I sadržaj je naricanja nekoć bio propisan. Podaci iz starijih izvora
upućuju na uporabu ustaljenih obrazaca i formula. Tako je, primjerice, u
Slavoniji svako selo imalo poseban obrazac za naricanje (Kuhač 1941:479).
Postojala su i pravila s obzirom na broj izvođačica i način naricanja.
Primjerice, prema Valvasorovu svjedočanstvu iz 17. stoljeća, na sprovodima
u Rijeci morale su naricati četiri žene iz najbliže rodbine, uvijek po dvije
zajedno, dakle naizmjenično, i k tomu vrlo glasno (Sušić 1970:117). Pravila u
Sinjskoj krajini nalagala su pak da se nariče sve vrijeme dok je mrtvac u kući,
osim noću. Tu je obvezu stoga preuzelo pet do šest žena koje su se
izmjenjivale u naricanju i time omogućile jedna drugoj kraće predahe (Bezić
1967-1968:207; Milićević 1967-1968:468).
Izvori koji sadrže podatke o načinu izvođenja potvrđuju da je naricanje
bilo solistički žanr. Često je naricala samo jedna žena, a ako ih je bilo više,
naricale su naizmjenično, ponegdje i istodobno, ali ne obazirući se jedna na
drugu (v. npr. Širola 1942:115; Gaál 1987:XX). Noću je naricanje u gotovo
svim sredinama bilo strogo zabranjeno zbog straha da se ne uznemire duše
umrlih (v. npr. Milićević 1967-1968:467; Huzjak 1978:153-154; Gaál
1987:XXIII). Navedeni razlog zabrane naricanja noću također potvrđuje
naricanje kao jezik komuniciranja s umrlima. Duše u svijetu mrtvih danju ga
nisu mogle čuti – čula ga je samo duša pokojnika koja još nije napustila ovaj
svijet. Međutim u noćno doba, koje pripada dušama, naricanjem ih se moglo
uznemiriti. Zato su se za noćnih bdijenja pjevale mrtvačke i crkvene pjesme,
ali se nije naricalo.
U nekoliko nastavaka, zbog lakše preglednosti prenašamo tekst "Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu"
Grozdane Marošević.
Prenosimo:Narodna umjetnost
|