Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
21.02.2008., četvrtak
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU VI.
|
Zbog važnosti navedenih funkcija naricanje je postalo društveno propisani oblik žaljenja koji je zajednica očekivala od rodbine, jednako kao i neke druge radnje predviđene u sklopu posmrtnih običaja. Njihovo nepravilno izvođenje ili izostavljanje bilo bi shvaćeno i kao nepoštovanje pokojnika i same zajednice. Na naricanje kao društvenu normu ponašanja upućuju brojni izvori. Primjerice, u okolici Novigrada na Dobri, prema Lorkovićevu navodu iz 1863. godine, rođakinje umrloga su morale naricati "po dva puta na dan tako dugo, dok mrtvac leži u sobi a i dosiže tja do groba" (Lorković 1863:238). U okolici Josipdola, prema Božićevićevu svjedočanstvu iz 1910. godine, rodbina "plače i javče mrtvaca" jer "ča bi rekal svit, da nigdôr ne javče?" (Božićević 1910:248). I pojava profesionalnih narikača – koje spominje još De Diversis u prvoj polovici 15. stoljeća (De Diversis 1973:70), a navode ih i drugi izvori sve do kraja 19. stoljeća (npr. Valvasor u Rupel 1969:199; Kamenar 1878:94; Štrekelj 1904-1907:611; Rožić 1908:68-72) – svjedoči o obvezatnosti naricanja unutar običaja vezanih uz smrt. Ako bi se dogodilo da žene iz užega rodbinskog kruga ne bi znale ili zbog potresenosti ne bi mogle naricati, prisutnost tih specijalistica jamčila je da pokojnik neće ostati neoplakan. Obvezu naricanja nadopunjavale su i norme s obzirom na izvođače, trenutke i načine izvođenja. U većini zajednica obvezne su bile naricati žene najbliže umrlome, kao što su supruga, majka i sestra. U nekim su zajednicama s njima ili umjesto njih naricale profesionalne narikače. Žene su morale naricati u sasvim određenim trenucima, obično u emotivno najintenzivnijima i najnapetijima, npr. kad se lijes iznosi iz kuće, kad se zatvara poklopac lijesa, kad pogrebna povorka kreće prema groblju, kad se zemljom zatrpava grob. Propisana je bila i praksa da se i u određenim danima nakon ukopa javno nariče na groblju. Tako su žene u Stinjakima (Gradišće) bile obvezne naricati na grobu svoga umrloga prigodom sljedeća tri pogreba, kao i nedjeljama poslijepodne tijekom naredne četiri godine (Gaál 1987:XVII). U pojedinim selima u Hrvatskoj ta je obveza trajala kraće – primjerice, u nekim selima Sinjske krajine godinu dana (Milićević 1967-1968:470), u nekima tri mjeseca (Bezić 1967-1968:207), a u Turopolju samo za prvoga posjeta grobu i na Dušni dan (Huzjak 1978:153). Zamjeralo se ženi koja, zbog bilo čega, nije ispunila tu svoju obvezu. Jednu je ženu u Stinjakima svijet prilično ogovarao zato što na sprovodu nije oplakala muža, premda je razlog tomu bila njezina velika potresenost zbog koje, jednostavno, nije mogla naricati (Gaál 1987:XIX). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
