Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
16.02.2008., subota
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU
|
Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... Izvorni znanstveni članak Primljeno: 5.7.2005. Prihvaćeno: 18.10.2005. UDK 393.9(497.5) 39 GROZDANA MAROŠEVIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Budući da je oblikovano elementima poetskog i glazbenog izraza, naricanje su folkloristi i etnomuzikolozi povezali s idejom pjesme i glazbe (pjevanja) i obrađivali ga kao glazbeno-poetsku vrstu, premda se u sredinama u kojima se prakticiralo nije smatralo pjevanjem. Riječ je o stiliziranom plakanju, o posebnom zvukovnom sustavu u kojem govor, glazba i plač gube pojedinačne identitete i stvaraju poseban (obredni) jezik kojim se oplakuje pokojnik, komunicira s umrlima i onozemaljskim svijetom. Na osnovi podataka zabilježenih od 15. do 20. stoljeća u radu se razmatra magijska, društvena i psihološka funkcija naricanja kao obredne prakse koju je, osobito u prošlosti, obilježavao visok stupanj formaliziranosti i propisanosti s obzirom na izvođače, vrijeme i mjesto, sadržaj (obrasce, formule) i način izvođenja. Povezano s promjenama u obiteljskim odnosima i u njima sve izraženijom privrženošću i osjećajnošću, što je dovelo do emocionalnog odbijanja, prikrivanja i uvođenja tabua smrti te potiskivanja javnoga izražavanja tuge, od 19. stoljeća moguće je pratiti promjene u stavu ljudi spram naricanja: ono je postupno prestajalo biti normom, a u mnogim se sredinama i posve napustilo. Svake godine obilježavamo dan Svih svetih i Dušni dan (Dan mrtvih) – pohodimo grobove svojih najmilijih, prethodno ih uredivši i okitivši cvijećem, palimo na njima svijeće, okupljamo se na obiteljskom ručku i tako izražavamo svoje poštovanje prema pokojnicima. Prije nekoliko desetljeća, početkom 1970-ih, u selima u neposrednoj blizini Zagreba, npr. na groblju u Velikoj Gorici, na Dan mrtvih su se mogle čuti i žene kako oplakuju svoje mrtve naričući (javčući). Riječ je o drevnoj praksi usmene kulture, široko rasprostranjenoj u tradicijskim zajednicama raznih dijelova svijeta, koja se i u Europi – posebno u mediteranskim i balkanskim regijama, ali i u nekim područjima središnje Europe, pa i na samome sjeveru (npr. u istočnoj Finskoj) – unatoč brojnim zabranama i svjetovnih i crkvenih vlasti, uspjela održati i tijekom 20. stoljeća, a u nekim područjima i do današnjih dana (v. npr. Bezić Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 39-48, G. Marošević, Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom... 40 1981:33-40, 86-91; Gaál 1987; Kiss i Rajeczky 1966; Kligman 1988; Seremetakis 1991; Šehu 1988; Tolbert 1990; Žganec 1974:170-175). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
