Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
18.02.2008., ponedjeljak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU III.
|
Pristup naricanju kao pjevanju otežavao bi istraživačima komunikaciju i sporazumijevanje s kazivačima, koji ponekad ne bi razumjeli što ih se zapravo pita (v. Gaál 1987:XIV). I sama sam se u to uvjerila tijekom svojih istraživačkih početaka. Na pitanje: "Jesu li u vašem kraju, kad je netko umro, žene pjevale naricaljke?", kazivači bi redovito odgovarali: "Ne, žene su samo plakale", misleći pritom i na stvarno i na stilizirano plakanje, tj. naricanje. Praksa naricanja redovito se označavala glagolima kojima je značenje plakanje i žaljenje: plakati, žaliti, tužiti, javkati (jafkati), narikati, kukati i tomu slično. Nijedan lokalni naziv za naricanje ne upućuje na povezanost ili srodnost s koncepcijom glazbe (usp. Bezić 1988:166). I u starijim povijesnim izvorima naricanje se ne određuje u smislu njegova poetskog i glazbenog strukturiranja, premda se uočavaju sličnosti s pjevanjem. Primjerice, Filip de Diversis u svom Opisu Dubrovnika iz 1440. godine navodi kako su "neke siromašne ženice vješte posebnom načinu plakanja koje se neupućenima čini kao napjevanje" (De Diversis 1973:70). Johann Weikhard Valvasor u djelu Die Ehre des Herzogthums Krain iz 1689. godine, opisujući naricanje u Liburniji (tj. okolici Rijeke u Hrvatskom primorju), određuje ga kao "pjevano cviljenje« i izričito kaže da to što žene »bolno pjevajući izjadikuju i nije prava pjesma" (Sušić 1970:117-118). I u jednom od izvora o pjevanju gradišćanskih Hrvata, u djelu Croaten und Wenden in Ungarn iz 1828. godine, Johann von Csaplovics svjedoči da je rodbina "gorko i gotovo pjevajući oplakivala" ("bitterlich und zwar singend beweint") umrloga oca ili majku (Dobrovich i Enislidis 1999:9). Naricanje, dakle, nije ni pjevanje, ni govorenje, ni plakanje – nego je, moglo bi se reći, sve troje zajedno. Govor, glazba i plač gube u naricanju pojedinačne identitete i stvaraju poseban zvukovni sustav, poseban jezik kojemu je i svrha posebna – komuniciranje s pokojnikom i onozemaljskim svijetom (usp. Tolbert 1990:45). Naricanjem se izravno obraćalo pokojniku – kao da se s njime razgovaralo. Kad bi naricale, žene bi se okrenule umrlomu koji je ležao na odru, a na ukopu bi stale sasvim blizu ili kleknule uz grob i naricale u još otvorenu raku (v. npr. Lovretić 1898:42; Gaál 1987:XXIII). Pokojniku bi nabrajale njegove vrline i dobra djela koja je učinio za života te bi se, izražavajući tugu zbog njegova odlaska, od njega opraštale. K tomu, poručivale bi mu da pozdravi na drugome svijetu njihove bližnje koji su prije umrli (v. npr. Lovretić 1898:32; Ivanišević 1905:91; Huzjak 1978:154). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
