Pristup naricanju kao pjevanju otežavao bi istraživačima komunikaciju
i sporazumijevanje s kazivačima, koji ponekad ne bi razumjeli što ih se
zapravo pita (v. Gaál 1987:XIV). I sama sam se u to uvjerila tijekom svojih
istraživačkih početaka. Na pitanje: "Jesu li u vašem kraju, kad je netko umro,
žene pjevale naricaljke?", kazivači bi redovito odgovarali: "Ne, žene su samo
plakale", misleći pritom i na stvarno i na stilizirano plakanje, tj. naricanje.
Praksa naricanja redovito se označavala glagolima kojima je značenje
plakanje i žaljenje: plakati, žaliti, tužiti, javkati (jafkati), narikati, kukati i tomu
slično.
Nijedan lokalni naziv za naricanje ne upućuje na povezanost ili
srodnost s koncepcijom glazbe (usp. Bezić 1988:166). I u starijim povijesnim
izvorima naricanje se ne određuje u smislu njegova poetskog i glazbenog
strukturiranja, premda se uočavaju sličnosti s pjevanjem. Primjerice, Filip de
Diversis u svom Opisu Dubrovnika iz 1440. godine navodi kako su "neke siromašne
ženice vješte posebnom načinu plakanja koje se neupućenima čini
kao napjevanje" (De Diversis 1973:70). Johann Weikhard Valvasor u djelu
Die Ehre des Herzogthums Krain iz 1689. godine, opisujući naricanje u Liburniji
(tj. okolici Rijeke u Hrvatskom primorju), određuje ga kao "pjevano
cviljenje« i izričito kaže da to što žene »bolno pjevajući izjadikuju i nije prava
pjesma" (Sušić 1970:117-118). I u jednom od izvora o pjevanju gradišćanskih
Hrvata, u djelu Croaten und Wenden in Ungarn iz 1828. godine, Johann von
Csaplovics svjedoči da je rodbina "gorko i gotovo pjevajući oplakivala"
("bitterlich und zwar singend beweint") umrloga oca ili majku (Dobrovich i
Enislidis 1999:9).
Naricanje, dakle, nije ni pjevanje, ni govorenje, ni plakanje – nego je,
moglo bi se reći, sve troje zajedno. Govor, glazba i plač gube u naricanju pojedinačne
identitete i stvaraju poseban zvukovni sustav, poseban jezik kojemu
je i svrha posebna – komuniciranje s pokojnikom i onozemaljskim svijetom
(usp. Tolbert 1990:45). Naricanjem se izravno obraćalo pokojniku – kao da se
s njime razgovaralo. Kad bi naricale, žene bi se okrenule umrlomu koji je ležao
na odru, a na ukopu bi stale sasvim blizu ili kleknule uz grob i naricale u
još otvorenu raku (v. npr. Lovretić 1898:42; Gaál 1987:XXIII). Pokojniku bi
nabrajale njegove vrline i dobra djela koja je učinio za života te bi se, izražavajući
tugu zbog njegova odlaska, od njega opraštale. K tomu, poručivale bi
mu da pozdravi na drugome svijetu njihove bližnje koji su prije umrli (v. npr.
Lovretić 1898:32; Ivanišević 1905:91; Huzjak 1978:154).
U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu"
Grozdane Marošević.
Prenosimo:Narodna umjetnost
Post je objavljen 18.02.2008. u 07:00 sati.