Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
18.01.2008., petak
Razgovor Günthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom VIII
|
PECOVIUS: Može li se govoriti o Brucknerovoj renesansi koja suovisi s Vašom osobom? CELIBIDACHE: Renesansa - ne, ali reći ću Vam svoje mišljenje. Brucknera se ne poznaje. Renesansa znači da je na neki način iznova rođen. Ne, on još nije rođen. Bruckner je još uvijek nepoznat čovjek. Ni ja sâm nisam - izuzevši Furtwänglera - doživio nikoga tko bi smio prebivati u njegovoj blizini. Vidite, kod Brucknera Vam postoji nešto posve drugo. Pa on je najveći simfoničar u čitavoj povijesti glazbe. Svijet to još ne zna. Samo je Hugo Wolf to znao, kad je jednom nakon Osme rekao: "Da, to je najveći simfoničar!" Način na koji on zaokupi orkestar, gdje god da staviš ruke - pa to nitko ne umije tako kao on, makar je i on imao toliko rutine, i makar mu tremolo često nikako da završi. I uz sve to on je nepoznati skladatelj. Gdje je s njim najgore? U Austriji. PECOVIUS: Kako objašnjavate to obraćanje Bruckneru, o čemu upravo govorite? Protiv volje publike ne biste Brucknera mogli plasirati. CELIBIDACHE: Radi se o stanovitoj suovisnosti s vremenom. Vjerujem da je umjetnost u bachovskom smislu riječi vanvremenska. I Bach i Bruckner nadvladali su svoje vrijeme. Oni nisu vezani na vrijeme. Oni su tu neprijateljsku provjeru časno preživjeli. PECOVIUS: Vjerujem da ste Vi jedini čovjek, jedini poznavalac materije, koji ova dva imena spominje u jednom dahu. CELIBIDACHE: To je vjerojatno. PECOVIUS: Ime jednog kasnog romantičara i ime kralja barokne glazbe. CELIBIDACHE: Kasni romantičar? Pa to je arhitekt, pa to je istinski muzičar. To da njegove misli nisu ni najbolje ni najfinije - to je drugo. Mene zanimaju te misli u svojoj korelaciji jednih prema drugima, a ne u onom što su one u sebi. PECOVIUS: Jeste li tu ljubav prema Bruckneru imali oduvijek, ili Vam se ona prije svega obznanila u Vašoj starosti? CELIBIDACHE: Nije uvijek, nego u starosti. Kad sam došao u Njemačku, nisam Brucknera uopće razumio. Nisam Brucknera ni slušao, jer u Rumunjskoj nije bilo prilike. A kad sam konačno čuo Brucknera, onda sam čuo kojekakve trećerazredne dirigente koji su htjeli stvoriti sebi ime s njegovom glazbom. Ali kako rekoh: Bruckner još uvijek nije otkriven. PECOVIUS: Pa kako onda objašnjavate to da unatoč toj Brucknerove neotkrivenosti Vi postižete tako velik uspjeh sa svojim izvedbama Brucknera? CELIBIDACHE: Zato što je kod mene odnos prema Bruckneru nepatvoren odnos, a ne neki mišljeni odnos. To je veoma proučeno. Rekao bih ovako: Kad bih imao nadarenost za skladanje, i ja bih tako skladao. Sve je nekako u funkciji te veličanstvene vizije. |
