Zbog važnosti navedenih funkcija naricanje je postalo društveno propisani
oblik žaljenja koji je zajednica očekivala od rodbine, jednako kao i neke
druge radnje predviđene u sklopu posmrtnih običaja. Njihovo nepravilno izvođenje
ili izostavljanje bilo bi shvaćeno i kao nepoštovanje pokojnika i same
zajednice. Na naricanje kao društvenu normu ponašanja upućuju brojni izvori.
Primjerice, u okolici Novigrada na Dobri, prema Lorkovićevu navodu iz
1863. godine, rođakinje umrloga su morale naricati "po dva puta na dan tako
dugo, dok mrtvac leži u sobi a i dosiže tja do groba" (Lorković 1863:238). U
okolici Josipdola, prema Božićevićevu svjedočanstvu iz 1910. godine, rodbina
"plače i javče mrtvaca" jer "ča bi rekal svit, da nigdôr ne javče?" (Božićević
1910:248). I pojava profesionalnih narikača – koje spominje još De Diversis
u prvoj polovici 15. stoljeća (De Diversis 1973:70), a navode ih i drugi izvori
sve do kraja 19. stoljeća (npr. Valvasor u Rupel 1969:199; Kamenar
1878:94; Štrekelj 1904-1907:611; Rožić 1908:68-72) – svjedoči o obvezatnosti
naricanja unutar običaja vezanih uz smrt. Ako bi se dogodilo da žene iz
užega rodbinskog kruga ne bi znale ili zbog potresenosti ne bi mogle naricati,
prisutnost tih specijalistica jamčila je da pokojnik neće ostati neoplakan.
Obvezu naricanja nadopunjavale su i norme s obzirom na izvođače, trenutke
i načine izvođenja. U većini zajednica obvezne su bile naricati žene najbliže
umrlome, kao što su supruga, majka i sestra. U nekim su zajednicama s
njima ili umjesto njih naricale profesionalne narikače. Žene su morale naricati
u sasvim određenim trenucima, obično u emotivno najintenzivnijima i najnapetijima,
npr. kad se lijes iznosi iz kuće, kad se zatvara poklopac lijesa, kad
pogrebna povorka kreće prema groblju, kad se zemljom zatrpava grob. Propisana
je bila i praksa da se i u određenim danima nakon ukopa javno nariče na
groblju.
Tako su žene u Stinjakima (Gradišće) bile obvezne naricati na grobu
svoga umrloga prigodom sljedeća tri pogreba, kao i nedjeljama poslijepodne
tijekom naredne četiri godine (Gaál 1987:XVII). U pojedinim selima u
Hrvatskoj ta je obveza trajala kraće – primjerice, u nekim selima Sinjske
krajine godinu dana (Milićević 1967-1968:470), u nekima tri mjeseca (Bezić
1967-1968:207), a u Turopolju samo za prvoga posjeta grobu i na Dušni dan
(Huzjak 1978:153). Zamjeralo se ženi koja, zbog bilo čega, nije ispunila tu
svoju obvezu. Jednu je ženu u Stinjakima svijet prilično ogovarao zato što na
sprovodu nije oplakala muža, premda je razlog tomu bila njezina velika
potresenost zbog koje, jednostavno, nije mogla naricati (Gaál 1987:XIX).
U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu"
Grozdane Marošević.
Prenosimo:Narodna umjetnost
Post je objavljen 21.02.2008. u 07:00 sati.