I S P O V I J E S T D R U G O G M A E S T R A
Sergiu Celibidache (1912-1986.), jedna od najizrazitijih osobnosti u
cjelokupnoj povijesti dirigiranja, čovjek izuzetne duhovne snage i
izobrazbe koja se osim matematičke komponente čvrsto filozofski
profilira u okružju Husserlove fenomenološke metode - taj istinski
služnik muze Euterpe, skroman u svemu, samo ne u očitovanju izuzetne
glazbeničke samosvijesti - Sergiu Celibidache sažima u jednom
intervjuu svoje najvažnije životne poglede. Povodom 80. rođendana u
njegovu radnom kabinetu u Münchenu posjećuje ga dobro informirani
glazbeni publicist Günther Pecovius. No taj intervju, rađen za potrebe
Sjevernonjemačkog radija (NDR) iz Hamburga, svakako zaslužuje
daleko veći publicitet od jedne radijske emisije. To su osjetili vrijedni
diskografski poslenici koji nam sukcesivno podaruju kompaktne ploče s
antologijskim izvedbama što ih potpisuje taj Drugi maestro, kako ga s
obzirom na svojedobnu nenaklonost sudbine često vole nazivati
glazbeni kritičari i publicisti.
I našim glazboljubivim čitateljima pruža se prilika da prouče ovaj
neuobičajeni intervju, da iz maestrovih usta saznaju što i kako on misli
o sebi i svom dirigiranju, o suvremenoj izvođačkoj praksi, o Bruckneru,
Bachu, Mozartu i Mahleru te o još mnogim drugim stvarima. Njegov
sugovornik dovoljno je provokativan, premda potkraj razgovora nalazi
načina da velikom maestru izrazi divljenje bez pridržaja.
Pročitajte stoga ovaj razgovor koji vas neće zapljusnuti brdom
činjenica i teorijskih
razglabanja. Umjesto toga zapahnut će vas nepatvorena maestrova
ljudskost u kojoj su zenbudistički mir, balkanska strastvenost,
zapadnjačka naobraženost i izvorna muzikalnost, četiri glazbala
neponovljiva kvarteta koji se jednostavno zove Sergiu Celibidache!
________________________________
Celibidache dirigira Brucknerovu 9.sinfoniju
PECOVIUS: Njemački znaci prije svega: Bruckner?
CELIBIDACHE: Ne, dragi moj, to je krivo. Nema nijedne konotacije koja
bi to mogla definirati. Ono što se zove njemačko - pa to je samo
doživljivo; i kad mi Vi kažete: Goethe je velik pjesnik! - i ako u njemu
ne primijetite to njemačko, onda se čudim da ga smatrate velikim
pjesnikom. A baš je to slučaj za svakog stranca.
PECOVIUS: Ne, mislim reći: pogledao sam jednom popis svih
Vaših izvedaba što ste ih poduzeli s Münchenskom filharmonijom. I
tu sam, ako se ne varam, ustanovio da ste od svih njemačkih
skladatelja najviše izvodili Brucknera.
CELIBIDACHE: Zato postoji drugi razlog. Vidite kako je dobro da o tome
govorimo. Mi slovimo danas kao najbolji brucknerovski orkestar. Ako
odete na putovanje npr. u Japan ili u Ameriku i tamo s jednom
Brucknerovom simfonijom postignete čudesno divan uspjeh i donesete
ga sa sobom kući, što mislite o sljedećem putovanju, kako će ono
izgledati, tko će htjeti čuti nešto drugo osim Brucknera? Nema nijednog
agenta koji ne bi htio imati Celibidachea s Münchenskom i
Brucknerom. To je objašnjenje.
PECOVIUS: Ali ja sam sada pomalo razočaran tim objašnjenjem.
CELIBIDACHE: Da.
PECOVIUS: Ako Vi svoje izvedbe Brucknera činite ovisnima o
željama agenata...?
CELIBIDACHE: Pa posve je razumljivo da moramo živjeti. Što onda?
PECOVIUS: Ali Vi ste na takvom glasu i imate takav orkestar s
kojim možete sebi dozvoliti...
CELIBIDACHE: Ali to ja sebi ne mogu dozvoliti, jer u protivnom nema
turneja. Mi moramo putovati, moramo dokazivati da smo mi taj orkestar
koji sada tu muzicira. Gdje je tu razočaranje? Moramo prodavati ono što
se kupuje, ili možda ne? Ili bismo možda s Mozartom toliko postigli,
dakako kod specijalista, ali ne i kod širokih masa.
Post je objavljen 17.01.2008. u 07:00 sati.