Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
12.01.2008., subota
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom II
|
Mladi Sergiu Celibidache 1947.god.. Već afirmirani mladi dirigent postao je šef dirigent Berlinskih filharmoničara jer su njemački dirigenti zbog suradnje s nacistima imali zabranu nastupa. PECOVIUS: I onda je, dakle, neophodno da se sa stanovitim intelektualnim naporom približite partituri... CELIBIDACHE: Ne, samo u noetičkoj fazi, u onoj preparativnoj fazi - tu je na djelu mišljenje. Proba s orkestrom - to je mišljenje, samo miljenje i ništa drugo. Ali na probi se iskusi kako ne bi trebalo da bude: ne tako, ne prebrzo, ne previsoko, ne preglasno itd. - ne ovo, ne ono, ne, ne, ne,. Ono kako bi trebalo biti - pa to apsolutno ne podliježe nikakvoj definiciji. PECOVIUS: Pa Vi težite za tim da se Vaše Ja potpuno isključi prilikom dirigiranja. CELIBIDACHE: Hm, da se baš potpuno isključi - ne znam baš. Ali ono se ne pojavljuje, čim ja u muziciranju pokušam doživjeti nešto što ne dolazi od mene. PECOVIUS: To znači da Vi težite za tim da do izražaja dođe jedino skladateljevo Ja. CELIBIDACHE: Ono što se tu događa: njegovo Ja, njegova ličnost ili neko događanje, ono što to djelo čini osobitim. PECOVIUS: Vratimo se još jednom natrag: Zenbudizam igra u Vašem životu određenu ulogu, pa čak i onda kad mislite da ga se intelektualno ne može definirati, osobito stoga što se sudaramo s granicama jezika, upinjući se da nekako objasnimo taj pojam zena. CELIBIDACHE: Da, slažem se. PECOVIUS: Zar se onda ne bi moglo reći da je zenbudizmom određeno temeljno držanje Vašega života i Vašeg bića? CELIBIDACHE: Ne. Jedno držanje predmnijeva da o tome nešto znate i da to hoćete. A tu nema ni znanja ni htijenja, nego se radi o oslobađanju od svega toga. Ako ja nešto hoću, onda je to jedan drugi svijet. Ako, međutim, dopustim da više ne bude tako, jer naprosto ne mogu drukčije, onda tu više nije u igri nikakva volja. PECOVIUS: To onda znači: Vi ste mišljenja da ne može egzistirati Celibidacheovo Ja, kad treba da egzistira Ja skladatelja Brucknera, Beethovena, Mozarta. CELIBIDACHE: Jasno. Sve dokle dopustim da me pokreće moje Ja, neću moći saznati što je htio Bruckner. Njegovo je Ja odredilo da napiše takve i takve stavke i da ih konfigurira baš tako, a na meni je da spoznam kako to da je baš to mjesto na njega tako djelovalo. Imam li ja u svojoj duši toliko uživljajnosti - to, vidite, nikad ne mogu iskusiti. Ja saznajem ono što je još nekako moguće, nakon što ostajem zaokupljen onim što sam ja sam. To je ono što se isključi. Onaj tko to može isključiti, ima šansu da Bacha razumije, tj. da Bacha uozbilji, jer je razumjeti loša riječ. Muziku nikad ne razumiješ, muziku doživljavaš!! PECOVIUS: Jednom ste rekli da onaj tko izjutra uz brijanje fućka neku pjesmicu osjeća za glazbu više od nekoga tko snimi ploču. CELIBIDACHE: Da, jer je on u muzici. Ona nije prenosiva, ne da se standardizirati i nije ponovljiva. Ali taj čovjek je tada usred stvaralačkog čina. PECOVIUS: Ja ipak mislim da se Vaše bavljenje zenbudizmom ne može odvojiti od Vašeg shvaćanja profesije. |
