bačić: GOETHE I MUZIKA
|
Tjeskoba carobnjakova ucenika mucila je Tjeskoba carobnjakova ucenika mucila je samog carobnjaka: Goethe se nije mogao osloboditi duhova koje je sam dozvao. Kad su se u drugoj polovini njegova zivota nehotice prizvani dusi udruzili u romantizam, Goethe ih je pokusao tretirati kao kolektivnu bolest - ne primjecujuci da je velika doza klasike samo placebo za privatnu zrelost. Kad je Schubertov Vilinski kralj poput Dioniza osvanuo pred Apolonovim vratima, Goethe se pravio kao da ga ne prepoznaje. Zapazio ga je tek nakon Schubertove smrti zajedno s glasom i stasom Wilhelmine Schröder-Devrient. Dotad mu je dostatna bila muzicka verzija Corone Schröter, Hillerove ucenice i Goetheove prve Ifigenije. Kao izraziti covjek oka "roden da gleda i pozvan da motri", Goethe je bio osjetljiv na zvuk Sunca, buku svjetlosti, skripu Febovih kola, pjev antickih hramova. Slusao je muziku "da smiri dusu i odrijesi duhove" - i bio je uvjeren da nedostatak sluha vise skodi karakteru nego muzikalnosti. Slutio je da vidljiva klasika mora stajati na cujnom etosu, opticki duh na akustickoj dusi: svjesni klasicist zapravo nije potcjenjivao muzicku podsvijest Winckelmannova stoljeca. U pocetku je to bila gotovo kolektivna podsvijest muzikalna naroda, Goetheova prva publikacija bile su pjesme s pseudo-puckim melodijama Bernharda Theodora Breitkopfa (1769), priprosti su napjevi bili sumisljani i s muzickom formom kojom se Goethe "do Mozartrove pojave" najvise bavio: napisao je sedam Singspiela, od kojih su neki uglazbljivani i nekoliko puta - kompozitori su bili princeza Anna Amalia i Corona Schröter, Andre, Seckendorf, von Beecke, Kayser i Reihardt, u 19. stoljecu Kienlen i Schubert. "No Mozartova Otmica iz saraja porazila je sve", zabiljezio je Goethe u Rimu godine 1787. Sedam godina kasnije latio se nastavka Schikanederove i Mozartove carobne frule: veliki je fragment, ne docekavsi muzicku nadgradnju (racunalo se na Paula Wranitzkog), prerastao u predvjezbu za neke kljucne prizore Drugog dijela Fausta - ali to nisu jedina mjesta u Tragediji sto odisu opernim duhom. A Goetheovu zagonetnu Bajku Novalis je nazvao "operom u prozi". - Svojevrsna opera u malom jedina je Mozartova kompozicija na neki Goetheov tekst, popijevka Ljubica (iz Singspiela Erwin i Elmira), skladana kao dramatski prizor u sedam slika - niti jedna nema vise od deset taktova. Mozart nije znao da pred sobom ima Goetheovo djelo, tekst je pronasao u Steffanovoj Zbirci njemackih pjesama - pod Gleimovim imenom. - Za razliku od jedinog i nehoticnog Mozartovog kontakta s Goetheom, Goetheov je interes i afinitet za Mozarta trajao citav zivot, od kolovoza 1763, kad je pjesnikov otac, carski savjetnik Johann Kaspar Goethe, pribiljezio da je izdao cetiri guldena i sedam krajcara za koncert dvoje djece, do kasnih razgovora s Johannom Peterom Eckermannom: "Vidio sam ga kao sedmogodisnjeg djecaka, kada je na proputovanju priredio koncert. Imao sam otprilike cetrnaest godina, a jos uvijek vrlo dobro pamtim malog covjeka s frizurom i macem.... Muzika za Fausta morala bi imati karakter Don Juana; Fausta je trebao komponirati Mozart..." - Eckermann se silno zacudio sto je Goethe tako star da je mogao vidjeti maloga Mozarta. Mi se