No, neovisno o vjerovanju u magijsku moć određenih postupaka, posmrtni
su običaji uvijek imali i važnu psihološku i društvenu funkciju. Pomagali
su, kao što i danas pomažu, ožalošćenima podnijeti tugu i prebroditi krizu
zbog smrti bliske osobe, a zajednici iznova uspostaviti ravnotežu poljuljanu
gubitkom njezina člana.
Povezujući ljude koji u njima sudjeluju, oni
omogućavaju obnavljanje društvenih odnosa i time održavaju koheziju uže
skupine neposrednih srodnika i šire lokalne zajednice (usp. Rihtman-Auguštin
1978:119-121).
Naricanje je pozicioniralo ožalošćene u odnosu prema široj
zajednici i pomoglo im izraziti zajednički gubitak. Pritom je bilo i
psihoterapijski djelotvorno. Svojom strukturiranošću kanaliziralo je osjećaje
ožalošćenih – omogućilo im je izraziti tugu, štiteći ih tako od posljedica
(danas uobičajenog) potiskivanja osjećaja, a istodobno ih je sprječavalo
prepuštanju podjednako opasnoj bujici nekontroliranih osjećaja.
Nakon smrti bliskoga člana obitelji žene su često naricale i samo za sebe
– na groblju, kod kuće ili vani, za rada na polju (Galin 1974; Rajković
1981:236; Bezić 1981:33; Gaál 1987:XX, XXII). Kad bi im se u duši skupilo
odviše čemera i tuge, prekidale bi posao i počele naricati. Privatnost doma dopuštala
im je slobodnije izražavanje, pa su naricale prema vlastitu osjećaju, tiho
ili glasno, kraće ili duže, uz manje ili više izražene pokrete i gestikulaciju.
Poznato je da su se neke žene naricanjem – vjerojatno zbog ponavljanja istih
obrazaca, ali i istih pokreta – znale dovesti u osobito psihičko stanje, nalik
transu, kojim bi se uspijevale osloboditi pritiska nakupljene boli i tuge i
potom se vratiti u normalno stanje. Tijekom istraživanja u Stinjakima
(Steinitz) u Gradišću 1965. godine etnolog Károly Gaál je krišom promatrao
kroz prozor ponašanje neke žene dok je sama u kući naricala – neko je
vrijeme klečala ljuljajući tijelom, potom je vrtjela rukama, pa je, prislonivši
dlanove na sljepoočice, njihala glavom lijevo-desno; mijenjala je mjesta u
kući, ponekad glasno dozivala pokojnika, potom se bacila svom dužinom na
pod i neko vrijeme ležala da bi se na posljetku digla, vratila u kuhinju i,
gledajući u prazno, kraće vrijeme mirno stajala, a onda se naglo prihvatila
posla koji je prije bila prekinula (Gaál 1987:XXII). I druge su žene potvrdile
da ponekad nisu znale što se s njima zbivalo dok su naricale – nisu bile
svjesne ni svojih pokreta ni riječi što su ih izgovarale (ibid.:XX, XXIII).
U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu"
Grozdane Marošević.
Prenosimo:Narodna umjetnost
Post je objavljen 20.02.2008. u 07:00 sati.