Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
20.02.2008., srijeda
NARICANJE U HRVATSKOJ U POVIJESNOM KONTEKSTU V.
|
No, neovisno o vjerovanju u magijsku moć određenih postupaka, posmrtni su običaji uvijek imali i važnu psihološku i društvenu funkciju. Pomagali su, kao što i danas pomažu, ožalošćenima podnijeti tugu i prebroditi krizu zbog smrti bliske osobe, a zajednici iznova uspostaviti ravnotežu poljuljanu gubitkom njezina člana. Povezujući ljude koji u njima sudjeluju, oni omogućavaju obnavljanje društvenih odnosa i time održavaju koheziju uže skupine neposrednih srodnika i šire lokalne zajednice (usp. Rihtman-Auguštin 1978:119-121). Naricanje je pozicioniralo ožalošćene u odnosu prema široj zajednici i pomoglo im izraziti zajednički gubitak. Pritom je bilo i psihoterapijski djelotvorno. Svojom strukturiranošću kanaliziralo je osjećaje ožalošćenih – omogućilo im je izraziti tugu, štiteći ih tako od posljedica (danas uobičajenog) potiskivanja osjećaja, a istodobno ih je sprječavalo prepuštanju podjednako opasnoj bujici nekontroliranih osjećaja. Nakon smrti bliskoga člana obitelji žene su često naricale i samo za sebe – na groblju, kod kuće ili vani, za rada na polju (Galin 1974; Rajković 1981:236; Bezić 1981:33; Gaál 1987:XX, XXII). Kad bi im se u duši skupilo odviše čemera i tuge, prekidale bi posao i počele naricati. Privatnost doma dopuštala im je slobodnije izražavanje, pa su naricale prema vlastitu osjećaju, tiho ili glasno, kraće ili duže, uz manje ili više izražene pokrete i gestikulaciju. Poznato je da su se neke žene naricanjem – vjerojatno zbog ponavljanja istih obrazaca, ali i istih pokreta – znale dovesti u osobito psihičko stanje, nalik transu, kojim bi se uspijevale osloboditi pritiska nakupljene boli i tuge i potom se vratiti u normalno stanje. Tijekom istraživanja u Stinjakima (Steinitz) u Gradišću 1965. godine etnolog Károly Gaál je krišom promatrao kroz prozor ponašanje neke žene dok je sama u kući naricala – neko je vrijeme klečala ljuljajući tijelom, potom je vrtjela rukama, pa je, prislonivši dlanove na sljepoočice, njihala glavom lijevo-desno; mijenjala je mjesta u kući, ponekad glasno dozivala pokojnika, potom se bacila svom dužinom na pod i neko vrijeme ležala da bi se na posljetku digla, vratila u kuhinju i, gledajući u prazno, kraće vrijeme mirno stajala, a onda se naglo prihvatila posla koji je prije bila prekinula (Gaál 1987:XXII). I druge su žene potvrdile da ponekad nisu znale što se s njima zbivalo dok su naricale – nisu bile svjesne ni svojih pokreta ni riječi što su ih izgovarale (ibid.:XX, XXIII). U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu" Grozdane Marošević. Prenosimo:Narodna umjetnost |