vise cudimo sto je u nastavku citirana razgovora Goethe uz Mozarta spomenuo Meyerbeera! - znaci li to da je unaprijed "odobrio" ono sto ce s Faustom napraviti Schumann, Berlioz, Liszt, Gounod i Boito; ili, u nasem stoljecu, Mahler u Osmoj simfoniji, Lili Boulanger u kantati Faust i Helena i Havergal Brian u Gotickoj simfoniji? - Lukacs je Fausta drzao "abrevijaturom razvoja covjecanstva", Wagner je uz pomoc Goetheova Fausta tumacio Beethovenovu Devetu simfoniju, muzikolg Heinrich Besseler usporedivao je weimarsku knjizevnu s beckom muzickom klasikom. Predodzbe Goetheove filozofije oblika bile su jos sire i - romanticnije. Predbacivalo se da ne zna komponirati - i to poglavito u povodu Fausta: medu goetheolozima i danas prevladavaju "fragmentaristi" nad "unitaristima". "Ali kompozicija je ionako porazna rijec, koju dugujemo Francuzima i koje bismo se sto prije trebali rijesiti. Ta kako se moze reci da je Mozart svog Don Juana komponirao! Kompozicija - kao da je to kolac ili biskvit koji treba smijesati od jaja, brasna i secera! To je duhovna tvorevina u kojoj su pojedinosti i cjelina od ista duha i kova, prozeti dahom jednog zivota, pri cemu stvaralac nije proizvoljno eksperimentirao i komadao, nego je bio obuzet duhom svog genija i morao je izvrsiti njegove naloge" - rekao je Goethe Eckermannu. Nije li bas tako Franz Schubert "komponirao" Goetheova Vilinskoga kralja? Prenosimo:Hrvatski glazbeni zavod |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.02.2008., ponedjeljak
Marcel Bačić: NARCIS I JEKA
|
U Ovidijevim Metamorfozama prica o Narcisu povezana je s pricom o Jeki. Kako bi se ispunilo protoprorocanstvo Tiresijino, koji je izgubio svjedocanstvo vida da bi dobio prorocanstvo glasa, sinju je Lariopu obljubio Kefis te ona rodi Narcisa. Upitan za njegovu sudbinu i hoce li dozivjeti duboku starost, prorok je odgovorio "da, hoce, ne poznâ li sebe". Narcis je izrastao u lijepa ali ohola i bescutna mladica koji ne mari za ljubav. U to se morala uvjeriti nimfa "sto odgovor nije premucat / Kadra ni rijec prva izreci: odzivaca Jeka./ Tijelo, ne glas, u to vrijeme Jeka je bila, / Ali cavrljavih usta i onda bjese ko i sad, / Da od mnogijeh moze rijeci odvracat zadnje". Jeka se zaljubila u Narcisa i svuda ga je slijedila, ali joj narav nije dala da mu se obrati govorom. Jednom se Narcis udalji od svojih drugova te iz osame viknu: "Je li tko ovdje?", a zaljubljena Jeka, koja ga je stalno pratila, odgovori mu odmah: "Ovdje". Narcis se obazre na sve strane i povikne: "Dodji!", na sto mu Jeka odgovori istim pozivom. Cudeci se da mu na pozive odgovara samo pozivima, ali ne dolazi, glasom zavedeni Narcis rece: "Ovdje se sastanimo", a Jeka "koja ni jednu rijec radije ne bi odvratila" vikne: "Sastanimo". Priblizi se Narcisu ozarena ljubavlju, ali joj mladic grubo uskrati zagrljaj: razocarana nimfa pobjegne u sumu, granjem zakrije zastidjen obraz i "stane od nemirnih ginuti briga". Mrsavost joj je skvrcila kozu, a svi su joj tjelesni sokovi isparili u zrak te od nimfe ostade samo glas. U gori je ne vidi nitko, al' svi je cuju. Na Narcisu se okrutno ispuni Tiresijino prorocanstvo: uskrativsi ljubav mladicima i djevojkama, zaljubio se u samoga sebe. Hoteci jednom iz srebrojasna vrutka na