Marketing
PERO IVANIŠIĆ - CRNKOVAČKI (1900. - 1946.) Profesor teologije, skladatelj i dirigent
Najznačajniji i najpoznatiji đakovački crkveni glazbenik u prošlom stoljeću svakako je Pero Ivanišić - Crnkovački (Vrbica, 21. VI. 1900. - Vukovar, 1. IX. 1946.). O njegovoj glazbenoj izobrazbi zna se vrlo malo. Nakon osnovnog školovanja u rodnom selu, Ivanišić polazi u Dječačko sjemenište u Osijeku gdje maturira 1920. godine. U sjemeništu susreće bogat glazbeni život kojega je promicao isusovac Stjepan Flodin, pjeva u gimnazijskom zboru pod vodstvom poznatog slovenskog glazbenika Josipa Kamnikara, te je za pretpostaviti da je već ovdje okušao svoj glazbeni dar. Odmah nakon mature on upisuje studij filozofije u Zagrebu, kojeg završava 1925. Poslije studija dobiva profesorsko mjesto u Sisku. No, umjesto u Sisak, Ivanišić odlazi u Rim u Collegium Germanicum et Hungaricum kao svećenički kandidat đakovačke biskupije, a svećenikom postaje 1931. godine. Studira na sveučilištu Gregorijani, gdje i doktorira 1932. godine kad se vraća u Đakovo. Ni iz ovog studentskog razdoblja informacije o Ivanišićevom glazbenom putu nisu puno bogatije: jedino na što se nailazi je biografska natuknica o našem kompozitoru koju je priredio Albe Vidaković u Muzičkoj enciklopediji (vol. 2) gdje čitamo da je Ivanišić „muziku učio privatno u Zagrebu i Rimu“, o čemu se ne zna ništa podrobnije. Pregledavajući kompozitorove rukopise po zabilježenim nadnevcima zaključujemo da je prve kompozicije napisao za boravka u Rimu. Iz istog je razdoblja niz eseja pod naslovom Glazbene sličice koji je izlazio u časopisu Sveta Cecilija od 1928.- 1930. godine.
Po povratku u Đakovo imenovan je prefektom u Bogoslovnom sjemeništu, profesorom filozofije i dogmatske teologije, a 1935. postavljen je za katedralnog glazbenog ravnatelja te učitelja pjevanja u Bogoslovnom sjemeništu, i ove službe vrši do 1944. godine.
Ivanišićev se dojmljivi glazbeni rad odvijao u dva smjera: u umjetničko-stvaralačkom, o čemu svjedoči stotinjak isključivo sakralnih kompozicija, i u reproduktivnom, kao dirigent katedralnog zbora.
Dirigentu Ivanišiću na raspolaganju je muški zbor Bogoslovnog sjemeništa. Pregledavajući glazbeni arhiv ovog zbora može se uočiti da je u tom razdoblju obnovljen vrijednim djelima klasičnih i suvremenih majstora, a i sam ga je obogatio i dopunio vlastitim kompozicijama, što svakako svjedoči o obnovi pjevačkog repertoara u Stolnoj crkvi, gdje je pjevao ovaj zbor. Skoro da nema blagdana ili kakve slične prigode, a da se ne bi našla pokoja Ivanišićeva kompozicija koja joj ne bi odgovarala. Nekadašnji članovi zbora sjećajući se pjevačkih proba i svojega dirigenta, ocrtavaju ga kao sposobnog zborovođu, zahtjevnog do u sitnice, te upornog i vrijednog.
To što je vodio muški zbor uvelike je obilježilo njegov skladateljski rad i najveći dio njegovog opusa čine kompozicije za ovakvu zbornu postavu. Raspon Ivanišićevog stvaralačkog interesa na području crkvene glazbe vrlo je širok i ide od harmoniziranja postojećih melodija, preko komponiranja pučkih popijevki, litanija i moteta, do opsežnih sakralnih oblika - šest misa za različite zborne postave. Svojim skladbama, rađenim jednostavnim i skromnim sredstvima, koje se odlikuju pijevnom i spontanom melodijom, svježom i neposrednom invencijom te romantičnim harmonijama, veoma se dobro prilagodio ukusu slušatelja i izvođačkim mogućnostima zbora pred kojim je stajao kao dirigent. Ipak, Ivanišićev stvaralački impuls dolazio je ne samo po unutarnjem imperativu nego i iz praktične potrebe koju je pred njega postavljalo glazbeno uređenje katedralnih liturgijski slavlja, pa se u pokojoj od kompozicija osjeća i pomanjkanje nadahnuća.
Neke od Ivanišićevih kompozicija objavljene su kao glazbeni prilog Svete Cecilije, časopisa za duhovnu glazbu i Ćirilometodskog vjesnika, a u izdanju Hrvatskog odbora za Svetu zemlju izlazi misa za tri jednaka glasa i orgulje u kojoj kompozitor kao glavnu glazbenu misao citira prvu frazu marijanske pjesme K tebi oči podižemo, pa je i misa tako naslovljena. Najveći je dio ipak umnažan u Bogoslovnom sjemeništu za potrebe pjevačkog zbora. Jedan dio njegovih kompozicija nalaz se u kajdankama sestara Svetog Križa koje su vršile službe orguljašica i zborovođa diljem Đakovačke i Srijemske biskupije, a i šire. Baš njima zahvaljujući još i danas se u mnogim crkvama pjevaju Ivanišićeve pučke popijevke.
Ivanišić je bio dugo i ozbiljno bolestan. Zadnjih godina života bio je gotovo slijep, a također je patio i od srčane bolesti. Preminuo je 1. rujna 1946. u vukovarskoj bolnici, a sahranjen je u grobnici Stolnoga kaptola na đakovačkom groblju.
Literatura:
I. ANDRIĆ, Lik i djelo Pere Ivanišića - Crnkovačkog, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, CXXIV (1996.) 9, str. 523-525.
Đ. MARIĆ, Naš nekadašnji profesor katedralni kompozitor, u: Vjesnik Đakovačke biskupije, XIX (1966.) 9, str. 163-165.
M. SRAKIĆ, Bibliografija svećenika đakovačke i srijemske biskupije, Bogoslovno sjemenište Đakovo, Đakovo 1982.
A. VIDAKOVIĆ, Ivanišić, Pero, u: Muzička enciklopedija 2 (gr-op), Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1974., str. 228.
Ivan Andrić
Prenosimo:Đakovačka biskupija
Post je objavljen 30.01.2008. u 07:00 sati.