Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
21.01.2008., ponedjeljak
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom XI
|
Proba za 9. sinfoniju Andona Brucknera CELIBIDACHE: I Mozart također. Svi veliki skladatelji imaju to isto. To je u početku djelatni kraj, ono što ih održava u živahnosti. PECOVIUS: Moram iskreno priznati da sam se i ja, čitajući o Vama i slušajući ovu ili onu skladbu u Vašoj izvedbi kadšto pitao nisu li možda neki od prigovora na Vaš račun ispravni. Tako se govorilo da ste uzimali pojedina tempa koja su dodirivala granicu, pa je tako postojala opasnost da se orkestar u nekom stavku raspadne. CELIBIDACHE: Granica - ali u odnosu na što? Na granicu nesposobnjakovića koji ne zna korelirati, slušatelj ili pak kritičar koji je to i opet po stopedeseti put krivo čuo. On je često doveden pred čin retencije, jer je slušao i slušao, pa se nešto i usadilo! Ali gdje je tu zen? Gdje je ta slobodna stvarnost, ta zbiljska stvarnost, pa gdje je ona? Nije kod nekoga takvoga. Što mogu ja protiv jednih takvih novina koje imaju toliko autoriteta, dok ja nemam toga autoriteta? I što ja onda mogu? Mogu gutati knedlu i u najboljem slučaju ne čitati. PECOVIUS: Htio sam reći da sam tu na prvi pogled mislio da ti ljudi imaju pravo. Ali kad sam čuo Vašu izvedbu Hafner-simfonije, tada sam bio iznenađen, u potpunosti sam bio iznenađen, jer ništa nije bilo u navodnicima rastrojeno, nego je bilo nevjerojatno jako akcentuirano, i moram priznati: bilo je to skoro kao neki novi Mozart, tj. na taj se način pokazala ta Vaša enormna suverenost, da Celibidache nije netko tko je zaljubljen u rastrojene stavke, nego se jednostavno posvećuje svakoj pojedinoj skladbi i iz nje izvlači ono što je unutra. Ako mora biti akcentuirano, onda će biti akcentuirano. CELIBIDACHE: Mi plivamo u tami jedne duge, duge noći. Vjerujte mi da je to posve prirodno. Ja ne očekujem ni od jednog kritičara da ima pristup ovakvim spoznajama, ovim doživljajima. Nemoguće. Jednom sam pozvao nekog japanskog zen-majstora, a na programu je bila četvrta Brahmsova. On mi je zatim nešto napisao, imam to još uvijek sa sobom, a kasnije sam saznao da je to pisano nekim starim pismom, pa nijedan Japanac iz Tokija nije ništa mogao dešifrirati. To sam otkrio tek u Parizu. A pisalo je: slobodna muzika u slobodnim rukama. Bio je to jedan čovjek koji je shvatio. On mi nije govorio: "Ah, Vi ste najveći. Vi ste fantastičan, pa to ne može nitko drugi kao Vi. Taj je doživio početak i kraj u istodobnosti. To je čovjek bez ikakva oblika glazbene kulture. Kad bih bio milionar, vrlo bih dobro izlazio na kraj s jednim malim Mozart-orkestrom. PECOVIUS: Ali biste sigurno svirali i Bacha? CELIBIDACHE: Pa sigurno, prava stvar. Za sam orkestar Bach je malčice premalo pisao. Tu je uvijek i veliki zbor. Ali baš to spada u ono najljepše što sam u svom životu doživio. PECOVIUS: Je li točno da Vi i taj svoj veliki orkestar od 120 ljudi nastojite razumjeti kao komorni orkestar. CELIBIDACHE: Pa jasno, ali ja to ne nastojim, nego ga tako razumijem. Postoji samo kvartet. Ako su pojedine sekcije u orkestru neovisne i ako se mogu sjediniti, onda je to muzika. PECOVIUS: To znači da je u Vašem orkestru svaki član solit? CELIBIDACHE: Da, on to jest. On to zbilja jest, premda s vremenom oni koji to ipak nisu, otpadnu. PECOVIUS: A Vaš se rad sastoji u tome da tih 120 egoizama... CELIBIDACHE: ...sinkroniziram, da ih glazbeno okupim. PECOVIUS: A tamo gdje su solistički momenti, dobivaju oni svoj pravi obol. CELIBIDACHE: Naravno. Može biti da on sam od sebe dođe na tu divnu pomisao. Može biti da mu treba pomoći ili objašnjenja - sve je to otvoreno. Ali o tome ne odlučuje volja dirigenta ili interpreta, nego to čini sam muzičar. On određuje jakost izraza, a ona se mora kalibrirati. Ne može se krenuti u izvedbu s uvijek istim iznenađenjem. Ako je ta snaga kalibrirana, tu su onda brda i doline što ih svatko osjeća, nakon što ih je iskusio. Kako je to građeno? Ali tu nema nikakvog interpreta. PECOVIUS: Znam da Vi ne volite taj izraz. CELIBIDACHE: Ali to zbilja ne postoji. Interpreti postoje tamo gdje nema muzike. Htjeli bismo čuti interpretaciju gospodina tako i tako, a za razliku ima i jedan interpret koji je jeftiniji, ali to i ne zvuči osobito. Strašno je to sve skupa. Kamo to vodi? Gdje su Brucknerovi interpreti? Pa gdje su? Gdje su oni? Vi ste premladi, pa niste doživjeli Furtwänglera. Kad sada pomislim na Četvrtu Brucknerovu drugi stavak, koji bi od tih neznalica smio započeti jedan jedini takt takve skladbe? On ni sam nije znao kako se to radi. Nekako bi počeo, drhturio bi, pa bi iznenada povikao: "Ne, ne to raditi!", a nitko nije znao što hoće, tako ih je terorizirao. I onda bi odjednom viola sama od sebe krenula, pa onda klarinet, i tako malo- pomalo nastane željena boja, ali sad trebaju doći i drugi. PECOVIUS: Može li se dogoditi da ponekad zbog raspoloženja ili uslijed zdravstvenog stanja na probama želite nešto sasvim drugo...? CELIBIDACHE: Ne, ti čimbenici ne igraju nikakvu ulogu, jer sam ja stalno u službi partiture, partiture kao oporuke čovjeka koji se više ne može braniti. PECOVIUS: To znači da je to mješavina aktivnosti i pasivnosti. CELIBIDACHE: Nije to mješavina, nego je to najveća aktivnost u najdubljoj pasivnosti. PECOVIUS: A to je opet zen. CELIBIDACHE: Da, to je zen! (Intervju preveo Sead Muhamedagić) Prenosimo:wam |