Helikonu, u kraju gdje se osobito stuje Eros, popiti vode, vlastit mu odraz probudi nepoznatu zedj: u vodi ugleda svoj krasan lik, "Sebe zudjenik zudi, te nájedno pali i gori... ne zna sto vidi, al'gori od onog sto vidi". I zadesi ga Jekina sudba - ginuo je od neuhvatljive ljubavi dok se nije pretvorio u mirisni cvijet sto se po njemu zove - u opijenosti narkoticima i narkozi cuje se i danas jeka korijena narcise, grcka rijec nárke. Leksicki je jeka udaljena od zvuka ko mucanje od muka, neka vrst sufiksalna obrata prefiksalnog mucanja - a to je oblik na koji na vrijeme reducirana glazba reducira prostornu jeku. Jeka je zapravo dozivjela sudbinu nimfe Siringe, koja se bjezeci pred Panom pretvorila u trsku iz koje je Pan nacinio svoju frulu. A graditelji violina mogli bi pomisliti na sudbinu nimfe Pitys koja pred Panovom napascu bi preobrazena u omoriku: "Zivjela sam u sumama,/ ostrom sam sjekirom oborena,/ ziva sam sutjela,/ mrtva pjevam slatko", kazu stari kremoneski stihovi. U siroj mitskoj perspektivi Jeka spada u neutazene Panove strasti, u ljubavi koje se nisu poput Selene dale prevariti mrakom i koje su Panu neizravno osporile ime: otac Hermes uzeo je cupavog i rogatog, goropadnog, ali ne uvijek zlocudnog sina od prestrasene majke, uvio ga u zecju kozu i odnio na Olimp - besmrtnici su ga nazvali Panom jer su mu se "svi" radovali, a osobito Dioniz. (Neki cak Pana drze sinom Penelopinim i svih prosaca!). Ime mu je poslije omogucilo da se poistovjeti sa svemirom za koji Grci takodjer kazu pan. Dionizovu naklonost platio je Pan gubitkom individulanosti: ukljucen u bakhijske krugove poistovjecivan je sa satirima i silenima, da bi napokon Rimljani u njemu prepoznali svog Fauna, staroga italskog duha suma, pasnjaka i njiva, sto poslije podne sanjari o nimfama. Prenašamo:Hrvatski glazbeni zavod |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.02.2008., nedjelja
Ivo Pogorelić svira Bacha
|
|
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
02.02.2008., subota
Subkulture u Hrvatskoj-Techno pleme
|
piše: dr. Benjamin Perasović "Techno (sub)kultura", domaći pokret ekstatičkih rituala cjelonoćnog ravea, započinje u doba rata, zapravo u prvom periodu realtivnog smirivanja ratnih sukoba tijekom 1992., kada se stvara jezgra od nekoliko neformalnih grupa, dok oblikovanje i širenje, profiliranje scene obilježava 1993. godinu. Od prvih grupica do desetak tisuća ravera, u Hrvatskoj se ponovila priča karakteristična za mnoge druge europske sredine, i to u uvjetima rata, što omogućuje zanimljivu napetost u interpretacijama kontekstualnih određenja. Jedan od prvih (jasno je kako teško nalazimo upravo jedan "prvi" party) techno partyja održan je u atmosferi neizvjesnosti, početka rata i zajedničkih odlazaka u skloništa, u prosincu 1991. Organizatori tvrde da je oblik zajedništva (njihovim riječima: "zajednička spika, tip ludila i solidarnosti") koji je stvoren specifičnom "scenom" skloništa i uzbuna, pridonio uspjehu tog partyja. Na tim, prvim techno partyjima, uobičajeno je bilo doživjeti nešto neuobičajeno, pa su se plesači susretali i sa sadržajima poput "brain-machine", ili ponudom dotad nepoznatih "energetskih pića". U prvoj fazi razvoja, među inicijatorima i akterima postoji jezgra (ili, nekoliko "jezgri") od 30 – 50 ljudi, zapravo nekoliko škvadri i pojedinaca. Iz prijateljskih grupa izdvajaju se dj-i, organizatori partyja, oni koji rade na dekoraciji, svjetlima, promociji novog oblika glazbe i druženja, s osjećajem "hvatanja priključka" na zapadnoeuropsku scenu i time, barem djelomičnog, prevladavanja kočnica izazvanih ratnim stanjem i općom atmosferom blokade normalnog života koju je izazvao rat i okupacija teritorija. Uza sve one "ne-glazbene" sadržaje koji su pratili prve techno partyje i pridonosili novoj atmosferi, neuobičajenosti, razmjeni informacija u početnom procesu oblikovanja senzibiliteta i tipovi imagea, primarna je, kao i uvijek u okupljanju određenog "plemena zvuka", bila glazba. Glazba je radikalno odudarala, ne samo od rocka i srodnih stilova, nego i od one glazbe koja se počela u medijima pojavljivati uz oznako "techno", pridonoseći averziji svih gledatelja koji su se gnušali svih komercijalnih i discoidnih "dance-pop" pjesmica, s vokalima i sladunjavim aranžmanima. "Prvo pleme", odnosno skup škvadri i poznanika, okupljeno oko techno/house/trance glazbe i prvih partyja, s različitih je scena stiglo u područje stvaranja nove scene; tu su bili individualci i grupe koji su još prije rata upoznali "acid-house" glazbu, dugogodišnji pripadnici scene koja svoje životne stilove uglavnom posreduje glazbenim pravcima i imageima. Dio ljudi u svojoj je subkulturnoj osobnoj (i grupnoj) historiji prošao identifikacijsku (također se može reći i "alternativno-obrazovnu") lepezu od šezdesetih do punka; tu su se našli i oni koji su voljeli eksperimente s "elektronikom" u rocku, ili nešto naglašenije linije koje predstavljaju Mike Oldfield, Tangerine Dream, Kraftwerk i slični. Među škvardrama koje su stajale iza prvih techno okupljanja bila je jedna grupa vezana uz zvukove Joy Division, Cabaret Voltaire, Residents, Tuxedo Moon, New Order, i koja je veoma rano bila informirana o detriotskoj sceni, jednom od mjesta začetka techno zvuka u svijetu. S obzirom na naše prve techno aktere i njihov glazbeni put, osobito se primjećuju punk, new wave, electro, industrial, experimental, dub, hip-hop, a sigurno i drugi, raniji i kasniji utjecaji koji su oblikovali ukus ključnih aktera prije širenja acid-house i techno glazbe. Jedan manji dio prvih aktera činili su mladi ljudi, kojima je novonastajuća scena bila prvo subkulturno iskustvo u životu. Izvori informacija, posebno važni u prvoj fazi, bili su raznovrsni; međunarodni kontakti, osobno iskustvo s techno događaja u inozemstvu, (M)TV i drugi mediji, Internet (koji je tada započinjao svoju prvu institucionalizaciju među neformalnih grupama "civilne scene"), prvi domaći "mikro mediji" (flyeri) i, naravno, usmena komunikacija, "priča" koja je krenula gradom o novoj glazbi i stilu u nastajanju. Nije trebalo puno vremena (niti šest mjeseci) da se stotinjak ljudi čvršće okupilo oko zvukova, plesa i novog oblika rituala, uz još nekoliko stotina onih koji su barem jednom došli na party ili su bili informirani od prijatelja. Izvor: Perasović, Benjamin (2001.) Urbana plemena: Sociologija subkultura u Hrvatskoj, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.02.2008., petak
Ivo Pogorelić svira Chopina 1980.god.
|
|
